{"id":123196,"date":"2013-09-03T07:36:27","date_gmt":"2013-09-03T05:36:27","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=123196"},"modified":"2013-09-03T07:36:27","modified_gmt":"2013-09-03T05:36:27","slug":"o-drugim-prostorima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/09\/03\/o-drugim-prostorima\/","title":{"rendered":"O drugim prostorima"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Michel Foucault<\/strong><\/p>\n

Kao \u0161to je znano, velika napast \u0161to je opsjedala XIX. stolje\u0107e bila je povijest tem\u00e2 razvi\u0107a i zastoja, tema krize i ciklusa, tema akumulacije pro\u0161losti, prenatrpanosti mrtvima, smrzavanja \u0161to prijeti svijetu. To je stolje\u0107e ono bitno svojih mitolo\u0161kih resursa na\u0161lo u drugom zakonu termodinamike. Sada\u0161nja bi epoha mo\u017eda vi\u0161e bila epoha prostora. U epohi smo simultanog, u epohi smo su-postavljanja (juxtaposition), u epohi smo bliskog i dalekog, susjednog, raspr\u0161enog. Nalazimo se u momentu u kojemu je, vjerujem, svijet na ku\u0161nji, ne toliko kao jedan veliki \u017eivot \u0161to se razvija tijekom vremena, nego kao mre\u017ea \u0161to povezuje to\u010dke i ukr\u0161ta svoje klupko. Moglo bi se re\u0107i da se stanoviti ideologijski konflikti koji poti\u010du polemike na\u0161ega doba odvijaju izme\u0111u pobo\u017enih potomaka vremena i ogor\u010denih stanovnika prostora. Strukturalizam je \u2013 ili barem ono \u0161to je sabrano pod tim pone\u0161to op\u0107enitim nazivom \u2013 napor da se me\u0111u elementima, koji su mo\u017eda tijekom vremena bili razdvojeni, uspostavi skup odnosa koji se pojavljuju kao su-postavljeni, protustavljeni, naizmjence implicirani, ukratko, koji \u010dine da se ovi pojavljuju kao svojevrsna konfiguracija; zapravo, nije posrijedi negiranje vremena; to je odre\u0111en na\u010din razmatranja onoga \u0161to nazivamo vremenom i onoga \u0161to nazivamo povije\u0161\u0107u.<\/p>\n

Valja u me\u0111uvremenu zamijetiti da prostor koji se sada pojavljuje na obzorju na\u0161ih briga, na\u0161ih teorija, na\u0161ih sistema nije novotarija; sam prostor u zapadnja\u010dkom iskustvu ima povijest. Niti se mo\u017ee podcijeniti fatalna ukr\u0161tenost vremena s prostorom. U vrlo grubom ocrtu te povijesti moglo bi se re\u0107i da je u srednjovjekovlju postojao jedan hijerarhijski skup mjesta: mjesta svetih i mjesta profanih, mjesta za\u0161ti\u0107enih i mjesta, naprotiv, otvorenih i nebranjenih, urbanih mjesta i ruralnih mjesta (u svakom slu\u010daju namijenjenih realnom \u017eivotu ljudi). U kozmologijskoj teoriji postojala su nadnebeska mjesta protustavljena nebeskim; i nebeska mjesta koja su se, sa svoje strane, protustavljala zemaljskim; bilo je mjesta na kojima su se stvari smje\u0161tale prispjev\u0161i tamo nasilno i mjesta gdje su, naprotiv, one na\u0161le svoj smje\u0161taj i svoje prirodno po\u010divali\u0161te. Sva ta hijerarhija, sva ta protustavljenost, to ukr\u0161tanje mjesta \u010dinili su ono \u0161to bi se, vrlo grubo, moglo nazvati srednjovjekovnim prostorom: prostorom lokalizacije.<\/p>\n

Taj je prostor lokalizacije s Galileom otvoren, budu\u0107i da prava sablast koju je izazvalo Galilejevo djelo nije bilo otkri\u0107e, ponovno otkri\u0107e da se Zemlja okre\u0107e oko Sunca, nego uspostava beskrajnog i beskrajno otvorenog prostora; takvog da su se mjesta srednjovjekovlja na\u0161la u svojevrsnoj rasplinutosti, da mjesto neke stvari nije ni\u0161ta vi\u0161e doli to\u010dka u njezinu kretanju, da po\u010dinak neke stvari nije ni\u0161ta vi\u0161e doli beskona\u010dno usporeno kretanje. Drugim rije\u010dima, po\u010dev\u0161i od Galileja, po\u010dev\u0161i od XVII. stolje\u0107a, lokalizaciju (localisation) je zamijenilo prostiranje (l\u2019\u00e9tendue).<\/p>\n

Danas smje\u0161tanje (l\u2019emplacement) dolazi na mjesto prostiranja koje je neko\u0107 zamijenilo lokalizaciju. Smje\u0161tanje je odre\u0111eno odnosima bliskosti izme\u0111u to\u010daka i elemenata; formalno, oni se mogu opisati kao nizovi, stabla i re\u0161etke.<\/p>\n

S druge pak strane, vrlo nam je dobro znano kakvu va\u017enost ima problem smje\u0161tanja u suvremenoj tehnici: pohranjivanje informacija ili parcijalnih rezultata prora\u010duna u memoriju stroja, kru\u017eenje diskretnih elemenata, proiza\u0161lih aleatorno (kao \u0161to je kretanje automobila ili ponajprije zvukova koji se prenose telefonskim linijama), polo\u017eaj elemenata, obilje\u017eja ili kodova, unutar jednog slu\u010dajno podijeljenog skupa, svrstanog u univokalnu klasu, ili u klasu plurivokalnog itd.<\/p>\n

Na jo\u0161 konkretniji na\u010din, problem mjesta (place) ili smje\u0161tanja postavlja se ljudima u podru\u010dju demografije; taj krajnji problem smje\u0161tanja \u010dovje\u010danstva ne svodi se samo na to ho\u0107e li biti dovoljno mjesta za sve \u2013 problem koji je, u svakom slu\u010daju, od prvorazredne va\u017enosti \u2013 nego je i problem spoznaje kojim odnosima blizine, kakvoj vrsti pohranjivanja, kretanja, ozna\u010davanja i razvrstavanja se mora dati prvenstvo, u ovoj ili onoj situaciji, u ovisnosti o cilju kojemu se te\u017ei. Mi smo u epohi u kojoj nam se prostor nadaje u obli\u010dju odnosa smje\u0161tanja.<\/p>\n

U svakom slu\u010daju, mislim da se dana\u0161nja nelagoda bitno ti\u010de prostora, nedvojbeno puno vi\u0161e nego vremena; vrijeme nam se vjerojatno predo\u010duje jedino jo\u0161 kao jedna od igara mogu\u0107ih rasporeda elemenata ra\u0161trkanih u prostoru.<\/p>\n

No unato\u010d svim tehnikama \u0161to ga opkoljuju, unato\u010d svoj mre\u017ei znanja koja omogu\u0107uje njegovo odre\u0111enje i formaliziranje, sada\u0161nji prostor mo\u017eda jo\u0161 nije posve desakraliziran, za razliku od vremena desakraliziranog u XIX. stolje\u0107u. Naravno, postoji stanovita teorijska desakralizacija prostora (ona kojoj je poticaj dalo Galilejevo djelo), no izgleda da jo\u0161 uvijek nismo prispjeli do prakti\u010dne desakralizacije prostora. Mogu\u0107e je, zapravo, da na\u0161im \u017eivotima ponovo upravlja odre\u0111en broj opre\u010dnosti koje se ne mogu dota\u0107i, na koje institucije i praksa nemaju hrabrosti udariti; opre\u010dnosti koje podrazumijevamo kao sve \u0161to je dano: primjerice opre\u010dnosti izme\u0111u javnog i privatnog prostora, obiteljskog i dru\u0161tvenog, kulturnog i utilitarnog, prostora dokolice i prostora rada \u2013 sve su te opre\u010dnosti potaknute prikrivenom sakralizacijom.<\/p>\n

Bachelardovo \u2013 veli\u010danstveno \u2013 djelo, opisi fenomenolog\u00e2 nau\u010dili su nas da ne \u017eivimo u homogenom i praznom prostoru, nego, naprotiv, u prostoru zasi\u0107enom odlikama, u prostoru koji je, mo\u017eda, \u010dak obuzet fantazmom; prostor na\u0161e primarne percepcije, na\u0161ih snova, na\u0161ih strasti zato\u010denih u njemu samome odlikama koje su mu gotovo intrinzi\u010dne: to je prostor lak, eteri\u010dan, proziran, ili pak prostor mra\u010dan, hrapav, zakr\u010den. To je jo\u0161 i prostor visina, prostor vrhova ili, naprotiv, prostor dna, prostor blata, prostor koji mo\u017ee biti te\u010dan kao izvorska voda, prostor koji mo\u017ee biti nepomi\u010dan, stamen kano kamen ili kristal.<\/p>\n

Me\u0111utim, ove se analize, kolikogod bitne za suvremenu misao, ponajprije odnose na unutarnji prostor. A ja bih sada \u017eelio govoriti o izvanjskom prostoru. Prostor u kojemu \u017eivimo, kojim smo zavedeni da u njega iza\u0111emo iz sebe, u kojemu se odvija erozija na\u0161ih \u017eivota, na\u0161eg vremena i na\u0161e povijesti, taj prostor koji nas slama i tro\u0161i i sam je heterogen. Drugim rije\u010dima, ne \u017eivimo u nekoj vrsti praznine, u nutrini u kojoj se mogu situirati pojedinci i stvari. Ne \u017eivimo u nutrini neke praznine oslikane razli\u010ditim blje\u0161tavilima, \u017eivimo unutar skupa odnosa koji odre\u0111uje smje\u0161tanja nesvodiva jedna na druga i koja se apsolutno ne mogu superponirati.<\/p>\n

Naravno, moglo bi se nedvojbeno posegnuti za opisom tih razli\u010ditih smje\u0161tanja, tra\u017ee\u0107i skup odnosa kojima se ona mogu objasniti. Primjerice, opisati skup odnosa koji odre\u0111uju smje\u0161tanja prijelaza, putova, vlakova (izvanredno klupko odnosa sadr\u017eano je u vlaku, budu\u0107i da je vlak stvar kroz koju se prolazi, pomo\u0107u koje se mo\u017ee prije\u0107i s jedne to\u010dke na drugu i koja je i sama sposobna prelaziti). Mo\u017ee se opisati, preko klupka odnosa koji dopu\u0161taju da ih se opi\u0161e, smje\u0161tanje privremenih odmori\u0161ta: kafi\u0107a, kina, pla\u017ea. Bilo bi tako\u0111er mogu\u0107e odrediti, preko njihovih mre\u017ea odnosa, smje\u0161tanje odmora, zatvorena ili polu-otvorena, \u0161to ga \u010dine ku\u0107a, spava\u0107a soba, krevet itd. No ono \u0161to me zanima, to su, me\u0111u svim tim smje\u0161tanjima, stanoviti me\u0111u ostalima koji imaju \u010dudnu osobinu da su u odnosu sa svim drugim smje\u0161tanjima, ali tako da suspendiraju, neutraliziraju ili preokre\u0107u skup odnosa koji se u njima o\u010dituju, ozna\u010deni, odra\u017eeni i odra\u017eavaju\u0107i. Ti se prostori, na neki na\u010din povezani sa svima ostalima, a ipak protuslovni s ostalim smje\u0161tanjima, dijele na dva glavna tipa.<\/p>\n

HETEROTOPIAS<\/p>\n

Ponajprije, utopije. Utopije, to su smje\u0161tanja bez realnog mjesta. Smje\u0161tanja koja stupaju u odnos direktne ili obrnute analogije s realnim prostorom ili dru\u0161tvom. Ona su samo dru\u0161tvo dovedeno do savr\u0161enstva, ili pak nali\u010dje tog dru\u0161tva, tek, u svakom slu\u010daju, utopije su prostori koji su u svojoj biti nerealni.<\/p>\n

Postoje, tako\u0111er, i to vjerojatno vrijedi za sve kulture i sve civilizacije, mjesta realna, zbiljska, obrisi kojih se naziru u svakoj ustanovi dru\u0161tva, i koja su svojevrsna protu-smje\u0161tanja, svojevrsne utopije uprostorene posredstvom realnih smje\u0161tanja, svim onim realnim smje\u0161tanjima koja se mogu izna\u0107i unutar kulture istodobno kao predstavljena, osporena i preokrenuta, mjesta koja su izvan svih mjesta, no \u010diji se polo\u017eaj ipak mo\u017ee realno odrediti. Ta mjesta, budu\u0107i apsolutno druga u odnosu na sva smje\u0161tanja koja odra\u017eavaju i o kojima govore, nazvat \u0107u, za razliku od utopija, heterotopijama; vjerujem da izme\u0111u utopija i ovih smje\u0161tanja apsolutno drugih, heterotopija, postoji nedvojbeno svojevrstan do\u017eivljaj mije\u0161anja, grani\u010denja svojstvena zrcalu. Zrcalo je naposljetku isto tako utopija, budu\u0107i da je mjesto bez mjesta. U njemu se vidim tamo gdje nisam, u nerealnom prostoru koji se potencijalno otvara iza povr\u0161ine, tamo sam gdje me nema, kao neka sjena koja meni samome daje moju vlastitu vidljivost, koja mi dopu\u0161ta vidjeti se tamo gdje sam odsutan: utopija zrcala. No to je jednako tako heterotopija, u mjeri u kojoj zrcalo realno postoji i u kojoj ima, spram mjesta \u0161to ga zauzimam, neku vrstu povratnog u\u010dinka; krenuv\u0161i prema njemu, otkrivam svoju odsutnost s mjesta na kojemu jesam, zato \u0161to se vidim ondje. Po\u010dev\u0161i od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vra\u0107a, iz dubina toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, okre\u0107em se sebi, polako svra\u0107aju\u0107i pogled na sebe, rekonstruiraju\u0107i se na mjestu na kojem se nahodim; zrcalo funkcionira kao heterotopija budu\u0107i da, kad god se pogledam u njemu, mjesto koje zauzimljem biva i sasvim realnim \u2013 ono je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prostorima \u2013 i sasvim nerealno, jer, da bi bilo zamije\u0107eno, ono nu\u017eno mora pro\u0107i kroz tu virtualnu to\u010dku koja se nalazi ondje, u zrcalu.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de heterotopija u pravom smislu rije\u010di, kako ih mo\u017eemo opisati, kakav je njihov smisao? Mogla bi se pretpostaviti, ne\u0107u re\u0107i znanost, budu\u0107i da je to danas odve\u0107 otrcana rije\u010d, nego neka vrsta sistematskog opisa koji bi imao za predmet, u odnosu na dano dru\u0161tvo, prou\u010davanje, analizu, opis, \u201e\u010ditanje\u201c, kako se danas rado veli, tih razli\u010ditih prostora, tih drugih mjesta, u nekoj vrsti mitskog i istodobno realnog nadmetanja s prostorom u kojemu \u017eivimo; takav bi se opis mogao nazvati heterotopologijom.<\/p>\n

Njegovo je prvo na\u010delo<\/strong> da vjerojatno ne postoji nijedna kultura u svijetu koja nije sa\u010dinjena od heterotopija. One su konstanta svih ljudskih skupina. No heterotopije o\u010dito poprimaju vrlo promjenjiva obli\u010dja i vjerojatno ne postoji jedno jedino obli\u010dje heterotopije koje bi bilo apsolutno univerzalno. Mogu se ipak razlu\u010diti dva glavna tipa.<\/p>\n

U takozvanim se \u201eprimitivnim\u201c dru\u0161tvima javlja odre\u0111eno obli\u010dje heterotopije koje bih nazvao heterotopijom krize, \u0161to \u0107e re\u0107i da sadr\u017ei povla\u0161tena ili sveta mjesta, nijema, rezervirana za pojedince koji se, s obzirom na dru\u0161tvo ili sredinu u kojoj \u017eive, nalaze u stanju krize. Adolescenti, \u017eene tijekom menstrualnog perioda, trudnice, starci itd.<\/p>\n

U na\u0161em dru\u0161tvu ove heterotopije krize polako nestaju, premda su im se zadr\u017eali neki ostaci. Primjerice, internati za mladi\u0107e, u obliku kakav su imali u XIX. stolje\u0107u, ili vojna obuka, igrali su istu takvu ulogu, omogu\u0107ili su da se prva znamenja mu\u0161ke seksualnosti o\u010dituju \u201edrugdje\u201c, izvan obitelji. Za mlade je djevojke, do sredine XIX. stolje\u0107a, postojala tradicija \u201emedenog mjeseca\u201c ili \u201evoyage de noces\u201c (bra\u010dnog putovanja); ta je tema drevna. Defloracija se djevojke morala dogoditi \u201enigdje\u201c, vlak ili hotel bili su u to vrijeme to mjesto-nigdje (lieu de nulle part), heterotopija bez zemljopisnih koordinata.<\/p>\n

Ipak, te heterotopije krize danas nestaju i bivaju zamijenjene, kako mi se \u010dini, heterotopijama koje bi se mogle nazvati heterotopijama otklona (d\u00e9viation): one koje nastanjuju pojedinci \u010dije pona\u0161anje odstupa od uobi\u010dajenoga prosjeka ili norme. To su prihvatili\u0161ta, psihijatrijske klinike; to su, razumije se, i zatvori, a ovom se popisu nedvojbeno moraju dodati i stara\u010dki (mirovni) domovi koji se u stanovitom smislu nalaze na granici izme\u0111u heterotopije krize i heterotopije otklona. To je stoga \u0161to u dru\u0161tvu poput na\u0161ega, u kojemu je u\u017eitak pravilo, neaktivnost starosti \u010dini svojevrstan otklon.<\/p>\n

Drugo na\u010delo<\/strong> opisa heterotopija: tijekom svoje povijesti dru\u0161tvo mo\u017ee na vrlo razli\u010dite na\u010dine primjenjivati jednu heterotopiju koja postoji i koja nikada ne prestaje postojati. Zapravo, svaka heterotopija ima jasnu i to\u010dno odre\u0111enu ulogu unutar dru\u0161tva i jedna te ista heterotopija, u ovisnosti o sinkroniji kulture u kojoj se nalazi, mo\u017ee imati razli\u010ditu ulogu.<\/p>\n

Uzmimo, primjerice, neobi\u010dnu heterotopiju groblja. Groblje je zacijelo \u201edrugo\u201c mjesto u odnosu na obi\u010dne kulturne prostore, ali je to prostor povezan sa skupom svih smje\u0161tanja grada ili dru\u0161tva ili sela, budu\u0107i da svaki pojedinac, svaka obitelj ima na groblju ponekog srodnika. Moglo bi se re\u0107i da groblje prakti\u010dno odvajkada postoji u zapadnja\u010dkoj kulturi, ali je ipak pretrpjelo va\u017ene preinake, budu\u0107i da se do XVIII. stolje\u0107a groblje nalazilo u samom srcu grada, tik do crkve. Tu je postojala hijerarhija svih mogu\u0107ih vrsta grobova. Bilo je kosturnica u kojima su mrtvi gubili i zadnje tragove individualnosti, bilo je pojedina\u010dnih grobova i grobova u samoj crkvi, koji su obi\u010dno podizani prema dva modela, jednostavna kamena plo\u010da s oznakom ili mauzolej sa statuama. Groblje, smje\u0161teno u sveti prostor crkve, poprima posve druk\u010dije obilje\u017eje u modernoj civilizaciji i zanimljivo je da je u epohi ili civilizaciji koja se vrlo grubo odre\u0111uje kao \u201eateisti\u010dka\u201c u zapadnja\u010dkoj kulturi nastao takozvani kult mrtvih.<\/p>\n

U osnovi, bilo je prirodno da se u epohi u kojoj se zbilja vjerovalo u uskrsnu\u0107e tijela i besmrtnost du\u0161e, zemnim ostacima ne pridaje klju\u010dna va\u017enost. Naprotiv, od trenutka u kojem vi\u0161e nije bilo sigurno postojanje du\u0161e, niti da tijelo uskrsava, puno se ve\u0107a pozornost izgleda poklanja posmrtnim ostacima koji su, naposljetku, jedini trag na\u0161eg postojanja u svijetu i u rije\u010dima.<\/p>\n

U svakom slu\u010daju, od XIX. stolje\u0107a naovamo svatko od nas ima pravo na vlastitu malu kutiju za vlastito malo raspadanje, ali je, s druge strane, tek od XIX. stolje\u0107a po\u010delo premje\u0161tanje groblja na periferiju grada. Uzajamno s ovom individualizacijom smrti i gra\u0111anskim prisvajanjem groblja javlja se opsjednutost smr\u0107u kao \u201ebole\u0161\u0107u\u201c. Pretpostavlja se da mrtvi prenose bolest na \u017eive i da njihova prisutnost u blizini ku\u0107a i crkve, gotovo nasred ulice, sije smrt. Ta velika tema \u0161irenja bolesti zarazom s groblja ustrajat \u0107e do kraja XVIII. stolje\u0107a, ali tek tijekom XIX. stolje\u0107a po\u010dinje preseljenje groblja prema predgra\u0111ima. Groblja ne \u010dine vi\u0161e sveti i besmrtni dah grada, nego \u201edrugi grad\u201c u kojemu svaka obitelj ima svoj mra\u010dni dom.<\/p>\n

Tre\u0107e na\u010delo.<\/strong> Heterotopija ima mo\u0107 da na jednom realnom mjestu su-postavi vi\u0161e prostora, vi\u0161e smje\u0161tanja koja su me\u0111usobno nespojiva. Tako se u teatru, na pravokutniku pozornice, smjenjuju nizovi mjesta koja su jedna drugima strana; isto je tako kino vrlo neobi\u010dna pravokutna prostorija, iz pozadine koje se trodimenzionalni prostor projektira na dvodimenzionalni ekran; no mo\u017eda je najstariji primjer ovih heterotopija, u obli\u010dju protuslovnih smje\u0161tanja, drevni primjer vrta. Nemojmo zaboraviti da je ta za\u010dudna, sada ve\u0107 tisu\u0107godi\u0161nja tvorevina, na Orijentu imala veoma duboka, kao natalo\u017eena, zna\u010denja. Tradicionalni je perzijski vrt bio sveto mjesto koje je u okviru svojega pravokutnika trebalo sadr\u017eavati \u010detiri odvojena dijela, koji su predstavljali \u010detiri strane svijeta, kao i jedan prostor, jo\u0161 svetiji od ostalih, nalik uvali, pupku svijeta na njegovoj sredini (tu se nalazio bazen i vodoskok); sva je vegetacija vrta bila koncentrirana u tom prostoru, kao u nekoj vrsti mikrokozmosa. \u0160to se ti\u010de \u0107ilima, oni su izvorno bili reprodukcija vrta; vrt, to je bio \u0107ilim na kojemu je svijet u svojoj sveukupnosti dostigao simboli\u010dno savr\u0161enstvo, a \u0107ilim neka vrsta pokretnog vrta u prostoru. Vrt, to je najsitniji djeli\u0107 svijeta i istodobno sveukupnost svijeta. Vrt je od po\u010detka Antike vrsta sretne i univerzalne heterotopije (iz koje su izvedeni na\u0161i zoolo\u0161ki vrtovi).<\/p>\n

\u010cetvrto na\u010delo.<\/strong> Heterotopije su uglavnom u svezi s fragmentima vremena, to jest, one se otvaraju kroz ono \u0161to bismo mogli nazvati, prema \u010distoj simetriji, heterokronijama; heterotopija posvema obavlja svoju funkciju od trenutka kad se ljudi na\u0111u u nekoj vrsti posvema\u0161njeg prekida sa svojim tradicionalnim vremenom; tu se mo\u017ee vidjeti do koje je mjere groblje izrazito heterotopijsko mjesto, budu\u0107i da groblje po\u010dinje s tom \u010dudnom heterokronijom, koja je, za pojedinca, gubitak \u017eivota, i ta navodna vje\u010dnost u kojoj se ono ipak ne prestaje rastakati i nestajati.<\/p>\n

Op\u0107enito uzev\u0161i, u dru\u0161tvima poput na\u0161eg, heterotopija i heterokronija organizirane su i raspore\u0111ene na relativno slo\u017een na\u010din. Ponajprije, postoje heterotopije vremena akumuliranih ad infinitum, kao \u0161to su muzeji i biblioteke; muzeji i biblioteke su heterotopije kod kojih se vrijeme ne prestaje gomilati i uspinjati prema vlastitom vrhuncu, premda su do kraja XVII. stolje\u0107a muzeji i biblioteke jo\u0161 bili izra\u017eaj pojedina\u010dnog izbora. Zauzvrat, ideja skupljanja svega, \u017eelja da se sazda svojevrstan op\u0107i arhiv, \u017eelja da se sva vremena, sva razdoblja, obli\u010dja i stilovi zato\u010de na jednom mjestu, zamisao da se sva vremena pretvore u jedno mjesto, ali mjesto koje je u stvari izvan vremena, nepristupa\u010dno njegovu nagrizanju, nakana da se organizira tako svojevrsna neprestana i neograni\u010dena akumulacija vremena na jednom nepokretnom mjestu, sve to pripada na\u0161em modernitetu. Muzeji i biblioteke su heterotopije svojstvene zapadnja\u010dkoj kulturi XIX. stolje\u0107a.<\/p>\n

Naspram tih heterotopija, vezanih za akumulaciju vremena, postoje i heterotopije koje su povezane, naprotiv, s vremenom u njegovom najpovr\u0161nijem, najprolaznijem i najnestalnijem vidu, onom u obliku svetkovine. To su heterotopije koje nisu vi\u0161e vje\u010dnosne (\u00e9ternitares), nego apsolutno privremene (chroniques). Takva su sajmi\u0161ta, te \u010dudesne praznine smje\u0161tene na rubu gradova, naseljene, jednom ili dva puta godi\u0161nje, barakama, tezgama, najrazli\u010ditijim predmetima, hrva\u010dima, \u017eenama-zmijama, gatarama itd. Nedavno je izmi\u0161ljena jedna nova heterotopija privremenog, sela za odmor; polinezijska sela koja stanovnicima gradova nude tri mala tjedna primitivne i vje\u010dne golo\u0107e. Lako se uo\u010dava, s druge strane, da se ova dva tipa heterotopije, heterotopija svetkovine i heterotopija vje\u010dnosti vremena koje se akumulira, pribli\u017eavaju jedan drugom, da su kolibe na otoku D\u017eerba na neki na\u010din srodne bibliotekama i muzejima i da se, ponovnim otkrivanjem poline\u017eanskog \u017eivota, vrijeme ukida, ali to je isto tako vrijeme ponovno na\u0111eno, u kojemu je sadr\u017eana sva povijest humanosti koja se\u017ee do svojih pra-po\u010detaka kao do kakva velikog, neposredovanog znanja.<\/p>\n

Peto na\u010delo.<\/strong> Heterotopije vazda pretpostavljaju sustav otvaranja i zatvaranja koji ih istodobno izolira i \u010dini probojnima (p\u00e9n\u00e9trables). Op\u0107enito, \u010dovjek na heterotopijsko smje\u0161tanje ne dolazi svojevoljno. Ili bolje, postoji prisila, \u0161to je slu\u010daj s kasarnom, zatvorom, ili se pak mora podvrgnuti obredima \u010di\u0161\u0107enja. Tamo se mo\u017ee u\u0107i samo uz posebnu dozvolu ili nakon obavljanja stanovitog broja radnji. Postoje i heterotopije posve\u0107ene isklju\u010divo tim aktivnostima o\u010di\u0161\u0107enja, o\u010di\u0161\u0107enja polu-religioznih-polu-higijenskih, poput muslimanskih hamama, ili pak o\u010di\u0161\u0107enja naizgled \u010disto higijenskih, poput skandinavskih sauna.<\/p>\n

Ima onih drugih koje su, naprotiv, naizgled puka otvaranja, no koje, op\u0107enito, kriju \u010dudna isklju\u010denja; svatko mo\u017ee u\u0107i u neko od tih heterotopijskih smje\u0161tanja, no ona su, pravo govore\u0107i, ni\u0161ta drugo do iluzija: mislite da ste u\u0161li, no u \u010dasu kada ste unutra, isklju\u010deni ste, mislim, primjerice, na one znamenite sobe kojih je bilo na velikim farmama u Brazilu i, op\u0107enito, diljem ju\u017ene Amerike. Ulazna vrata nisu vodila u glavni dio ku\u0107e, u kojemu je \u017eivjela obitelj, tako da je svatko tko bi tuda prolazio, svaki putnik-namjernik, imao pravo da ta vrata otvori, u\u0111e u sobu i u njoj preno\u0107i. Dakle, te su sobe bile takve da onaj tko bi u njih u\u0161ao nije nikada mogao doprijeti do sredi\u0161ta obiteljskog \u017eivota, bio je vazda slu\u010dajni prolaznik, nikada pravi gost. Ovaj bi se tip heterotopije, koji je danas gotovo posve nestao iz na\u0161e civilizacije, mogao mo\u017eda prepoznati u znamenitoj ameri\u010dkoj \u201emotelskoj\u201c sobi u koju \u010dovjek ulazi u svojemu vozilu i sa svojim partnerom i gdje je nezakoniti seks istodobno posvema skriven i posve za\u0161ti\u0107en, postranjen, a da ne bude, uza sve, pod otvorenim nebom.<\/p>\n

\u0160esto na\u010delo.<\/strong> Posljednja je zna\u010dajka heterotopija da su one, u odnosu na ostatak prostora, funkcija. Ta se realizira izme\u0111u dva opre\u010dna pola. Ili bolje, one imaju ulogu stvoriti prostor iluzije koji razobli\u010duje iznovice svu iluzornost realnog svijeta, sva ta smje\u0161tanja unutar kojih je ljudski \u017eivot pregra\u0111en. Mo\u017ee biti da je uloga koju imaju odigrati tijekom duga vremena sve te znamenite javne ku\u0107e, pru\u017eiti ono \u010dega smo li\u0161eni. Ili pak, naprotiv, stvoriti drugi prostor, realan, isto tako savr\u0161en, skrupulozan i dobro ure\u0111en koliko je ovaj na\u0161 u neredu, lo\u0161e ure\u0111en i mutan. To nije heterotopija pri\u010dina, nego kompenzacije i pitam se nije li tra\u010dak toga prisutan i u funkcioniranju stanovitih kolonija.<\/p>\n

U stanovitim slu\u010dajevima one su, na razini op\u0107e organizacije zemlji\u0161nog prostora, igrale ulogu heterotopija, mislim primjerice, u trenutku prvog vala kolonizacije u XVII. stolje\u0107u, na neka puritanska dru\u0161tva \u0161to su ih Englezi osnovali u Americi i koja su bila apsolutno savr\u0161ena druga mjesta.<\/p>\n

Mislim tako\u0111er na one izvanredne jezuitske kolonije, osnovane u Ju\u017enoj Americi: divne, posvema ure\u0111ene kolonije u kojima je ljudsko savr\u0161enstvo bilo zbilja dostignuto. Jezuiti Paragvaja osnovali su kolonije u kojima je \u017eivot bio ure\u0111en do najsitnijih pojedinosti. Selo je gra\u0111eno prema strogom obrascu, oko pravokutnog trga s crkvom na jednom kraju, \u0161kolom s jedne i grobljem s druge strane i, naspram crkve, ulicom koja je s drugom ulicom \u010dinila pravi kut; obitelji su imale svaka svoju malu baraku du\u017e jedne od ovih dviju osi, obrazuju\u0107i na taj na\u010din to\u010dnu reprodukciju Kristova znamenja. Tako je kr\u0161\u0107anstvo svojim znamenjem bitno obilje\u017eilo prostor i zemljopis ameri\u010dkog svijeta.<\/p>\n

Svakodnevni \u017eivot pojedinaca nije ure\u0111ivala pi\u0161taljka nego zvono. Bu\u0111enje je bilo utvr\u0111eno za sve u isti sat, posao je po\u010dinjao za sve u isti sat; obroci u podne i u pet sati; potom su ljudi odlazili na spavanje, a u pono\u0107 se zbivalo ono \u0161to je znano kao bra\u010dno bu\u0111enje: na zvuk samostanskog zvona svatko je ispunjao svoju du\u017enost.<\/p>\n

Javne ku\u0107e i kolonije, to su dva ekstremna tipa heterotopije, i ako se pomisli, nakon svega, da brod, taj komad plivaju\u0107eg prostora, mjesto bez mjesta, koje \u017eivi samo za sebe, koje se istodobno zatvara u sebe i otpravlja na beskrajnost mora i koje, od luke do luke, od laviranja do laviranja, od javne ku\u0107e do javne ku\u0107e, plovi \u010dak do kolonija u traganju za najskrivenijom dragocjeno\u0161\u0107u njihovih vrtova, shvatit \u0107ete za\u0161to je on, brod, za na\u0161u civilizaciju, od XVI. stolje\u0107a do dana\u0161njih dana, ne samo najve\u0107i instrument ekonomskog razvi\u0107a (\u0161to nije predmet mojega dana\u0161njeg obra\u0107anja), nego i najve\u0107e vrelo ma\u0161te. Brod je heterotopija par excellence. U civilizacijama bez brodova snovi presu\u0161uju, \u0161pijuna\u017ea smjenjuje pustolovinu, a policija gusare.<\/p>\n

Michel Foucault, Des espaces autres (conf\u00e9rence au Cercle d\u2019\u00e9tudes architecturales, 14 mars 1967), u: Architecture, Mouvement, Continuit\u00e9, 5\/1984, pp. 46-49.<\/em><\/p>\n

Pe\u0161\u010danik.net<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U svakom slu\u010daju, mislim da se dana\u0161nja nelagoda bitno ti\u010de prostora, nedvojbeno puno vi\u0161e nego vremena; vrijeme nam se vjerojatno predo\u010duje jedino jo\u0161 kao jedna od igara mogu\u0107ih rasporeda elemenata ra\u0161trkanih u prostoru.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":123197,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-123196","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/123196","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=123196"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/123196\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/123197"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=123196"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=123196"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=123196"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}