{"id":134556,"date":"2014-01-09T09:26:01","date_gmt":"2014-01-09T08:26:01","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=134556"},"modified":"2014-01-09T09:35:19","modified_gmt":"2014-01-09T08:35:19","slug":"europa-bi-trebala-uciti-na-greskama-la","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2014\/01\/09\/europa-bi-trebala-uciti-na-greskama-la\/","title":{"rendered":"Europa bi trebala u\u010diti na gre\u0161kama Latinske Amerike"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Rafael Correa<\/strong><\/p>\n

Mi Latinoamerikanci stru\u010dnjaci smo za krizu. Ne zato \u0161to bismo bili inteligentniji od drugih, nego zato \u0161to smo ve\u0107 pro\u0161li kroz sve i sva\u0161ta. Zapravo, u\u017easno smo lo\u0161e upravljali na\u0161im dosada\u0161njim krizama jer smo imali jedan jedini prioritet: obraniti interese kapitala, pa i po rizik guranja cijele regije u dugotrajnu du\u017eni\u010dku krizu. Stoga danas zabrinuto promatramo kako Europa kre\u0107e istim putem.<\/p>\n

Sedamdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a, latinskoameri\u010dke zemlje na\u0161le su se u situaciji intenzivnog vanjskog zadu\u017eivanja. Slu\u017ebena povijest tvrdi da je ta situacija rezultat politika koje su vodile \u201cneodgovorne vlade\u201d, kao i neravnote\u017ea nagomilanih zbog modela razvoja koji je latinskoameri\u010dki kontinent usvojio nakon Drugog svjetskog rata, a koji se svodio na stvaranje industrije sposobne lokalno proizvesti proizvode koji su dotad uvo\u017eeni. Rije\u010d je o razvojnom modelu poznatom kao \u201cindustrijalizacija supstitucijom uvoza\u201d.<\/p>\n

Intenzivno zadu\u017eivanje ustvari su promicale, pa \u010dak i nametale, me\u0111unarodne financijske organizacije. Prema njihovoj tobo\u017enjoj logici, financiranje visokorentabilnih projekata, kojih je u to vrijeme izrazito puno u zemljama Tre\u0107eg svijeta, trebalo bi dovesti do razvoja, dok bi prihodi od ovih investicija omogu\u0107ili otplatu ugovorenih dugova.<\/p>\n

To je trajalo sve do 13. kolovoza 1982., kada je Meksiko objavio da ne mo\u017ee otplatiti dugove koji su do\u0161li na naplatu. Otada je cijela Latinska Amerika trebala trpjeti posljedice obustave me\u0111unarodnih pozajmica, istovremeno s posljedicama brutalnog pove\u0107anja kamatne stope na svoj dug. Pozajmice izvorno ugovorene s kamatnim stopama od \u010detiri do \u0161est posto, koje su me\u0111utim podlijegale mogu\u0107nosti kasnije promjene, odjednom su dosegle 20 posto. Kako je neko\u0107 govorio Mark Twain: \u201cBankar, to je osoba koja vam pozajmi ki\u0161obran kada je sun\u010dano i oduzme vam ga kada po\u010dne ki\u0161iti\u2026\u201d<\/p>\n

Tako je otpo\u010dela na\u0161a \u201cdu\u017eni\u010dka kriza\u201d. Tijekom jednog desetlje\u0107a, 1980-ih, Latinska Amerika dozna\u010dila je svojim vjerovnicima sredstva u neto iznosu od 195 milijardi dolara (skoro 554 milijarde prema sada\u0161njoj vrijednosti dolara). U isto vrijeme, vanjski dug regije narastao je sa 223 milijarde dolara u 1980. na \u010dak 443 milijarde 1991. godine! I to ne zbog uzimanja novih kredita, nego zbog refinanciranja i akumulacije kamata.<\/p>\n

Ju\u017ena Amerika je de facto zavr\u0161ila 1980-e s dohotkom po glavi stanovnika na istoj razini kao sredinom 1970-ih. Govori se o \u201cizgubljenom desetlje\u0107u\u201d za razvoj. U stvarnosti je izgubljena \u010ditava jedna generacija.<\/p>\n

Iako je odgovornost podijeljena, zemlje centra, me\u0111unarodna birokracija poput MMF-a, Svjetske banke i Me\u0111uameri\u010dke banke za razvoj, kao i privatne me\u0111unarodne banke, naravno, svele su uzrok nevolja na problem prezadu\u017eenosti dr\u017eava (overborrowing). Nikada nisu prihvatile odgovornost za vlastitu ulogu u nametanju kredita dodijeljenih na neodgovoran na\u010din (overlending).<\/p>\n

Ozbiljne prora\u010dunske krize i vanjsko zadu\u017eenje generirano neto prijenosom sredstava iz Latinske Amerike prema njezinim vjerovnicima prinudili su velik broj zemalja iz regije da napi\u0161u \u201cpisma namjere\u201d koja je diktirao MMF. Takvi obvezuju\u0107i dogovori omogu\u0107ili su im da dobiju pozajmice od me\u0111unarodnih financijskih organizacija, kao i jamstvo pri ponovnim pregovorima o bilateralnim dugovima sa zemljama vjerovnicama okupljenima u Pari\u0161kom klubu.<\/p>\n

Ovi programi strukturne prilagodbe i stabilizacije nametnuli su zemljama Latinske Amerike uobi\u010dajene recepte: prora\u010dunske politike \u0161tednje, pove\u0107anje cijena javnih slu\u017ebi, privatizacije itd. Dakle sve mjere putem kojih se nije nastojalo iza\u0107i \u0161to prije iz krize, niti potaknuti rast ili zapo\u0161ljavanje, nego zajam\u010diti otplatu dugova privatnim bankama. Kona\u010dno, te su zemlje i dalje bile zadu\u017eene, ne vi\u0161e kod tih privatnih institucija, nego kod me\u0111unarodnih financijskih organizacija, koje su \u0161titile interese banaka.<\/p>\n

Po\u010detkom 1980-ih, u Latinskoj Americi, kao i u cijelom svijetu, po\u010dinje se nametati novi model razvoja \u2013 neoliberalizam. Ovaj novi \u201ckonsenzus\u201d o strategiji razvoja dobio je ime Va\u0161ingtonski konsenzus, a njegovi glavni konceptualni za\u010detnici i promicatelji bile su multilateralne financijske organizacije koje, ba\u0161 poput ameri\u010dkog Ministarstva financija, svoje sjedi\u0161te imaju u Washingtonu. Promi\u010de se logika prema kojoj je kriza u Latinskoj Americi izazvana prekomjernom intervencijom dr\u017eave u ekonomiju, odsustvom adekvatnog sustava slobodnih cijena i udaljavanjem od me\u0111unarodnih tr\u017ei\u0161ta \u2013 a podrazumijeva se da su te zna\u010dajke proiza\u0161le iz latinskoameri\u010dkog modela industrijalizacije supstitucijom uvoza.<\/p>\n

Za\u0161to \u201cprosvijetljena\u201d Europa ponavlja gre\u0161ke?<\/strong><\/p>\n

Udru\u017eeni pothvat ideolo\u0161ke marketin\u0161ke kampanje bez presedana, preru\u0161ene u znanstveno istra\u017eivanje, i izravnih pritisaka koje su vr\u0161ili MMF i Svjetska banka, urodio je plodom: regija je pre\u0161la iz jedne krajnosti u drugu, od nepovjerenja prema tr\u017ei\u0161tu i prekomjernog povjerenja u dr\u017eavu na slobodno tr\u017ei\u0161te, deregulaciju i privatizacije.<\/p>\n

Kriza nije bila samo ekonomska; ona je posljedica nedostatka vodstva i ideja. Pla\u0161ili smo se misliti svojom glavnom i stoga smo tako pasivno prihva\u0107ali apsurdne inozemne diktate.<\/p>\n

Ovakav opis krize koja je pogodila Ekvador (vidi okvir) nesumnjivo \u0107e se \u010diniti poznatim ve\u0107ini Europljana. Europska unija pati od prezadu\u017eenosti proizvedene i dodatno ote\u017eane neoliberalnim fundamentalizmom. Uz puno uva\u017eavanje suverenosti i neovisnosti svake regije u svijetu, s iznena\u0111enjem ustvr\u0111ujemo da danas ba\u0161 ta toliko prosvijetljena Europa u svakom segmentu ponavlja iste pogre\u0161ke koje je u pro\u0161losti po\u010dinila Latinska Amerika.<\/p>\n

Europske banke dale su pozajmicu Gr\u010dkoj pretvaraju\u0107i se da ne vide da je gr\u010dki prora\u010dunski deficit zapravo skoro tri puta vi\u0161i od deficita koji je objavila dr\u017eava. Ponovno se postavlja problem prezadu\u017eenosti kojemu se propu\u0161ta spomenuti druga strana medalje: prekomjerni krediti. Kao da financijski kapital ne snosi niti je ikada snosio ma i najmanju odgovornost za prezadu\u017eenost.<\/p>\n

Od 2010. do 2012. godine nezaposlenost u Europi dosegla je alarmantnu razinu. Izme\u0111u 2009. i 2012. Portugal, Italija, Gr\u010dka, Irska i \u0160panjolska smanjuju svoje prora\u010dunske izdatke prosje\u010dno za 6,4 posto, \u010dime su ozbiljno na\u0161kodili svojim zdravstvenim slu\u017ebama i obrazovanju. Ta se politika pravda nedostatkom sredstava, no istovremeno su znatne sume upotrijebljene za spa\u0161avanje financijskog sektora. U Portugalu, Gr\u010dkoj i Irskoj iznosi tog \u201cbankarskog spa\u0161avanja\u201d prelaze totalni iznos godi\u0161njih pla\u0107a.<\/p>\n

Dok kriza trajno poga\u0111a europske narode, i dalje im se name\u0107u recepti koji su propali svuda u svijetu.<\/p>\n

Uzmimo za primjer Cipar. Kao i uvijek, problem po\u010dinje s deregulacijom financijskog sektora. Godine 2012. lo\u0161e upravljanje postalo je neodr\u017eivo. Ciparske banke, naro\u010dito Bank of Cyprus i Laiki banka, plasirale su kredite u Gr\u010dkoj u iznosu vi\u0161em od ciparskog BDP-a. U travnju 2013. godine Trojka \u2013 MMF, Europska centralna banka i Europska komisija \u2013 predla\u017eu \u201cspa\u0161avanje\u201d te\u0161ko deset milijardi eura. Uvjetuju ga programom strukturne prilagodbe koji uklju\u010duje smanjenje javnog sektora, ukidanje sustava generacijske solidarnosti za novozaposlene, privatizaciju strate\u0161kih javnih poduze\u0107a, mjere prora\u010dunske prilagodbe koje bi imale potrajati sve do 2018., ograni\u010denje socijalnih izdataka i stvaranje \u201cfonda za financijsko spa\u0161avanje\u201d, \u010diji je cilj odr\u017eati banke i rije\u0161iti njihove probleme, sve to uz zamrzavanje depozita ve\u0107ih od 100 000 eura.<\/p>\n

Nitko ne dovodi u pitanje \u010dinjenicu da su reforme nu\u017ene, niti tvrdi da se ozbiljne pogre\u0161ke ne bi trebale korigirati. To se odnosi i na izvorne gre\u0161ke: Europska unija integrirala je zemlje s vrlo velikim razlikama u produktivnosti, razlikama koje nacionalne pla\u0107e ne odra\u017eavaju u potpunosti. Pa ipak, u najve\u0107em dijelu, politike koje se vode ne nastoje iza\u0107i iz krize po najmanju cijenu za europske gra\u0111ane, nego osigurati otplatu duga privatnim bankama.<\/p>\n

Govorili smo o zadu\u017eenim zemljama. No \u0161to je s onim zemljama koje nisu sposobne otplatiti svoje dugove? Uzmimo primjer \u0160panjolske. Nedostatak regulacije i izrazito olak\u0161an pristup novcu \u0161panjolskih banaka stvorili su ogromnu koli\u010dinu hipotekarnih kredita, koji su dali zamaha nekretninskim \u0161pekulacijama. Same banke tra\u017eile su klijente, procjenjivale cijene stanova i pozajmljivale uvijek unaprijed novac za kupovinu automobila, namje\u0161taja, elektronskih ku\u0107anskih aparata itd.i<\/p>\n

Kada se rasprsnuo nekretninski mjehur, du\u017enik ni u najboljoj volji vi\u0161e nije mogao otplatiti kredit: izgubio je posao. Uzeli su mu stan, a on je sada vrijedio puno manje nego kada ga je kupio. Cijela obitelj na\u0161la se na ulici, do\u017eivotno zadu\u017eena. U 2012. godini zabilje\u017eeno je vi\u0161e od dvije stotine delo\u017eacija svakoga dana, \u0161to obja\u0161njava velik broj samoubojstava u \u0160panjolskoj.<\/p>\n

Cijena zaborava politi\u010dke dimenzije ekonomije<\/strong><\/p>\n

Postavlja se pitanje za\u0161to ne pribje\u0107i rje\u0161enjima koja se \u010dine o\u010diglednima i za\u0161to uvijek ponavljati najgori scenarij. Jer problem nije tehni\u010dki, nego politi\u010dki. Odre\u0111en je odnosima snaga. Tko upravlja na\u0161im dru\u0161tvima? Ljudi ili kapital?<\/p>\n

Najve\u0107a pogre\u0161ka koju smo u\u010dinili po pitanju ekonomije je ta \u0161to smo joj oduzeli njezinu izvornu narav politi\u010dke ekonomije. Uvjerili su nas da su pitanja ekonomije zapravo tehni\u010dka pitanja; ideologija se tako preru\u0161ila u znanost, a mi, ekonomisti, sustavno smo poticani da zanemarimo odnos snaga u dru\u0161tvu \u2013 stavljeni smo u slu\u017ebu dominantnih snaga, onoga \u0161to nazivam \u201ccarstvom kapitala\u201d.<\/p>\n

Strategija intenzivnog zadu\u017eivanja koja je proizvela latinskoameri\u010dku du\u017eni\u010dku krizu nije imala za cilj pomo\u0107i na\u0161im zemljama da se razviju. Ravnala se isklju\u010divo potrebom da se investira vi\u0161ak novca koji je preplavio financijska tr\u017ei\u0161ta \u201cprvog svijeta\u201d: rije\u010d je o petrodolarima koje su arapske zemlje proizvo\u0111a\u010dice nafte pohranile u bankama razvijenih zemalja. Njihova likvidnost posljedica je rasta cijena nafte, koji je uslijedio nakon Listopadskog rata 1973., a koje su visokima odr\u017eavale zemlje \u010dlanice OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte). Izme\u0111u 1975. i 1980. godine, depoziti u me\u0111unarodnim bankama porasli su sa 82 milijarde dolara na 440 milijardi (1226 milijardi dana\u0161njih dolara).<\/p>\n

Suo\u010den s nu\u017eno\u0161\u0107u da pribavi toliko potreban novac, Tre\u0107i svijet je postao ovisan o kreditima. Potom je, po\u010dev\u0161i od 1975., uslijedio defile me\u0111unarodnih bankara spremnih ponuditi sve vrste kredita \u2013 uklju\u010duju\u0107i i kredite za financiranje teku\u0107ih tro\u0161kova i nabavku oru\u017eja vojnih diktatura koje su vladale brojnim dr\u017eavama. Ti revnosni bankari, koji nikada ranije nisu nogom kro\u010dili u regiju, \u010dak ni kao turisti, donijeli su i ogromne kofere pune mita namijenjenog funkcionarima kako bi ih privoljeli da prihvate nove kredite, pod bilo kojim izgovorom. U isto vrijeme, me\u0111unarodne financijske organizacije i agencije za razvoj nastavljale su prodavati ideju prema kojoj je rje\u0161enje bilo \u2013 zadu\u017eiti se.<\/p>\n

Iako neovisnost centralnih banaka zapravo slu\u017ei kao jamstvo za osiguravanje kontinuiteta sustavu bez obzira na odluke bira\u010da, po\u010detkom 1990-ih ona je nametnuta kao \u201ctehni\u010dka\u201d nu\u017enost, koja se opravdavala tobo\u017enjim empirijskim studijama \u0161to su ukazivale na to da takav instrument proizvodi najbolje makroekonomske performance. Prema tim \u201cistra\u017eivanjima\u201d, neovisne centralne banke trebale su djelovati na \u201ctehni\u010dki\u201d na\u010din, daleko od pogubnih politi\u010dkih pritisaka. Povedemo li se ovakvom apsurdnom argumentacijom, trebalo bi i ministarstvo financija u\u010diniti autonomnim jer bi prora\u010dunska politika tako\u0111er imala biti \u010disto \u201ctehni\u010dka\u201d. Kako je sugerirao Ronald Coase, dobitnik nagrade za ekonomsku znanost koju Kraljevska banka \u0160vedske dodjeljuje u sje\u0107anje na Alfreda Nobela, rezultati ovog istra\u017eivanja lako su obja\u0161njivi: kemijali su rezultate sve dok nisu govorili upravo ono \u0161to su \u017eeljeli \u010duti.<\/p>\n

U razdoblju koje je prethodilo krizi, autonomne sredi\u0161nje banke posvetile su se isklju\u010divo odr\u017eavanju monetarne stabilnosti, dakle kontroliranju inflacije, unato\u010d \u010dinjenici da su centralne banke odigrale glavnu ulogu u razvoju nekih zemalja, poput Japana ili Ju\u017ene Koreje. Sve do 1970-ih, osnovni cilj ameri\u010dkih Federalnih rezervi bio je pogodovati stvaranju zaposlenja i ekonomskom rastu; zapravo je tek s inflacijskim pritiskom po\u010detkom 1970-ih uklju\u010den i cilj promicanja stabilnosti cijena.<\/p>\n

Prvenstvo koje se daje stabilizaciji cijena u praksi zna\u010di napu\u0161tanje politika koje nastoje odr\u017eati puno kori\u0161tenje resursa u ekonomiji. To ide dotle da prora\u010dunska politika, umjesto da ubla\u017eava epizode recesije i nezaposlenosti, neprestanim smanjivanjem izdataka zapravo ih pogor\u0161ava. Takozvane neovisne centralne banke, koje brinu samo o monetarnoj stabilnosti, dio su problema, a ne rje\u0161enje. Jedan su od \u010dimbenika koji spre\u010davaju Europu da br\u017ee iza\u0111e iz krize.<\/p>\n

Europski su kapaciteti, me\u0111utim, netaknuti. Europa raspola\u017ee sa svim potrebnim: ljudskim talentom, proizvodnim resursima, tehnologijom. Vjerujem da iz ovoga treba izvu\u0107i va\u017ene zaklju\u010dke: rije\u010d je o problemu dru\u0161tvene koordinacije, dakle o ekonomskoj politici potra\u017enje ili kako je god \u017eelite nazvati. S druge strane, odnosi mo\u0107i izme\u0111u va\u0161ih zemalja na me\u0111unarodnoj razini pogoduju kapitalu, naro\u010dito financijskom, \u0161to je razlog zbog \u010dega se ove politike ne primjenjuju ili se primjenjuju na na\u010din suprotan socijalno po\u017eeljnom modelu.<\/p>\n

Bombardirani takozvanom ekonomskom znano\u0161\u0107u i me\u0111unarodnom birokracijom, brojni su gra\u0111ani uvjereni da \u201calternative nema\u201d. Varaju se.<\/p>\n

Lemondediplomatique.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ekvadorski predsjednik Rafael Correa upozorava na cijenu i besperspektivnost sada\u0161nje evropske krizne politike…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":134557,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-134556","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/134556","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=134556"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/134556\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/134557"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=134556"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=134556"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=134556"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}