{"id":109965,"date":"2013-04-01T08:30:08","date_gmt":"2013-04-01T06:30:08","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=109965"},"modified":"2013-03-31T21:32:48","modified_gmt":"2013-03-31T19:32:48","slug":"izmedu-smeha-straha-i-sumnje","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/04\/01\/izmedu-smeha-straha-i-sumnje\/","title":{"rendered":"Izme\u0111u smeha, straha i sumnje"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Biljana Vankovska<\/strong><\/p>\n

Usred briga i gr\u010da zbog izbornih (politi\u010dkih i etni\u010dkih) tenzija, stigla je prelijepa \u201epo\u0161iljka\u201c elektronskim putem: na video-klipu, za po\u010detak, jedna sasvim obi\u010dna scena sa malog trga nekog gradi\u0107a, negdje u \u0160paniji. Stoji muzi\u010dar usamljen sa svojim instrumentom, a ispred njega \u0161e\u0161ir za milostinju. I odjednom po\u010dinje da se odvija predstava, i to odkako djevoj\u010dica stavlja nov\u010di\u0107 u \u0161e\u0161ir i ljubopitljivim o\u010dima gleda muzi\u010dara da vidi \u0161ta \u0107e se desiti. Po\u010dinju izlaziti prvi zvuci iz instrumenta, a onda se postepeno pridru\u017euju, jedan za drugim, ostali muzi\u010dari, kao da izlaze niodkuda. Sada svako svojim instrumentom dopunjava muzi\u010dki do\u017eivljaj.<\/p>\n

Mada vam ubrzo postaje jasno da se sve odvija po dobro osmi\u0161ljenom scenariju, u koji je uklju\u010den \u010ditav orkestar zajedno s horom profesionalnih pjeva\u010da, a da je kulminacija (\u0161to bi drugo ako ne…) \u201cOda radosti\u201d, ipak ono \u0161to hvata kamera je fascinantnije od muzi\u010dkog hepeninga. Tu su istinski iskrene, nere\u017eirane i spontane reakcije prolaznika. Makar i ostavili po strani Betovena, vidi se radost koja susre\u0107e i razoru\u017eava ljude, koja ih tjera da stanu ma koliko \u017eurili, \u017eelja da se bude dio te dru\u017eine nasmijanih ljudi i razigrane djece koja poku\u0161avaju da pjevaju ili diriguju. \u010citav performans zavr\u0161ava o\u010dekivanom kulminacijom i sna\u017enim aplauzom, nakon \u010dega se ljudi razilaze. Svako kre\u0107e svojim putem i, naravno, sa svojom brigom, ali i oplemenjen onim lijepim trenutkom koji je bio podijeljen s drugim ljudima, koji su za tren postali i bliski i dragi jedni drugima.<\/p>\n

Uhvatila sam i samu sebe kako sa osmjehom gledam snimak. Ali ve\u0107 u narednom trenutku me je uhvatila tuga. Bilo mi je neopisivo \u017eao \u0161to takvu scenu ne umijem ni da zamislim na nekom od na\u0161ih trgova, pa makar se i ne radilo o Betovenu ili Mocartu, nego o nekoj lokalnoj muzi\u010dkoj numeri… Na primjer, dobro bi nam do\u0161la ona stara \u201eKucni u drvo\u201c, u kojoj nas \u201eLeb i sol\u201c potse\u0107aju \u201eistina je, nadvor je prole\u0107e, \u017eivi smo\u201c… Ali, na\u0161i su se trgovi pretvorili u bojna polja, naki\u0107ena nacionalnim simbolima, koji, mada nijemi, ipak asociraju na tutnjave i otkucaje srca u taktu borbenih mar\u0161eva. Ako i vidite skupljene ljude, stoje tamo poblije\u0111elih lica, kao po kazni: stoje po zadatku, makar vijalo i lila ki\u0161a, da bi aplaudirali voljenim politi\u010darima. Gledate scene u kojima se jedna zastava valja u blatu, da bi bila zamijenjena drugom, koja poziva i budi nacionalni\/etni\u010dki ponos i \u010dini sve da bi nam pokazala koliko smo razli\u010diti i tu\u0111i jedni drugima. A nakon mitinga, ostaju opu\u0161\u0107eli trgovi, okupirani samo spomenicime iz pro\u0161lih vremena i sa rupama i sme\u0107em iz sada\u0161njosti. Jo\u0161 kada se iz ormara po\u010dnu vaditi skeleti, neki stari i po 70 godina, nekako nemate ni snage za osmjeh.<\/p>\n

Danas, kada \u010ditate kolumnu, je Prvi april. Mediji \u0107e, kao \u0161to je red, pokazati Aprilijade najmla\u0111ih. Roditelji gledaju s ljubavlju ozarena lica malih princeza ili super-heroja, ali tamo negdje duboko u njima je usa\u0111ena strepnja i strah od neizvjesne budu\u0107nosti. Problem (ili trebam re\u0107i, dijagnoza) ove zemlje je \u0161to smo zaboravili da se smijemo od srca. Bezbroj sam se puta pitala za\u0161to ovdje nema viceva (posebno, politi\u010dkih). Znam da duhovitih ljudi ima, imamo K-15, a i Sa\u0161ka Koceva koji \u0107e nas jedan put godi\u0161nje nasmijati do suza tokom manifestacije \u201eZlatna Buba Mara popularnosti\u201c, a tu je i mla\u0111a generacija stand-up komi\u010dara. Ipak, sve je to nedovoljno da se bar stvori privid vedrine u svakodnevnim komunikacijama. Nakon gledanja nekog od ske\u010deva K-15, stane knedla u grlu, koje se onda koleba izme\u0111u smijeha i pla\u010da.<\/p>\n

No, de\u0161ava se i ne\u0161to druga\u010dije: vidim ozbiljni naslov iz medija kao onaj \u201eGruevski u posjeti Ki\u010devu\u201c, i prva me asocijacija vodi ka Top listi nadrealista. Sjetim se one brilijantne dru\u017eine iz Sarajeva, \u010dijim smo se ske\u010devima smijali dok nije postalo prekasno i dok nije vrag odnio \u0161alu. Mo\u017eda otuda i strah od smijanja…<\/p>\n

Dilema je velika: da li smo to zaboravili ljepotu i smijeh ili imamo sve manje razloga za radovanje? Ili smo mo\u017eda postali taoci, i u\u010desnici, jedne drame u kojoj je smijeh ne samo nepo\u017eeljan, nego i opasan. Mo\u0107ni su oduvijek znali da smijeh nije samo actus hominis, nego je i actus humanus. Drugim rije\u010dima, on nije samo imanentan ljudskom bi\u0107u koje ima potrebu da se zabavlja i opu\u0161ta, nego je i akt koji izaziva, provocira, koji mo\u017ee biti i sna\u017ean znak prkosa i kritike. Naprosto, \u010desto se \u010dovjek smije spontano, pa \u010dak i bez nekog vidljivog razloga, ali istorija pokazuje da su humor i satira bili najvi\u0161i izraz slobode misli i govora, odnosno slobodne volje.<\/p>\n

U jednom interesantnom obja\u0161njenju porijekla obilje\u017eavanja Prvog aprila (All Fool's Day), za koje se kasnije ispostavilo da je i samo \u0161ala na koju je nasjeo \u010dak i Associated Press 1983, ka\u017ee se da je rimski imperator Konstantin bio nagovoren i dopustio svojoj dvorskoj ludi da jedan dan zauzme njegovo mjesto. Ova je, navodno, tog dana izdala proglas s pozivom podanicima da se prepuste \u0161alama i da apsurnost zavlada. Mada je ova verzija la\u017ena, ipak zasniva se na ideji da su nekada dvorske lude bile ne samo mudri ljudi, nego i hrabri, i da su kroz humor umjeli da ka\u017ee istinu u o\u010di onda kada se drugi nisu usu\u0111ivali.<\/p>\n

Bez obzira na istorijske \u010dinjenice i simboliku ovog dana, gledano iz dana\u0161nje prizme, jasno je da su se odrasli odrekli svog prava da se smiju i podsmijavaju, i da se naj\u010de\u0161\u010de kriju iza svoje maskirane djece koja su jedini u\u010desnici parade. Prvi april kao da je rezervisan samo za djecu. A nije da nema materijala… Ima ga i previ\u0161e, samo \u0161to nemamo (i nikada nismo imali) jednog Nu\u0161i\u0107a. Danas u demokratskoj kakofoniji na javnoj sceni, kao da je lak\u0161e izre\u0107i\/napisati ozbiljnu kritiku (koju naravno ne\u0107e uzeti ozbiljno oni na koje se odnosi), nego napraviti vic ili narugati se mo\u0107nicima. Opasni su ljudi bez smisle za humor… Pogledajte samo one grimase na zgr\u010denim licima, i one o\u010di koje govore obrnuto od onoga \u0161to usiljen osmjeh \u017eeli da po\u0161alje kao poruku.<\/p>\n

Nasuprot ovome, dio makedonske javnosti je ovih dana demonstrirao svoj drugi \u201etalenat\u201c, i to povodom pogibije poznatog novinara Nikole Mladenova. Gubitak \u010doveka je po definiciji nenadoknadiv i kona\u010dan. I zato je \u017ealostan… No, kada je rije\u010d o javnoj li\u010dnosti, tuga se manifestuje kolektivno (ponekad i kao kontrast uobi\u010dajenoj otupelosti i odsustvu empatije prema neznanim nesre\u0107nicima), pa \u010dak i ujedinjuje. Zajedno s ovim \u010dinovima, na povr\u0161inu znaju isplivati i mnogu drugi sindromi, uklju\u010duju\u0107i i teorije zavjere.<\/p>\n

\u017dalosno je dru\u0161tvo koje najljep\u0161e rije\u010di \u010duva za sahrane. Atmosfera koja se stvorila povodom ovog slu\u010daja ostavlja gorak okus, pa na trenutke i mu\u010dninu od (velike) doze hipokrizije. Mi smo, o\u010dito, narod koji zna kako da nari\u010de nad mrtvima, ali ne zna da prepozna velike dok su \u017eivi. Takav smo \u010dudan narod, podlo\u017ean sumnjama, nepovjerenju i paranoji, pa za\u0161to ne re\u0107i – i nekrofiliji (kada se re\u0111aju snimci svakog morbidnog detalja pogibije). Nema ose\u0107aja pristojnosti, \u010dak ni za minut muka u izra\u017eavanju respekta. Kao \u0161to obi\u010dno i biva, istina jo\u0161 nije vezala obu\u0107u, a spekulacije su ve\u0107 obi\u0161le zemlju. I efekat je bio\/jeste postignut, a preminuli \u0107e uskoro biti i zaboravljen kao ljudsko bi\u0107e, zato \u0161to mu je sada dodijeljena uloga mitske figure, koja ima svoju politi\u010dku upotrebnu funkciju…<\/p>\n

Bez obzira na \u010dinjenice, Makedonija je, eto, dobila i svog \u0106uruviju.<\/p>\n

Nova Makedonija<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Dilema je velika: da li smo to zaboravili ljepotu i smijeh ili imamo sve manje razloga za radovanje? Ili smo mo\u017eda postali taoci, i u\u010desnici, jedne drame u kojoj je smijeh ne samo nepo\u017eeljan, nego i opasan. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-109965","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/109965","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=109965"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/109965\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=109965"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=109965"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=109965"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}