{"id":126990,"date":"2013-10-15T08:13:56","date_gmt":"2013-10-15T06:13:56","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=126990"},"modified":"2013-10-15T00:03:27","modified_gmt":"2013-10-14T22:03:27","slug":"kronika-najavljene-smrti-demokracije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/10\/15\/kronika-najavljene-smrti-demokracije\/","title":{"rendered":"Kronika najavljene smrti demokracije"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Jerko Bakotin<\/strong><\/p>\n

Od Angele Merkel preko Hermana van Rompuya i nekada\u0161njeg maoista Jos\u00e9a Manuela Barrosa pa do Zorana Milanovi\u0107a i Slavka Lini\u0107a, kontinentalne politi\u010dke elite zborski ponavljaju mantre o nu\u017enoj \u0161tednji, obja\u0161njavaju\u0107i krizu \u201c\u017eivotom iznad na\u0161ih mogu\u0107nosti\u201d \u2013 drugim rije\u010dima, neodgovornim pona\u0161anjem razma\u017eenih masa koje bi malo radile, na tu\u0111i ra\u010dun dobro \u017eivjele i ponajvi\u0161e bezbri\u017eno lje\u0161karile u hladovini rastro\u0161ne socijalne dr\u017eave. Posljednja knjiga uglednog sociologa Wolfganga Streecka, direktora kelnskog Instituta za dru\u0161tvena istra\u017eivanja Max Planck \u2013 objavljena u o\u017eujku kod Suhrkampfa, jednog od najrenomiranijih europskih izdava\u010da, a naslovljena \u201cKupljeno vrijeme: odgo\u0111ena kriza demokratskog kapitalizma\u201d (u originalu \u201cGekaufte Zeit. Die vertagte Krise des demokratischen Kapitalismus\u201d) \u2013 u Njema\u010dkoj je \u0161tampi izazvala veliku pozornost upravo iz razloga \u0161to Streeck iznosi mainstream uhu provokativne i prili\u010dno argumentirane teze koje spomenutu dogmu smjeraju raznijeti u parampar\u010dad.<\/p>\n

Prvo, suprotno posthladnoratovskom nedodirljivom uvjerenju o naravnom su\u017eivotu kapitalizma i demokracije, Streeck tvrdi da je rije\u010d o prisilnom braku u sklopu kojeg je kapital, ne bi li \u2013 poslije iskustava Velike depresije, fa\u0161izma i rata te postojanja socijalisti\u010dke konkurencije \u2013 nakon 1945. ponovno stekao legitimaciju, pristao na niz ograni\u010denja. Zapadnoeuropske zemlje razvile su veliki javni sektor, sna\u017eno regulirano tr\u017ei\u0161te i jake sindikate, a dr\u017eavno se planiranje i interveniranje s ciljem pune zaposlenosti i preraspodjele bogatstva podrazumijevalo. U svrhu pacificiranja kapitalizmu inherentnoga konflikta, stanovni\u0161tvu je ponu\u0111ena izda\u0161na socijalna dr\u017eava, a imperativ konkurencije smatran je zastarjelim oblikom \u017eivota. Kao rezultat toga, poslijeratne su decenije zabilje\u017eile nezapam\u0107ene stope rasta privrede, ali i dru\u0161tvenog blagostanja, \u0161to je razdoblje na francuskom poznato kao trente glorieuses, trideset slavnih godina. Sedamdesetih godina, me\u0111utim, pobunjeni vlasnici kapitala, prestra\u0161eni sve \u201cobjesnijim\u201d radni\u0161tvom i sve ni\u017eim profitima, pokre\u0107u neoliberalnu revoluciju. S obzirom na to da je u kapitalizmu velik dio investicijskih sredstava u privatnim rukama, njihovi vlasnici raspola\u017eu dru\u0161tvenom mo\u0107i: uskrate li ih (Investitionsstreik), do\u0107i \u0107e do porasta nezaposlenosti i zaustavljanja gospodarskog rasta. Kriza je dakle drugo ime za ucjenu vlasni\u010dke klase, a pod \u0161ifrom \u201cpovjerenje tr\u017ei\u0161ta\u201d krije se dovoljno obilato zadovoljenje njihove gladi za profitom. Sve u svemu, kapital je \u2013 a ne \u0161iroke mase \u2013 bio taj koji je izdao dru\u0161tveni ugovor poratnoga demokratskoga kapitalizma; pokazalo se da je on \u201cigra\u010d umjesto igra\u010dke, grabe\u017eljivac umjesto doma\u0107e \u017eivotinje, kojem se institucionalni okvir socijalnog tr\u017ei\u0161nog gospodarstva \u010dinio kao kavez koji je postao preuzak i iz kojeg se sve hitnije morao osloboditi\u201d.<\/p>\n

Povijest zapadnih dru\u0161tava tada postaje pri\u010da o osloba\u0111anju kapitala od dru\u0161tvenog reguliranja i u toj vi\u0161edesetljetnoj neoliberalnoj transformaciji le\u017ee korijeni dana\u0161nje krize. U kombinaciji s novim mogu\u0107nostima sve ve\u0107e internacionalizacija tr\u017ei\u0161ta, ve\u0107 je osamdesetih u pitanje dovedeno sve: od univerzalnih socijalnih prava za\u0161ti\u0107enih od tr\u017ei\u0161ta preko nejednakosti srezane poreznom politikom pa do dr\u017eavne kontrole klju\u010dnih industrija. Dr\u017eave su pritom nastojale osigurati masovnu lojalnost projektu konzumeristi\u010dkog dru\u0161tva te je provedena prili\u010dno uspje\u0161na kooptacija alternativnih lajfstajlova: studentski prosvjednici protiv Konsumterrora i dugokosa djeca cvije\u0107a odrasli su u japije zaljubljene u \u0161areni svijet stvoren tr\u017ei\u0161nom ekspanzijom na uvijek nova podru\u010dja; \u010dak je i \u201cDer Spiegel\u201d nedavno pisao da su njema\u010dki Zeleni danas stranka bogata\u0161a. Me\u0111utim, kako se \u201cjaz izme\u0111u obe\u0107anja kapitalizma te o\u010dekivanja njegove klijentele i onoga (\u2026) \u0161to su sve mo\u0107nija tr\u017ei\u0161ta bila spremna dati (\u2026) sve vi\u0161e pove\u0107avao\u201d, krah poratnoga klasnoga kompromisa bilo je potrebno ubla\u017eiti kupovanjem vremena u vidu proizvodnje i potro\u0161nje nepostoje\u0107ih para, i to na tri razli\u010dita na\u010dina. Procjep se sedamdesetih najprije poku\u0161ao za\u010depiti inflacijom, dok ona nije postala kontraproduktivna, pa je sredi\u0161nja banka SAD-a, Federalne rezerve, pokrenula politiku stabilizacije. Zatim je osamdesetih zapo\u010dela era dr\u017eavnog zadu\u017eivanja; suprotno jo\u0161 jednom mitu, dr\u017eavni je dug za ulaga\u010de gotovo najpo\u017eeljnija investicija, ali funkcionira samo do momenta u kojem po\u010dinju sumnjati u mogu\u0107nost povrata. Devedesetih se prvi put pre\u0161lo na politiku \u0161tednje, odnosno konsolidacije, \u0161to je pra\u0107eno paralelnom financijskom deregulacijom. Ona je, kao \u0161to znamo, omogu\u0107ila pustopa\u0161nu ekspanziju mutnih financijskih proizvoda i kredita dijeljenih privatnim doma\u0107instvima, kojima su mase \u2013 naravno, na sve ve\u0107u korist tr\u017ei\u0161ta \u2013 \u201cnadokna\u0111ivale\u201d ono \u0161to vi\u0161e nije osiguravala dr\u017eava.<\/p>\n

Klju\u010dno je, po Streecku, da kolaps dr\u017eavnih financija, odnosno fiskalnu krizu nije uzrokovala rasipna dr\u017eava \u2013 navodno stvorena kombinacijom nezaja\u017eljivog stanovni\u0161tva i populisti\u010dkih politi\u010dara \u2013 nego preniski dr\u017eavni prihodi. Naime, sedamdesetih zapo\u010dinje i trend politike smanjenja poreza, odnosno kako su formulirali njezini kalifornijski prvoborci, \u201cizgladnjivanja \u010dudovi\u0161ta\u201d (dr\u017eave), starving the beast. Dakle, \u201coni koji su od kapitalisti\u010dkog gospodarstva najvi\u0161e profitirali, premalo su i zapravo sve manje upla\u0107ivali u javne kase\u201d. Nakon \u0161to je Bill Clinton, dokraj\u010div\u0161i dr\u017eavu blagostanja kakvu smo poznavali (welfare as we have come to know it), Georgeu Bushu mla\u0111em ostavio sre\u0111enu blagajnu, ovaj je kao jedan od svojih prvih poteza drasti\u010dno smanjio poreze bogata\u0161ima \u2013 veliko \u010dudo da je uz dva rata napumpao rekordni deficit! Naposljetku je \u2013 po izbijanju krize 2008., nastale uslijed nenaplativosti golemog broja kredita \u2013 sve \u0161to su dr\u017eave postigle na planu konsolidacije ulupano u vjetar, kada su privatne banke, predstavljene kao \u201cprevelike da propadnu\u201d, spa\u0161ene novcem poreznih obveznika. Zabetonirana je trostruka kriza \u2013 fiskalna, bankovna i kriza gospodarskog rasta, pri \u010demu Streeck isti\u010de jasnu vezu izme\u0111u veli\u010dine financijskog sektora neke zemlje i zadu\u017eenosti nakon izbijanja zadnje krize.<\/p>\n

Nijedno rje\u0161enje \u201ckupovanja vremena\u201d nije trajalo vi\u0161e od desetlje\u0107a, stari problemi uvijek su uskrsavali u novoj formi, a zapadne vlade \u201cnikada nakon rata nisu bile tako izgubljene\u201d. Sve kapitalisti\u010dke zemlje slijede vi\u0161e-manje iste obrasce: poreze su rezali i u \u0160vedskoj, a zajedni\u010dko je i to da su se dr\u017eave sve vi\u0161e li\u0161avale odgovornosti za svoje gra\u0111ane. Svaka metoda \u201cbila je povezana s porazima stanovni\u0161tva ovisnog o nadnicama\u201d: od slabljenja sindikata \u2013 \u0161to je usko povezano s rastom nejednakosti! \u2013 do komercijalizacije socijalne i zdravstvene skrbi, \u010diji su jamci umjesto vlada i politi\u010dkih partija postale privatne firme.<\/p>\n

Kona\u010dno, ako rast dr\u017eavnog duga objasnimo kao rezultat neracionalnosti demokratskih masa, kako je mogu\u0107e da se u isto vrijeme odvila radikalna i povijesno besprimjerna preraspodjela dru\u0161tvenog bogatstva u korist bogatijih? Prema \u201cNew York Timesu\u201d, u Americi je 2010. godine ni\u0161ta manje nego 93 posto proizvedenog rasta BDP-a (288 milijardi dolara) pripalo gornjem, jednom postotku stanovni\u0161tva; jo\u0161 u doba Clintona, taj je udio iznosio \u201cskromnih\u201d 45 posto.<\/p>\n

U Europi je neoliberalni mar\u0161 neraskidivo povezan s procesom eurointegracija, pri \u010demu sama Unija ubrzano evoluira u nedemokratski autoritarni imperij u kojem su tr\u017ei\u0161ta i investitori zakonski za\u0161ti\u0107eni od bilo kakvih politi\u010dkih zahtjeva ve\u0107ine. Gra\u0111ani \u0107e sve ni\u017eim nadnicama i odricanjem od mukotrpno izborenih socijalnih prava pla\u0107ati odr\u017eavanje takvog sustava, dok \u0107e se (post)demokracija svesti na kombinaciju pravne dr\u017eave i zabave za srednje klase: postoji jasna veza izme\u0111u uspona politike \u0161tednje i pada odaziva na izbore, naro\u010dito kod donjih slojeva kojima promjena stranaka na vlasti ne mijenja gotovo ni\u0161ta.<\/p>\n

\u201cPutevi kapitalizma i demokracije se odvajaju\u201d, pi\u0161e Streeck, citiraju\u0107i Jensa Weidmanna, predsjednika Deutsche Bundesbanka, koji je jasno izlo\u017eio da \u2013 u slu\u010daju nepridr\u017eavanja dogovorenih pravila \u2013 nacionalni suverenitet neke \u010dlanice automatski prelazi na razinu Unije, pa je mjere \u0161tednje mogu\u0107e \u201cprovoditi i tamo gdje nema za to potrebne parlamentarne ve\u0107ine\u201d. Na djelu je osloba\u0111anje tr\u017ei\u0161ta ne od dr\u017eave (ona mu je \u010dak nu\u017ena kako bi mu \u0161to uspje\u0161nije izru\u010dila gra\u0111ane), nego od demokracije. Kapitalizam se time finalno imunizirao od korektura u ime socijalne pravde \u2013 za arhineoliberala Friedricha Hayeka ona je bila \u201ckvazireligijska besmislica\u201d i \u201copasna zloupotreba demokracije\u201d \u2013 uz pomo\u0107 politi\u010dkog jednoumlja vlasti i opozicije, ustavnih ograni\u010denja zadu\u017eivanja i gremija raznoraznih eksperata. U tom hajekijanskom snu o Europi nacionalne su dr\u017eave sve vi\u0161e pod kontrolom me\u0111unarodne financ-diplomacije, \u010diji se \u017eargon prosje\u010dnom \u010dovjeku doima kao opskurni galimatijas. Hrvatska pak za utrku ima Velimira \u0160onju koji u kolumni na T-portalu Hayeka naziva \u201cistinskim humanistom\u201d, premda je isti usrdno branio Pinochetov re\u017eim u \u010cileu.<\/p>\n

Autor izokola podupire (pa i nasilne) \u201cneodgovorne\u201d prosvjede protiv opisanog stanja: \u201cAko razum zna\u010di prihvatiti pretpostavku da zahtjevi tr\u017ei\u0161ta prema dru\u0161tvu moraju biti ispunjeni, i to na \u0161tetu one ve\u0107ine dru\u0161tva kojoj nakon desetlje\u0107a neoliberalne ekspanzije ne preostaje ni\u0161ta osim gubitaka, tada bi zapravo nerazumno (pona\u0161anje) moglo biti jedino razumno.\u201d Euro \u2013 taj \u201cgarant premo\u0107i eksportnih zemalja\u201d i \u201cpoliti\u010dki feler koji nastoji nasilno unificirati razli\u010dita dru\u0161tva\u201d \u2013 trebalo bi ukinuti i vratiti se fleksibilnom europskom monetarnom sustavu, koji bi privredno slabijim dr\u017eavama omogu\u0107io pove\u0107anje kompetitivnosti devalvacijom valute, dok su sada osu\u0111ene isklju\u010divo na rezanje tro\u0161kova rada.<\/p>\n

U pri\u010dama o europskoj solidarnosti ne spominje se da nije rije\u010d o spa\u0161avanju Grka nego o spa\u0161avanju portfelja njihovih vjerovnika; unato\u010d tome, haircut ne\u0107e do\u017eivjeti oni \u2013 tek mrvicu vi\u0161e gr\u010dki brodovlasnici koji su ustavom izuzeti od pla\u0107anja poreza! \u2013 nego penzioneri i obveznici zdravstvenog osiguranja. U osnovi je to nova verzija starog sukoba onih ovisnih o nadnicama i onih ovisnih o profitu. Nakraju, kompleksna konfiguracija krize u osnovi klasni sukob zlokobno pretvara u me\u0111unarodni jer se \u2013 s rang-listama konkurentnosti kao na nekom turniru \u2013 suprotstavljaju nacije koje su mete pritisaka istih financijskih tr\u017ei\u0161ta.<\/p>\n

Upravo je zalaganje za ponovno ja\u010danje suverenosti nacionalnih dr\u017eava \u2013 koje Streeck, uza sve rezerve, vidi kao jedine mogu\u0107nosti demokracije \u2013 izazvalo polemiku s J\u00fcrgenom Habermasom. Habermas je iznimno pohvalno progovorio o Streeckovoj knjizi (\u201czbog politi\u010dkog zanosa, kriti\u010dkog osvjetljivanja \u010dinjenica i snage argumenata\u201d usporedio ju je s Marxovim \u201c18. brumaireom Louisa Bonapartea\u201d), no \u017eestoko se obru\u0161io na njegovu nostalgiju za svijetom nacionalnih \u201ceuropskih dr\u017eavica\u201d (Kleinstaaterai); umjesto toga trebao se, po Habermasu, zalo\u017eiti za demokratizaciju \u201cna pola puta zaostale Unije\u201d i izgradnju europskoga politi\u010dkog naroda. Takav bi projekt, odgovara Streeck, zahtijevao potpuno reutemeljenje Europe na drugim osnovama, \u0161to je u postoje\u0107im okolnostima posve nerealno. Kada europske elite vi\u010du \u201cVi\u0161e Europe!\u201d zapravo misle na vi\u0161e tr\u017ei\u0161ta i \u0161tednje (primjer fiskalnog pakta), dok o socijalnoj uniji ili konvergenciji po zaposlenosti nema ni spomena. \u201cJesu li predsjednici Europske komisije ili Vije\u0107a (demokratski) izabrani ili ne, nema \u2013 toliko dugo dok u usporedbi s predsjednicima Europske centralne banke i Europskim sudom nemaju pravo ni\u0161ta re\u0107i (da ni ne spominjemo predsjednika Goldman Sachsa) \u2013 s demokracijom nikakve veze.\u201d Nacionalna dr\u017eava jedina je institucija koja nas \u2013 teoretski suverena i odgovorna gra\u0111anima, a ne investitorima i vjerovnicima \u2013 jo\u0161 mo\u017ee spasiti od \u201cbabilonskog ropstva oslobo\u0111enoga tr\u017ei\u0161ta\u201d, dok EU demokraciju ne\u0107e spasiti, nego eliminirati.<\/p>\n

Dijagnoza smrti demokratskoga kapitalizma i ostale izlo\u017eene Streeckove teze nisu nove; ljevica mu je, uz ostalo, prigovorila da \u017eali za danima reguliranoga kapitalizma, koji je \u201ckompatibilan s demokracijom samo u vrlo usko ograni\u010denom izdanju\u201d, a ne demokracijom bez kapitalizma. Slo\u017eili se s njim ili ne, \u010dinjenica je da je Streeck golemu koli\u010dinu podataka poslo\u017eio u \u0161irok povijesno-teoretski kontekst, u dinami\u010dan, pitak i depresivan narativ koji uvjerljivo pripovijeda kako je Zapad stigao tu gdje jest i kamo nas na\u0161e elite sa smije\u0161kom vode, zbog \u010dega je u\u0161ao u naju\u017ei krug za nagradu lajpci\u0161kog sajma knjiga. Iako knjiga ne nudi nikakva preuvjerljiva rje\u0161enja \u2013 magija stvaranja novca se potro\u0161ila, preostaju pla\u010d i \u0161krgut zubima \u2013 Streeckovi bi argumenti mo\u017eda dali za misliti i nekriti\u010dkim sanjarima utopijske Europe blagostanja i ljudskih prava, ispovjednicima vjere u mitski \u201cpravi\u201d kapitalizam, naspram na\u0161em \u201cdivljem\u201d, nesvjesnima promijenjene stvarnosti. \u201cU Zapadnoj Europi danas vi\u0161e nije nacionalizam najve\u0107a opasnost, nego hajekijanski tr\u017ei\u0161ni liberalizam\u201d, pi\u0161e Streeck. Ako je u pravu, zazivati Europu u postoje\u0107oj formi zna\u010di istjerati drasti\u010dnu nejednakost i diktaturu financijskih tr\u017ei\u0161ta. Bilo bi lijepo nadati se da nije tako.<\/p>\n

Novossti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Prvo, suprotno posthladnoratovskom nedodirljivom uvjerenju o naravnom su\u017eivotu kapitalizma i demokracije, Streeck tvrdi da je rije\u010d o prisilnom braku u sklopu kojeg je kapital, ne bi li \u2013 poslije iskustava Velike depresije, fa\u0161izma i rata te postojanja socijalisti\u010dke konkurencije \u2013 nakon 1945. ponovno stekao legitimaciju, pristao na niz ograni\u010denja.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-126990","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/126990","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=126990"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/126990\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=126990"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=126990"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=126990"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}