{"id":118970,"date":"2013-07-18T08:14:12","date_gmt":"2013-07-18T06:14:12","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=118970"},"modified":"2013-07-17T23:19:49","modified_gmt":"2013-07-17T21:19:49","slug":"nastavak-ovakve-ekonomske-politike-vodi-u-duznicko-ropstvo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/07\/18\/nastavak-ovakve-ekonomske-politike-vodi-u-duznicko-ropstvo\/","title":{"rendered":"Nastavak ovakve ekonomske politike vodi u du\u017eni\u010dko ropstvo"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Dragan Grozdani\u0107<\/strong><\/p>\n

Dragomir Vojni\u0107, ekonomist svjetskoga glasa, nekada\u0161nji direktor Ekonomskog instituta i predsjednik Ekonomskog savjeta SFRJ, bio je \u010dlan naju\u017eih timova koji su planirali i provodili ekonomske reforme u biv\u0161oj Jugoslaviji i Hrvatskoj u turbulentna doba: od davne 1965., preko reforme posljednjega jugoslavenskog premijera Ante Markovi\u0107a, pa sve do stabilizacijskog programa vlade Nikice Valenti\u0107a iz 1993. Ugled je stekao i na me\u0111unarodnoj sceni, reformskim pripremama u \u010cehoslova\u010dkoj, Poljskoj i posebice SSSR-u, gdje je sudjelovao u pripremi poznate reforme Nikite Hru\u0161\u010dova 1962. godine i kasnije u Ruskoj Federaciji. Iako na pragu devetog desetlje\u0107a \u017eivota, Vojni\u0107 je i danas intelektualno vrlo aktivan. Razgovor smo vodili u njegovoj ljetnoj \u201crezidenciji\u201d na Malom Lo\u0161inju, a povod smo na\u0161li u aktualnom pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, \u010dime bi se, zbog krize eurozone, njezini ekonomski problemi mogli jo\u0161 vi\u0161e produbiti.<\/p>\n

Hrvatska je u Europsku uniju u\u0161la kao deindustrijalizirana zemlja, u procesu koji je zaklju\u010den privatizacijom brodogradili\u0161ta. Kako vidite perspektivu dr\u017eave u Uniji, s obzirom na to da nema nikakvoga plana za razvoj proizvodnog sektora?<\/em><\/p>\n

Na\u0161a situacija nije nimalo dobra, a problemi s kojima su suo\u010deni dru\u0161tvo i gospodarstvo datiraju jo\u0161 iz devedesetih. Po ocjenama UN-a, hrvatsko je gospodarstvo od 1950. do 1990., za samoupravnog socijalizma, ubrajano me\u0111u deset najboljih novoindustrijaliziranih zemalja. U tom se kontekstu dogodila deindustrijalizacija, pri \u010demu smo potpuno deformirali model gospodarskog razvoja, \u0161to malo tko, osim ekonomista, spominje i razumije. Deformirali smo normalni proizvodno-izvozni gospodarski model temeljen na proizvodnji, \u0161tednji, investicijama i izvozu. Vrlo je bitno po\u010deti s dobro ocijenjenim te\u010dajem razmjene, \u0161to zna\u010di da treba dobro procijeniti razinu doma\u0107e proizvodnosti rada u odnosu na vanjsku proizvodnost. S dobro ocijenjenim omjerom, te\u010dajna bi politika mogla ostvarivati odgovaraju\u0107u funkciju izvozne ekspanzije i izvozne tr\u017ei\u0161ne konkurentnosti.<\/p>\n

Precijenjena kuna i ekspanzija uvoza<\/strong><\/p>\n

To je u startu lo\u0161e u\u010dinjeno, stabilizacijskim programom vlade Nikice Valenti\u0107a iz 1993. Mo\u017eete li pojasniti na koji na\u010din?<\/em><\/p>\n

Stabilizacijski program je napravljen i dobro i lo\u0161e. Pod dobrim smatram to \u0161to u osnovi nije ni imao pretenzije biti stabilizacijski, nego samo antiinflacijski. Vrlo je dobro odmjerio odnos doma\u0107e i vanjske produktivnosti rada, \u0161to zna\u010di da je postavio dobru polaznu osnovu za politiku te\u010daja, ali samo te prve godine. Iako smo po\u010deli s relativno dobro apreciranim i depreciranim te\u010dajem koji je s jedne strane stimulirao izvoznu ekspanziju i s druge vr\u0161io pritisak vanjskog tr\u017ei\u0161ta na na\u0161e gospodarstvo u smislu pove\u0107anja konkurentnosti i transfera tehnologije, te\u010daj je naglo oboren ve\u0107 idu\u0107e godine. Tada\u0161nja je vladaju\u0107a politika precijenila na\u0161u valutu, a da nitko nije mislio na negativne ekonomske konzekvence: jer preaplicirana kuna sugerira model po kojem \u0107ete vi\u0161e tro\u0161iti nego prihodovati. To su odnosi po kojima se sve uvozno jeftino, a sve je doma\u0107e relativno skupo. Takav se model kod nas posebno tragi\u010dnim pokazao u poljoprivredi. Onemogu\u0107eno je pomjeranje te\u010daja pritiskom tr\u017ei\u0161ta, jer je te\u010daj manje-vi\u0161e odonda ostao relativno fiksan, \u0161to zna\u010di da nije imao pozitivnog utjecaja na kretanje cijena i subjekata u gospodarstvu i reprodukciji te potro\u0161nji. Po\u010detkom 1990-ih, nobelovac i veliki svjetski ekonomist Joseph Stiglitz, veliki prijatelj zemalja u tranziciji i prvi veliki kriti\u010dar Zapada, koji je te zemlje gurao u model ekonomskog neoliberalizma, prijateljski nas je upozorio da smo fiksnim te\u010dajem zamijenili uvjete i ciljeve razvoja. Fiksni te\u010daj i stabilne cijene, koje generiraju da je potro\u0161nja stalno ve\u0107a od proizvodnje, nisu cilj ekonomske politike \u2013 cilj je razvoj. Tu pogre\u0161ku nije napravila nijedna druga zemlja.<\/p>\n

Kazali ste svojedobno da su na\u0161e ekonomiste jo\u0161 1991. ameri\u010dki nobelovci, a i neki politi\u010dari, uvjeravali da kod nas ve\u0107 postoji kapitalizam, ali bez kapitalista?<\/em><\/p>\n

Na prvoj velikoj me\u0111unarodnoj konferenciji o tranziciji u Kaliforniji 1991. upozoravali su nas da ne prodajemo imovinu; jedva da je i Njema\u010dka imala financijske vi\u0161kove, a nitko jo\u0161 nije bio siguran \u0161to smjeraju \u201cazijski tigrovi\u201d, tada u usponu. Ekonomist George Shultz, koji je moderirao skup, osobno mi je kazao da nas Amerikanci nikad nisu ubrajali u realsocijalisti\u010dke zemlje. Rekli su nam: \u201cVi ste izgradili kapitalizam bez kapitalista. Va\u0161i su radnici i kapitalisti, upravlja\u010di, menad\u017eeri i vlasnici. Imate sve \u0161anse da ostanete na \u010delu tranzicije, kao \u0161to ste bili na \u010delu reforme. Imate priliku da prvi kao savez dr\u017eava u\u0111ete u Europsku uniju, nakon \u010dega dobivate 6,5 milijardi dolara dodatnog kapitala, kao pripremu za EU.\u201d No neposredno prije toga, u Institutu za Europu u \u017denevi okupili su se vode\u0107i intelektualci biv\u0161e dr\u017eave oko teme mirnog razlaza i ulaska u EU. Na skupu sam tada govorio kao predsjednik saveznog Ekonomskog savjeta: sve je bilo dobro dok Slobodan Milo\u0161evi\u0107 nije rekao da bi htjeli da svi Srbi \u017eive u jednoj dr\u017eavi, spominju\u0107i pritom i Kosovo, o \u010demu se danas malo zna. Nakon toga je do\u0161lo do eksplozije balkanskih nacionalizama, a mi smo izgubili povijesnu \u0161ansu da postanemo lordovi.<\/p>\n

Slovenija se malo zaigrala<\/strong><\/p>\n

Vratimo se sada\u0161njosti: \u0161to nam EU danas mo\u017ee ponuditi? U Vladinom ekonomskom programu, usvojenom u travnju ove godine, postoji tzv. six pack regulacija i direktiva o ekonomskom upravljanju, koje se uskla\u0111uju s direktivom ekonomskih mjera EU-a. Mjere su restriktivne: strukture Unije dobivaju pravo nadzora prora\u010duna, socijalne i porezne politike, radni\u010dkih pla\u0107a i kolektivnih ugovora. Ne postajemo li, kao deindustrijalizirana periferna zemlja, uz lo\u0161a iskustva jedne Rumunjske, Bugarske ili Gr\u010dke, jo\u0161 jedan nestabilni ekonomski prostor unutar Unije?<\/em><\/p>\n

Veoma je dobro \u0161to smo u\u0161li u EU, jer je iluzija da bismo ne\u0161to mogli napraviti sami. Na\u0161a prisutnost kao \u201cmalih\u201d dopu\u0161ta nam barem da se bunimo, di\u017eemo veto na neke odluke. Nemam iluzije da \u0107e taj veto imati jednaku te\u017einu poput nekih drugih, ali \u0107e ne\u0161to usporiti, komplicirati, dati na znanje javnosti da se s ne\u010dim nismo slo\u017eili. Na\u0161a \u0161ansa je upravo u na\u0161im problemima deindustrijalizacije i deformiranog modela privre\u0111ivanja, \u0161to nije slu\u010daj kod drugih zemalja. Sada se moramo okrenuti reindustrijalizaciji, \u0161to nitko ne spominje na na\u010din da ka\u017eemo \u0161to ho\u0107emo. Trebalo bi krenuti u smjeru onoga \u0161to je sa sobom donijela \u010detvrta informati\u010dka revolucija. S druge strane, moramo osposobiti model privre\u0111ivanja koji \u0107e se temeljiti na proizvodnji, \u0161tednji, investicijama i izvozu. Bitna je struktura investicija: jesu li to one koje daju odgovaraju\u0107i profit ili one koje se u razumnom roku mogu reinvestirati? Za aktivnu ekonomsku politiku moramo imati odre\u0111enu viziju razvoja. Moramo se izboriti da od atipi\u010dnog modela pre\u0111emo na tipi\u010dni model privre\u0111ivanja. Ni o tome nitko ne govori. Za\u0161to kod nas postoji masa trgova\u010dkih me\u0111unarodnih lanaca? Pa zato \u0161to je \u010ditav model oslonjen na trgovinu, a ne na proizvodnju i izvoz. Ako ne budemo sposobni oja\u010dati svoju konkurentnost, a to ne mo\u017eemo s precijenjenom valutom, bit \u0107e te\u0161ko. Nastavak ovakve ekonomske politike bukvalno \u0107e nas odvesti u du\u017eni\u010dko ropstvo. U EU-u \u0107emo tra\u017eiti uvjete pre\u017eivljavanja i, nadam se, popravljati \u0161tetu, jer \u0107emo imati atmosferu pritiska. Da smo u Uniju u\u0161li 2004. godine, kad i Slovenija, pro\u0161li bismo neusporedivo bolje.<\/p>\n

Spominjete Sloveniju, ali danas vidimo da je njezini europski put pomalo neslavno zavr\u0161io?<\/em><\/p>\n

Znate li za\u0161to? Malo su se zaigrali, mislili su da su Amerikanci, pa da se s papirima na svjetskim burzama mogu igrati na isti na\u010din. \u010cudi me, jer su vrlo racionalni, a ispali su pohlepni za kapitalom. Najve\u0107i problem suvremenog svijeta le\u017ei u izmijenjenim odnosima rada i kapitala. Suvremena dru\u0161tvena kretanja briljantno potvr\u0111uju sve Marxove osnovne misli, po kojima je osnovna proturje\u010dnost kapitalizma izra\u017eena u dru\u0161tvenom radu i privatnom prisvajanju. Proturje\u010dnosti nalazimo i u dvije najva\u017enije institucije, tr\u017ei\u0161tu i demokraciji. Bogati postaju sve bogatiji, siroma\u0161ni sve siroma\u0161niji. Keynes je to rije\u0161io indikativnim planiranjem, pa imamo daljnju proturje\u010dnost demokracije, koja ne obra\u0107a pozornost na socijalni kompleks i socijalnu pravdu. Sve zemlje u tranziciji imale su veliku nesre\u0107u da je ona zapo\u010dela u uvjetima dominacije modela ekonomskog neoliberalizma. Kapitalizam 21. stolje\u0107a je neusporedivo suroviji od bilo \u010dega drugog. Latinskoameri\u010dki sindrom naglog raslojavanja i naglih socijalnih razlika najprakti\u010dnije se ispoljio u Hrvatskoj i Rusiji, dodu\u0161e s opre\u010dnim polaznim osnovama.<\/p>\n

Za kraj, \u0161to mislite o ulasku Hrvatske u eurozonu, za \u0161to se zala\u017ee guverner HNB-a Boris Vuj\u010di\u0107? Zar nam to ne bi srezalo ionako lo\u0161u konkurentnost, \u0161to dobro znaju u Litvi, Ma\u0111arskoj i Bugarskoj, gdje su odustali od zajedni\u010dke valute?<\/em><\/p>\n

Postoje\u0107oj gospodarskoj strukturi bi to odgovaraluvozni lobi mo\u017ee se samo bogatiti ako je sve uvozno jeftinije. A to zna\u010di zadr\u017eavanje te\u010daja kakav jest, \u0161to mnogima odgovara. Kad priziva euro, guverner misli na to da \u0107emo se morati dr\u017eati na razini precijenjene kune, \u0161to daje relativnu stabilnost s jedne strane ali, napominjem opet, uz golemu cijenu u odnosu na mogu\u0107nost razvoja s druge strane. Sada, jednostavno, nije vrijeme za uvo\u0111enje eura.<\/p>\n

VONS stopirao netajkunski model privatizacije<\/strong><\/p>\n

Dakle, propast industrije u Hrvatskoj prouzro\u010dena je prejakom kunom, a time i ekspanzijom uvoza?<\/em><\/p>\n

U pravu ste, s tim da valja dodati da smo imali nesre\u0107u da se na\u0161a prva vlast razvila na proturje\u010djima: na\u0161a desno orijentirana grupacija dobila je pozicije u vlasti, uz uvjet da bude za nevi\u0111enu plja\u010dku nacionalnog bogatstva. Hrvatska je bila dobro pripremljena za tranziciju, ali s obzirom na deformaciju u karakteru vlasti, mafiokracija je rasla na krilima vlasti, dakle od vrha prema dnu.<\/p>\n

Kao ekonomski savjetnik posljednjega jugoslavenskog premijera Ante Markovi\u0107a sudjelovali ste u pripremanju privatizacije koju je, kako ste u jednom tekstu napisali, prekinula eksplozija balkanskog nacionalizma pod utjecajem prousta\u0161ke dijaspore, pri \u010demu je nastalo politi\u010dko ozra\u010dje razli\u010dito od svih drugih zemalja u tranziciji?<\/em><\/p>\n

Jo\u0161 smo krajem osamdesetih po\u010deli pripremati program privatizacije s namjerom da dru\u0161tvena imovina pripadne gra\u0111anima i radnicima koji su je stvarali i da u njoj sudjeluju svi gra\u0111ani. To je bila jedina logika. U osnovi, bila je rije\u010d o modelu vau\u010dera, kod kojeg se u privatizaciji kombinira i privatno i grupno vlasni\u0161tvo, zadru\u017eno vlasni\u0161tvo s te\u017ei\u0161tem na privatnom. Poduze\u0107a bi se privatizirala na na\u010din da radnici sudjeluju u tome, tako ih nitko ne bi mogao oplja\u010dkati. Josip Manoli\u0107 (premijer 1991., op. D.G.) bio je stalno u vezi sa mnom i \u010ditao je dokument o koncepciji razvoja privatizacije, koji jedino nije dobio podr\u0161ku Vije\u0107a za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS), na \u010dijem je \u010delu bio Gojko \u0160u\u0161ak. Nisam pro\u0161ao na VONS-u, kazao mi je Manoli\u0107. To su bili stra\u0161ni momenti, koji nas prate i danas.<\/p>\n

Novossti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Dragomir Vojni\u0107: Veoma je dobro \u0161to smo u\u0161li u EU, jer je iluzija da bismo ne\u0161to mogli napraviti sami. Na\u0161a prisutnost kao \u201cmalih\u201d dopu\u0161ta nam barem da se bunimo, di\u017eemo veto na neke odluke.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-118970","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/118970","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=118970"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/118970\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=118970"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=118970"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=118970"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}