{"id":116222,"date":"2013-06-14T10:32:16","date_gmt":"2013-06-14T08:32:16","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=116222"},"modified":"2013-06-14T10:34:41","modified_gmt":"2013-06-14T08:34:41","slug":"10-000-stabala-po-stanovniku-planeta","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/06\/14\/10-000-stabala-po-stanovniku-planeta\/","title":{"rendered":"10 000 stabala po stanovniku planeta"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autorica: Marina Kelava<\/strong><\/p>\n

Tony Andersen, permakulturni<\/a> u\u010ditelj: Ljudi su nau\u010deni da tehnika sve rje\u0161ava i takav pristup onemogu\u0107ava promjenu. Dok ne uvide da nije tako bit \u0107e jo\u0161 puno katastrofa, ali \u010dovje\u010danstvo je uvijek bilo u stanju prilagoditi se. Kada se globalni kapitalizam raspadne ljudi \u0107e u\u010diniti isto \u0161to su napravili i nakon Rimskog carstva – decentralizirati se.<\/p>\n

Mo\u017ee li permakultura kao metoda dizajniranja odr\u017eivih ljudskih zajednica prema uzorcima iz prirode, ponuditi rje\u0161enja za galopiraju\u0107i problem klimatskih promjena, za H-Alter odgovara Tony Andersen, jedan od najistaknutijih permakulturnih u\u010ditelja u Europi koji je gostovao na 2. Nacionalnoj permakulturnoj konvergenciji odr\u017eanoj u Zagrebu 1. i 2. lipnja.<\/p>\n

Sama rije\u010d permakultura dolazi od “permanent agriculture”, a izraz i principe su osmislili Australci Bill Mollison i David Holmgren, \u0161ezdesetih godina dvadesetog stolje\u0107a, u vrijeme kada je Andersen kao student arhitekture po\u010deo raditi na velikim projektima gradnje stambenih naselja po Danskoj.<\/p>\n

“Dobio sam uvid u situaciju na terenu, a poslije sam radio i u istra\u017eiva\u010dkom instititu koji se bavio kvalitetom stanovanja. Takva su me razmi\u0161ljanja dovela do permakulture, \u017eivot mi se otada uvelike pro\u0161irio, uistinu sam u\u017eivao u\u010de\u0107i i u\u017eivam podu\u010davati permakulturu”, rekao je Andersen.<\/p>\n

Tijekom godina napisao je niz istra\u017eiva\u010dkih radova kojima razvija prakti\u010dna i politi\u010dka rje\u0161enja koje se bave ostvarivanjem dobrobiti za ljude, za planet i jednakom raspodjelom resursa. Njegov rad “10.000 stabala – ponuda za prakti\u010dno rje\u0161enje klimatskog problema” udruga “Kneja” iz \u010cakovca prevela je svojedobno na hrvatski jezik, te je knji\u017eica besplatno dostupna u PDF formatu.<\/p>\n

Iako je koncentracija uglji\u010dnog dioksida nedavno pre\u0161la ili prema nekim drugim tuma\u010denjima, do\u0161la vrlo blizu psiholo\u0161ke granice od 400 ppm u atmoferi, to nije izazvalo previ\u0161e zabrinutosti u hrvatskoj javnosti. Vi zagovarate tezu da bismo trebali posaditi deset tisu\u0107a stabala po stanovniku planeta Zemlje kako bismo umanjili posljedice \u0161tetnih emisija po klimu. Za\u0161to smatrate da je \u0161uma bolji lijek za klimu od raznih drugih rje\u0161anja koja su okrenuta prema tehnologiji?<\/em><\/p>\n

\u0160ume imaju mnoge funkcije koje su klju\u010dne za ekosustav. Stvorile su plodno tlo, \u010distu vodu, zdravu klimu, a uz sve to jo\u0161 nam i daju gorivo i hranu. Kako je u tijeku uni\u0161tenje upravo tih resursa, moramo po\u010deti ispo\u010detka. Poznat je efekt koji stabla imaju na klimu. Stabla apsorbiraju uglji\u010dni dioksid koji uzimaju iz zraka, a ispu\u0161taju kisik. Tako\u0111er, jako je bitno to \u0161to \u0161uma ima efekt moderiranja klime. Ako je jako vru\u0107e, u \u0161umi je ta vru\u0107ina bla\u017ea. Sli\u010dno je i po hladnom vremenu. Me\u0111utim, mi se ne pona\u0161amo onako kako \u0161ume zaslu\u017euju. Nakon Drugog svjetskog rata jo\u0161 je uvijek pedeset posto povr\u0161ine pokrivala \u0161uma, a sada je ve\u0107 palo na 28 posto, a i dalje sije\u010demo. To je destruktivno za klimu.<\/p>\n

Iako se u nekim zemljama, a me\u0111u njima i Hrvatskoj, postotak povr\u0161ine pod \u0161umom jo\u0161 uvijek dr\u017ei oko pedeset posto, sje\u010da \u0161ume u drugim zemljama utje\u010de na klimu i kod njih. Vjetar, naime, putuje, a ako do\u0111e u Hrvatsku su\u0161i i ja\u010di nego prije, jer putem nedostaje \u0161ume, onda je moderacija klime jo\u0161 te\u017ea za ovda\u0161nje \u0161ume.<\/p>\n

Ve\u0107 se na 4. Me\u0111unarodnoj permakulturnoj konferenciji u Nepalu 1991. godine raspravljalo o ideji sadnje stabala, a 2007. u Brazilu smo zaklju\u010dili da mre\u017ea treba razviti strategiju ubla\u017eavanja najgorih posljedica klimatskih promjena.<\/p>\n

Kako bi se tako veliki poduhvat mogao izvesti u praksi?<\/em><\/p>\n

Ovako ne\u0161to, naravno, nije izvedivo ako se ne radi masivno. Na klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu 2009. godine predlo\u017eili smo da se umjesto pri\u010de o kvotama za \u0161tetne emisije uvede porez na uglji\u010dni dioksid. Kvote se, naime, stalno mijenjaju u odnosu na cijene tr\u017ei\u0161tu. Ako se proizvodnja smanji, na tr\u017ei\u0161tu se pojavi previ\u0161e kvota i cijena pada. To se dogodilo s Europskim sustavom trgovanja emisijama. Kada je tr\u017ei\u0161te startalo, cijena se kretala oko \u010detrdeset dolara po toni, a sada je pala na osam.<\/p>\n

Umjesto ovog lo\u0161eg sustava moramo uvesti porez na emisije jer bismo tako dobili novac koji je potreban za masovnu sadnju stabala. To bi trebalo biti globalno organizirano, pogotovo u podru\u010djima gdje je poljoprivrednicima ve\u0107 sada te\u0161ko zbog destrukcije tla, u Ju\u017enoj Americi, Africi i Aziji… Mogli bismo im platiti da sade permakulturne \u0161ume. To su vrlo raznovrsne \u0161ume gdje se sadi puno stabala koje daju vo\u0107e, pa takva \u0161uma ima i hranidbeni kapacitet. To je bit ideje koju zagovaramo. Ponekad mi se jave ljudi, primjerice iz Brazila, i ka\u017eu: “Evo posadio sam deset tisu\u0107a stabala. \u0160to sad?” Dakle, to i nije tako neizvedivo kao \u0161to zvu\u010di. Dvije osobe mogu posaditi 500 stabala u jednom danu, \u0161to zna\u010di da se u samo \u010detrdeset dana mo\u017ee posaditi deset tisu\u0107a stabala po osobi.<\/p>\n

Pokret koji je Wangari Maathai pokrenula u Keniji posadio je vi\u0161e od trideset milijuna stabala.<\/em><\/p>\n

To je sjajno, ali nisam siguran da sade \u0161umske vrtove. To bi trebali raditi. U regularnoj \u0161umi ima nekih stabala koja daju hranu, ali ne puno. Zato mo\u017eete na neki na\u010din redizajnirati \u0161umu i pove\u0107ati njen prehrambeni kapacitet sadnjom stabala koje daje vo\u0107e. Permakulturne strategije pridonose vezivanju atmosferskog ugljika, a u isto vrijeme osiguravaju sigurnost dobivanja hrane za lokalno stanovni\u0161tvo. To je vrlo razli\u010dito od monokulturne poljoprivredne proizvodnje. Moramo promijeniti sada\u0161nji tijek razvoja i na\u0161eg iskori\u0161tavanja energije i resursa, jer smo pre\u0161li to\u010dku obrata. Tako\u0111er, mi ne znamo niti kako \u0107e sada\u0161nje \u0161ume izgledati u budu\u0107nosti. Na primjer, u Danskoj umiru stabla jasena. Moramo prona\u0107i zamjene za njih, druge vrste koje se jo\u0161 mogu nositi s uvjetima u okoli\u0161u. To je masivan posao i ne mo\u017ee se ostvariti bez mnogo novca, a do novca se mo\u017ee do\u0107i oporezivanjem onih koji zaga\u0111uju.<\/p>\n

Spomenuli ste i mogu\u0107e negativne utjecaje koji se mogu pojaviti u provedbi tako masovnog poduhvata. Primjerice, postojala bi opasnost da se sijeku prirodne \u0161ume kako bi se sadile brzorastu\u0107e monokulturne planta\u017ee kao i zamka da se potro\u0161nja fosilnih goriva na Sjeveru ne smanjuje. Je li uop\u0107e mogu\u0107e izbje\u0107i ovakve zamke dok je svijet razdvojen velikim dru\u0161tvenim nejednakostima, a resursi tako nepravedno podijeljeni?<\/em><\/p>\n

Da, planta\u017ee nisu \u0161ume ve\u0107 samo jedan drugi oblik monokulturne poljoprivrede. Potrebno je vrijeme da ljudi shvate da ne mo\u017eemo vi\u0161e nastaviti s dosada\u0161njim na\u010dinom pona\u0161anja. Me\u0111utim, ljude na pozicijama jedino katastrofe i krize uvjere da se ne\u0161to treba u\u010diniti. Ja sam po\u010deo o ovome pri\u010dati prije trideset godina. Tada mi nitko nije vjerovao, ali sada vidim da se to ipak mijenja, ljudi mi prilaze i \u017eele razgovarati iako jo\u0161 nisu spremni ne\u0161to u\u010diniti. Ljudi u Tre\u0107em svijetu vi\u0161e su spremni na akciju, jer ja\u010de osje\u0107aju posljedice, dok mi u umjerenom klimatskom pojasu jo\u0161 nismo to toliko osjetili na svojoj ko\u017ei. Politi\u010dari, s druge strane, uop\u0107e ne prihva\u0107aju problem, i jo\u0161 uvijek se bave idejom da tehnika mo\u017ee sve rije\u0161iti. Me\u0111utim, tehni\u010dka rje\u0161enja donose i nove probleme, zahtijevaju kori\u0161tenje jo\u0161 vi\u0161e energije, \u0161to je nedopustivo, a ne dovode do obnavljanja ekosustava na vi\u0161e razina kao \u0161to to \u010dine permakulturne metode.<\/p>\n

Bili ste jedan od organizatora Klimaforuma, velikog alternativnog foruma o klimatskim promjenama koji se odvijao paralelno s UN-ovom konferencijom o klimatskim promjenama u Kopenhagenu 2009. godine. Tada je me\u0111u dru\u0161tvenim pokretima postojao neki entuzijazam u vezi pomaka u rje\u0161avanju ovog problema, koji se danas vi\u0161e ne osje\u0107a.<\/p>\n

Da, organizirali smo to na grassroots razini. Bila je to velika inicijativa, ali pokazalo se da velike okoli\u0161ne i farmerske organizacije nisu spremne iskora\u010diti iz uobi\u010dajenih pravaca svoga djelovanja jer su ovisne o javnom novcu. Moraju biti oprezni pa ne mogu raditi ne\u0161to \u0161to nije legalno. Jedna od metoda o kojoj smo tada razgovarali je bilo skvotiranje zemlje kao \u0161to rade u Brazilu, ali veliki NVO-i se ne usude krenuti u to. Via Campesina podupire neke grupe koje to rade u \u0160panjolskoj, ali u toj zemlji postoji pravno upori\u0161te za tako ne\u0161to. Ako skvotira\u0161, nisi nu\u017eno ilegalac. Mo\u017ee\u0161 postati legalan, kao i u Brazilu. U drugim je dr\u017eavama skvotiranje zemlje ilegalno. Dok god ne dobijemo sli\u010dnu legislativu u vi\u0161e zemalja, ne mo\u017eemo to raditi na \u0161iroj razini. Tako\u0111er, u velikim NVO-ima ne postoji permakulturno znanje. Morat \u0107emo \u010dekati dok vi\u0161e ljudi ne sazna za permakulturu.<\/p>\n

Vodili ste prvi te\u010daj permakulture koji je odr\u017ean u Hrvatskoj jo\u0161 prije dvadesetak godina. Kako ocjenjujete razvoj permakulture ovdje?<\/em><\/p>\n

Trenutni bum permakulture u Hrvatskoj je impresivan. Kada pou\u010davam permakulturu izvan Danske, uvijek sam se trudio razvijati kapacitete da lokalni ljudi mogu sami \u0161iriti znanje kasnije. To se ovdje dogodilo prije dvije godine kada su dodijeljene prve diplome permakulturnih dizajnera. Otad je permakulturni razvoj procvjetao. Tako ne\u0161to nisam nigdje drugdje vidio. Razvija se permakulturni centar u Vukomeri\u0107u, te\u010dajeve vode vrlo kvalicifirani ljudi i odr\u017eavaju se stalno po raznim dijelovima zemlje.<\/p>\n

\u010cini se da \u0107e Hrvatska uskoro postati \u010dlanica Europske unije. Kako \u0107e to utjecati na daljnji razvoj permakulture?<\/em><\/p>\n

Ne\u0107e se puno toga promijeniti, jer unutar EU nema financiranja za permakulturu. Bio sam vi\u0161e puta na pregovorima u Bruxellesu, ali tamo\u0161nji birokrati \u017eeljeli su da obe\u0107amo manje prinose. Me\u0111utim, permakultura pove\u0107ava prinose, a oni to ne \u017eele, jer se poljoprivredne subvencije dijele po toni, a ne po hektaru. To sad poku\u0161avaju promijeniti kroz izradu nove zajedni\u010dke poljoprivredne politike za razdoblje 2014-2020.<\/p>\n

Ideja da je neprestani ekonomski rast mogu\u0107 i po\u017eeljan jo\u0161 uvijek prevladava i u Hrvatskoj, kao i u ostatku Europe, unato\u010d ovoj dugoj krizi tog koncepta. Mo\u017ee li permakultura koegzistirati u takvom sustavu?<\/em><\/p>\n

Sve vi\u0161e ljudi osje\u0107a da je to krivo. Jo\u0161 uvijek je prepreka to \u0161to su ljudi nau\u010deni da tehni\u010dka rje\u0161enja sve rje\u0161avaju, i to \u0107e se nastaviti dok ne uvide da ne rje\u0161ava. Bit \u0107e puno katastrofa na putu do te to\u010dke, ali \u010dovje\u010danstvo je uvijek bilo u stanju prilagoditi se. Nakon raspada Rimskog carstva ljudi su se reorganizirali. Kada se globalni kapitalizam raspadne, ljudi \u0107e u\u010diniti isto \u0161to su napravili i nakon Rimskog carstva, decentralizirati se.<\/p>\n

Mnogi autori govore o neminovnoj decentralizaciji i lokalizaciji, ali vi ste predlo\u017eili da se to odvija po bioregionalnom pristupu baziranom na prirodno definiranim granicama ekosustava. Nazvali ste to prelaskom s Plana A na Plan B. Mo\u017eete li nam pojasniti Plan B?<\/em><\/p>\n

Permakulturni pokret je po\u010deo od malih farmi u Australiji i zatim se razvijao kroz druge male projekte. Ima divnih mjesta koje dokazuju da stvari o kojima permakultura govori rade u praksi. Me\u0111utim, na jednoj permakulturnoj konferenciji u Nepalu po\u010detkom devedesetih godina shvatili smo da moramo obuhvatiti i \u0161iru perspektivu. Tada smo razvili bioregionalnu strategiju. U Nepalu je, naime, puno \u0161ume posje\u010deno, \u0161to je sasvim promijenilo tradicionalnu organizaciju naselja. Sela su se nekad gradila na takozvanim “klju\u010dnim linijama”. Na vrhu brda bi obi\u010dno bila \u0161uma, u udolini je bilo prevla\u017eno, a sela su se onda gradila izme\u0111u. Sje\u010dom \u0161ume nestaje ova prirodna organizacija krajolika. Shvatili smo zato da ne mo\u017eemo ostati na izoliranim projektima, ve\u0107 da moramo permakulturom utjecati i na \u0161iru regiju. To je po\u010delo cijelu raspravu, ali ideja bioregionalizma danas je prihva\u0107ena i podu\u010dava se na te\u010dajevima permakulture. Od Plana A, koji je obuhva\u0107ao razvoj odvojenih permakulturnih projekata, moramo prije\u0107i na Plan B, gdje se brinemo za cijeli krajolik, za ono \u0161to zovemo bioregijom.<\/p>\n

Kako bi svijet izgledao da je dizajniran prema permakulturnim na\u010delima?<\/em><\/p>\n

Sigurno je da bi bilo puno vi\u0161e stabala oko nas. Organizacijska struktura bi bila druga\u010dija. Postojalo bi mnogo manjih zajednica, dok bi nacije nestale. Nacije slu\u017ee tome da mo\u0107 ostane podijeljena na manje ruku. Na\u0161 dnevni \u017eivot bi bio manje stresan. Jo\u0161 uvijek bi naravno bilo puno izazova. Postojale bi i sva\u0111e i ratovi, ali nadam se da bi one bile na puno manjoj razini nego sada\u0161nji. Jo\u0161 bismo se uvijek morali nositi s razlikama u karakterima, ali bi postojali mehanizmi za rje\u0161avanje takvih situacija. Posljednje godine radim na projektu na jednoj farmi od 29 hektara sa 140 ljudi u Njema\u010dkoj. Razra\u0111ujemo kako organizirati rad, kako donositi odluke i sli\u010dno. Ve\u0107 ima takvih primjera u svijetu koji funkcioniraju i morat \u0107e ih biti sve vi\u0161e. Promjena je neophodna, a nadu mi daje sposobnost \u010dovje\u010danstva na prilagodbu. Trebat \u0107e se, me\u0111utim, dogoditi jo\u0161 puno katastrofa prije toga.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Tony Andersen, permakulturni u\u010ditelj: Ljudi su nau\u010deni da tehnika sve rje\u0161ava i takav pristup onemogu\u0107ava promjenu. Dok ne uvide da nije tako bit \u0107e jo\u0161 puno katastrofa, ali \u010dovje\u010danstvo je uvijek bilo u stanju prilagoditi se. Kada se globalni kapitalizam raspadne ljudi \u0107e u\u010diniti isto \u0161to su napravili i nakon Rimskog carstva – decentralizirati se.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":116223,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-116222","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/116222","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=116222"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/116222\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/116223"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=116222"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=116222"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=116222"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}