{"id":119210,"date":"2013-07-21T07:08:08","date_gmt":"2013-07-21T05:08:08","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=119210"},"modified":"2013-07-21T07:10:48","modified_gmt":"2013-07-21T05:10:48","slug":"internet-nam-se-zavukao-pod-kozu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/07\/21\/internet-nam-se-zavukao-pod-kozu\/","title":{"rendered":"Internet nam se zavukao pod ko\u017eu"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Adam Gopnik<\/strong><\/p>\n

Kada se pojavila prva knjiga Harry Potter, 1997. godine, to je bilo samo godinu dana prije nego \u0161to je pokrenut univerzalni pretra\u017eiva\u010d Google. Tako Hermione Granger, \u0161armantna sveznalica, jo\u0161 uvijek ide u biblioteku Hogwarts i provodi sate i sate pretra\u017euju\u0107i hrpe knjiga, kako bi saznala \u0161ta je a\u017edaja ili kako spraviti ljubavni napitak. Ideja da bi studentica \u010darobnja\u0161tva umjesto toga mogla imati \u010darobnu tablu na koju bi napisala neko ime i za pola sekunde dobila gomilu vijesti, nau\u010dnih radova, knjiga i slika (uklju\u010duju\u0107i i slike koje ne bi smjela gledati) je bila za Quidditch metlu predaleka. E sad, po\u0161to ju je zapala uloga knji\u0161kog moljca, ona mora stalno kopati po knjigama u filmovima Harry Potter, dok djeca u publici, koja su u me\u0111uvremenu porasla, gurkaju svoje roditelje. \u201cZa\u0161to ona to radi?\u201d, \u0161ap\u0107u. \u201cZa\u0161to to jednostavno ne potra\u017ei na Google-u?\u201d<\/p>\n

Da stvarnost ma\u0161ina mo\u017ee presti\u0107i ma\u0161tu magije, i to za tako kratko vrijeme, potkrepljuje tvrdnju da su tehnolo\u0161ke promjene u komunikaciji sa kojima \u017eivimo bez presedana. Ne radi se samo o tome da pro\u017eivljavamo jednu od mnogih tehnolo\u0161kih revolucija; radi se o tome da je na\u0161a tehnolo\u0161ka revolucija ujedno i velika dru\u0161tvena revolucija. U proteklih dvadeset godina revolucija se nije toliko ticala morala, koji je ostao uglavnom nepromijenjen, koliko sredstava: na HBO si mogao re\u0107i \u201cjebiga\u201d jo\u0161 osamdesetih godina; promjena je \u0161to sada mo\u017eemo tweet-ovati ili IM-ovati ili sms-ovati to \u201cjebiga\u201d. Glavna tema na\u0161ih romanopisaca je informacija; glavna opsesija na\u0161ih nau\u010dnika je \u0161ta informacije rade na\u0161oj inteligenciji.<\/p>\n

Veli\u010dina promjene je tolika da je sve vi\u0161e literature koja je kritikuje ili slavi. Serija knjiga koje obja\u0161njavaju za\u0161to knjige vi\u0161e nisu bitne je paradoks koji bi Chesterton smatrao nemogu\u0107im, ali one su tu, i dolaze u svim tipi\u010dnim okusima: hvalospjev, opomena, trezvenost, i naslada. Kada je izumljen elektri\u010dni toster, nesumnjivo je bilo knjiga koje su pisale da \u0107e toster otvoriti nove horizonte u vezi s doru\u010dkom, o kojima se nije ni sanjalo u danima kada je hljeb bivao spr\u017een nad otvorenim plamenom; knjiga koje su vam govorile da \u0107e toster zna\u010diti kraj danima kreativnog doru\u010dka, po\u0161to na\u0161a djeca koja odrastaju uz potpuno identi\u010dne kri\u0161ke hljeba, napravljene tako da svaka stane u jedan isti otvor, nikada ne\u0107e znati kakva je njihova vlastita vekna; i knjiga koje su vam govorile da \u0107e toster ponekad napraviti bolji doru\u010dak, a ponekad gori, i da je cijena ovog saznanja cijena knjige koju ste upravo kupili.<\/p>\n

Sve tri vrste se nalaze me\u0111u novim knjigama o Internetu: mo\u017eemo ih svrstati u tri grupe: \u201cNikad-bolje\u201d, \u201cBolje-nikad\u201d i \u201cTako je oduvijek\u201d. \u201cNikad-bolje\u201d vjeruju da smo na pragu nove utopije, gdje \u0107e informacije biti besplatne i demokrati\u010dne, vijesti \u0107e se praviti odozdo, svijetom \u0107e vladati ljubav, a kola\u010di\u0107i \u0107e se sami pe\u0107i. \u201cBolje-nikad\u201d misle da bi nam bilo bolje da se to nikad nije ni desilo, da je svijet kojem se bli\u017ei kraj superiorniji od onog koji dolazi na njegovo mjesti, i da, ako ni\u0161ta drugo, knjige i \u010dasopisi daju privatni prostor na\u0161em umu, za razliku od bombardovanja brzim informacijama. \u201cTako-je-oduvijek\u201d insistiraju da se u svakom trenutku u modernom dobu ne\u0161to sli\u010dno de\u0161ava i da novi na\u010din organizovanja podataka i povezivanja korisnika uvijek odu\u0161evljava jedne dok druge pla\u0161i\u2014a \u010dinjenica da se ovako ne\u0161to de\u0161ava je upravo ono \u0161to karakteri\u0161e moderno doba. Nade pola\u017eemo u \u201cNikad-bolje\u201d; razum je uz \u201cTako-je-oduvijek\u201d; a gdje nam je srce? Pa, nakon dvadesetak pro\u010ditanih knjiga, srce vam je bli\u017ee \u201cBolje-nikad\u201d, a onda se vrati na neko mjesto koje je bli\u017ee domu.<\/p>\n

U grupi \u201cNikad-bolje\u201d, knjiga \u201cKognitivni vi\u0161ak\u201d njujor\u0161kog profesora Claya Shirkyja autora i mnogih \u010dlanaka i blogova koji najavljuju dolazak digitalnog milenijuma je najpoletnija i naizgled ima najvi\u0161e samopouzdanja. \u201cNaizgled,\u201d jer u njoj ima elemenata pretjerane provokacije (Zna\u010di ljudi ne \u010ditaju Tolstoja? Pa, Tolstoj je bezveze.) \u0161to ukazuje na to da je ispod povr\u0161ine prisutna nervoza. Shirky vjeruje da smo na vrhu nadolaze\u0107eg talasa demokratizacije informacija: Gutenbergova \u0161tamparska ma\u0161ina je proizvela Reformaciju, koja je proizvela nau\u010dnu revoluciju, koja je proizvela Prosvjetiteljstvo, koje je proizvelo Internet, svaki pokret vi\u0161e emancipatorski nego onaj prije njega. Mada \u0107e mo\u017eda biti potrebno neko vrijeme, nova tehnologija povezivanja, spajaju\u0107i ljude u nove zajednice na nove na\u010dine, neminovno \u0107e dovesti do ve\u0107e slobode. To je Wired verzija Whig istorije: uvijek bolje, naprijed i uvis, nezaustavljivi progres. U antologiji Johna Brockmana \u201cDa li internet mijenja na\u010din na koji razmi\u0161ljate?,\u201d psiholog evolucionist John Tooby izra\u017eava svoje ushi\u0107enje \u201cSvuda oko nas vidimo promjene u nastanku koje su ravne \u0161tamparskoj revoluciji ili je prevazilaze\u201d i pravi istu pro\u0161irenu paralelu sa Gutenbergom: \u201c\u0160tamparstvo je upalilo intelektualni potencijal ogromnog dijela populacije koji je ranije tra\u0107en\u2026Slobode mi\u0161ljenja i govora (tamo gdje ih ima) su bili neo\u010dekivan produkt \u0161tamparske prese.\u201d<\/p>\n

Shirkyjeva i Toobyjeva verzija \u201cNikad-boljeg\u201d ima svoja ushi\u0107enja, ali istorija koju koriste kao da je uzeta sa kutije \u017eitarica. Na primjer, ideja da je \u0161tamparska ma\u0161ina u kratkom roku izrodila na\u010din razmjene informacija, demokratski i odozdo prema gore, je okrutno izvrtanje istine. Ako \u0161tamparska ma\u0161ina jeste pogurala Reformaciju, jedna od najve\u0107ih ideja koju je pogurala je bila Luterov novoizumljeni apsolutisti\u010dki antisemitizam. A ono \u0161to je uslijedilo nakon Reformacije nije bilo Prosvjetiteljstvo, nova era slobodne razmjene znanja. Ono \u0161to je uslijedilo nakon Reformacije je zapravo Kontrareformacija, koja je koristila ista sredstva tj. \u0161tampane knjige za \u0161irenje ideja o tome kakvi su idioti bili reformatori, i koja je zametnula stogodi\u0161nji religijski rat. Pedesetih godina osamnaestog vijeka, vi\u0161e od dva vijeka kasnije, Voltaire je pisao o grozotama tih drugih knjiga koje su pozivale na spaljivanje \u017eivih ljudi u \u010dinu vjere. Pokopani u Toobyjevoj maloj zagradi \u201ctamo gdje ih ima\u201d su milioni ljudskih tijela. Ako su se ideje demokratije i slobode pojavile na kraju \u0161tamparske ere, to nije bilo zbog neke tehnolo\u0161ke logike ve\u0107 zbog paralelnih izuma, kao \u0161to su ideje ograni\u010dene vladavine i religijske tolerancije, koje su veoma te\u0161ko izvojevana kroz istoriju.<\/p>\n

Naravno, ako dovoljno rastegnete vremensku skalu, i ako ste dovoljno opu\u0161teni kad su u pitanju uzroci, mo\u017eete pripisati \u0161tamparskoj ma\u0161ini zasluge za \u0161ta god ho\u0107ete. Ali svi mediji moderne svijesti- od \u0161tamparske prese do radija i filmova su bili kori\u0161teni od strane autoritarnih reakcionara, zatim od modernih totalitarista, da bi smanjili slobode i sproveli konformizam, jednako revnosno kao \u0161to su bili kori\u0161teni od strane libertarijanaca za \u0161irenje sloboda. Kako Andrew Pettegree pokazuje u svojoj finoj novoj studiji, \u201cKnjiga u renesansi,\u201d glavni nosilac \u0161tamparske revolucije u Evropi sedamnaestog vijeka nisu bili disidentski pamfleti ve\u0107 kraljevski proglasi, koji su se \u0161tampali u hiljade primjeraka: gotovo svi novi mediji tog vremena su radili, u su\u0161tini, za kinglouis.gov.<\/p>\n

\u010cak ni kasnije, potpuno totalitarna dru\u0161tva nisu spaljivala knjige. Oni su spaljivali neke knjige, dok su \u0161tamparske prese i dalje izbacivale tolike koli\u010dine da se pri\u010dalo da je Staljin do sredine pedesetih imao vi\u0161e knjiga u \u0161tampi od Agathe Christie. (Sjetite se da u \u201c1984\u201d Winstonova djevojka radi za izdava\u010dku ku\u0107u Big Brother.) Ako \u017eelite da \u0161tampanoj knjizi, ili bilo kojem drugom predmetu koji su napravile ma\u0161ine, pripi\u0161ete zasluge za sve dobro \u0161to se desilo, morate ga dr\u017eati odgovornim i za lo\u0161e stvari. Internet mo\u017ee proizvesti vi\u0161e slobode u narednih sto godina, ali ne postoji istorijski zakon koji ka\u017ee da to mora tako biti.<\/p>\n

Mnogi od bolje obavije\u0161tenih iz grupe \u201cNikad-bolje\u201d tra\u017ee potvrdu ne u haoti\u010dnoj istoriji i zbrkanoj politici ve\u0107 u psihologiji u pravoj ekspanziji na\u0161eg uma. Argument, razra\u0111en u Andy Clarkovoj knjizi \u201cSuperveliki um\u201d i Robert K. Loganovoj \u201c\u0160esti jezik,\u201d zapo\u010dinje tvrdnjom da kognicija nije mali program za obradu podataka koji se nalazi u va\u0161oj glavi, u Robby Robot stilu. To je konstantan protok informacija, memorije, planova i fizi\u010dkih kretnji, u kojem se jednaka koli\u010dina razmi\u0161ljanja odvija tamo vani kao i tu unutra. Ako je televizija proizvela globalno selo, Internet je proizveo globalnu psihu: svi su priklju\u010deni kao neuroni, tako da smo u o\u010dima Marsovca koji nas posmatra zaista dio jednog planetarnog mozga. Ma\u0161ine ne mijenjaju svijest; ma\u0161ine su dio svijesti. Mo\u017eda se ne\u0107emo pona\u0161ati bolje nego \u0161to smo navikli, ali sigurno je da razmi\u0161ljamo druga\u010dije.<\/p>\n

Kognitivna uvezanost, na kraju krajeva, i jeste \u017eivotno pravilo. Moja sje\u0107anja se mije\u0161aju sa sje\u0107anjima moje supruge. Kada se ne mogu sjetiti imena ili datuma, ja i ne poku\u0161avam da ga se sjetim; samo nju pitam. Na\u0161e ma\u0161ine tako postaju zamjena za supru\u017enike i na\u0161i \u017eivotni saputnici na struju. Jerry Seinfeld je rekao da je javna biblioteka sva\u010diji pateti\u010dni prijatelj, koji vam posu\u0111uje knjige na prijateljski zahtjev i samo tra\u017ei da ih vratite za otprilike mjesec dana. Google je zaista svjetska Thurberova supruga: strpljivo i samozadovoljno se smije\u0161i dok obja\u0161njava razliku izme\u0111u hvalospjeva i elegije i koji je najbolji put do tog malog restorana izvan Hackensacka. Novo doba je takvo u kojem imamo sveznaju\u0107u suprugu na dohvat ruke.<\/p>\n

Ali, ako postoji kognitivna umre\u017eenost, postoji i kognitivna frustracija. Supru\u017enici jedni drugima osporavaju sje\u0107anja jednako koliko se na njih oslanjaju. Sve je u redu dok ne\u0161to ne postane zaista va\u017eno (na primjer, na sudu za razvod). Na prakti\u010dan, direktan na\u010din, ograni\u010denja takozvanog \u201cpro\u0161irenog uma\u201d jasno se vide u narodnoj umotvorini Wikipediji, savr\u0161enom proizvodu te nove pro\u0161irene, uve\u0107ane kognicije: kada se lako postigne sporazum, onda je sve uredu, a kada postoji duboko neslaganje u vezi sa vrijednostima i \u010dinjenicama, kao \u0161to je slu\u010daj sa porijeklom kapitalizma, i to je uredu; dobi\u0107ete obje strane. Nevolja je kada je jedna strana u pravu, a druga strana grije\u0161i, a ne zna da grije\u0161i. Na stranicama Shakespeare authorship i Shroud of Turin stalno se vode bitke i pune su neprovjerenih informacija. Kreacionisti zatrpavaju cyberspace jednako u\u010dinkovito kao evolucionisti, i pro\u0161iruju svoj um u istoj mjeri. Na\u0161 problem nije op\u0161te odsustvo pameti, ve\u0107 neuni\u0161tiva mo\u0107 \u010diste gluposti, i ni jedna ma\u0161ina ili um nije dovoljno \u0161irok da je izlije\u010di.<\/p>\n

\u201cBolje-nikad\u201d knjige su potresnije od onih \u201cNikad-bolje\u201d iz istog razloga zbog kojeg je Thomas Gray bio u svom najboljem izdanju na onom groblju: gubitak je uvijek sjajna pjesni\u010dka tema. Nicholas Carr, u \u201cPli\u0107ak,\u201d William Powers, u \u201cHamletov BlackBerry,\u201d i Sherry Turkle, u \u201cSami zajedno,\u201d svi su nijemi svjedoci osje\u0107aja da je novootkrivena zemlja, op\u0161teprisutni svijet BlackBerryja i instant poruka, takav da njegova cijena, koja se pla\u0107a istro\u0161enim nervima i izgubljenim satima za \u010ditanje i poreme\u0107enom koncentracijom, te\u0161ko da je vrijedna onog \u0161to dobijamo zauzvrat. \u201cMedij je va\u017ean,\u201d pi\u0161e Carr. \u201cKao tehnologija, knjiga usmjerava na\u0161u pa\u017enju, izoluje nas od nebrojenih ometanja koja ispunjavaju na\u0161 svakodnevni \u017eivot. Umre\u017een ra\u010dunar radi upravo suprotno. On je zami\u0161ljen da raspe na\u0161u pa\u017enju. . . . Znaju\u0107i da je dubina na\u0161ih misli direktno povezana sa intenzitetom na\u0161e pa\u017enje, te\u0161ko je ne zaklju\u010diti da kako se prilago\u0111avamo intelektualnom okru\u017eenju Neta na\u0161e razmi\u0161ljanje postaje pli\u0107e.\u201d<\/p>\n

Ove tri \u201cBolje-nikad\u201d knjige imaju donekle razli\u010dite pri\u010de za ispri\u010dati. Carr je jako zabrinut zbog na\u010dina na koji Internet kvari na\u0161 kapacitet za dubokoumnim razmi\u0161ljanjem. Njegovo svjedo\u010danstvo o tome kako je do toga do\u0161lo u njegovom sopstvenom \u017eivotu je tugaljivo i poznato, ali on ga malo pomuti insistiranjem da je stvarna \u0161teta u\u010dinjena na neurolo\u0161kom nivou, da se na\u0161oj djeci mozak mijenja prekomjernim instant porukama i sli\u010dno. To zvu\u010di impresivno, ali ispostavlja se da je to suvi\u0161no govoriti. Naravno da se u promjene u njihovom mozgu; gdje bi drugo bile? To je isto kao da ka\u017eete da treniranje fudbala ne uti\u010de samo na fizi\u010dku kondiciju djeteta; ve\u0107 da mijenja i mi\u0161i\u0107ni tonus koji omogu\u0107ava djetetu da baca i hvata loptu.<\/p>\n

Powersova razmi\u0161ljanja su vi\u0161e koncentrisana na porodicu i prakti\u010dne stvari. On nabraja, veoma dirljivo, pri\u010de o potrganom porodi\u010dnom \u017eivotu zbog vje\u010dnog konsultovanja sa smart telefonima i kompjuterskim monitorima:<\/p>\n

Neko iza\u0111e uz izgovor da ide u kupatilo ili po \u010da\u0161u vode i ne vrati se. Pet minuta kasnije, neko drugi od nas iza\u0111e pod istim nema\u0161tovitim izgovorom koji ide otprilike ovako \u201cMoram ne\u0161to provjeriti.\u201d. . . Gdje su nestali svi ljudi? Eno ih ispred svojih ekrana, naravno, gdje stalno idu ovih dana. Digitalni sila ima na\u010din da se probije svugdje, do ta\u010dke kada porodica ne mo\u017ee sjediti zajedno u prostoriji pola sata bez da neko, ili svi, ne razgule. . . . Dok sam gledao kako se odvija trik porodice koja nestaje, i igrao svoju ulogu u tome, ponekad sam osje\u0107ao kao da sama ljubav, ili postupci srca ili uma koji \u010dine ljubav, bivaju isisani iz ku\u0107e od strane na\u0161ih ekrana.<\/p>\n

On zatim navodi sedam mudraca Platona, Toroa, Seneku, uobi\u010dajenu ekipu koja ima \u0161ta da nam ka\u017eu o samo\u0107i i vrlinama unutra\u0161njeg prostora, \u0161to sve stoji, mada on zanemaruje zna\u010dajnu \u010dinjenicu da svi ovi umni ljudi nisu bili u potpunosti naklonjeni vrstama sloboda koje mi sada uzimamo zdravo za gotovo i koje su omogu\u0107ile novo blagostanje. (On zna da je Seneka savjetovao cara Nerona, ali to dr\u017ei u fusnotama i insistira da se nevaljali Neron koji poje dok Rim gori ustoli\u010dio tek nakon \u0161to je otpustio filozofa i po\u010deo se pona\u0161ati kao ovisnik o internetu.)<\/p>\n

Sli\u010dno tome, Nicholas Carr citira Martina Hajdegera koji je predvi\u0111ao, sredinom pedesetih, da \u0107e nove tehnoloije razbiti meditativni prostor na kojem po\u010diva zapadnja\u010dka mudrost. Po\u0161to je Hajdeger ne tako davno prije toga i\u0161etao iz svog meditativnog prostora pravo u naru\u010dje Nacista, te\u0161ko je biti mnogo nostalgi\u010dan za ovom verzijom pro\u0161losti. Istu sumnju osje\u0107ate kada Sherry Turkle, u \u201cSami zajedno,\u201d dirljivo lamentira nad uni\u0161tenom starom intimnom-\u010ditala\u010dkom kulturom od strane nove daljinske-internet kulture, i citira studije koje pokazuju dramati\u010dan pad u empatiji me\u0111u univerzitetskim studentima, kod kojih je \u010dini se \u201cdaleko manja vjerovatno\u0107a da \u0107e re\u0107i da je vrijedno staviti se na mjesto drugih i poku\u0161ati razumjeti njihova osje\u0107anja.\u201d \u0160ta \u010diniti? Drugi \u201cBolje-nikad\u201d ukazuju na istra\u017eivanja koja bi trebalo da poka\u017eu da ljudi koji \u010ditaju romane razvijaju izuzetnu empatiju. Ali ako bi vam \u010ditanje velikog broja romana dalo izuzetnu empatiju, odsjeci za knji\u017eevnost na univerzitetima bi trebalo da vrve od najsuosje\u0107ajnijih i dobrostivijih du\u0161a, a za sada to nije tako.<\/p>\n

Jedna od stvari koje John Brockmanova kolekcija o Internetu i umu ilustruje je da kada se ljudi mu\u010de da opi\u0161u stanje u koje ih Internet dovodi dolaze do nevjerovatno poznate slike otu\u0111enosti i fragmentiranosti. \u017divot je nekada bio cjelina, kontinuitet, stabilnost; sada je fragmentiran, iz vi\u0161e dijelova, svjetluca oko nas, nestabilan i nemogu\u0107 za popraviti. Svijet postaje Keatsov \u201csan na javi,\u201d kako ka\u017ee pisac Kevin Kelly.<\/p>\n

Ono \u0161to je \u010dudno je da je ova pritu\u017eba, iako je na\u0161i savremenici \u201cBolje-nikad\u201d duboko osje\u0107aju, identi\u010dna Bodlerovom vi\u0111enju modernog Pariza 1855. godine, ili onom \u0161to Walter Benjamin ka\u017ee o Berlinu 1930., ili Marshall McLuhan pri susretu sa televizijom sa tri kanala (i kanadskom televizijom) 1965. godine. Kada su robne ku\u0107e imale bo\u017ei\u0107ne izloge sa mehani\u010dkim lutkama, svijet se raspadao; kada su gradske ulice bile ispunjene konjskim kolima koja su prolazila kraj \u0161arenih postera, nije se vi\u0161e mogla raspoznati stvarnost od simulacije; kada su ljudi slu\u0161ali Shellac 1978-e i gledali novinske dodatke u boji, svijet je postao kaleidoskop nepovezanih slika; a kada je eter bio ispunjen sumornim crno-bijelim slikama mu\u0161karaca u odijelima koji \u010ditaju novine, \u017eivot je postao neraspoznatljiv od va\u0161ih fantazija o njemu. To je bio Marx, ne Steve Jobs, koji je rekao da je karakter modernog \u017eivota da se sve raspada.<\/p>\n

Mi moramo, na nekom nivou, imati potrebu da ovo bude ta\u010dno, po\u0161to mi mislimo da je to ta\u010dno u vezi sa toliko razli\u010ditih stvari. Mi pro\u017eivljavamo ovaj osje\u0107aj polomljenosti tako duboko da ga pripisujemo ma\u0161inama koje se, posmatrane sa retrospektivne distance, ne \u010dine ni blizu sposobne da je proizvedu. Ako je sve \u0161to imate \u010deki\u0107, ide izreka, sve vam li\u010di na ekser; a ako mislite da je svijet polomljen, svaka ma\u0161ina vam se \u010dini kao \u010deki\u0107 koji ga je polomio.<\/p>\n

Intuicija ove vrste pokre\u0107e posljednju \u0161kolu, \u201cTako-je-oduvijek\u201d, kada razmi\u0161ljaju o novom digitalnom dobu. Osje\u0107aj vrtoglave prezatrpanosti je centralno iskustvo modernog doba, oni ka\u017eu; u svakom trenutku, ma\u0161ine prave nova kola za povezivanje i protok, \u0161to je o\u010digledno koliko i po\u0161tanske markice koje omogu\u0107avaju nau\u010dnicima iz osamnaestog vijeka da sara\u0111uju po\u0161tom, ili inovativno koliko i Wi-Fi konekcija koja omogu\u0107ava \u0161esnaestogodi\u0161njaku u New Yorku da se konsultuje sa svojim tutorom u Bangalore. Na\u0161a sada\u0161nji osje\u0107aj zbunjenosti je isti stari osje\u0107aj zbunjenost.<\/p>\n

Me\u0111u \u201cTako-je-oduvijek\u201d, istori\u010darka sa Harvarda Ann Blair je mo\u017eda najambicioznija. U svojoj knjizi \u201cPrevi\u0161e za znati: Upravljanje akademskim informacijama prije modernog doba,\u201d ona tvrdi da je to kroz \u0161ta mi prolazimo isto kao ono kroz \u0161ta su drugi prolazili nekada davno. Nasuprot karikiranoj istoriji Shirkyja ili Toobyja, Blair tvrdi da osje\u0107aj zatrpanosti informacijama nije posljedica Gutenberg ve\u0107 je bio prisutan prije nego \u0161to je zapo\u010delo \u0161tampanje. Ona \u017eeli da se odupremo \u201cpoku\u0161aju da se kompleksna uzro\u010dno-posljedi\u010dna veza prelaza iz Renesanse u Prosvjetiteljstvo pojednostavi na uticaj tehnologije ili bilo kojeg odre\u0111enog skupa ideja. Uostalom, klju\u010dna revolucija nije bila u \u0161tampanju ve\u0107 u papiru: \u201cTokom kasnog srednjeg vijeka vrtoglav rast u proizvodnji rukopisa, pomognut upotrebom papira, pra\u0107en velikim rastom broja \u010ditalaca van manastirskih i \u0161kolskih konteksta.\u201d Iz tog razloga, na\u0161 um je izmijenjen manje knjigama nego katalozima. Aktivnosti koje se \u010dine u potpunosti u skladu sa 21. vijekom, ona pokazuje, zapo\u010dele su kada su ljudi prenosili iz jednog rukopisa u drugi; pravili zbirke vijesti u kompendijumima; dijelili sa\u017eetke. \u201cRani moderni pretra\u017eiva\u010di\u201d nastali su silom prilika: spiskovi vlasti, spiskovi naslova.<\/p>\n

Svi su se \u017ealili zbog onog \u0161to nove informacione tehnologije rade na\u0161em umu. Svi su govorili da je poplava knjiga proizvela nemirnu, polomljenu pa\u017enju. Svi su se \u017ealili da pamfleti i poezija kvare sposobnost djece da se koncentri\u0161u, da se velike dobre ru\u010dno ra\u0111enje knjige ignori\u0161u, da su izgurane od strane \u0161tampanih izdanja koja su, kako je Erazmus rekao, \u201cglupava, neznala\u010dka, maligna, klevetni\u010dka, luda.\u201d \u010citalac koji konsultuje katalog kartica u biblioteci je \u017eivio revoluciju veliku i zbunjuju\u0107u kao \u0161to je na\u0161a. Indeks knjiga je bio pretra\u017eiva\u010d tog doba, i morao je biti obja\u0161njen naduga\u010dko zbunjenim istra\u017eiva\u010dima kao i Hermionino poimanje \u201ctra\u017eenja informacija\u201d.\u201d Ta jedinstveno zla i nu\u017ena stvar, sveobuhvatan pregled mno\u0161tva razli\u010ditih knjiga na sli\u010dnu temu, sa nu\u017enim pretjeranim pojednostavljivanjem njihovih ideja, je ve\u0107 bila prisutna u \u0161esnaestom vijeku, i ve\u0107 je bila optu\u017eena da izostavlja sve \u0161to je bitno. U periodu kada su se pisale mnoge od velikih, klasi\u010dnih knjiga za koje vi\u0161e nemamo vremena da ih \u010ditamo, generalna pritu\u017eba je bila da nema dovoljno vremena da se \u010ditaju velike, klasi\u010dne knjige.<\/p>\n

Knjige Anne Blair i Pettegreea o vezi izme\u0111u uma i ma\u0161ina, i kombinacija odu\u0161evljenja i o\u010daja koju nalazimo u njihovim ta\u010dkama dodira, navode vas na \u0161iri zaklju\u010dak: u svakom datom trenutku, na\u0161a najkomplikovanija ma\u0161ina \u0107e se uzeti kao model ljudske inteligencije, i koji god medij djeca budu najvi\u0161e voljela bi\u0107e identifikovan kao razlog na\u0161e gluposti. Kada je izumljen automatski stroj za tkanje, um je bio kao automatski stroj za tkanje; i po\u0161to su mladi ljudi u tom periodu voljeli romane, jeftini roman je bio ono \u0161to je degradiralo na\u0161 um. Kada su do\u0161le telefonske centrale, um je bio kao telefonska centrala i, u istom periodu, po\u0161to je tada vladao rani bioskop, pokretne slike su nas zaglupljivale. Kada su stigli ra\u010dunari i kada je televizija bilo to \u0161to su djeca voljela, um je bio kao kompjuter, a televizija je bila motor na\u0161eg idiotluka. Neka ma\u0161ina nam uvijek pokazuje um; neka zabava proistekla iz ma\u0161ine nam uvijek pokazuje ne-um.<\/p>\n

Naoru\u017eani takvim paralelama, \u201cTako-je-oduvijek\u201d se snishodljivo smje\u0161kaju prema \u201cBolje-nikad\u201d i ka\u017eu, \u201cNaravno, neka nova ma\u0161ina uvijek sve pokvari. Svi smo to ve\u0107 pro\u0161li.\u201d Ali \u201cBolje-nikad\u201d na to mogu re\u0107i, \u201c\u0160ta ako internet to zaista \u010dini?\u201d Hipohondri\u010dne brige zbog neke kvr\u017eice ili sumnjive mrlje nas zasmijavaju\u2014ali prije ili kasnije jedna mala kvr\u017eica, jedna nepravilna mrlja \u0107e nam do\u0107i glave. Svjetovi zaista propadaju. \u201cOh, to uvijek ka\u017eu za varvare, ali svaka generacija ima svoje varvare, a svaka generacija ih asimilira\u201d, jedan Rimljanin je uvjeravao drugog kada su Vandali bili na kapiji, a sljede\u0107e \u0161to se desilo je da vi\u0161e nije bilo tople kupke ili dobre knjige sljede\u0107ih hiljadu godina.<\/p>\n

I ako je uvijek bilo ovako, kako je uop\u0161te do\u0161lo do toga da bude ovako? Digitalni svijet je nov, i prava korist i \u0161teta ere Interneta \u0107e se pokazati ne u izmijenjenim neuronima ili testovima empatije ve\u0107 u malim promjenama u raspolo\u017eenju, \u017eivotu, manirima, osje\u0107anjima koja ona stvara u teksturi doba. Postoji, na primjer, jednostavan, jeziv osje\u0107aj da je Internet samo glasna i neograni\u010dena biblioteka u kojoj sada \u017eivimo kao kada bi i\u0161li na spavanje svaku no\u0107 u fakultetskim bibliotekama, okru\u017eeni pamfletima i polemikama i mogu\u0107nostima. Tu je sociolo\u0161ka sekcija, nau\u010dna sekcija, stare note i meniji, i mo\u017ee\u0161 i\u0107i u prostoriju sa \u017eurnalima i \u010ditati stare brojeve New Statesman-a. (I mo\u017ee\u0161 glasno \u0161apnuti prijatelju u susjednom pregratku da vidi rezultate hokeja\u0161ke utakmice.) Uvidjeti da je to tako zna\u010di isklju\u010diti ne\u0161to melodrame iz teme. \u010cudno je i novo \u017eivjeti u biblioteci, ali nema ni\u0161ta \u010dudno niti novo u vezi sa bibliotekom.<\/p>\n

Ipak, sigurno je da je druga\u010dije kada ne\u0161to obuhvati va\u0161 um i kada va\u0161 um \u010dvrsto obuhvati ne\u0161to. Mi \u017eivimo ne u doba pro\u0161irenog uma ve\u0107 u doba invertovanog Sebe. Stvari koje su obi\u010dno stanovale u tamnijim dijelovima ili ludim kutovima na\u0161eg uma-seksualne opsesije i teorije zavjere, paranoidne fiksacije i feti\u0161i-su sada \u201cna izvolite\u201d: kliknete jednom i mo\u017eete \u010ditati o Kenedijevoj biopsiji ili nacisti\u010dkom pozdravu ili svezanim \u0161vedskim stjuardesama. Ali stvari koje su nekad bile vanjske i predmet dru\u0161tvenih pravila opreza i stida, prije svega na\u0161a interakcija sa drugim ljudima, se sada lako internalizuje, tako da se \u010dini kao djelo Ida prepu\u0161tenog samog sebi. Tako bezgrani\u010dna malicioznost komentara na internetu nije novoispoljena ljutnja, ve\u0107 ono \u0161to svi mislimo, a \u0161to smo u pro\u0161losti uvijek dru\u0161tveno obuzdavali, ako ni zbog \u010dega drugog, a ono zbog izraza na licu slu\u0161aoca monstruozna muzika koja te\u010de na\u0161im umom se sada svira naglas.<\/p>\n

Dru\u0161tvena mre\u017ea se bitno razlikuje od dru\u0161tvenog kruga, po\u0161to je funkcija dru\u0161tvenog kruga da ograni\u010di na\u0161e apetite, a mre\u017ee da ih pro\u0161iri. Sve \u0161to je nekada bilo unutra sada je vani, udaljeno samo jedan klik; mnogo toga \u0161to je nekad bilo vani je sada unutra, do\u017eivljava se u osami. Pa je mir, spokoj koji osje\u0107amo kada nismo na internetu, i na koji se svi \u201cBolje-nikad\u201d s pravom zavjetuju, manje vezan za odsustvo maltretiranja od strane drugih, koliko za odsustvo tla\u010diteljske sile na\u0161eg vlastitog unutra\u0161njeg \u017eivota. Isklju\u010dite svoj kompjuter i va\u0161e Ja \u0107e prestati bje\u0161njeti u tolikoj mjeri ili toliko glasno.<\/p>\n

To je njeno sveop\u0161te prisustvo, a ne odre\u0111ena zla ma\u0161ina, \u0161to nas tla\u010di. Jednostavno smanjivanje prisustva ma\u0161ine \u0107e u velikoj mjeri doprinijeti ubla\u017eavanju poreme\u0107aja. \u0160to ukazuje, opet, na pas-ne-laje-no\u0107u detalj koji mo\u017ee biti od zna\u010daja. U \u201cBolje-nikad\u201d knjigama, televizija nije odba\u010dena ili ignorisana: ona se slavi. Kada William Powers, u \u201cHamletov BlackBerry,\u201d opisuje dogovor koji njegova porodica posti\u017ee da imaju \u201cisklju\u010denu nedjelju\u201d, on ka\u017ee da \u201cbez ekrana\u201d dogovor ne uklju\u010duje televiziju: \u201cZa nas je televizija uvijek bila prete\u017eno zajedni\u010dko iskustvo, sredstvo zbli\u017eavanja, a ne razdvajanja.\u201d (\u201cMo\u017ee\u0161 li molim te isklju\u010diti taj prokleti kompjuter i do\u0107i da gleda\u0161 televiziju sa ostatkom porodice!,\u201d sada otac vi\u010de na svog tinejd\u017eera.)<\/p>\n

Pa ipak, sve \u0161to se sada govori o internetu koji uni\u0161tava na\u0161 unutra\u0161nji \u017eivot se decenijama govorilo za televiziju, i to jednako glasno. Jerry Manderova knjiga \u201c\u010cetiri argumenta za eliminisanje televizije,\u201d sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, kritikovala je ovisni\u010dku prirodu televizije i njenu destrukciju unutra\u0161njeg \u017eivota gledalaca; malo kasnije, George Trow je iznio teoriju da televizija proizvodi odsustvo konteksta, dezintegraciju okvira upravo ono \u0161to, ukratko, internet radi sada. A Bill McKibben zavr\u0161ava svoju knjigu o televiziji porede\u0107i gledanje TV sa gledanjem pataka u bari (prednost daje patkama), u istom duhu u kojema Nicholas Carr ostavlja kompjuter kako bi \u010ditao \u201cWalden.\u201d<\/p>\n

Sada je televizija bezopasan mali kamin u \u0107o\u0161ku, gdje se porodica okuplja da bi gledala \u201cEntourage.\u201d Televizija nije samo bezazlena; ona ima pozitivno dejstvo. To vas navodi na pomisao da ono \u0161to je televiziju \u010dinilo tako zlom u vrijeme kada je bila zla nije bila sama su\u0161tina televizije ve\u0107 njena sveprisutnost. Kada prestane da bude sve, ona mo\u017ee postati tek ne\u0161to. Pravi demon u ma\u0161ini je revnosnost korisnika. \u201cPonedeljak bez mesa\u201d ima prednost u odnosu na prisilno vegetarijanstvo, jer poma\u017ee da se popusti pritisak na sistem ishrane bez postavljanja nepotrebnih zahtjeva prema ljudima. Na isti na\u010din, \u201cisklju\u010dena nedjelja\u201d je bolja ideja nego da se internet u potpunosti isklju\u010di, jer pokazuje da nam mo\u017ee biti lijepo i bez ekrana, makar samo na jedan dan.<\/p>\n

Hermione, koja je zaglavila u devedesetim, nikada nije dobila svoj iPad, i mora\u0107e se boriti s knjigama. Ali mo\u017eda je instrument novog konektovanog doba ve\u0107 bio u ma\u0161ti. Jer internet ekran je oduvijek bio kao \u201csvevide\u0107i kamen\u201d u Tolkinovom Gospodaru prstenova koji omogu\u0107ava \u010darobnjacima da vide cijeli svijet. Njegov dar je ogroman; \u010darobnjak mo\u017ee sve da vidi. Njegov rizik je stvaran: zle stvari \u0107e se mnogo \u017eivopisnije registrovati nego ogromna koli\u010dina dosadnog dobra. Nesre\u0107a nije to \u0161to korisnici gube svoje znanje o svijetu, ve\u0107 to \u0161to mogu izgubiti sav osje\u0107aj za mjeru. Mo\u017ee\u0161 pomisliti da vojska Mordora nije samo ogromna i stra\u0161na, \u0161to je ta\u010dno, ve\u0107 i da je bezgrani\u010dna i nepobjediva, \u0161to nije ta\u010dno.<\/p>\n

Misli su ve\u0107e od stvari koje ih proizvode. Na\u0161e ma\u0161ine mo\u017eda mogu oblikovati na\u0161u svijest, ali na\u0161a svijest je to \u0161to stvara na\u0161a uvjerenja, i u skladu sa kojima uglavnom \u017eivimo. Tost, kao \u0161to svaki \u201cdoru\u010dkovalac\u201d zna, ne ti\u010de se kvaliteta hljeba ili kako je izrezan, niti se ti\u010de tostera. Jer \u010dovjek ne mo\u017ee \u017eivjeti samo od tosta. Sve se zapravo svodi na puter. \u2666<\/p>\n

Buka<\/a>\/The Newyorker<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ali, ako postoji kognitivna umre\u017eenost, postoji i kognitivna frustracija. Supru\u017enici jedni drugima osporavaju sje\u0107anja jednako koliko se na njih oslanjaju.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-119210","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/119210","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=119210"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/119210\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=119210"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=119210"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=119210"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}