{"id":119954,"date":"2013-07-31T08:11:39","date_gmt":"2013-07-31T06:11:39","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=119954"},"modified":"2013-07-31T08:11:39","modified_gmt":"2013-07-31T06:11:39","slug":"tri-evropska-diskursa-hipokrizija-depolitizacija-i-moralizam","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/07\/31\/tri-evropska-diskursa-hipokrizija-depolitizacija-i-moralizam\/","title":{"rendered":"Tri evropska diskursa: hipokrizija, depolitizacija i moralizam"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/p>\n

Sa Rastkom Mo\u010dnikom razgovarali smo u njegovoj radnoj sobi na FF-u Ljubljani o dana\u0161njem stanju EU, ali i o ideji Evrope i na\u0161oj ljevici uop\u0107e. Povod je bio ulazak Hrvatske u EU i iskustvo Slovenije sa tom nad-dr\u017eavnom organizacijom. U dijelu razgovora u kojem se bavimo historizacijom pitamo se ne samo o tome \u0161to je sve nama bila Evropa, ve\u0107 i \u0161to i tko je na\u0161a ljevica danas.<\/p>\n

\u0160to se Evropa vi\u0161e integrira \u2013 pisao je britanski teoreti\u010dar Perry Anderson uo\u010di zadnje krize 2008. \u2013 to je te\u017ee o njoj pisati. Sada kada je u Evropskoj uniji ve\u0107 28 dr\u017eava, te\u0161ko je odnositi se odjednom spram sviju, a da pritom ne budemo prazno op\u0107eniti. Mo\u017eemo li uop\u0107e danas konstatirati postojanje nekog posebnog diskursa EU-a?<\/em><\/p>\n

Mi\u0161ljenja sam da postoji \u010dak i vi\u0161e diskursa koji su slu\u017ebeni ili, kako bi rekao Pierre Bourdieu, legitimni diskursi Evropske unije. Njih je barem tri: evropski politi\u010dki, intelektualni i javni diskurs.<\/p>\n

Tri evropska diskursa<\/strong><\/p>\n

Jedan je evropski politi\u010dki diskurs, diskurs Evropske komisije koji je, dana\u0161njim rje\u010dnikom govore\u0107i, neoliberalan. \u010clanice stalno govore kako Evropska komisija zahtjeva ovo ili ono. Ili im dolaze direktive Evropske komisije koje su obvezuju\u0107e. Pritom se zaboravlja kako Evropska komisija, dodu\u0161e, ima veliku mo\u0107, no ona ne sprovodi nijednu direktivu s kojom se prije toga ne bi slagao tzv. Evropski savjet, najvi\u0161i organ sastavljen od resornih ministara s obzirom na pitanje na koje se direktiva odnosi. Tako da je jedno od svojstava dana\u0161njeg evropskog diskursa, tj. diskursa EU-a, hipokrizija! To bi bila jedna od razlikovnih crta. U lokalnim dr\u017eavama stalno se govori da Bruxelles ne\u0161to zahtijeva, da je direktiva takva i takva, kao da je to vanjska prisila. Ne ka\u017ee se da je do te vanjske prisile do\u0161lo nakon dugog procesa uskla\u0111ivanja, u kojemu svaka od dr\u017eava \u010dlanica ima svoj glas. Dakle, svaka je dr\u017eava odgovorna za svaku direktivu! A to se \u201czaboravlja\u201d. Direktive se predstavljaju, za doma\u0107u javnost, kao vanjska prisila, s kojom lokalna vlast nema ni\u0161ta, \u0161to nije istina. A to onda, naravno, ima bizarne posljedice. Tako je jedan od zadnjih poku\u0161aja Evropske komisije, koji, na sre\u0107u, nije uspio, bila privatizacija vode. Slu\u017ebena linija Evropske komisije bila je da oni ne zahtijevaju privatizaciju, ve\u0107 da samo omogu\u0107avaju slobodu dr\u017eavama da odlu\u010de po vlastitoj \u017eelji, za ili protiv privatizacije. \u0160to je, naravno, opet licemjeran, hipokrizijski argument. U Sloveniji je upravo za\u017eivjela inicijativa da u ustav zapi\u0161emo kako se voda ne mo\u017ee privatizirati. U slu\u010daju ovakvih pitanja problem je, naravno, u tome \u0161to su dr\u017eava i EU dobro organizirane i za njih radi dobro pla\u0107eno osoblje, dok su istovremeno gra\u0111anske inicijative spontane, ljudi se njima bave u svoje slobodno vrijeme i zato su slaba\u0161ne. Paradoks je u ovom konkretnom primjeru sadr\u017ean u tome \u0161to je komesar zadu\u017een za okoli\u0161 i vodu Slovenac! Onda je taj napisao \u010dlanak u dnevnim novinama \u201cDelo\u201d u kojem, naravno, govori kako oni nisu mislili privatizirati vodu, ve\u0107 su samo omogu\u0107ili slobodu odlu\u010divanja lokalnim vladama. Paradoks ipak ide dalje, jer je on jedan od \u010detiri najomiljenija politi\u010dara u Sloveniji, iako o\u010dito vodi politiku protiv slovenskog politi\u010dkog naroda. To je Evropa! Kao politi\u010dki projekt, \u010dini mi se da se radi o stvaranju ponora izme\u0111u lokalnog politi\u010dkog naroda i njegova politi\u010dkog aparata, dok je istovremeno evropski politi\u010dki aparat ustvari administracija koja je izvan demokratskog nadzora. Izvan demokratskog nazora su, naravno, i lokalne vlasti, ali one su ipak pod nekakvom javnom kontrolom, dok je EU potpuno bez kontrole. Ideja je dakle ova: da se lokalne vlasti \u0161to vi\u0161e udalje od vlastitih naroda, \u0161to odli\u010dno djeluje u situacijama poput one u Gr\u010dkoj. Lokalna vlast nije legitimna, a ipak je narod ne mo\u017ee sru\u0161iti! Ona mora raditi kako joj narede multinacionalne kompanije, odnosno njihovi zastupnici, Evropska komisija, Me\u0111unarodni monetarni fond i Evropska centralna banka. Ta delegitimirana gr\u010dka administracija svoju mo\u0107 dobiva izvana, a to je idealna evropska situacija. To je dakle jedan tip diskursa \u2013 hipokrizijski.<\/p>\n

Drugi je evropski diskurs intelektualni \u2013 to je ideologija koja se prodaje kao znanost. Mi koji radimo na univerzitetu to najbolje osje\u0107amo. Evropski projekti su ideolo\u0161ki kontrolirani, teme su unaprijed tako postavljene da u stvarnosti teoriju moramo \u0161vercati, \u0161mugnuti u njih. A to rijetko uspijeva, zato \u0161to su to me\u0111unarodne ekipe, koje nemaju neki daljnji zajedni\u010dki rad iza sebe, pa te\u0161ko uop\u0107e uspostavljaju horizont, u okolini koja je neprijateljska, ideolo\u0161ka, cenzorska. Ako ve\u0107 govorimo o cenzuri, a ovdje se puno govori o cenzuri u vrijeme socijalizma, evo usporedbe: kada sam u vrijeme socijalizma trebao novac, povrh redovne pla\u0107e napisao bih nekoliko \u010dlanaka. Ti su \u010dlanci bili honorirani, kako oni u novinskoj \u0161tampi tako jo\u0161 vi\u0161e oni u stru\u010dnoj. \u017delim li danas objaviti \u010dlanak, ja sam taj koji mora platiti! Socijalisti\u010dka vlast, ona navodno cenzorska, ustvari je pla\u0107ala svoje kriti\u010dare. Moj veliki prijatelj, pokojni Taras Kermauner, koji mi je ostao u dragoj uspomeni, bio je slobodni umjetnik i \u017eivio je od toga da kritizira vlast, primjerice u \u010dasopisu \u201cPerspektive\u201d, a kasnije i drugdje. Jo\u0161 va\u017enije je primijetiti kako je tada cenzura ustvari bila javna i negativna, u smislu da bi rekli kako su neka stajali\u0161ta nepravilna. Danas je cenzura kreativna, gora nego vatikanski Index prohibitorum. On je samo govorio koje se knjige ne smiju \u010ditati, a danas vam govore koje \u010dasopise morate \u010ditati, u kojima objavljivati i o kojim temama morate pisati! Tako da vidimo kako kreativnost cenzora raste. U to spada ovaj evropski diskurs multikulturalizma, tolerancije, identiteta. Ukratko, to nevladino-organizacijsko laprdanje, koje je postalo slu\u017ebenim \u017eargonom tzv. evropske znanosti. Pritom treba kazati kako evropski obrazovni i univerzitetski aparati, a onda i nacionalni aparati, u tome sudjeluju, fakulteti kolaboriraju, naravno i ministarstva. A sve se to ponavlja na ni\u017eim nivoima, na nacionalnim natje\u010dajima za znanstvene projekte i istra\u017eivanja, te u drugim lokanim ustanovama.<\/p>\n

U Hrvatskoj imamo, vjerojatno ni\u0161ta originalno, Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog dru\u0161tva.<\/p>\n

To su ti paradoksi: dr\u017eava se brine za civilno dru\u0161tvo. I to je karakteristika liberalizma. Teorija tvrdi kako vlast izvr\u0161ava volju naroda. A mi sada imamo vlast koja nam neprestano govori \u0161to moramo htjeti! Moramo biti tolerantni, multikulti. Dok istovremeno ta ista vlast postavlja granice, omogu\u0107ava nadeksploataciju migrantske radne snage itd. Ukratko, lije krokodilske suze i pla\u0107a nevladine organizacije da se bave filantropijom, koja se ti\u010de poja\u010dano iskori\u0161tavanih grupa.<\/em><\/p>\n

Osnovna crta posvuda je licemjerstvo. A druga je moralizam. I iz toga proiza\u0161la depolitizacija. Jaka depolitizacija tre\u0107eg, javnog diskursa. Razmi\u0161ljao sam o tome. Dr\u017eava se rje\u0161ava svojih socijalnih funkcija i prenosi ih na nevladine organizacije. Te nevladine organizacije onda financira ista ta dr\u017eava. Tako se izra\u0111uje jo\u0161 jedan cenzorski filter. Istovremeno, nevladine organizacije djeluju na jasno odvojenim podru\u010djima, gdje su prisiljene primjenjivati pravni \u017eargon, a to zna\u010di pravnu ideologiju. Posljedica je da iz svoga djelokruga potpuno bri\u0161u ekonomske odnose, odnose eksploatacije, \u010dime dakle depolitiziraju ne vi\u0161e samo javni diskurs, ve\u0107 i samo javno djelovanje. Uzmite konkretan primjer novinara. Me\u0111u njima su ra\u0161ireni najte\u017ei prekarni odnosi, u toj sferi oni su i za\u010deti i eksploatacija je tu \u017eestoka. S druge strane, novinari nikada ne napadaju privatne vlasnike medija kao takve. Svoje bitke vode ili u ime slobode izra\u017eavanja ili prava javnosti da bude informirana, tih liberalnih floskula. Nikada ne napadaju samu \u010dinjenicu privatnog vlasni\u0161tva nad sredstvima javnog informiranja, koja stoji u biti problema. Njih vlasnici grubo iskori\u0161tavaju, kako im ne bi uzrokovali tro\u0161kove. Cijele medije i novinarski rad u njima iskori\u0161tavaju kao puku podlogu za reklame, ekonomsku propagandu, koja je daljnji izvor dohotka takvih masovnih medija. Tako se depolitizira i njihova borba, koja je pravedna, jer to je borba za po\u0161tene radne odnose. Ona se depolitizira u neki degenerirani oblik sindikalne borbe, koji ne dovodi u pitanje osnovi problem, a to je privatno vlasni\u0161tvo sredstava javnog informiranja!<\/p>\n

Tri centralna problema<\/strong><\/p>\n

U knjizi \u201cNovi stari svijet\u201d, koja je iza\u0161la 2009., spomenuti Anderson navodi tri centralna problema za EU koja su, usprkos dinamici krize, ostala ista, samo su se u me\u0111uvremenu jo\u0161 zao\u0161trila. To su financijska kriza, reducirana na krizu eurozone, koja u osnovi nije puko financijska. Drugi problem je uloga Njema\u010dke i odnos me\u0111u dr\u017eavama \u010dlanicama uop\u0107e, jer je o\u010dit nesrazmjer izme\u0111u hegemona u centru i periferije, a kao tre\u0107i on vidi sam problem \u0161irenja Unije.<\/em><\/p>\n

Eurozona je ostvarenje liberalne doktrine po kojoj monetarna politika treba biti izuzeta od kontrole politi\u010dke vlasti, a to zna\u010di dr\u017eave. I to je dovelo do sada\u0161njih posljedica, sve do mogu\u0107nosti da euro propadne. Radi se o intervenciji u cjelokupnu tradiciju monetarizma: tradicionalni privilegij vlasti bilo je kovanje novca! Dr\u017eava, kako je rekao Marx, postoji radi unutarnje plja\u010dke \u2013 to su porezi, i vanjske plja\u010dke \u2013 a to su ratovi. Novac je posrednik u obje te aktivnosti. To da se vlast odrekla prava na kovanje novca velika je povijesna inovacija, koja je dovela do poznatih rezultata.<\/p>\n

Iznena\u0111uju\u0107e je da je Njema\u010dka odmah shvatila kakva je politika tome prikladna. Sada\u0161nja njema\u010dka hegemonija ne izvire samo iz njene privredne mo\u0107i, iako je jasno da je to podloga. Ona poti\u010de od inteligentne politike, jer je Njema\u010dka prva ustanovila kako se mora pona\u0161ati u tim novim okolnostima, kada novac ponovno ima funkciju poput plemenitih metala u 16. stolje\u0107u. Novac je postao ne\u0161to neutralno, dr\u017eava vi\u0161e nema kontrolu nad njim. Tako je nekada srebro, koje je dolazilo iz Amerike, bilo neka objektivna koli\u010dina, ovisna od robovskog rada u ameri\u010dkim rudnicima, i nije bilo pod neposrednom kontrolom dr\u017eavnih vlasti. Dana\u0161nja Njema\u010dka po\u010dela se, kada joj zatreba, pona\u0161ati spram novca kao spram blaga koje treba prisvojiti. On vi\u0161e nije pod njenom suverenom vla\u0161\u0107u, ali ga treba pomo\u0107u razli\u010ditih manevara prisvojiti. To je ono \u0161to danas zovu njema\u010dkim merkantilizmom. A to je ekonomska doktrina 16. i 17. stolje\u0107a, koju se u \u0161koli u\u010di kao po\u010detak politi\u010dke ekonomije. Dakle neka povijesna, arhai\u010dna doktrina, koju je Njema\u010dka obnovila u dana\u0161njim okolnostima. No kako ju je obnovila? Tako \u0161to je najprije sjela za vrat vlastitoj radni\u010dkoj klasi. Najprije su akumulirali velike koli\u010dine novca na ra\u010dun vlastitih radnica i radnika. Nakon toga su banke, uglavnom privatne, posjedovale velike koli\u010dine novca s kojim nisu imale kuda. Situacija je bila sli\u010dna kao s petrodolarima, kada su 1970-ih dr\u017eave proizvo\u0111a\u010di nafte, zato \u0161to su digle cijene nafte, a one su ionako uvijek umjetne, odjednom imale ogromne koli\u010dine novca i nisu znale \u0161to bi s njim. Potom su ga posudile dr\u017eavama u razvoju, iz \u010dega je proiza\u0161la du\u017eni\u010dka kriza koja jo\u0161 nije zavr\u0161ena. Danas Njema\u010dka radi isto! Samo \u0161to je ograni\u010dena na kontinentalne razmjere Evrope, a ne na globalne, svjetske odnose. A najsigurniji na\u010din ulaganja novca je ulaganje u javni dug, dakle kreditiranje dr\u017eava. Isti taj novac oni bi mogli investirati u Kinu. Ali to je investiranje u proizvodnju, a proizvodnja je skop\u010dana s rizicima, jer se onda morate zafrkavati s prodajom robe, dok je posu\u0111ivanje novca dr\u017eavama pouzdano, po\u0161to imate najpouzdanijeg mogu\u0107eg partnera, iako se u nekim slu\u010dajevima pokazuje da ni on nije tako pouzdan. U vremenu konjunkture imale su ba\u0161 ove dr\u017eave koje su danas najve\u0107i du\u017enici, zna\u010di \u0160panjolska i Gr\u010dka, najve\u0107i rast! Te vlade su se kao bedaci zadu\u017eivale. Istovremeno je vladala neoliberalna politika smanjenja poreza, a pogotovo poreznog pogodovanja bogatima i kapitalu. Ukratko, smanjivao se porez na kapitalnu dobit i na visoka primanja. Tako su ove dr\u017eave same sebi smanjivale svoje prihode, pa su bile prisiljene da se zadu\u017euju. Francuski ekonomist Michel Husson opisao je to rije\u010dima da su se najprije oprostili porezi najbogatijima, a onda se i\u0161lo tim istima da im posude novac, koje su dr\u017eave mogle pobrati na ime poreza. Iz toga je proiza\u0161ao potpuno novi oblik kolonijalizma, koji donekle podsje\u0107a na politiku SAD-a spram Ju\u017ene Amerike. Sjeverna Evropa sada je, poput Sjeverne Amerike, u podre\u0111enost gurnula Ju\u017enu, mediteransku Evropu, uz sudjelovanje lokalnih politi\u010dkih vlasti i privrednih mo\u0107nika. Mislim da je to dugoro\u010dan trend i da smo sada periferija.<\/p>\n

Slovenija je trenutno na udaru! Na nju su se obru\u0161ili u trenutku kada je slovenski javni dug u prosjeku bio manji od Francuskog i Njema\u010dkog, u svakom slu\u010daju ispod 60 posto BDP-a (sada je ve\u0107i). Mislim da se okomljuju na dr\u017eave \u010dije vlasti kod ku\u0107e nemaju legitimitet, pa se ne mogu oduprijeti. U nas jednako kao u Gr\u010dkoj. Ta zemlja ima politi\u010dku kastu koja nema legitimitet, koju narod ne podr\u017eava, jer je diskreditirana korupcijom, klijentelizmom itd. Kao takva, ona je ovisna o Velikom Bratu, tj. imperijalnim, kolonijalisti\u010dkim silama. U Sloveniji se to isto doga\u0111a. Vlast je ovdje intelektualno ve\u0107 davno delegitimirana. Za to se pobrinuo jo\u0161 DEMOS, koji je toliko snizio javni diskurs da on vi\u0161e nije imao intelektualnog pokri\u0107a, pa nije moglo biti ni intelektualne hegemonije od strane politi\u010dara. Sada gube i moralni legitimitet, pogotovo zbog menad\u017eerskih preuzimanja. Radi se o tome da uzmete kredit u banci i njime kupite poduze\u0107e \u010diji ste direktor. Pritom se pobrinete da cijena bude niska. A onda dignete hipoteku na to isto poduze\u0107e da biste otplatili dugove. U Sloveniji se taj proces po\u010deo doga\u0111ati tik pred krizu. Kada je do\u0161la kriza, poduze\u0107a vi\u0161e nisu mogla otpla\u0107ivati svoje dugove. Drugim rije\u010dima, radnici vi\u0161e nisu mogli proizvesti dovoljno nove vrijednosti da bi otplatili kredite za svog vlasnika. Tako su banke postajale vlasnici poduze\u0107a. A onda je odjednom prodrla nekakva ideologija da banke ne mogu biti vlasnici poduze\u0107a, \u0161to nije istina. U Austriji su recimo banke vlasnici nekih poduze\u0107a. Jedna od funkcija banaka upravo je kontrola investicijske politike.<\/p>\n

Nekada su se banke i razlikovale po funkciji: jedne su bile investicijske, druge za \u0161tednju gra\u0111ana.<\/em><\/p>\n

To\u010dno. Ukratko, banke su po\u010dele prodavati svoje vlasni\u0161tvo, koliko je ono jo\u0161 uop\u0107e imalo vrijednosti. Time se po\u010dela uspostavljati situacija, koja je vama u Hrvatskoj poznata, da je transnacionalni kapital vlasnik najboljih poduze\u0107a. Doma\u0107a poduze\u0107a su podizvo\u0111a\u010di multinacionalki.<\/p>\n

(Ne)politi\u010dka priroda EU-a<\/strong><\/p>\n

Va\u0161 opis slovenske situacije je, cum grano salis, perspektiva svih jugoslavenskih zemalja i njihove kolonizacije. Jedna politi\u010dka ideja, kao \u0161to je bila jugoslavenska, uni\u0161tena je, ne bez krivnje i EU-a. Re\u010deno nam je da je to na neki na\u010din nemogu\u0107 projekt, a sada smo ugurani u drugi, sutra mo\u017eda i federativni, nadnacionalni projekt, koji ne mo\u017ee opstati ne uva\u017ei li neke kritike koje su upu\u0107ivane jo\u0161 Jugoslaviji 1980-ih. Ne \u201c\u0161utimo\u201d li mi stariji ve\u0107 po drugi put kada se krivo rje\u0161ava sudbina na\u0161eg dru\u0161tvenog i politi\u010dkog ure\u0111enja?<\/em><\/p>\n

Samo da ne\u0161to razjasnimo: EU se ne da uspore\u0111ivati s Jugoslavijom! Jugoslavija je nastala iz antifa\u0161isti\u010dke borbe, to je fraza, ali i istina. Jugoslavija je bila politi\u010dka platforma.<\/p>\n

Mo\u017eda analogija vrijedi za dekadentno razdoblje Jugoslavije, za na\u0161 prvi raspad, pred formalno u\u010dlanjenje u ovaj, drugi?<\/em><\/p>\n

Ali to je dekadentno razdoblje Jugoslavije bilo proizvedeno. Ono je povezano s du\u017eni\u010dkom krizom i krizom svjetskog kapitalisti\u010dkog sistema. Jugoslavija je do\u017eivjela sudbinu svih tzv. zemalja u razvoju i zadu\u017eenih zemalja. Iako iz toga ne proizlazi nu\u017enost razbijanja federacije i napu\u0161tanja socijalizma. To nije samorazumljivo i nije neki automatski proces. Pojavio se novi politi\u010dki projekt, \u010diji su nosilac bile o\u010dito prevladavaju\u0107e frakcije u tada\u0161njem vladaju\u0107em politi\u010dkom aparatu. I to \u010dak ne u privrednom aparatu. Jer su menad\u017eeri 1980-ih bili vrlo skepti\u010dni spram nacionalnih projekata. No pustimo sada dalju elaboraciju ove ina\u010de va\u017ene problematike. Ukratko, Evropa nije nastala kao politi\u010dki projekt.<\/p>\n

A \u0161to s pri\u010dom da je to ameri\u010dki projekt u okviru hladnoratovskog suo\u010davanja?<\/em><\/p>\n

U tom smislu, da. Onoliko koliko je u Evropi bilo politike, bio je to projekt Hladnog rata, to je istina. Jedini politi\u010dki razlog za Evropu bio je pacifizam. A to zna\u010di da prestane rivalstvo izme\u0111u dva luzera svjetskog sistema, izme\u0111u Njema\u010dke i Francuske. To su dr\u017eave koje su zakuhale dva svjetska rata i prije toga francusko-pruski rat, a dalo bi se na\u0107i jo\u0161 njihovih sukoba u povijesti. Ukratko, radilo se o tome da su dvije evropske velesile, koje nikada nisu bile svjetski hegemoni, morale biti stavljene pod kontrolu. To je bilo mogu\u0107e, pa i nu\u017eno, u trenutku kada euroatlantsko podru\u010dje gubi svjetsku prevlast. Prije nekoliko dana po\u010deli su novi pregovori izme\u0111u EU-a i SAD-a o trgova\u010dkoj uniji. Bojim se kako \u0107e posljedica toga biti da \u0107e mediteranska Evropa postati Meksiko Sjevernoatlantskog saveza, tj. razvijenog dijela Evrope i SAD-a. To \u0107e biti posljedice ovog projekta, bez obzira na to \u0161to ho\u0107e politi\u010dari.<\/p>\n

Ne trebamo li se onda boriti za neovisni \u201cMeksiko\u201d, a ne da budemo jo\u0161 jedna podrazvijena \u201cameri\u010dka\u201d dr\u017eava?<\/em><\/p>\n

Bilo kako bilo, to je projekt multinacionalnog kapitala, koji jo\u0161 uvijek ve\u0107inu svojih operacija obavlja u euroatlantskom bazenu. Jako smo fascinirani usponom Indije i Kine, ali ve\u0107ina svih transakcija u svijetu jo\u0161 uvijek se doga\u0111a na euroatlantskom podru\u010dju.<\/p>\n

Novinski naslovi nas uvjeravaju da se svijet \u2013 pa i nove ekonomske sile u njemu \u2013 po\u010deo usporavati.<\/em><\/p>\n

Da, da. Ali jedno od svojstava hegemonijskih sila na zalasku je da predugo forsiraju slobodnu razmjenu, slobodnu trgovinu, koja je uvijek u korist dominantnih sila. Velika Britanija morala je napustiti doktrinu free tradea ve\u0107 oko 1905., a to je u\u010dinila tek 1930-ih. Za razliku od nje, SAD je relativno protekcionisti\u010dki sve do danas, ali drugima su forsirali slobodnu trgovinu, jer im je to odgovaralo. No slobodna trgovina unutar tog podru\u010dja koristit \u0107e transnacionalnom kapitalu u Evropi i SAD-u. Od toga \u010dak ni jug SAD-a vjerojatno ne\u0107e imati koristi. Mo\u017eemo o\u010dekivati privredni rat ovoga bazena protiv Kine i Indije, a to zna\u010di da \u0107e se ovo podru\u010dje zatvoriti za Kinu i Indiju.<\/p>\n

Ono \u0161to je u svemu tome fascinantno jest da na\u0161i mediji ponavljaju propagandne floskule, koje dobivaju servirane iz tih politi\u010dkih i privrednih centara. \u010citam u \u201cDelu\u201d: \u201cBirokratska i porezna ograni\u010denja dave trgova\u010dko i poslovno povezivanje izme\u0111u SAD-a i EU-a\u201d. \u0160to su birokratska ograni\u010denja? To su dr\u017eave! A porezna ograni\u010denja? Pa to je novac koji dr\u017eava uzima za zajedni\u010dka dobra privatnom kapitalu! Ili ovo: \u201cTaj \u0107e slobodnotrgovinski sporazum smanjiti carine, ograni\u010denja u me\u0111usobnoj trgovini\u201d. Onda ide ovaj \u017eargon: \u201cOsigurat \u0107e jednaka pravila igre, unificirati standarde (to bi jo\u0161 bilo dobro) i otpraviti ograni\u010denja za trgovinu, kao \u0161to su vladine subvencije dr\u017eavnim poduze\u0107ima, za\u0161tita lokalnih proizvo\u0111a\u010da i sli\u010dno\u201d. Novinarka to pi\u0161e kao da ne zna \u0161to to zna\u010di! To zna\u010di ste\u010dajeve ovda\u0161njih poduze\u0107a, nezaposlenost. U najboljem slu\u010daju, to zna\u010di da \u0107e do\u0107i neki veliki igra\u010d i lokalne tokove proizvodnje uplesti u svoje globalne tokove.<\/p>\n

EU i zemlje Jugoslavije<\/strong><\/p>\n

\u0160to \u0107e sve opisano proizvesti u zemljama Jugoslavije u komparativnoj vizuri, s obzirom na to da sada neke jesu, a druge nisu u EU-u? Recimo za Hrvatsku se dosta toga sada druga\u010dije zadaje u odnosima s BiH i Srbijom? Neki \u010dak govore i o mogu\u0107em seljenju proizvodnje u podru\u010dja izvan EU-a?<\/em><\/p>\n

Ne znam da li to netko uop\u0107e istra\u017euje. Hrvatska je jo\u0161 uvijek va\u017ean poljoprivredni proizvo\u0111a\u010d, dok to Slovenija vi\u0161e nije. Ona se vi\u0161e ne mo\u017ee sama prehraniti. Sada se za\u010dinje neka politika koja bi da forsira doma\u0107u slovensku poljoprivredu, za \u0161to je malo prekasno. Dakle Hrvatska je poljoprivredni proizvo\u0111a\u010d, \u0161to ne mora nu\u017eno biti dobra vijest za ljude koji u njoj \u017eive, sada kada se uklju\u010dila u EU. I Srbija je veliki poljoprivredni proizvo\u0111a\u010d, dok je BiH samo proizvo\u0111a\u010d radne snage. Jedan od scenarija budu\u0107nosti je neka vrsta specijalizacija u tom smislu. Bosna kao iseljeni\u010dka dr\u017eava, izvor sezonske radne snage. Hrvatska i Srbija kao proizvo\u0111a\u010di hrane i samo nekih proizvodnih podru\u010dja, koja zahtijevaju visokokvalificiranu, kvalitetnu, a jeftinu radnu snagu. To je prednost Isto\u010dne Evrope uop\u0107e. Francuski ekonomist Pierre-No\u00ebl Giraud pi\u0161e da su to dr\u017eave koje imaju visoku osposobljenost radne snage, razvijenu infrastrukturu i zato su konkurentne, jer su nadnice niske, cijena radne snage je mala. I jo\u0161 imaju manje dru\u0161tvene napetosti negoli Pakistan ili Indija. Eto, bit \u0107emo proleterska zona Evrope, savez radnika i seljaka.<\/p>\n

Ne uklapa se u ideologem Srednje Evrope, a ni u balkanisti\u010dku ideologiju?<\/em><\/p>\n

Pazite, balkanski orijentalizam opet se pojavio s ulaskom Hrvatske u EU, i to u slovenskim medijima. Naslovi u stilu \u201cHrvatska napu\u0161ta Balkan\u201d i takve gluposti. Jer to je uvjetovani refleks. Vrlo je citirana bila izjava hrvatskog predsjednika o Hrvatskoj kao jedinoj slavenskoj dr\u017eavi koja ima more.<\/p>\n

Dominiraju tzv. cost-benefit analize u kojima se \u201cna\u0161e\u201d dr\u017eave tretiraju kao konkurenti.<\/em><\/p>\n

U stvarnosti, to je katastrofa. Unija organizira konkurenciju izme\u0111u svojih \u010dlanica, u koju se te dr\u017eave uklju\u010duju s dampingom, trkom prema dnu, tko \u0107e pru\u017eiti ve\u0107e pogodnosti kapitalu na na\u010din socijalnog dampinga. S druge strane, ulazak Hrvatske mogao bi osna\u017eiti polo\u017eaj perifernih dr\u017eava ili barem Slovenije, jer je Hrvatska ve\u0107a od nje, a i hrvatska je politika kvalitetnija od slovenske. Vanjska politika nesumnjivo, \u0161to se ti\u010de unutarnje, to je drugo poglavlje, posvuda. Samo \u0161to i tko bi sa\u010dinjavao taj blok? Portugal i \u0160panjolska, Slovenija i Hrvatska, Rumunjska i Bugarska. Na\u0161i saveznici su zemlje koje te\u0161ko psiholo\u0161ki prenosimo u na\u0161 politi\u010dki svijet.<\/p>\n

Zato postoje i one koje lako zami\u0161ljamo zajedno, ali te\u0161ko realno ponovno politi\u010dki povezujemo.<\/p>\n

Nismo bez pro\u0161losti ideje otpora Evropi. Naro\u010dito je to tematizirala na\u0161a knji\u017eevna, ako ve\u0107 ne toliko i teorijska ljevica u 20. stolje\u0107u. Od Krle\u017einog eseja \u201cEvropa danas\u201d iz 1930-ih s jedne, ekspresionisti\u010dki uskovitlane strane, do recimo jugoslavenske filozofije prakse koja je, uz sve razlike me\u0111u pojedincima, blago re\u010deno, svojim hegelijanizmom i inzistiranjem na \u201ceuropskom duhu\u201d pripomogla prije konformisti\u010dkom negoli kriti\u010dkom odno\u0161enju spram evropskih centara politi\u010dke mo\u0107i. Kako historizirati ukratko ideju Evrope na na\u0161oj ljevici?<\/em><\/p>\n

Povijesno se Evropa odre\u0111ivala negativno. Recimo u ranom ekspresionizmu u Sloveniji, u pjesnika Sre\u010dka Kosovela Evropa je prikazana kao \u201cekstaza smrti\u201d. Sve je to dekadencija, zlatne kupole i evropski svijet koji propada. I u na\u0161u \u0107e zelenu dolinu sti\u0107i ta smrt, no neka energija pobune ve\u0107 postoji. Novi \u010dovjek, koji je Azijat i njegove azijatske horde, za neke tada\u0161nje evropske intelektualce je ona zdrava snaga koja \u0107e pomo\u0107i u zadavanju kona\u010dnog udarca nogom toj dekadentnoj Evropi.<\/p>\n

Sje\u0107ate se i zanimljivih stavova Du\u0161ana Pirjevca o temi Evrope?<\/em><\/p>\n

Profesor Du\u0161an Pirjevec, koji je zavr\u0161io kao hajdegerijanac, dakle eurocentrist, svojedobno je imao predavanje \u201cSlovenci i Evropa\u201d u kojem je razvio sljede\u0107u tezu: Slovenci imaju kompleks da nisu Evropa. Ali kada Slovenci nisu bili u Evropi, nije bilo ni Evrope. Bila je ona dakle u fragmentaciji. \u0160to je prili\u010dno uvjerljivo dokazivao. U svome horizontu \u2013 koji bismo danas zvali gr\u010dko-judeo-kr\u0161\u0107anskim \u2013 imao je inteligentnu tezu da postojanje malih zaka\u0161njelih naroda, koji nisu bili u Evropi, puno govori o Evropi samoj. I to je istina. Pa stvarno smo dijelili evropsku sudbinu od neandertalaca do danas.<\/p>\n

Uvijek mi kao primjer toga na pamet pada knjiga s naslovom \u201cPrahistorija na tlu Jugoslavije\u201d.<\/em><\/p>\n

U vrijeme na\u0161e mladosti Evropa je bila imperijalisti\u010dka sila i nismo se do\u017eivljavali kao dio Evrope zato \u0161to smo bili na strani antikolonijalne borbe! A na\u0161a Narodnooslobodila\u010dka borba bila je i antiimperijalisti\u010dka.<\/p>\n

Tko \u010dita \u010dlanke jugoslavenskog pisca i diplomata Marka Risti\u0107a iz Pariza i prije 1948., uvjerit \u0107e se da on nas uistinu, pa i u smislu kulturne politike, do\u017eivljava kao ne\u0161to tre\u0107e spram tada\u0161njeg Istoka i Zapada, koji se tek spremaju za Hladni rat.<\/p>\n

To\u010dno. Evropa je bila kolonijalna sila na zalasku i ve\u0107 1960-ih ideologija nije bila tako naivna da bi vjerovala u azijske horde koje \u0107e nam na svojim kopitima donijeti novi svijet. Ali vjerovalo se u svjetsku revoluciju, tj. u nacionalne revolucije koje \u0107e otpraviti imperijalizam. A one su se uistinu i doga\u0111ale. Ono \u0161to se sada doga\u0111a jest intelektualna katastrofa da smo se potpuno i bez razmi\u0161ljanja priklju\u010dili sada\u0161njim imperijalisti\u010dkim podvizima Evrope i SAD-a, konkretno time \u0161to smo se pridru\u017eili NATO-u. Jo\u0161 gore, mi stalno preuzimamo intelektualnu ostav\u0161tinu kolonijalizma\u2026<\/p>\n

Kao da je na\u0161a.<\/em><\/p>\n

Kao da je na\u0161a, a ne da smo, zajedno s drugima, bili \u017ertve tog naslije\u0111a u pro\u0161losti. Balkan je geopoliti\u010dka konstrukcija njema\u010dkog imperijalizma i to se ne smije zaboraviti. Ono \u0161to nam se doga\u0111a jedna je od tih amnezija, koja je opasnija od one koja se ti\u010de socijalizma, narodnooslobodila\u010dkog rata i socijalisti\u010dke revolucije, jer to ionako ne mo\u017ee umrijeti po\u0161to ostajemo ovdje. S druge strane, ta je geopoliti\u010dka pri\u010da ozbiljno opasna, jer se stavljamo na stranu koja nije na\u0161a i na kojoj smo uvijek gubitnici.<\/p>\n

Sjedimo na istim adresama, a dr\u017eave se smjenjuju, od Jugoslavije, preko tzv. samostalnih nacionalnih, do EU-a, i sve one sa svojim pri\u010dama prekrivaju jedna drugu.<\/em><\/p>\n

To\u010dno. Simptom te geopoliti\u010dke amnezije je stalna kampanja protiv Rusije. U slovenskim medijima opa\u017eam neprestanu kampanju protiv Rusije. Ona je nedemokratska, Vladimir Putin je samodr\u017eac i sl., kao da mi \u017eivimo u demokraciji! Kao da nemamo vlast bez demokratskog pokri\u0107a! Putin je izabran na izborima, jednako kao i na\u0161i gospodari, pa znamo kako to ide. Ali imamo stalnu hajku na Rusiju, a za\u0161to? Pa zato \u0161to to vi\u0161e nije Jeljcinova Rusija, ve\u0107 ona ponovno postaje svjetski igra\u010d. Ima tu dosta ludosti. Putin je svojoj mafiji podrezao prste. \u017delimo li da Balkanom hara ruska mafija? Ne. Ali svejedno. Oni su postali prejaki i imamo tu idiotsku, potpuno nepotrebnu geopoliti\u010dku hajku na Rusiju. Ili na Kinu! Novinski dopisnici iz Kine stalno pi\u0161u o skandalima, ali ne i o realnim procesima koji se tamo doga\u0111aju. Oni, naravno, nisu jako ugodni, no morali bismo vi\u0161e znati o njima, jer to je jedna od na\u0161ih mogu\u0107ih budu\u0107nosti.<\/p>\n

Evropska ljevica<\/strong><\/p>\n

Kako stoji po pitanju ideje Evrope na evropskoj ljevici? Dat \u0107u samo dvije natuknice koje pokazuju velika lutanja tokom pro\u0161log stolje\u0107a. Za Rosu Luxemburg, \u201cideja evropske civilizacije potpuno je strana pogledu klasno svjesnog proletera\u201d. Nama mora biti isto kada spominjemo narode Evrope, Azije ili Afrike. Za razliku od toga, Trocki je jako mijenjao svoja gledi\u0161ta. Iako je mladu sovjetsku dr\u017eavu napala svojevrsna prete\u010da EU-a, tj. ujedinjene evropske sile, on je u jednom trenu rekao kako \u201cmogu\u0107e ujedinjenje evropskih bur\u017eoaskih dr\u017eava mo\u017ee biti zametak staranja evropske radni\u010dke klase\u201d.<\/em><\/p>\n

Apsolutno. To je kao kada \u010ditamo Marxa koji pi\u0161e o budu\u0107im rezultatima britanske vladavine u Indiji: to je kruto, brutalno i egoisti\u010dno. Pa ipak, uvla\u010di Indiju u svjetsku povijest.<\/p>\n

Nije li to danas problemati\u010dno gledi\u0161te?<\/em><\/p>\n

Mislim da je Trocki podcjenjivao mo\u0107 klasnog neprijatelja. Danas imamo udru\u017eenu bur\u017eoasku Evropu ili, bolje re\u010deno, Evropu kapitala, jer su i srednje klase na udaru krize \u2013 a povijesna je istina da se Evropa posljednjih 200 godina uvijek organizirala protiv revolucija: Sveta alijansa, restauracija, da nije bio blesav i povezao se s Hitlerom, i Mussolini je jedno vrijeme 1920-ih bio nada Evrope, pa socijalna dr\u017eava, potom Hladni rat, Evropa protiv SSSR-a, na kraju Evropa kao ki\u0161obran koji brine da se \u0161to ne dogodi u postsocijalizmu \u2013 dok nemamo Evropu radni\u010dkog pokreta, \u0161to nije slu\u010dajno! Radni\u010dki pokreti jo\u0161 su uvijek nacionalni. Imamo dodu\u0161e ETUC \u2013 evropsku sindikalnu konfederaciju. Ali to je samo sindikalna stvar, ne i politi\u010dka.<\/p>\n

Na\u0161 jugoslavenski prijatelj Samir Amin ostao je usamljen sa svojim savjetima protiv eurocentrizma, za radikalno odvajanje od svjetskih centara mo\u0107i. Vi\u0161e ga, otkada smo znali da \u0107emo biti u EU-u, i ne zovu u Zagreb. S duge strane, u pokret neorganizirani lijevi intelektualci, poput \u017di\u017eeka, Negrija, Laclaua, svi odreda misle da je evropska pozornica idealno mjesto s kojega treba djelovati.<\/em><\/p>\n

Na to treba gledati iz konteksta. To su simptomi dekadencije univerzitetskog aparata. U tome nema nikakvog politi\u010dkog diskursa, samo refleks samoubojstva evropskih univerziteta. Znate \u0161to, u stvarnosti, samo su dvije institucije u Zapadnoj Evropi trajne. To su papinska crkva i univerzitet. Papinskoj crkvi ide dobro jer se globalizirala, dok evropski univerzitet pravi harakiri. Sve to stvara jednu sasvim specifi\u010dnu okolinu, koja je jo\u0161 uvijek privilegirana i koja brani svoje privilegije. Da ka\u017eem Isusovim rije\u010dima: \u201cTo su krivi proroci, koji rade velika znamenja koja bi zavela i umiru\u0107e, da je to mogu\u0107e.\u201d To je diskurs koji vi\u0161e nema politi\u010dke relevancije. Politi\u010dku relevanciju ima \u010dinjenica da je ljevica nacionalno razbijena, \u010dak i na podru\u010djima gdje je ve\u0107 bila ujedinjena, a to je na Balkanu!<\/p>\n

Tko i \u0161to je na\u0161a ljevica?<\/strong><\/p>\n

Ako je Evropa ta scena na kojoj se sada moramo subjektivirati ako smo neka ljevica, \u0161to je na\u0161a ljevica uop\u0107e danas? Namjerno sam ostavio najneodre\u0111eniji atribut \u201cna\u0161a\u201d, za politi\u010dki prostor izme\u0111u novonacionalnih i jugoslavenskih zemalja. Ne bih volio da zvu\u010dim poput ideologa tranzicijskih pravdi i suo\u010denja s pro\u0161lo\u0161\u0107u, me\u0111u kojima ima i onih koji tvrde da neke sredine tek trebaju zaslu\u017eiti svoje nacionalno ime, ali kada vidim nove inicijative koje zazivaju nove nacionalne ljevice, to mi se ponekad \u010dini kao kona\u010dno priznanje da smo dio nacionalnih birokracija, a mogli smo po\u010deti od ne\u010deg drugog?<\/em><\/p>\n

O. To je akademska debata. Fakti\u010dno stanje je kao \u0161to ste ga opisali. Ono je povezano s \u010dinjenicom da nema politi\u010dke platforme koja bi bila u svakom slu\u010daju internacionalisti\u010dka, dakle lijeva. A nema je zato \u0161to jo\u0161 uvijek imamo ljevicu koja je vezana uz industrijski proletarijat i nacionalnu dr\u017eavu. I uz nacionalnu privredu, koje vi\u0161e nema. Zanimljivo je da postoji vrlo intenzivna povezanost pojedinaca, intelektualnih i javnih priredbi. Postoji, da tako ka\u017eem, alter-Jugoslavija (Druga Jugoslavija, kao i Druga Srbija, Drugi Balkan \/ smijeh). Ali to nema politi\u010dkih posljedica, jer je pritisak politi\u010dkih aparata tako jak da se svaka ljevica opredjeljuje negativno unutar vlastitih, lokalnih jurisdikcija. Zato \u0161to jo\u0161 uvijek ima samo negativni program: protiv neoliberalizma, protiv privatizacija, protiv raskrajanja socijalne dr\u017eave. I to je sve. Nema pozitivnog programa, ali zato ima toliko mitologija o novoj kreativnoj klasi, inventivnom prekarijatu, te negrijanske utopije da smo ve\u0107 u komunizmu, samo to jo\u0161 ne znamo. Sve su to nadomjesci za pozitivan politi\u010dki program, koji bi morao biti transnacionalan. Ali o\u010dito su depolitizacija i pritisak lokalnih ideolo\u0161kih aparata jo\u0161 suvi\u0161e jaki. Pa vidite da nema nikakve solidarnosti s narodom Gr\u010dke. Cijela lijeva Evropa morala bi biti neprestano u demonstracijama.<\/p>\n

Demonstracije u nas organiziraju male grupe i odaziv je slab.<\/em><\/p>\n

Da, postoje male grupe, ali ne i masovna solidarnost, a tamo masakriraju cjelokupni narod, pred na\u0161im o\u010dima. I ni\u0161ta. Solidarni smo, dodu\u0161e, ali nema politi\u010dki u\u010dinkovite organizacije.<\/p>\n

Prije \u0107e se ne\u0161to preliti ovdje s Bliskog istoka nego iz Sarajeva u Ljubljanu, Zagreb ili Beograd.<\/em><\/p>\n

To\u010dno. Occupy pokret je do\u0161ao iz New Yorka, a blokade u Beogradu ostale su bez odjeka. Mo\u017eemo re\u0107i kako su studentske blokade koje su se nakon onih u Hrvatskoj pojavile i drugdje bile inspirirane njima. Ali to nije pokret, nego puka inspiracija. Ne mo\u017eemo govoriti ni o studentskom pokretu blokada, iako o tome mislim sve najbolje. Ali nije se razvio u neki transnacionalni pokret.<\/p>\n

\u0160to je onda zaklju\u010dno na\u0161a ljevica? Moramo se uklju\u010diti i u nacionalnu i u evropsku borbu i na svakom mogu\u0107em nivou organiziranja?<\/em><\/p>\n

Gledajte, treba u\u010diti od reakcije. \u0160to radi na\u0161 najbolji politi\u010dar Janez Jan\u0161a? Ide na teren! U svako prekmursko selo dolazi prva garnitura njegove stranke da ka\u017ee ljudima \u0161to imaju misliti. A \u0161to su drugo radili komunisti? I\u0161li su me\u0111u narod. Ovako \u0107u re\u0107i: kada \u0107e u zadnjem slovenskom selu postojati \u0107elija nove ljevice, tada \u0107e ta ljevica biti i transnacionalna! Jer \u0107e mo\u0107i formulirati pozitivan politi\u010dki program, koji mora biti transnacionalan, ako ve\u0107 transnacionalni kapital uni\u0161tava \u017eivot masa.<\/p>\n

——————————-<\/p>\n

Bio-info<\/p>\n

Rastko Mo\u010dnik<\/p>\n

RASTKO MO\u010cNIK \u2013 slovenski sociolog, teoreti\u010dar knji\u017eevnosti, prevodilac i politi\u010dki aktivist. Zajedno sa Slavojem \u017di\u017eekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosniva\u010da Ljubljanske \u0161kole psihoanalize.<\/p>\n

Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog ga\u0161enja, urednik \u010dasopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no \u0161to je 1984. g. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanisti\u010dkih i dru\u0161tvenih znanosti. U burnom razdoblju izme\u0111u 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio \u010dlan UJDI-ja.<\/p>\n

——————————–<\/p>\n

Novossti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Jedini politi\u010dki razlog za Evropu bio je pacifizam. A to zna\u010di da prestane rivalstvo izme\u0111u dva luzera svjetskog sistema, izme\u0111u Njema\u010dke i Francuske.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-119954","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/119954","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=119954"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/119954\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=119954"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=119954"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=119954"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}