{"id":138988,"date":"2014-02-26T21:07:38","date_gmt":"2014-02-26T20:07:38","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=138988"},"modified":"2014-02-26T21:09:21","modified_gmt":"2014-02-26T20:09:21","slug":"fotografija-je-uvijek-bila-manipulativan-medij","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/02\/26\/fotografija-je-uvijek-bila-manipulativan-medij\/","title":{"rendered":"Fotografija je uvijek bila manipulativan medij"},"content":{"rendered":"

Autorka: Barbara Matej\u010di\u0107<\/strong><\/p>\n

Sandra Vitalji\u0107<\/strong> poznata je fotografkinja, predava\u010dica Odsjeka snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, a k tome je i autorica izvrsne knjige “Rat slikama – Suvremena ratna fotografija” (Algoritam, 2013). Knjiga se bazira na njezinom doktoratu, a razla\u017ee razli\u010dite aspekte dokumentarne, ratne fotografije, prvenstveno one nastale u okviru ratova u biv\u0161oj Jugoslaviji, no Vitalji\u0107 sagledava ratnu fotografiju i vremenski i geografski \u0161ire od tog perioda. Temeljno, no ne i jedino, pitanje kojim se Vitalji\u0107 bavi je etika foto-\u017eurnalizam, sagledana kroz vi\u0161estruku optiku: medija, fotografa, onog koji gleda – publike, tr\u017ei\u0161ta fotografijama… Osim \u0161to je tema ratne fotografije i uloge fotografa u ratu osobno intrigira, Sandra Vitalji\u0107 ka\u017ee da je jedan od motiva za knjigu bio i taj \u0161to se o ratnoj fotografiji zapravo nije pisalo, nema, recimo, studije kako se obavljala ratna propagande preko fotografija.<\/p>\n

\"\"<\/a>Vi\u0161e o knjizi, kao i vi\u0161e fotografija iz knjige, objavljeno je ovdje<\/a>, a u nastavku prenosimo razgovor Barbare Matej\u010di\u0107 sa Sandrom Vitalji\u0107 za portal Pogledaj.to.<\/p>\n

Za ratom mnogi fotografi putuju svijetom pa su tako dolazili i u Hrvatsku za vrijeme rata, mnogi bez ikakvog znanja o tome \u0161to se doga\u0111alo pa i bez fotografskog iskustva. Vi ste te 1991. bili jako mladi, taman ste upisali studij fotografije u Pragu. Razmi\u0161ljate li ikada da ste mogli biti ratna fotografkinja?<\/em><\/p>\n

Nije mi tada padalo na pamet da umjesto na studij odem u rat, ne bi mi ni roditelji to bili dozvolili. Nisam bila u ratom zahva\u0107enom podru\u010dju kao, na primjer, Pavo Urban, koji je u rujnu 1991. trebao oti\u0107i na studij u Zagreb, ali je ostao u Dubrovniku, \u0161to je razumljivo. Ali da sam bila starija, mislim da bi me rat povukao i i\u0161la bih fotografirati. Snimala sam jedino prognanike 1993. u Ga\u0161incima, a 1999. sam kao fotografkinja Nacionala bila u Albaniji za vrijeme NATO intervencije na Kosovu i Srbiji. U malom pograni\u010dnom selu Kukes na granici s Kosovom imala sam priliku iz prve ruke vidjeti kako izgleda taj “news business”. Tada me \u0161okirao cijeli taj novinarski cirkus, stotine novinara, fotografa, snimatelja, novinskih ku\u0107a koje su zaposjele \u010ditavo selo. Netko kao ja, s jednim aparatom i jednim objektivom, nije imao \u0161anse pored agencijskih novinara koji su imali cijelu logistiku i velika financijska sredstva na raspolaganju. Isto tako sam shvatila danemam potrebnu agresivnost, da ne mogu u svakoj situaciji podi\u0107i aparat i snimati. Lica izbjeglica su me rasplakala, a tako ne mo\u017eete biti ratni fotograf.<\/p>\n

Po kojim fotografijama pamtite rat u Hrvatskoj? Koje su vam ostale u memoriji kao ikoni\u010dke fotografije rata?<\/em><\/p>\n

Razmi\u0161ljala sam o tome i \u010dini mi se da rat u Hrvatskoj pamtimo najvi\u0161e preko televizijskih snimki, a ne fotografija. Tako i ja pamtim, recimo, potresnu snimku kolone izbjeglica iz Vukovara. Mislim da nedostatak ikoni\u010dkih fotografija iz Domovinskog rataproizlazi i iz lo\u0161eg uredni\u010dkog odabira. Pregledavaju\u0107i novinsku arhivu na\u0161la sam malo izvrsnih fotografija adekvatno tretiranih u novinama. Naj\u010de\u0161\u0107e su objavljivane sru\u0161ene ku\u0107e ili vojnici koji poziraju. Ve\u010dernjak je \u010desto na naslovnici imao oru\u017eje samo da se poka\u017ee kako smo mi dobro naoru\u017eani, a nije ih previ\u0161e zanimalo kakve su to fotografije i nose li neki naboj. Njihova je pa\u017enja bila prije svega usmjerena na propagandni u\u010dinak. Slobodnu Dalmaciju bih istakla kao primjer dobre ratne fotografije. Njihovi su fotografi Bo\u017eo Vuki\u010devi\u0107, Matko Biljak, Tom Dubravec i drugi \u010desto bili na terenu. Na mnoga mjesta fotografi nisu ni mogli, recimo u Vukovar, tako da nemamo vizualnu interpretaciju opsade Vukovara. Vjerojatno je to bila i politi\u010dka odluka, da se s takvim snimkama ne ide vani jer bi bile previ\u0161e demoraliziraju\u0107e. Tek kasnije, nakon pada, imamo fotografije stranih fotografa iz Vukovara, recimo Rona Haviva, Alexandre Boulat i Chrisa Morrisa. No, ipak pamtim fotografiju Romea Ibri\u0161evi\u0107a sa zagreba\u010dkog mosta Mladosti sa samog po\u010detka rata koja se nametnula kao prava ikona.<\/p>\n

U knjizi navodite zanimljivu tezu ameri\u010dke profesorice Barbie Zelizer da me\u0111unarodna zajednica nije ranije intervenirala za rata u Bosni i Hercegovi, me\u0111u ostalim, i zato \u0161to fotografije koje su odlazile u svijet nisu davale precizne informacije o tome \u0161to se doga\u0111alo niti su ukazivale na razmjere stradavanja. \u0160to mislite o tome?<\/em><\/p>\n

Barbie Zelizer u svojoj knjizi “Remembering to Forget” pi\u0161e o tome da je u tekstovima i posebno potpisima pod fotografijama u svjetskim medijima nedostajalo referencijalnih detalja koji bi to\u010dnije poja\u0161njavali \u0161to se doga\u0111a te u tome vidi jedan od razloga za\u0161to je tako dugo me\u0111unarodnoj zajednici trebalo da reagira na stradanja. Fotografije su naj\u010de\u0161\u0107e potpisivane nekim op\u0107enitim opisima kao \u0161to su “Zato\u010denici u sabirnim logorima”, “Pokolj u Vukovaru” ili “Izgubljeni u \u017ealovanju”. Nije jasno potpisano tko, gdje, za\u0161to. Svakako je me\u0111unarodnim \u010ditateljima trebalo mnogo preciznije pojasniti tko koga napada i za\u0161to. Ne \u010dudi to kada pogledate primjer fotografa koji su dolazili na ovo podru\u010dje, kao \u0161to je Robert King koji u dokumentarcu “Shooting Robert King” pri dolasku u Bosnu izjavljuje da ne zna ni tko je Slobodan Milo\u0161evi\u0107. Tako\u0111er se u The New York Timesu rat u BiH nazivao “ratom koji se ne mo\u017ee vidjeti” jer neka udaljenija mjesta poput Biha\u0107a i Gora\u017eda nisu uop\u0107e mogla dobiti medijsku pa\u017enju. Novinari i foto-reporteri su uglavnom bili smje\u0161teni u Sarajevu i od tamo izvje\u0161tavali.<\/p>\n

Gdje je postavljena eti\u010dka granica kod ratne fotografije? Kada je opravdano objavljivati eksplicitne snimke masakriranih tijela, a kada se iste takve snimke smatraju eksploatacijom?<\/em><\/p>\n

To je te\u0161ko pitanje. I samoj bi mi bilo jako te\u0161ko vidjeti objavljenu u novinama fotografiju ranjenog ili mrtvog nekog meni bliskog. Ali vjerujem da su ponekad takve dramati\u010dne snimke potrebne. Bez mnogih od takvih fotografija ne bismo znali \u0161to se doga\u0111a, ne bismo imali adekvatnu informaciju i ne bi se ni\u0161ta poduzelo da se to zaustavi. Problemati\u010dno je selektivno prikazivanje. Za\u0161to se smiju objavljivati mrtvi Afganistanci, ali ne smiju mrtvi ameri\u010dki vojnici? Za\u0161to nismo vidjeli ni jednu fotografiju nekog Amerikanca stradalog u teroristi\u010dkom napadu na WTC, a ipak smo bili sposobni shvatiti razmjere tragedije i suosje\u0107ati sa \u017ertvama i njihovim obiteljima? To zna\u010di da je druga\u010dija reprezentacija mogu\u0107a, ali mediji su danas skloni pornografizaciji patnje osobito kada se radi o “drugima”. I mi smo spadali u te “druge” kada su slike patnje ljudi na ovim podru\u010djima obilazile svijet. Te\u017eilo se objaviti \u0161to potresniju snimku kako bi nekog tamo daleko uvjerili da smo vrijedni su\u0107uti i pomo\u0107i. Upravo je to klju\u010dno pitanje koje postavlja Judith Butler: \u010diji se \u017eivot smatra vrijednim? O\u010dito je da nas se ne smatra jednako vrijednima.<\/p>\n

Danas je puno te\u017ee “grije\u0161iti” u novinarskoj profesiji. Internet je pove\u0107ao transparentnost i ne mo\u017eete vi\u0161e raditi ne razmi\u0161ljaju\u0107i da vam cijeli svijet mo\u017ee biti publika koja svaki detalj va\u0161eg rada mo\u017ee podvrgnuti javnoj kritici ili da subjekti va\u0161eg rada, makar bili s druge strane svijeta, mogu potvrdit ili osporiti da je bilo onako kako prikazujete. S obzirom da se isti korektiv javnosti odnosi i na fotografije, koliko je mogu\u0107e danas prikriti neke manipulacije?<\/em><\/p>\n

Postoji velika blogerska scena koja pa\u017eljivo prati rad fotografa i neke manipulacije su se razotkrile zahvaljuju\u0107i njima. Takva stalna javna kritika stavlja fotografe pod veliki pritisak, ali ih i tjera da stalno podi\u017eu kriterije. Tko je Capu i\u0161ta pitao o njegovom slavnom Padaju\u0107em Republikancu tada kada je fotografija objavljena? Teorije o neautenti\u010dnosti te fotografije pojavile su se tek mnogo kasnije. Ili Alexandera Gardnera koji je, dokumentiraju\u0107i ameri\u010dki gra\u0111anski rat, prenosio tijela s mjesta pogibije da bi imao bolji kadar. Upravo se zbog te transparentnosti rada danas toliko i govori o etici foto-\u017eurnalizma.<\/p>\n

Nedavno je fotografu, Pulitzerovcu Narcisu Contrerasu Associated Press otkazao suradnju za\u0161to \u0161to je na jednoj fotografiji iz Sirije digitalno uklonio videokameru koja je bila u uglu fotografije i nije nosila nikakvu informaciju. Pregledali su svih 500 fotografija koje je Contreras snimio za AP i nisu na\u0161li ni jednu drugu intervenciju no svejedno su sve njegove fotografije povukli jer su smatrali da je prekr\u0161io eti\u010dke standarde agencije. \u010cini li vam se to prestrogom kaznom ili je takva mjera potrebna kako bi se zadr\u017eao kredibilitet?<\/em><\/p>\n

To jest drasti\u010dno, ali kada bi dopustili takvu jednu, zapravo bezna\u010dajnu, intervenciju onda bi otvorili prostor i za ve\u0107e intervencije u fotografije. Micanje ili dodavanje bilo kakvog sadr\u017eaja na fotografije smatra se nedopustivim u foto\u017eurnalizmu. Istovremeno Photoshopom mo\u017eete manipulirati boju, kontraste, prebaciti je u crno-bijelo i koristiti niz drugih mogu\u0107nosti koje jako utje\u010du na atmosferu i dojam \u0161to ga fotografija ostavlja na gledatelja. Isto se to neko\u0107 radilo i s analognom fotografijom u tamnoj komori. Najvi\u0161e se rasprava vodi oko toga je li ne\u0161to digitalno izmijenjeno ili je li neka snimka inscenirana, a postoji jo\u0161 niz drugih va\u017enih eti\u010dkih pitanja s kojima se susre\u0107u ratni fotografi. Jedno od najva\u017enijih pitanja je i kako se osigurati da fotografije ne budu zloupotrijebljene u propagandne svrhe. Manipulacije fotografijama se danas naj\u010de\u0161\u0107e doga\u0111aju u kontekstualizaciji. Uzmimo na primjer fotografiju Jodi Bieberkoja je 2010. objavljena na naslovnici magazina Time. Fotografija prikazuje mladu Afganistanku Aishu koju su unakazili talibani odrezav\u0161i joj nos i u\u0161i zato \u0161to je pobjegla od obitelji svog mu\u017ea koja ju je zlostavljala. S fotografijom je sve u redu, no uz nju je stavljen naslov “\u0160to \u0107e se dogoditi ako napustimo Afganistan”. Time se sugerira da je ostanak ameri\u010dkih trupa u Afganistanu bio neophodan da bi se osigurao red i pomoglo ljudima, no toj se djevojci to dogodilo dok su Amerikanci bili u Afganistanu, ne prije. Ili uzmimo primjer ameri\u010dkih jedinica koje su u Iraku pred novinarima i fotografima glumile vojne akcije, kreirale tzv. “photo opportunities”. U medijima je to predstavljeno kao stvarni doga\u0111aj, a zapravo je orkestriran i takvi su “photo-safariji” danas novinarski standard. Nedavno je poginuo maloljetni Sirijac dok je kao freelance fotograf radio za Reuters. Vrlo je problemati\u010dno kako agencije za \u0161a\u010dicu dolara anga\u017eiraju lokalnu radnu snagu, tzv. stringere, pogotovo kad se radi o maloljetnicima. Ali o takvim stvarima se ne govori, ve\u0107 samo o manipulaciji digitalnim fotografijama. A manipulacija se doga\u0111a na toliko mnogo razina da je zapravo digitalna manipulacija najo\u010ditija i najlak\u0161e ju je detektirati.<\/p>\n

Manipulira li se i kod nas danas fotografijama?<\/em><\/p>\n

Kod nas nije bilo nekih afera koje bi iznijele na vidjelo digitalne manipulacije, osim one Globusove naslovnice s generalom Zagorcem i Ivanom Hodak koja mu je bila smje\u0161tena u krilu, \u010dime se poduprla teza da su navodno bili u vezi. Obitelj Hodak je tu\u017eila Globus i dobila spor. Ali bilo bi zanimljivo pogledati ima li Hrvatsko novinarsko dru\u0161tvo, odnosno Zbor fotoreportera svoj eti\u010dki kodeks kakav ima npr. NPPA, ameri\u010dki National Press Photographers Association.<\/p>\n

Kako vi procjenjujete je li fotografija vjerodostojna? Prema autoru, ku\u0107i za koju radi, mediju u kojem su objavljene fotografije…? Ne mo\u017eemo sve sami provjeriti, ne\u010demu moramo odlu\u010diti vjerovati.<\/em><\/p>\n

Da, prema svemu tome \u0161to ste naveli, samo \u0161to imam svijest o tome kako se svime mo\u017ee manipulirati, a prosje\u010dan gledatelj nema i vjeruje svemu ili ne vjeruje ni\u010demu, \u0161to tako\u0111er nije dobro. Danas \u0107ete \u010desto ljude \u010duti kako govore “Ma sve je to Photoshop” kada ne \u017eele prihvatiti ono \u0161to vide. To vodi prema relativizaciji zlo\u010dina i odgovornosti za zlo\u010din. Poznato nam je to iz ratova na podru\u010dju biv\u0161e Jugoslavije. A k tome je i nemogu\u0107e govoriti o stopostotnoj vjerodostojnosti fotografije, osim ako se ne radi o \u010distoj dokumentacijskoj, forenzi\u010dkoj fotografiji kod koje nema estetike, kompozicije, kadriranja, namje\u0161tanja svjetla. Kada gledam fotografiju u medijima ne o\u010dekujem nepristranu istinu, o\u010dekujem da gledam fotografovu interpretaciju nekog doga\u0111aja, jednako kao kad \u010ditam novinarski tekst.<\/p>\n

U knjizi citirate finskog profesora vizualne kulture Janne Sepp\u00e4nen koji ka\u017ee: “Fotografija nikada nije bila epistemolo\u0161ki nevin i prirodan prikaz stvarnosti. Ona je oduvijek bila dijelom dru\u0161tvenih funkcija i njima bliskim definicijama istine.” Mo\u017eete li se slo\u017eiti s rezolutno\u0161\u0107u tog “nikada” i “uvijek”?<\/em><\/p>\n

Mislim da se time htjelo naglasiti da pojava digitalne fotografije ne uvodi mogu\u0107nost manipulacije, ve\u0107 da je fotografija oduvijek bila manipulativan medij, uvijek u slu\u017ebi ne\u010deg, nikada nije bila samo \u010disti dokaz. I kada se koristila u znanosti, slu\u017eila je da podupre neke pseudoznanstvene teze kao tipski kompozitni portreti u zloglasnoj Galtonovoj eugenici. Zbog toga mi je bilo zanimljivo istra\u017eiti kako se fotografija danas koristi kao dokaz, recimo na Ha\u0161kome sudu. Odvjetnici su mi rekli da se fotografije prila\u017eu kao dokazi, a onda je na suprotnoj strani da se eventualno pobija njihova autenti\u010dnost. \u010cini mi se dosta neobi\u010dnim da ne postoje neki mehanizmi provjere fotografije da bismo je uop\u0107e mogli uvesti kao dokaz.<\/p>\n

U knjizi pi\u0161ete i o trgovanju ratnim fotografijama kao umjetni\u010dkim djelima. Mo\u017eemo li se i s koje pozicije zgra\u017eati nad time da galerije prodaju fotografiju mrtvog talibana nekada\u0161njeg fotoreportera Luca Delahayea i da onda takve fotografije zavr\u0161avaju kod kolekcionara ili na zidu ne\u010dijeg dnevnog boravka?<\/em><\/p>\n

Ne bih dr\u017eala mrtvog talibana na zidu, kao \u0161to ljudi ne \u017eele dr\u017eati moja Neplodna tla, iako su puno manje drasti\u010dna. Mislim da jest problemati\u010dna prodaja ratnih fotografija, ali razumijem da fotografi nalaze opravdanje u tome \u0161to tako financiraju svoje dugogodi\u0161nje projekte u ratom zahva\u0107enim podru\u010djima za koje magazini nikada ne\u0107e izdvojiti sredstva. Ti se opse\u017eni projekti, koji mnogo dublje predstavljaju problematiku nekog rata, mogu prezentirati samo izlo\u017ebama i fotografskim knjigama, za razliku od povr\u0161ne i fragmentirane pri\u010de u medijima. Ron Haviv smatra da izla\u017eu\u0107i takve fotografije u galerijama i prodaju\u0107i ih mo\u017ee utjecati na ljude koji imaju mo\u0107. U galerijama su spremniji razmisliti o fotografijama, nego listaju\u0107i novine. Ali ipak me razljutilo kada sam na umjetni\u010dkom sajmu AIPAD u New Yorku vidjela da se prodaju fotografije mumificiranih le\u0161eva iz Ruande dok pored njih nezainteresirano prolaze u\u0161minkani galeristi. Na sajmovima kojima je jedini cilj prodaja, to mi se nekako \u010dini vulgarno i tu\u017eno. No na krajuostaje na na\u0161oj osobnoj etici \u0161to \u0107emo i kako raditi.<\/p>\n

Pogledaj.to<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Sandra Vitalji\u0107: Kada gledam fotografiju u medijima ne o\u010dekujem nepristranu istinu…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-138988","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/138988","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=138988"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/138988\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=138988"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=138988"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=138988"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}