{"id":130788,"date":"2013-11-25T07:31:12","date_gmt":"2013-11-25T06:31:12","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=130788"},"modified":"2013-11-25T00:38:59","modified_gmt":"2013-11-24T23:38:59","slug":"sta-ne-valja-sa-demokratijom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/11\/25\/sta-ne-valja-sa-demokratijom\/","title":{"rendered":"\u0160ta ne valja sa demokratijom?"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Proteklih nekoliko mjeseci bili su lo\u0161i za zapadnu demokratiju. Tokom ljeta otkrili smo da, dok su demokratski gra\u0111ani i njihovi izabrani politi\u010dari obavljali svoje svakodnevne poslove, tajne slu\u017ebe su rutinski prislu\u0161kivale sve \u0161to su oni radili.<\/p>\n

Bilo je dovoljno lo\u0161e pretpostaviti da su u tome sau\u010destvovali politi\u010dari. Vi\u0161e nas je uznemirila spoznaja da \u010dak ni politi\u010dari nisu znali \u0161ta se de\u0161ava.<\/p>\n

Zatim, u septembru, gledali smo spektakl zapadnih lidera kako poku\u0161avaju pokrenuti inicijativu o Siriji, da bi ih u tome sprije\u010dilo njihovo zakonodavstvo, koje im nije dozvolilo da bilo \u0161ta u\u010dine (britanski parlament nije iznio odlu\u010dan stav, \u010dak ni protiv upotrebe sile; jednostavno su odbili sve opcije koje su im bile ponu\u0111ene, kao dijete koje se duri). Principijelni stavovi na obje strane rasprave izgubili su se u magli strana\u010dkog prepucavanja. Dok su Obama, Cameron i Hollande bauljali naokolo tra\u017ee\u0107i izvodljivu politiku prema Asadovom hemijskom arsenalu, Putin je usko\u010dio u posljednjem trenutku da spasi situaciju. Poni\u017eenje koje je proizveo \u010dlankom u listu New York Times istaklo je prednosti zrelog dr\u017eavnika nad demokratskom boja\u017eljivo\u0161\u0107u.<\/p>\n

Onda su se stvari pogor\u0161ale. Tokom 17 dana u oktobru, vlada Sjedinjenih Dr\u017eava potpuno je prestala da funkcioni\u0161e, dok su unutra\u0161nje razmirice u Va\u0161ingtonu dovele zemlju na rub katastrofe. Prizor u kojem ameri\u010dki politi\u010dari igraju opasnu igru sa globalnom ekonomijom, ostavilo je ostatak svijeta sa podijeljenim emocijama, od o\u010daja do jedva prikrivenog likovanja. Putin se smijuljio. Kinezi su coktali jezikom.<\/p>\n

Birokrate u Briselu su uzdahnule pod teretom svjetskih problema. Politi\u010dari koji se ne moraju brinuti da li \u0107e biti ponovo izabrani ili koji se suo\u010davaju samo sa poslu\u0161nim parlamentima posmatrali su to sa mje\u0161avinom sa\u017ealjenja i prezira.<\/p>\n

Zamislite da poku\u0161avate da se ozbiljno bavite politikom pod nepopustljivim pritiskom vje\u010dnog demokratskog prepucavanja, da jedva imate dovoljno vremena da di\u0161ete, a kamoli da jasno razmi\u0161ljate. Zar se tako upravlja dr\u017eavom?<\/p>\n

Oni koji \u017eive u zapadnim demokratijama mogu ponekad do\u0107i u isku\u0161enje da se isto zapitaju. Zavist prema diktatorima uobi\u010dajena je karakteristika demokratskih politika.<\/p>\n

Mi ne \u017eelimo zapravo da \u017eivimo pod diktatorskim re\u017eimom \u2013 i dalje se u\u017easavamo pomisli \u0161ta bi to uklju\u010divalo \u2013 ali mi zavidimo diktatorima na njihovoj sposobnosti da djeluju odlu\u010dno u krizi. Uprkos svim njegovim manama, te\u0161ko je zamisliti da Putin ne zna \u0161ta njegovi \u0161pijuni rade. Mo\u017eemo se smijati svim onim fotografijama gdje on go do pasa lovi divlje \u017eivotinje. Ipak, o\u010digledno se radi o politi\u010daru koji zna kako dokraj\u010diti lovinu. Da li na\u0161i uop\u0161te znaju \u0161ta love?<\/p>\n

Dok je Obama bio zaglavljen u Va\u0161ingtonu tra\u017ee\u0107i privremeno rje\u0161enje za blokadu rada vlade, kineski lideri su koristili njegovo odsustvo sa svjetske scene da bi promovisali pragmati\u010dne koristi svog politi\u010dkog sistema. Kineski politi\u010dari su u prednosti jer mogu da razmi\u0161ljaju dugoro\u010dno, oslobo\u0111eni nemilosrdnih zahtjeva izbornog kruga. Istovremeno, kineske tehnokrate mogu zanemariti sve provjere<\/p>\n

i balansiranja demokratskih politika kako bi donijeli brze odluke. Oni ne moraju brinuti o ubje\u0111ivanju parlamenta ili javnog mnjenja prije djelovanja. Prestao sam brojati koliko puta su mi zapadni akademici rekli koliko je osvje\u017eavaju\u0107e raditi sa kineskim politi\u010darima koji mogu odraditi posao. Ako imate uzbudljiv plan za ekolo\u0161ki odr\u017eivu urbanu sredinu, ili rekalibraciju saobra\u0107ajnog sistema, ili reformu cijele industrije, ponudite ga Kini, gdje ga zaista mogu i isprobati prije nego \u0161to mu pro\u0111e rok. Niko (ili barem tek nekolicina) od ovih zapadnih akademika zapravo ne \u017eeli da usvoji kineski dr\u017eavni kapitalizam, koji oni smatraju represivnim i neliberalnim sistemom. Oni su bez izuzetka i dalje odani demokratiji. Oni jednostavno \u017eele da je demokratija jednako odlu\u010dna.<\/p>\n

Ironija zavisti prema diktatorima je to \u0161to ona ide protiv istorijskih dokaza. Tokom posljednjih 100 godina, demokratije su pokazale da su bolje od diktatorskih re\u017eima u rje\u0161avanju najozbiljnijih kriza sa kojima se svaki politi\u010dki sistem mora suo\u010diti. Demokratije dobijaju ratove. One pre\u017eivljavaju ekonomske katastrofe. One se prilago\u0111avaju kako bi rije\u0161ile ekolo\u0161ke probleme. Upravo zato \u0161to su oni u mogu\u0107nosti da djeluju odlu\u010dno, a da ne moraju prvo ubijediti javno mnjenje, diktatori su ti koji na kraju naprave katastrofalne gre\u0161ke. Kada diktatori pogrije\u0161e, oni mogu cijelu dr\u017eavu povesti u propast sa sobom. Kada demokratski lideri pogrije\u0161e, mi ih izbacimo prije nego \u0161to naprave trajnu \u0161tetu.<\/p>\n

Pa ipak, to je mala utjeha u vremenu krize. Razlog zbog kojeg uvijek iznova podlije\u017eemo zavisti prema diktatorima je taj \u0161to su potrebni jaki \u017eivci da se razmi\u0161lja dugoro\u010dno kada stvari krenu po zlu. Kvaliteti koji daju prednost demokratiji na duge staze \u2013 njihova nestrpljivost i nemirenje sa neuspjehom \u2013 jesu isti oni kvaliteti koji im ote\u017eavaju da razmi\u0161ljaju dugoro\u010dno. Oni gledaju sa zavi\u0161\u0107u na politi\u010dke sisteme koji mogu iskoristiti trenutak. Demokratije su veoma lo\u0161e u iskori\u0161tavanju trenutka.<\/p>\n

Njihova tehnika pre\u017eivljavanja je iskobeljati se. Prokletstvo demokratije je \u0161to smo osu\u0111eni da \u017eelimo ono \u0161to ne mo\u017eemo imati.<\/p>\n

Osoba koja je prva primijetila ovu duboko kontradiktornu osobinu demokratskog \u017eivota bio je francuski aristokrata. Kada je putovao u SAD da izu\u010dava njene zatvore 1831. godine, Alexis de Tocqueville dijelio je predrasudu prema demokratiji tipi\u010dnu za 19. vijek. Mislio je da se radi o haoti\u010dnom i glupom sistemu vladanja. Do trenutka kada je zavr\u0161io svoje putovanje godinu kasnije, promijenio je mi\u0161ljenje. Zaklju\u010dio je da je ameri\u010dka demokratija mnogo bolja nego \u0161to izgleda. Na povr\u0161ini, sve se \u010dinilo haoti\u010dno: svadljivi politi\u010dari, bahati novinari i lo\u0161e obavije\u0161tene novine (\u201cPosao novinara u Americi, pisao je Tocqueville, “je da se, bez pripreme i vje\u0161tine, principi ostave sa strane kako bi se napao \u010dovjek “), dekoncentrisani gra\u0111ani. Niko nije mogao preuzeti kontrolu. Bilo je previ\u0161e buke, nedovoljno signala. Ali vremenom je ovaj vi\u0161ak buke proizveo prilagodljive politike koje nikad nisu mirovale dovoljno dugo da se zaglave. Grubost ameri\u010dke politike bio je znak njenog esencijalnog zdravlja. Amerikanci su stalno upadali u rupe i onda se vadili iz njih. Vi\u0161e gre\u0161aka se pravi u demokratiji, pisao je Tocqueville, ali vi\u0161e gre\u0161aka se i ispravi. Vi\u0161e vatre zapale Amerikanci. Ali ih oni vi\u0161e i ugase.<\/p>\n

Tocquevilleov genij bio je u tome \u0161to je uo\u010dio psiholo\u0161ke efekte \u017eivota u takvom sistemu. Oni mogu biti dvojaki. Mnoge ljude bi odmah jako iritirala stalna nemogu\u0107nost demokratskih politika da se saberu. Tocqueville je nazvao demokratiju “nepravovremenim” oblikom vladanja jer nikada nije uspjela da odgovori trenutku. Kada stvari izgledaju zaista lo\u0161e, demokratske politi\u010dare \u0107ete \u010desto zate\u0107i kako se sva\u0111aju oko nebitnih stvari. Ali kada pro\u0111e kriza, ispostavi se da su ovi isti politi\u010dari na\u0161li na\u010din da se provuku. Sve je to veoma nedostojanstveno. Kao rezultat toga, Tocqueville je sumnjao da \u0107e demokratski gra\u0111ani uvijek biti slabi na kraljeve i tirane, koji barem znaju kako da prirede predstavu. Demokratije sanjaju da \u0107e ih spasiti politi\u010dar koji ima \u010dvrstu ruku. Kada se takav politi\u010dar ne pojavi, njihova frustracija \u0107e se preliti. Ljutnja i ga\u0111enje nikada nisu daleko od povr\u0161ine demokratskog \u017eivota.<\/p>\n

Me\u0111utim, druga vjerovatna psiholo\u0161ka posljedica demokratske nepravovremenosti jeste uljuljkanost. Ako je istina da demokratija nije tako lo\u0161a kao \u0161to se \u010dini, onda je privla\u010dno zamisliti da ni jedna kriza nije tako ozbiljna kao \u0161to izgleda. Stvari \u0107e se na kraju dobro zavr\u0161iti, sve dok ne reagujemo prenagljeno. Tocqueville je uo\u010dio da je ameri\u010dka demokratija zasnovana na vjeri: ljudi su morali vjerovati da \u0107e se takav haoti\u010dan sistem na kraju isplatiti. Opasnost je bila u tome da ih njihova vjera u demokratiju ne zaslijepi za glupe gre\u0161ke koje njihovi politi\u010dari prave. Neke krize, \u010dak i za Amerikance, zaista jesu lo\u0161e kao \u0161to se \u010dine.<\/p>\n

Tocquevilleova analiza je najbolji vodi\u010d za razumijevanje moderne demokratije kroz njenu istoriju, sve do posljednjih nekoliko sedmica. Demokratski mentalni sklop je o\u010dajavanje i slijepa vjera, sve u isto vrijeme. Pogledajte samo pona\u0161anje sada\u0161nje generacije ameri\u010dkih politi\u010dkih desperadosa. Zasigurno biste zatvorili vladu ako biste mislili da sistem toliko lo\u0161e radi da je gotovo nemogu\u0107e ga popraviti. O\u010dajna vremena tra\u017ee o\u010dajne mjere. S druge strane, tako\u0111e je istina da biste zatvorili vladu ako biste mislili da sistem radi dovoljno dobro da pre\u017eivi \u0161ta god da se desi. Ni\u0161ta nije nikada toliko lo\u0161e kao \u0161to se \u010dini.<\/p>\n

Republikanci su odustali od ameri\u010dke demokratije u isto vrijeme kada su imali neograni\u010denu vjeru u istu. Oni je ne \u017eele odbaciti, sigurno ne zarad kineskog dr\u017eavnog kapitalizma (sve osim toga). Ali ne mogu vi\u0161e trpiti ni kompromise. Bijesna nestrpljivost i fatalizam slijeganja ramenima dva su poroka demokratskog \u017eivota. Isti politi\u010dari ih pokazuju simultano. Uvijek je bilo tako. Istorija demokratije kroz 20. vijek je pri\u010da o ponovljenim krizama tokom kojih su politi\u010dari i javnosti bili rastrgani izme\u0111u dva impulsa da pretjeraju sa reakcijom i da nedovoljno reaguju na opasnosti, a da nikada ne na\u0111u ravnote\u017eu izme\u0111u njih.<\/p>\n

Zavist prema diktatorima nikada nije daleko od povr\u0161ine. Kada je kriza koja je obilje\u017eila vijek izbila 1914. godine, postala je permanentna crta. Kada je postalo jasno da prvi svjetski rat ne\u0107e zavr\u0161iti do Bo\u017ei\u0107a, tjeskoba je po\u010dela da raste oko toga da li demokratije imaju ono \u0161to je potrebno da poraze njema\u010dku vojnu ma\u0161ineriju. Da li \u0107e se ikada sabrati? U oktobru, 1915. godine, Times je na svojim stranicama ugostio anksioznu debatu o relativnim koristima demokratije i autokratije u uslovima totalnog rata. Zajedni\u010dko mi\u0161ljenje bilo je da demokratija postavlja pogre\u0161ne prioritete. Kao \u0161to je rekao jedan od u\u010desnika debate, njema\u010dki vladar mo\u017ee unaprijediti politi\u010dare prema njihovim zaslugama, dok \u201cdemokratija nema takvo znanje: ona bira svoje vo\u0111e zato \u0161to su iz dobre porodice, jer su vje\u0161ti govornici, jer su dobri drugovi.” U oktobru, 1915. godine, fokus rata bio je na istoku, gdje su Nijemci postigli vojni uspjeh protiv Rusa, dok su Britanci upravo do\u017eivjeli poraz u Dardanelima od ruke Turaka. Bilo je jasno koga je autor pisma imao na umu. Politi\u010dar odgovoran za neuspjeh Britanaca bio je Winston Churchill. Njema\u010dki general koji je diktirao tempo bio je Erich Ludendorff. Nevolja demokratije je u tome \u0161to daje mo\u0107 politi\u010darima lake kategorije kao \u0161to je Chruchill. Snaga autokratije je u tome \u0161to daje mo\u0107 te\u0161ka\u0161ima kao \u0161to je Ludendorff.<\/p>\n

Kult Ludendorffa, koji je 1916. godine sa Hindenburgom postao diktator Njema\u010dke, rastao je u zapadnim demokratijama tokom cijelog rata. Ljudi u Britaniji, Francuskoj i SAD nisu \u017eeljeli da njima vlada Ludendorff. Oni su samo \u017eeljeli da njihovi izabrani politi\u010dari budu vi\u0161e nalik njemu. 1917. godine, kada je Amerika u\u0161la u rat, novine<\/p>\n

Atlantic Monthly poslale su svoju mladu novinarsku zvijezdu HL Mencken u Njema\u010dku da uradi pri\u010du o velikom \u010dovjeku. Mencken je bio ubije\u0111en da Ludendorff predstavlja razlog \u0161to \u0107e Njema\u010dka pobijediti: bio je okrutan, pragmati\u010dan i odlu\u010dan.<\/p>\n

Kontrast sa ameri\u010dkim predsjednikom Woodrow Wilsonom nije mogao biti ve\u0107i. Wilson je bio sav u rije\u010dima i nimalo akcije; neodlu\u010dnik koji je obe\u0107ao da \u0107e Ameriku dr\u017eati izvan rata, prije nego \u0161to je promijenio mi\u0161ljenje i uveo zemlju u rat. Ludendorff, koji je rijetko govorio u javnosti, bio je tihi razara\u010d. Demokratija se \u010dinila previ\u0161e konfuznom i haoti\u010dnom da se takmi\u010di s tim.<\/p>\n

Mencken, me\u0111utim, nije bio u pravu. Ludendorff je patio od mane svih diktatora: nije bio dovoljno prilagodljiv. Kada je njegov veliki plan da dobije rat 1918. godine propao, nije imao rezervni. Jednostavno je nastavio s njim do gorkog kraja, dok se i on i njegova vojska nisu raspali. Wilson neodlu\u010dni se ispostavio kao onaj koji je prilagodljiv. Zapadne demokratije su dobile rat zbog toga \u0161to, iako su pravile vi\u0161e gre\u0161aka, vi\u0161e gre\u0161aka su i ispravljale. Oni su mijenjali zakone, strategiju, generale i politi\u010dare; sjeckaju\u0107i i mijenjaju\u0107i dok nisu na\u0161li ne\u0161to \u0161to funkcioni\u0161e. Francuska je izmijenjala tri premijera u nekoliko mjeseci tokom crnih dana 1917. godine, prije nego \u0161to su nabasali na Clemenceau, \u010dovjeka koji \u0107e spasiti zemlju. U to vrijeme, francuska politika je izgledala kao najgora demokratija: iscjepkana, sitno\u0161i\u0107arska i sklona panici. Samo u retrospektivi je jasno da je ovo nespokojno nezadovoljstvo ono \u0161to je prevagnulo. Zapadna demokratija je pre\u017eivjela prvi svjetski rat jer je bila dovoljno haoti\u010dna da je ne uni\u0161te njene vlastite mane.<\/p>\n

Pa ipak, pobjeda nije bila dovoljna da se stavi ta\u010dka na zavist prema diktatorima. Wilson, nakon \u0161to je porazio autokrate, \u017eelio je da bude jednak njima po odlu\u010dnosti.<\/p>\n

Sada se takmi\u010dio sa Lenjinom: da ukloni opasnost od bolj\u0161evizma, nadao se da \u0107e stvoriti bezbjedan svijet za demokratiju. Ali demokratija mu to nije dozvolila.<\/p>\n

Nemirno nestrpljenje koje je demokratijama pomoglo da pobijede u ratu uni\u0161tilo je Wilsonove poku\u0161aje da izgradi trajni mir. \u017delio je da ljudi razmi\u0161ljaju dugoro\u010dno.<\/p>\n

Glasa\u010di su bili fokusirani na neposrednije brige: plate, poslove, cijene, osvetu. Ameri\u010dki senat blokirao je ulazak Amerike u Ligu naroda. Britanski i francuski glasa\u010di vratili su se nacionalnom interesu, a njihovi politi\u010dari sitnom me\u0111usobnom razra\u010dunavanju.<\/p>\n

Demokratije ostvaruju pobjedu u epskim borbama kao \u0161to je prvi svjetski rat jer u\u010de na svojim gre\u0161kama, ali se zatim udaljavaju od svojih pobjeda, zbog \u010dega ih protra\u0107e.<\/p>\n

Ovaj obrazac se ponavlja kroz cijeli naredni vijek. U ranim 1930-im, na vrhuncuvelike depresije, zavist prema diktatorima bila je ra\u0161irena. Ra\u0161irena je bila pretpostavka da \u0107e zapadna demokratija jedino pre\u017eivjeti ako u\u010di od diktatora. Staljin, Musolini i Hitler izgledali su kao mu\u0161karci od akcije koji znaju donijeti te\u0161ke odluke potrebne da bi se sprije\u010dila katastrofa (Musoliniju su se naro\u010dito divili u ovom periodu zbog njegove sposobnosti da u\u010dini da vozovi sti\u017eu na vrijeme). Izabrani politi\u010dari su izgledali kao jadni pigmejci u pore\u0111enju s njim; suvi\u0161e upla\u0161eni svojih bira\u010da da bi preuzeli stvari u svoje ruke i suvi\u0161e sputani od strane svojih parlamenata da bi promijenili kurs.<\/p>\n

Ali Frenklin Ruzvelt je pokazao da je ova analiza pogre\u0161na. On je bio poznat po svojoj promjenjivosti, nikada sasvim siguran \u0161ta radi ili u \u0161ta vjeruje ali spreman da isproba ve\u0107inu stvari u slu\u010daju da mo\u017eda funkcioni\u0161u. Tokom njegovog dugog mandata bila su redovna predvi\u0111anja o predstoje\u0107oj katastrofi: ili \u0107e zemlja biti uni\u0161tena ili \u0107e se ispostaviti da je Ruzvelt ipak diktator. Nijedno se nije desilo: pod<\/p>\n

Ruzveltovim haoti\u010dnim ali sposobnim vo\u0111stvom zemlja se iskobeljala. Na kraju su se ipak diktatorski re\u017eimi raspali. Barak Obama nije FDR, ali kritika sa kojom se on suo\u010dava ima isti oblik. Neki ga optu\u017euju da je hroni\u010dno neodlu\u010dan. Istina je da nije ni jedno ni drugo. On je samo demokratski politi\u010dar koji daje sve od sebe da improvizuje izlaz.<\/p>\n

Tokom hladnog rata jedva da je postojao trenutak kada komentatori na zapadu nisu brinuli da gube bitku zato \u0161to su Rusi toliko okrutniji od nas. Izabrani politi\u010dari su bili suvi\u0161e zauzeti brigom da budu ponovo izabrani da bi izna\u0161li koherentnu strategiju za ultimativnu pobjedu. Stalno su propu\u0161tali priliku. Ovaj strah je trajao tokom 1980-ih, \u010dak i kada je hladni rat na kraju dobijen. U Reganovoj Bijeloj ku\u0107i, punoj krvo\u017eednih hladnoratnika, knjiga koju su svi \u010ditali (prema piscu govora Peggy Noonan) bila je \u201cKako demokratije nestaju\u201d, koju je napisao mra\u010dni, pretenciozni francuski intelektualac po imenu Jean-Francois Revel.<\/p>\n

Kao i svi ostali, Revel je uo\u010dio da je sovjetski sistem u velikoj nevolji: komunizam ne funkcioni\u0161e. Ipak je tvrdio da \u0107e povu\u0107i zapadnu demokratiju sa sobom u grob jer su demokratije suvi\u0161e neodlu\u010dne za brutalnu politiku zavr\u0161nice. Kada se Sovjetski Savez raspadne, zapad ne\u0107e znati kako da to iskoristi. Beskrajne smetnje demokratskih politika \u0107e se na\u0107i na putu. Tako da \u0107e nas tvrdoglavi tirani u Kremlju, koji nemaju \u0161ta da izgube, nau\u010diti pameti. Ako do\u0111e do obra\u010duna, demokratija ne\u0107e biti dorasla situaciji.<\/p>\n

Ali kada je do\u0161lo do obra\u010duna, demokratija nije morala biti dorasla situaciji.<\/p>\n

Kraj hladnog rata je bio veoma sli\u010dan kraju prvog svjetskog rata: pobjeda je uhvatila pobjednike nespremne. Demokratija je pobijedila ne samo u inat svojim smetnjama ve\u0107 upravo zbog njih. Dok su Sovjeti kopali sebi rupu iz koje nisu mogli iza\u0107i u Afganistanu, zapadni gra\u0111ani gledali su televiziju i i\u0161li u \u0161oping. Onda su jedne no\u0107i upalili svoj TV i otkrili da je sru\u0161en Berlinski zid. Kao i 1918. godine, postojalo je isku\u0161enje da se ova pobjeda pretvori u op\u0161irnu pri\u010du o moralu. To mora zna\u010diti ne\u0161to monjumentalno da je demokratija izvojevala ovako ubjedljivu pobjedu. \u0160tavi\u0161e, to mora biti prilika da demokratija zacementira svoju kontrolu nad svijetom kao ispravan sistem vladavine za sve. Ali to nije zna\u010dilo ni\u0161ta monjumentalno. Nakon pada zida, zapadni gra\u0111ani su samo nastavili i\u0107i u \u0161oping.<\/p>\n

Pobjeda u hladnom ratu je protra\u0107ena jednako kao i pobjeda u prvom svjetskom ratu.<\/p>\n

Ovo je dijelom bila posljedica demokratskog nestrpljenja. Neki politi\u010dari (George W Bush, Tony Blair) umorili su se \u010dekaju\u0107i na dugoro\u010dne prednosti demokratije da se same poka\u017eu i poku\u0161ali su ubrzati proces, sa katastrofalnim posljedicama.<\/p>\n

Ratovi vo\u0111eni nakon 2001. godine u Afganistanu i Iraku bili su osmi\u0161ljeni da se bori protiv terorizma i da se ra\u0161ire koristi demokratije. Uspjeli su u \u0161irenju terorizma i diskreditovanju demokratije. Ali sada\u0161nja nevolja demokratije je tako\u0111e posljedica tipi\u010dne demokratske uljuljkanosti. Do 21. vijeka, obrazac je postao dovoljno poznat da bi se uzeo zdravo za gotovo: nikada ni\u0161ta nije tako lo\u0161e kao \u0161to se \u010dini; demokratija se iskobelja na kraju. Finansijska kriza koja je po\u010dela 2007-08. godine bila je rezultat te rastu\u0107e uljuljkanosti. Dok su se ki\u0161ni oblaci skupljali, politi\u010dari, centralne banke i op\u0161ta javnost su pretpostavljali da \u0107e se situacija sama popraviti. Nastavili smo i\u0107i u \u0161oping i buljiti u svoje laptope. Bauljaju\u0107i u mraku, zamalo nismo pali sa stijene.Kako upravljati dr\u017eavom izme\u0111u neopravdane uljuljkanosti i odmagaju\u0107e nestrpljivosti je nevolja demokratije. To je toliko te\u0161ko jer suprotstavljanje uljuljkanosti zvu\u010di nestrpljivo, a suprotstavljanje nestrpljivosti zvu\u010di kao uljuljkanost.<\/p>\n

Ovo je zamka povjerenja, i nema jednostavnog izlaza.<\/p>\n

Govoriti pristalicama Tea Party-ja da SAD mo\u017ee priu\u0161titi Obamacare jednako je jalovo kao i govoriti arhitektiama Obamacare-a da su pristalice Tea Party-ja u pravu. Govoriti Ukip-u da \u0107e se britanska demokratija na kraju prilagoditi prilivu imigranata jednako je beskorisno kao i govoriti liberalima koji \u010ditaju Guardian da je Ukip donekle u pravu.<\/p>\n

U demokratiji mo\u017eete uvijek upotrijebiti kratkoro\u010dnu konfuziju protiv dugoro\u010dne snage, kao \u0161to mo\u017eete upotrijebiti dugoro\u010dnu snagu protiv kratkoro\u010dne konfuzije.<\/p>\n

Izlivi zavisti prema diktatoru ne\u0107e nestati. Mjesto fundamentalnih borbi izme\u0111u autokratije i demokratije mo\u017ee se preseliti ka istoku, dok se Kina i Indija bore za ratni plijen 21. vijeka. Ali obrazac \u0107e se vjerovatno ponavljati. Indijska demokratija je haoti\u010dna i vapi za odlu\u010dno\u0161\u0107u. Kineska autokratija me\u0111utim vapi za ve\u0107om prilagodljivo\u0161\u0107u. Dugoro\u010dno, sistem koji je adaptibilniji ima ve\u0107e izglede da pobijedi.<\/p>\n

Ali samo ako mu se na putu ne na\u0111u njegove kratkoro\u010dne slabosti. U me\u0111uvremenu, zapadna demokratija suo\u010dava se sa svojom verzijom zamke povjerenja. U Evropi i Americi, ekonomska kriza je izazvala poplavu kobeljanja dok izabrani politi\u010dari poku\u0161avaju da \u201cdr\u017ee vodu\u201d dovoljno dugo dok ne do\u0111u bolji dani.<\/p>\n

Na\u0161a politika je uska i pragmati\u010dna, sa na\u0161im liderima koji poku\u0161avaju ni\u0161ta vi\u0161e nego da se postaraju da se ni\u0161ta ne pokvari \u0161to se ne\u0107e mo\u0107i nekad u budu\u0107nosti popraviti.<\/p>\n

Ali dok oni vode ove poznate demokratske bitke, postoji opasnost da ignori\u0161u ve\u0107u prijetnju. Demokratije su se prilagodile da odgovore na ekolo\u0161ke izazove u pro\u0161losti.<\/p>\n

Me\u0111utim, rizik od klimatskih promjena koje su se otele kontroli je druga\u010diji po obimu i mogu\u0107im efektima. To je ne\u0161to sa \u010dim se nijedna demokratija ne mo\u017ee suo\u010diti sa samopouzdanjem. Ipak, za sada ne \u010dinimo ni\u0161ta po tom pitanju. U dugoro\u010dnom nadmetanju izme\u0111u demokratskog nestrpljenja i demokratske uljuljkanosti, uljuljkanost bi se mogla pokazati kao pobjednik. Ako tako bude, svi \u0107emo izgubiti.<\/p>\n

U me\u0111uvremenu, mete\u017e demokratskog \u017eivota stvara sada\u0161nje uslove za \u0161pijune i nacionalnu bezbjednost da eksploati\u0161u na\u0161u dekoncentrisanost i da nas \u0161pijuniraju.<\/p>\n

Dok mi nastavljamo i\u0107i u \u0161oping i buljiti u na\u0161e laptope, oni imaju savr\u0161enu mogu\u0107nost da motre sve \u0161to radimo. Reakcija na nedavno objelodanjenje njihovih aktivnosti pru\u017ea dovoljno dokaza i o demokratskoj nestrpljivosti i demokratskoj uljuljkanosti. Zato \u0161to nismo obra\u0107ali pa\u017enju na njih, oni su mogli da obra\u0107aju pa\u017enju na nas bez na\u0161eg znanja. Sad kada znamo \u0161ta su oni radili, mnogi demokratski gra\u0111ani osje\u0107aju ljutnju i ga\u0111enje. Mnogo blata leti uokolo: ne\u0161to se mora u\u010diniti. Ali jednak broj je i onih koji izra\u017eavaju indiferentnost slijeganjem ramenima: za\u0161to bi nas bilo briga \u0161to nas prislu\u0161kuju ako nemamo \u0161ta da krijemo?<\/p>\n

Kada Tesco i Google mogu sakupljati informacije o dosadnim detaljima na\u0161ih \u017eivota, nije nikakvo iznena\u0111enje da tajne slu\u017ebe rade isto. Sli\u010dna mje\u0161avina reakcija dolazi i od politi\u010dara. Neki su bijesni. Neki su posramljeni zbog svog neznanja. Ali dosta ih je relativno indiferentno, sa argumentom da su \u0161pijuni pla\u0107eni da to rade. Tajnost je, tvrde oni, cijena demokratske bezbjednosti.<\/p>\n

Obrazac demokratskog \u017eivota je da se otplovi u neizbje\u017enu katastrofu i da se onda iz nje iskobelja. Nedemokratske prakse nam se pri\u0161unjaju neo\u010dekivano, dok ih rutinske prakse demokratije \u2013 sloboda \u0161tampe, nekolicina nepotkupljivih politi\u010dari \u2013 ne razotkriju. Kada se to desi, demokratije se ne saberu; one jednostavno u\u010dine minimum potrebnog prilago\u0111avanja dok ne otplove u sljede\u0107u katastrofu. Ono \u0161to je te\u0161ko svakoj demokratiji je da vr\u0161i stalni pritisak potreban da bi se zauzdale sile koje su proizvele krizu. Mnogo je lak\u0161e \u010dekati na krizu da se sama poka\u017ee prije nego poku\u0161amo ne\u0161to u\u010diniti s tim u vezi.<\/p>\n

Nova informativna tehnologija, daleko od toga da rje\u0161ava ovaj problem, ona ga pogor\u0161ava.Dekoncentrisaniji smo nego ikad. Vi\u0161ak informacija koje teku \u010dine prakti\u010dno nemogu\u0107im da se obezbijedi demokratski dogovor o dalekose\u017enim reformama javnog \u017eivota. Previ\u0161e je buke, nedovoljno signala. Pa dr\u017eimo fige u nadi da \u0107emo se nekako iskobeljati.<\/p>\n

Buka<\/a>\/Guardian<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Zamislite da poku\u0161avate da se ozbiljno bavite politikom pod nepopustljivim pritiskom vje\u010dnog demokratskog prepucavanja, da jedva imate dovoljno vremena da di\u0161ete, a kamoli da jasno razmi\u0161ljate. Zar se tako upravlja dr\u017eavom?<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-130788","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/130788","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=130788"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/130788\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=130788"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=130788"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=130788"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}