{"id":133825,"date":"2013-12-30T09:37:44","date_gmt":"2013-12-30T08:37:44","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=133825"},"modified":"2013-12-30T09:53:07","modified_gmt":"2013-12-30T08:53:07","slug":"ljudi-sa-sibicama","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/12\/30\/ljudi-sa-sibicama\/","title":{"rendered":"Ljudi sa \u0161ibicama"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Biljana Vankovska<\/strong><\/p>\n

U poslednjoj kolumni za ovu godinu, vjerovatno bih trebala re\u0107i ne\u0161to o ovoj koja dolazi. Ali samo njeno pominjanje, i posebno broj (2014) koji je ozna\u010dava, instinktivno stvara mu\u010dninu. Otkako se prije nekoliko godina najavio, a onda i realizovao projekat \u201eSkopje 2014\u201c, ovaj broj asocira na sva zla ovoga (makedonskog) svijeta: od identitetskog in\u017einjeringa, do ki\u010deraja, korupcije, pa sve do porasta unutra\u0161nje netrpeljivosti (posljednji je \u201enastradao\u201c car Du\u0161an) i kritika, pa i uvreda spolja\u0161nih komentatora (hrvatska novinarka nam je dala kolektivnu dijagnozu, a ne\u0161to sli\u010dno je nedavno uradio i Teofil Pan\u010di\u0107, koji je izazvao orgazmi\u010dke efekte kod politi\u010dke opozicije). Ponekad se \u010dak pitam da li je uvrnutije imati bezvezne spomenike ili masovne grobnice, ali to je ve\u0107 druga tema…<\/p>\n

Ukratko, \u201e2014\u201c me asocira na ne\u0161to \u0161to nam se name\u0107e za doru\u010dak, ru\u010dak i ve\u010deru, ve\u0107 godinama – svakako u metafori\u010dkom smislu. Sasvim je mogu\u0107e da zbog ovog i sli\u010dnih projekata ostanemo i bez jela, kada stignu svi ra\u010duni, ali to je samo jo\u0161 jedan razlog za ovu odbojnost prema godini koja dolazi. Eto, ona jo\u0161 nije ni stigla, a ja jedva \u010dekam da zavr\u0161i. Svijet, a i mi na Balkanu, obilje\u017ei\u0107emo jo\u0161 jedni stogodi\u0161njicu – od po\u010detka Prvog svjetskog rata, \u0430 da smo malo \u0161ta nau\u010dili od istorije, dok je ratovanje postalo sofisticiranije, higijenskije i u ime ve\u0107ih ideala.<\/p>\n

Uop\u0161te ne volim namjenske kolumne! Sve ono \u0161to sam zapisala tokom 50-tak nedjelja je bila nekakva hronologija na\u0161eg vremena, svega \u0161to mi se \u010dinilo va\u017enim – i sada nemam \u0161ta dodati. Nema \u010dak ni potrebe za rezimiranjem, jer samo djeca i naivni vjeruju da na pono\u0107, uz bljesak i prasak vatrometa, nastupa ne\u0161to novo. Mi koji na stvari gledamo iz dijalekti\u010dkog ugla, ali i cini\u010dnije nego ostali, znamo da su staro i novo povezani pup\u010danom vrpcom, ali se ipak ponekad nadamo i trudimo otkriti za\u010detak novog u njedrima starog. Ali kod nas je te\u0161ko da se osloni\u0161 i na dijalektiku, jer niti se novome vidi za\u010detak, niti neko ozbiljno poku\u0161ava da raskrsti sa starim, koje se samo reciklira. Devolucija ne ostavlja ni nadu za (r)evoluciju.<\/p>\n

Histeri\u010dnim, uglavno komercijalnim i hipokriti\u010dnim, pozivima na sre\u0107u, dobro\u010dinstvo i darivanje u ovom \u201especijalnom trenutku godine\u201c najadekvatniji i otre\u017enjuju\u0107i odgovor je odavno dao Andersen. Ipak, koriste\u0107i naziv te bajke, poku\u0161avam da primijenim metaforu o \u0161ibicama na stvarne ljude, ljude koje poznajem, a kojima sam odavno rekla da \u0107u napisati neku rije\u010d o njima – jer za razliku od nesre\u0107ne djevoj\u010dice, ovi ljudi umiju da u tamnoj no\u0107i zapale \u0161ibicu i osvijetle put \u010dak i kada se suo\u010davaju sa te\u0161kim \u017eivotnim problemima. Zato ovdje govorim o ljudima koji \u017eive u na\u0161oj blizini, i to u nevjerovatno te\u0161kim \u017eivotnim situacijama, a da to jedva neko i primje\u0107uje – osim kada je vrijeme neke kampanje. Za ove ljude svaki je dan novi izazov, novi napor i suo\u010davanje sa sudbinom – ali oni ne samo da su sa\u010duvali ljudskost, nego je \u0161ire i oko sebe. Nisu dopustili da samosa\u017ealjenje i gnjev od njih naprave ni mu\u010denike, ni mizantrope. Ovi obi\u010dni neobi\u010dni ljudi se nose sa nesre\u0107ama koje su daleko ve\u0107e od onih koji su najglasniji, najgnjevniji i najdestruktivniji, ali koji su od sebe napravili popularne ikone i \u017ertve.<\/p>\n

Da ne bi bilo zabune, moji znani i neznani prijatelji koriste pravo na krik, nisu ni pasivni ni nijemi – ali to rade na druga\u010diji na\u010din, koriste\u0107i kreativnost kojom raspola\u017eu, ne optu\u017euju\u0107i ni boga ni ljude, jo\u0161 manje tra\u017ee\u0107i u nesre\u0107i izgovor da bi zagovarali nasilje i napadali druge. Naprotiv, oni se iskreno raduju onima koje je sudbina po\u0161tedjela njihovih nesre\u0107a. A to je, prizna\u0107ete, tako rijedak dar u vremenu koje se ugu\u0161ilo od vlastite zavisti, zlobe i malicioznosti. Govorim o ljudima koji imaju nekakvu nevjerovatnu mo\u0107 da po\u0161alju osmjeh, dobrotu i da daju primjer kako se ljudsko dostojanstvo mo\u017ee zadr\u017eati i u trenutcima stradanja, li\u010dnog ili svojih najbli\u017eih. Oni to \u010dine nenametljivo, a na\u017ealost malo nas je koji u\u010dimo od njihove sposobnosti \u010dovekoljublja i prepoznavanja ljepote koja je tako blizu, a za koju smo slijepi i bezosje\u0107ajni, jer nametnuti komercijalni standardi su je degradirali na ne\u0161to \u0161to je \u201enenormalno\u201c, nestandardno, pa zato i ne-lijepo.<\/p>\n

Za razliku od ve\u0107ine koja je sklona jadikovanju i samosa\u017ealjenju i pri najmanjim problemima svakodnevice, oni ne optere\u0107uju svoju sredinu onim \u0161to je njihov stalni problem, \u0430 o kome ni dr\u017eava ni zajednica ba\u0161 i ne haje mnogo. I ne samo to! Ganem se i postidim kada vidim da su na\u0161li vremena da mi po\u0161alju rije\u010d podr\u0161ke kada pomisle da mi je te\u0161ko, onako izlo\u017eenoj uvredama na javnom ringu. Ali, to mi daje znak da su anga\u017eovani gra\u0111ani, mada im vrijeme jedva dopu\u0161ta taj \u201eluksuz\u201c. Nasuprot svemu, ovo su ljudi koji raspola\u017eu neiscrpnim bunarom kreativnosti i umjetni\u010dkim porivom.<\/p>\n

Na primer, moj dragi prijatelj iz Tetova uspijeva da nam pribli\u017ei ono na koje ve\u0107ina instinktivno reaguje odbojno\u0161\u0107u i strahom. Kroz fotografije o \u201e\u017eivotu u kutiji\u201c svoje porodice i sina Maneta, momka bolesnog od celebralne paralize, on nas vra\u0107a na\u0161oj ljudskoj su\u0161tini, \u017eeli nam dobrodo\u0161licu u svoju porodicu koja je sre\u0107na i nesre\u0107na na svoj na\u010din, ali u kojoj ima vi\u0161e ljubavi nego \u0161to ve\u0107ina nas mo\u017ee dati nekome. Dragi nam poma\u017ee da se prepoznamo kroz suze i smijeh, kao ljudska bi\u0107a, bez obzira na fizi\u010dke i druge razlike. \u0422\u043e radi na takav prirodan na\u010din oslobo\u0111en svake dramatike i patetike, \u0161to kada komuniciram s njima jedva i da pomislim na njih kao na stradalnike – prihvatam ih kao jednake meni, zaboravljam na razli\u010ditost (koja se u politi\u010dki korektnom govoru naziva \u201eposebne potrebe\u201c), upijam ljubav koju \u0161alju i u\u010dim od njih. Kada sam u isku\u0161enju da se po\u017ealim na ne\u0161to, sjetim se njih, mojih heroja i stanem.<\/p>\n

\u041eva grupa ljudi sa \u0161ibicama koje nose svijetlost i toplinu kriz cijelu godinu j\u0435 zaista raznolika: neki kroz oko kamere stvaraju most pome\u0111u dva sveta – njihovog i na\u0161eg. Poznajem dosta pametnih ljudi koje je tranzicija odbacila na same margine, a koji se ne predaju, pa \u010dak i na \u0161tetu svog zdravlja (naru\u0161enog vida, na primjer) pi\u0161u knjige. Ima toliko ljudi koji su mi bili inspiracija i izvor snage, da ih ne mogu ni sve nabrojati ili \u010dak sjetiti se njihovih imena. Zato im sada zahvaljujem na svakoj dobroti koju su poklonili meni, koju obi\u010dno smatraju \u010dvrstom kao karpa. Oni su dio ovog dru\u0161tva, a rijetko ili skoro nikada zauzvrat ne dobijaju ni priznanje ni zahvalnost za ono \u010dime nas sve oplemenjuju u te\u0161kim vremenima.<\/p>\n

Napolju, izvan ovog malo svijeta u kome nema alijenacije i vlada ljudskost, tamo na onom javnom ringu i dalje vlada smrad, zvuci maljeva i govor mr\u017enje – \u0161to se ponekad pogre\u0161no tuma\u010di kao zveckanje lanaca ugnjetenih spremnih na revoluciju. Vlada hor gnjevnih, \u0161to ne zna\u010di i istinski nesre\u0107nih i siroma\u0161nih, a koji su spremi da gaze po le\u0161evima za neku (obi\u010dno svoju) kauzu. Na \u010delu hora se sve vi\u0161e isti\u010du solisti koji bi trebali biti emanacija \u017ertve i mu\u010deni\u0161tva, simbol izgubljenog dostojanstva i nepokora ispred fa\u0161izma. Ovaj nastup ne samo da postaje sve glasniji i vulgarniji, nego dobija na popularnosti. Na sceni mar\u0161iraju ne sveci, nego karikaturalni likovi koji gaze po dignitetu svih onih koji im se na\u0111u na putu, psuju one kojima zavide jer su ne\u0161to postigli u \u017eivotu, a one koji su slabiji od njih ili koje smatraju nedostojnima kunu, \u017eele\u0107i im smrt pored kontejnera (Igor D\u017eambazov je jedan od tih za koji su borci za slobodi zaklju\u010dili da ne treba da \u017eive). La\u017eni mu\u010denici, mesije i fariseji su, na \u017ealost, junaci ovog zlog doba. U ovoj neravnopravnoj borbi ljudskost i pristojnost izmi\u010de ispred gnjeva i prostakluka, koji se \u0161ire u koncentri\u010dnim krugovima.<\/p>\n

I tako, u vrijeme op\u0161te duhovne i fizi\u010dke bijede, umjesto \u010destitke pomenu\u0107u izreku koja se ovih dana \u0161iri Bosnom: \u201eSretna vam najgora 2014!\u201c Ko zna, mo\u017eda pre\u017eivimo sretno i najgore trenutke, mo\u017eda nakon 2014. nastupe neka bolja vremena, a mo\u017eda i mi postanemo bolja ljudska bi\u0107a kao \u0161to su danas to ljudi sa \u0161ibicama u rukaka, koji ne daju da zavlada savr\u0161en mrak.<\/p>\n

Nova Makedonija<\/a><\/p>\n

Prevod je autorkin<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Napolju, izvan ovog malo svijeta u kome nema alijenacije i vlada ljudskost, tamo na onom javnom ringu i dalje vlada smrad, zvuci maljeva i govor mr\u017enje – \u0161to se ponekad pogre\u0161no tuma\u010di kao zveckanje lanaca ugnjetenih spremnih na revoluciju. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-133825","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/133825","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=133825"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/133825\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=133825"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=133825"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=133825"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}