{"id":108675,"date":"2013-03-16T10:28:12","date_gmt":"2013-03-16T09:28:12","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=108675"},"modified":"2013-03-16T10:28:12","modified_gmt":"2013-03-16T09:28:12","slug":"populacija-potencijalnih-neprijatelja","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/03\/16\/populacija-potencijalnih-neprijatelja\/","title":{"rendered":"Populacija “potencijalnih neprijatelja”"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autorka: Tamara Opa\u010di\u0107<\/strong><\/p>\n

Viktor Koska, asistent na Fakultetu politi\u010dkih znanosti i autor studije o ratnim izbjeglicama: Zabrinjavaju\u0107e je \u0161to nakon osloba\u0111aju\u0107e presude Gotovini i Marka\u010du ne vidimo empatiju prema sudbinama tisu\u0107a ljudi koji su napustili svoje domove nakon “Oluje”. U Hrvatskoj se na ovu populaciju i dalje gleda kao na potencijalne neprijatelje, a ne kao na ljude koji u su kontekstu konflikta poku\u0161avali donijeti najbolje mogu\u0107e odluke.<\/p>\n

Viktor Koska znanstveni je novak i asistent na Fakultetu politi\u010dkih znanosti u Zagrebu na kojem predaje kolegije “Politi\u010dki sustav Hrvatske” i “Hrvatska politika: akteri i procesi”. Trenutno dovr\u0161ava doktorat na doktorskom studiju “Komparativna politika” s temom “Rekonceptualizacija integracije kroz izbjegli\u010dka iskustva: Slu\u010daj hrvatskih Srba u Vojvodini”. Magistrirao je na sveu\u010dili\u0161tu u Oxfordu u sklopu kojeg je istra\u017eio iskustva Srba koji su se vratili u podru\u010dje Gline, a trenutno provodi istra\u017eivanje o izbjeglim Srbima koji su odlu\u010dili da se trajno nastane na podru\u010dju Novog Sada. Kako ka\u017ee, njegova primarna motivacija da se bavi tim pitanjima le\u017ei u \u010dinjenici da se slijedom pritisaka i sam 1993. na\u0161ao u izbjegli\u010dkoj poziciji. “Moja obitelj se iz okolice Novog Sada preselila u Zagreb, pri \u010demu smo bili uvjereni da se sve ono zbog \u010dega smo izbjegli ne doga\u0111a pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj. Me\u0111utim, ve\u0107 prvi oglas u novinama o zamjeni imovine rezultirao je time da se na na\u0161 oglas javilo vi\u0161e stotina Srba koji su u hrvatskim urbanim podru\u010djima do\u017eivljavali identi\u010dnu situaciju”, obja\u0161njava Koska. U razgovoru za “H-Alter”, Koska govori o polo\u017eaju srpske manjine u Hrvatskoj, izbjegli\u010dkim iskustvima, aktualnim diskriminiraju\u0107im praksama i o najavi uvo\u0111enja tema iz Domovinskog rata u \u0161kolski program.<\/p>\n

U svojim radovima zakonodavni okvir koji je devedesetih bio na snazi u Hrvatskoj nazivate “ustavnim nacionalizmom”. Na koje na\u010dine je on ote\u017eavao polo\u017eaj srpske zajednice u Hrvatskoj?<\/strong><\/p>\n

U politi\u010dkoj znanosti, koncept ustavnog nacionalizma se koristi u definiranju onih politi\u010dkih zajednica koje svojim temeljnim konstitutivnim i zakonskim aktima dodjeljuju povla\u0161ten polo\u017eaj pripadnicima ve\u0107inske etni\u010dki definirane nacije u odnosu na ostale rezidente te politi\u010dke zajednice. Ustavom iz 1990. Hrvatska se konstituirala kao nacionalna dr\u017eava hrvatskog naroda, te je i svojim drugim zakonskim aktima, poput Zakona o hrvatskom dr\u017eavljanstvu, odredila poseban polo\u017eaj za pripadnike hrvatske etni\u010dke zajednice. Takvo isticanje titularnog etni\u010dkog naroda nacionalne dr\u017eave ne mora samo po sebi dovesti do nejednakog polo\u017eaja drugih etni\u010dkih skupina na odre\u0111enom teritoriju, ve\u0107 se on treba promatrati u kontekstu politi\u010dkih okolnosti i stvarnih u\u010dinaka koje ove mjere posti\u017eu. Tijekom devedesetih godina, a posebice nakon vojno redarstvene operacije Oluja, \u010ditavim nizom zakonskih akata i administrativnih praksi, od privremene suspenzije odre\u0111enih odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama etni\u010dkih i nacionalnih zajednica, preko Zakona o podru\u010djima od posebne dr\u017eavne skrbi i administrativnih procedura za stjecanje potvrde o hrvatskom dr\u017eavljanstvu, pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj su dovedeni u polo\u017eaj koje su brojne me\u0111unarodne organizacije nazivale polo\u017eajem gra\u0111ana drugog reda. Tim mjerama je posebice bila pogo\u0111ena populacija izbjeglih Srba, prisilno raseljenih nakon operacije Oluja, kojima je povratak bio uvelike ote\u017ean u trenutku kada je on za njih predstavljao najpo\u017eeljnije rje\u0161enje izbjegli\u010dkog pitanja.<\/p>\n

Nakon mirne reintegracije isto\u010dne Slavonije, a posebice nakon 2000, dolazi do vidnih pomaka u pravnim rje\u0161enjima, barem \u0161to se ti\u010de osnovnih pretpostavki povratka, poput reguliranja statusa, ve\u0107e sigurnosti i povrata imovine, no te mjere su za ve\u0107inu povratnika do\u0161le prekasno. Suvremene studije prisilnih migracija pokazuju da u izbjegli\u010dkom ciklusu postoji tranzicijsko razdoblje u kojem izbjeglice te\u017ee povratku domu, a za hrvatske Srbe dom se nesumnjivo nalazio u Hrvatskoj. Ukoliko ovo razdoblje potraje du\u017ee, one polako mijenjaju svoje \u017eivotne strategije te se usmjeravaju ka prihva\u0107anju zemlje prihvata kao mogu\u0107e to\u010dke trajnog nastanjenja. Ukoliko se stvarne mogu\u0107nosti za povratak dogode u trenutku kada je proces ve\u0107 poodmakao, tada je te\u0161ko realno o\u010dekivati da bi se biv\u0161e izbjeglice odlu\u010dile na povratak.<\/p>\n

Poglavlje 23. predpristupnih pregovora s EU, a koje se ticalo i prava nacionalnih manjina, zatvoreno je unato\u010d mnogim nerije\u0161enim problemima. Smatrate li da \u0107e Vlada u skorijoj budu\u0107nosti pokrenuti postupke za ukidanje postoje\u0107ih diskriminatornih praksi, kao \u0161to je ona o uvjetovanju sredstava za obnovu stalnim nastanjenjem u obnovljenom objektu?<\/strong><\/p>\n

Na\u017ealost, bez izvanjskog faktora i pritiska koji je proizlazio iz pregovora Hrvatske s EU, u hrvatskom javnom diskursu bi se neka pitanja vezana uz izbjegle Srbe jako te\u0161ko postavljala. Tek se tijekom pristupnih pregovora koliko toliko osvijestila \u010dinjenica da su izbjegli Srbi prije svega i hrvatski dr\u017eavljani. U tom kontekstu, brojna pitanja koja su bila ignorirana u proteklom razdoblju danas ipak postaju predmetom javne rasprave. Me\u0111utim, rje\u0161avanje preostalih otvorenih pitanja prije svega \u0107e ovisit o kvaliteti dijaloga izme\u0111u Hrvatske i Srbije te uklju\u010divanju predstavnika srpske nacionalne manjine, samih izbjeglica i organizacija koje se na terenu bave problemom povratka i integracije u procese rje\u0161avanja istih. Pri tome je iznimno va\u017eno uva\u017eavanje stvarnih \u017eivotnih situacija do kojih dolazi tijekom implementacije odre\u0111enih zakona, a koji se na prvi pogled ne \u010dine diskriminiraju\u0107im za pripadnike srpske zajednice. Primjerice, uvjetovanje sredstava za obnovu stalnim nastanjenjem u obnovljenom objektu na prvi se pogled ne mora \u010diniti spornim. Me\u0111utim, te odrednice ne uva\u017eavaju \u010dinjenicu da su izbjeglice osobe koje su pravno i \u017eivotno trajno vezane i uz Hrvatsku i uz Srbiju. Iako se veliki broj tih ljudi ne \u017eeli vratiti u Hrvatsku, njihova integracija u srpsko dru\u0161tvo uvelike ovisi o dru\u0161tvenim i materijalnim resursima ste\u010denim u Hrvatskoj. Prema tome, rje\u0161enja koje vode k isklju\u010divom odre\u0111enju zavr\u0161etka izbjegli\u010dkog ciklusa trajnim nastanjenjem u isklju\u010divo jednu dr\u017eavu, ne sagledavaju realno \u017eivotni kontekst u kojem se prisilni imigranti naj\u010de\u0161\u0107e nalaze.<\/p>\n

Velik dio izbjeglica zadr\u017eao je hrvatsko dr\u017eavljanstvo i zatra\u017eio hrvatske dokumente, unato\u010d \u010dinjenici da se mnogi od njih nisu odlu\u010dili na povratak u Hrvatsku. \u0160tovi\u0161e, mnogi od njih nisu predali ni zahtjev za obnovu imovine. Koji su naj\u010de\u0161\u0107i razlozi da ipak zadr\u017ee dr\u017eavljanstvo i dokumente?<\/strong><\/p>\n

Iako je stjecanje hrvatskih dokumenata jedna od pretpostavki koja izbjeglicama olak\u0161ava povratak i integraciju u Hrvatsku, za biv\u0161e izbjeglice, pa i one koji su se odlu\u010dili integrirati u dr\u017eave prihvata, hrvatski dokumenti imaju i druge funkcije i simboli\u010dke uloge. Tijekom razgovora s pripadnicima ove populacije, uo\u010dio sam da hrvatske dokumente vide kao dodatni element sigurnosti i mogu\u0107nosti ve\u0107ih izbora, kako za sebe, tako i za svoju djecu. Posebice se na taj na\u010din hrvatsko dr\u017eavljanstvo percipira u kontekstu skorog ulaska Hrvatske u EU. Me\u0111utim, opcija ve\u0107e mobilnosti koja dolazi s EU dokumentima vidi se prije svega kao oblik naslje\u0111a i prednosti koje se prenose na sljede\u0107e generacije, dok za izbjeglice koje su se integrirale u srpsko dru\u0161tvo ono i nema veliku funkcionalnu prednost u odnosu na srpsko dr\u017eavljanstvo. Brojni ispitanici su isticali va\u017enost hrvatskih dokumenata u kontekstu vlastitog identiteta. Na pitanje gdje pripadaju, naj\u010de\u0161\u0107i odgovor je nigdje – ni Srbiji ni Hrvatskoj. Dok Srbija predstavlja odredi\u0161te njihovog krajnjeg nastanjenja, uz Hrvatsku su vezane percepcije njihovog regionalnog identiteta i porijekla. U tom kontekstu hrvatsko dr\u017eavljanstvo se pojavljuje u dvojakoj ulozi – kao simboli\u010dka veza sa zavi\u010dajem i razdobljem prije rata, kada nisu bili raseljena lica ve\u0107 punopravni gra\u0111ani, i kao protestni \u010din kojim se podsje\u0107a da su Srbi u Hrvatskoj, za razliku od danas, \u017eivjeli u daleko ve\u0107em broju.<\/p>\n

Unato\u010d odredbi iz Ustavnog zakona, prema kojoj predstavnici manjina imaju prednosti pri zapo\u0161ljavanju u javnom sektoru, u recentno vrijeme svjedoci smo sve \u010de\u0161\u0107em ignoriranju tok zakonskog okvira. U kojoj mjeri ta situacija budi apatiju me\u0111u srpskom zajednicom?<\/strong><\/p>\n

U javnom diskursu \u010desto se na izbjegli\u010dku populaciju ili na pojedine manjinske grupe promatra kao na pasivne \u017ertve diskriminiraju\u0107ih praksi i politika, dok se zanemaruje \u010dinjenica da se vrlo \u010desto upravo ova populacija uspijeva prilagoditi i najnepovoljnijim \u017eivotnim situacijama. Tijekom istra\u017eivanja povratni\u010dkih iskustava manjinskih izbjeglica u gradu Glini 2006. i 2007. godine uo\u010dio sam da su ovi povratnici, suo\u010deni s prvotnim diskriminiraju\u0107im praksama lokalne administracije tijekom devedesetih, razvili strategije integracije u lokalnu sredinu mimo javnih institucija. No negativna iskustva s dr\u017eavnim institucijama nisu nu\u017eno vodile do istih reakcija u svakodnevnim situacijama. Ako, primjerice, nemate izgra\u0111en klub za mlade, a oni nemaju gdje izlaziti, mladi \u0107e po\u010deti me\u0111usobno sura\u0111ivati na uspostavi takvih sadr\u017eaja. Spomenuta diskriminacija je rezultirala i time da povratnici hrvatsku dr\u017eavu nisu percipirali kao partnera. Vrlo \u010desto povratnici svoje primarne do\u017eivljaje institucija temelje na svojim prvim iskustvima s njima, a ako su ona negativna, institucije \u0107e se i u budu\u0107nosti izbjegavati, \u010dak i kada se situacija promjeni na bolje. To je svakako aspekt na kojoj hrvatske vlasti trebaju jo\u0161 puno raditi, a ve\u0107a predstavljenost pripadnika manjinske zajednice mobiliziranih iz lokalnog stanovni\u0161tva sigurno bi doprinijela i promjeni percepcije javnih institucija u o\u010dima samih povratnika, te poslala pozitivniju i inkluzivniju poruku onima koji razmi\u0161ljaju o povratku.<\/p>\n

S druge strane, \u010desto se mogu \u010duti i pritu\u017ebe izbjeglica koje su odlu\u010dile ostati u Srbiji, na tamo\u0161nje institucije.<\/strong><\/p>\n

Pitanje hrvatskih Srba izbjeglih devedesetih godina predstavlja posebno zanimljivo istra\u017eiva\u010dko pitanje. Tijekom devedesetih, hrvatske politike su vi\u0161e promicale njihovo isklju\u010divanje nego integraciju u hrvatski pravni poredak, dok je slijedom ratnih doga\u0111anja ova populacija etiketirana kao trajna prijetnja i neprijatelj hrvatske dr\u017eavnosti. Tako ih je i sam predsjednik Tu\u0111man u svojim govorima uspore\u0111ivao s “karcinomom na hrvatskom nacionalnom bi\u0107u”. U tom kontekstu, za ve\u0107inski dio hrvatske javnosti njihov odlazak je logi\u010dna posljedica njihovog odbijanja prihva\u0107anja hrvatske dr\u017eave, te se i na potencijalni povratak nije gledalo blagonaklono. S druge strane, srpske elite su svoje vojne akcije na prostorima susjednih republika legitimirale potrebom za\u0161tite i skrbi za svoju nacionalnu bra\u0107u izvan Srbije. Odlaskom iz Hrvatske, ova populacija je imala prigodu testirati skrb Srbije za svoje sunarodnjake. No, ve\u0107 tijekom dolaska u Srbiju, izbjeglice su se na\u0161le u te\u0161kom polo\u017eaju – ve\u0107ina mu\u0161karaca je popisivana, hap\u0161ena i prepu\u0161tena paramilitarnim skupinama koje su ih nasilno mobilizirale i odvodile na rati\u0161ta u isto\u010dnoj Slavoniji i BiH. Nadalje, stjecanje srpskog dr\u017eavljanstva ve\u0107im dijelom im je omogu\u0107eno tek nakon 2002, a za razliku od Hrvatske, koja je tijekom rata imala razvijen sustav pomo\u0107i hrvatskim prognanicima, ve\u0107ina mojih ispitanika isti\u010de da je pomo\u0107 srpskih vlasti ovoj populaciji bila neadekvatna i simboli\u010dna. Drugim rije\u010dima, njihova integracija u srpsko dru\u0161tvo ovisila je primarno o individualnim kapacitetima i sposobnostima izbjeglica na prilagodbu izbjegli\u010dkim okolnostima. Danas, gotovo sedamnaest godina nakon Oluje, u srpskom dru\u0161tvu se uz ovu populaciju vezuju uglavnom negativni stereotipi koji ih definiraju kao prijetnju i uzrokom mnogih negativnih pojava u dru\u0161tvu, poput korupcije. Solidarnost s njihovim sudbinama se uglavnom pojavljuje sporadi\u010dno u kontekstu posebnih okolnosti kao \u0161to je to bio slu\u010daj tijekom izricanja osloba\u0111aju\u0107ih presuda generalima Gotovini i Marka\u010du. Me\u0111utim, nakon \u0161to se mediji ispu\u0161u o toj temi, na snagu ponovno dolazi stari oblik interakcije u kojoj izbjeglice ponovno nisu definirane kao “na\u0161i”, ve\u0107 kao prijetnja za radna mjesta.<\/p>\n

Koliko je spomenuta presuda utjecala na dodatno umanjenje \u017eelje za njihovim povratkom u Hrvatsku?<\/strong><\/p>\n

Moje istra\u017eivanje integracijskih iskustava hrvatskih Srba u Vojvodini zapo\u010delo je dva mjeseca prije presude generalima. Sama \u010dinjenica da je nakon nje zbog revoltiranosti i razo\u010daranja situacijom odre\u0111eni broj dogovorenih informanata odustao od intervjua, pokazuje kakav je utjecaj ona imala na izbjegli\u010dku populaciju. Za njih ova presuda zna\u010di da im se negira status \u017ertve, dok je nacionalna euforija u Hrvatskoj, koja je pratila osloba\u0111anje generala, do\u017eivljena kao sna\u017ena poruka o njihovoj nepo\u017eeljnosti u toj zemlji. Neovisno o pitanju individualne odgovornosti generala, vi\u0161e je zabrinjavala odsutnost empatije prema sudbinama tisu\u0107a ljudi koji su napustili svoje domove nakon Oluje. Slijedom navedenog, i oni koji su o povratku razmi\u0161ljali, sada iz temelja preispituju tu opciju jer nisu sigurni da bi povratak vodio osiguravanju najboljih mogu\u0107ih sigurnosnih i \u017eivotnih uvjeta, kako za njih, tako i za njihove potomke.<\/p>\n

U hrvatskoj javnosti je jo\u0161 uvijek prisutan diskurs iz devedesetih da su oni zapravo dobrovoljno izbjegli u Srbiju.<\/strong><\/p>\n

Ta pri\u010da je posebice poja\u010dana recentnim haa\u0161kim odlukama koje su u Hrvatskoj protuma\u010dene kao ukidanje hrvatske odgovornosti za njihov odlazak. Odlazak se \u010desto promatra kao \u010din njihove slobodne volje do kojeg je do\u0161lo slijedom odbijanja prihva\u0107anja hrvatskih vlasti, ili iz straha od odmazde za zlo\u010dine koji su po\u010dinjeni nad Hrvatima za vrijeme rata. Op\u0107enito, kada se razgovara o razlozima za\u0161to su ovi ljudi uop\u0107e ostali na pobunjenim podru\u010djima tijekom rata, vrlo kompleksna tematika te\u017eine njihovih odluka o ostanku se svodi na simplificiranu crno-bijelu karakterizaciju likova. \u010cini mi se da u dijelu hrvatske javnosti ne postoji volja da ove pojedince sagleda van etni\u010dke kategorije, primarno kao ljude koji su u iznimno te\u0161kim politi\u010dko-dru\u0161tvenim okolnostima trebali donositi velike odluke kod kojih je za svaku odabranu opciju ishod bio iznimno nesiguran i vrlo vjerojatno lo\u0161, za \u0161to god da se odlu\u010dili.<\/p>\n

Istra\u017eivanja pokazuju da je veliki broj hrvatskih gra\u0111ana srpske nacionalnosti slijedom pritisaka po\u010deo napu\u0161tati Hrvatsku znatno prije ratnih zbivanja, i posebice prije operacije Oluja. Danas imamo presude hrvatskih sudova za zlo\u010dine po\u010dinjene na Pakra\u010dkoj Poljani, u Kerestincu i Lori, a ne treba sumnjati da su se slijedom glasina o navedenim zlo\u010dinima iz sigurnosnih razloga i drugi Srbi iz urbanih podru\u010dja Hrvatske odlu\u010divali za odlazak. Isto tako, u Hrvatskoj postoji diskurs da su Srbi neposredno prije Oluje dobili upute o odlasku s jasno osmi\u0161ljenim planom naseljavanja u odre\u0111ena mjesta Srbije. Ako je takvog plana i bilo, onda se on odvijao mimo dogovora sa samim stanovnicima tih podru\u010dja. Ve\u0107ina mojih sugovornika je vjerovala da je odlazak kratkotrajan te da \u0107e se brzo vratiti svojim ku\u0107ama, \u0161to se nije dogodilo. Me\u0111utim, u Hrvatskoj se na ovu populaciju i dalje gleda kao na potencijalne neprijatelje, a ne kao ljude koji u kontekstu konflikta poku\u0161avaju donijeti najbolje mogu\u0107e odluke.<\/p>\n

Trenutno svjedo\u010dimo rasplamsavanju nacionalisti\u010dkih strasti i zbog odluke Vlade da provede zakonsku odredbu o uvo\u0111enju dvojezi\u010dnosti u Vukovaru.<\/strong><\/p>\n

Zabrinjavaju\u0107a je ve\u0107 sama \u010dinjenica da je provo\u0111enje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, u situaciji kada su se za provo\u0111enje odre\u0111enih odredbi ostvarili zakonom predvi\u0111eni uvjeti, izazvala toliko kontroverzi. Neovisno o raspravi o tomu je li \u0107irilica povijesno hrvatsko pismo, je li ono autenti\u010dno pismo srpske zajednice u Hrvatskoj te treba li se s implementacijom dvojezi\u010dnih znakova jo\u0161 pri\u010dekati u kontekstu drugih, ve\u0107ih ekonomskih problema koje Vukovar ima, zabrinjava \u010dinjenica da dio hrvatskih medija uvo\u0111enje \u0107irilice vidi isklju\u010divo kao provokaciju srpske manjine prema ve\u0107inskom hrvatskom stanovni\u0161tvu i koristi je kao izgovor za obnovu diskursa koji hrvatske Srbe prikazuje jednodimenzionalno, isklju\u010divo u kontekstu ratnih zlo\u010dina koje su neki pripadnici srpske nacionalne zajednice u\u010dinili protiv pripadnika ve\u0107inskog naroda. Promocija takvog diskursa puno je ozbiljnija od pitanja same \u0107irilice, jer \u0161alje poruku i onim pripadnicima srpske nacionalne manjine kojima pitanje pisma i nije toliko va\u017eno, da je pozicija Srba u Hrvatskoj primarno odre\u0111ena kolektivnom i isklju\u010divom krivnjom za doga\u0111anja u devedesetima. Kao takav on sigurno ne doprinosi uspostavi ravnopravnosti pripadnika ove zajednice u hrvatskom dru\u0161tvu, kao ni percepciji povratka kao po\u017eeljnoj opciji me\u0111u izbjeglim Srbima koji o toj opciji jo\u0161 razmi\u0161ljaju.<\/p>\n

Ministar branitelja nedavno je najavio i uvo\u0111enje tema o Domovinskom ratu u \u0161kolske programe, pri \u010demu je naglasak stavljen na posjet mjestima na kojima su stradale ve\u0107inom \u017ertve hrvatske nacionalnosti. U kolikoj mjeri bi tako konstruiran program bio kontraproduktivan?<\/strong><\/p>\n

Domovinski rat predstavlja jedan od najva\u017enijih povijesnih doga\u0111aja u izgradnji hrvatske dr\u017eave i kao takav sigurno treba biti pou\u010davan u \u0161kolama. Po tome Hrvatska sigurno ne odudara od drugih europskih zemalja koje u svom kurikulumu ovakvim pitanjima posve\u0107uju posebnu pozornost. Ono \u0161to je problem s najavama ministra Mati\u0107a je \u010dinjenica da se planiraju posjeti isklju\u010divo mjestima stradavanja ve\u0107inskog naroda. Osobno smatram da posjet mjestima stradavanja poput Ov\u010dare i \u0160kabrnje mo\u017ee biti korisno u obrazovnom procesu, ali moramo vidjeti koja se poruka \u0161alje ukoliko se u kurikulumu posje\u0107uju mjesta stradavanja hrvatskog naroda od strane srpskih vojnih vlasti, a s druge strane se zanemaruju mjesta na kojima su stradali neki drugi hrvatski dr\u017eavljani od strane nekih drugih agenata i vojski. Ako taj program pored Ov\u010dare ne poprati, primjerice, posjet Kerestincu ili Lori, onda je krajnje upitna svrha ovog programa: \u017eeli li se njime poslati poruka o visokoj cijeni slobode i izgradnji samostalne dr\u017eave otvorene za sve njezine gra\u0111ane, upozoriti na ratna stradavanja civila te dati pijetet \u017ertvama rata, uz opomenu da je svaki rat lo\u0161, ili se \u017eeli institucionalno promicati pri\u010da o dijelu hrvatskih dr\u017eavljana kao trajnih neprijatelja hrvatske dr\u017eave, pri \u010demu se stradavanja manjinskog naroda ne do\u017eivljavaju kao jednako va\u017ena za budu\u0107u stabilnost hrvatskih institucija? Kao \u0161to sam prije spomenuo, takva poruka opet ne doprinosi ravnopravnoj integraciji svih hrvatskih gra\u0111ana u hrvatsko dru\u0161tvo.<\/p>\n

Koliko je pogor\u0161anju situacije svih ovih godina doprinio spomenuti medijski diskurs?<\/strong><\/p>\n

U Hrvatskoj je zadnjih dvadeset godina dominantni trend predstavljanja srpske nacionalne zajednice u kontekstu paramilitarnih trupa koje su po\u010dinile stra\u0161ne zlo\u010dine nad pripadnicima ve\u0107inskog naroda, raketiranja hrvatskih gradova od strane JNA, te isklju\u010divu odgovornost za rat u Hrvatskoj. Od predstavnika ove zajednice uvijek se o\u010dekuje jasna isprika kako bi ih se mo\u017eda prihvatilo kao legitimnog sugovornika u temama o doga\u0111anjima iz devedesetih, neovisno o tomu da li su i sami bili \u017ertve rata. Sigurno je da bi medijski diskurs koji bi prikazivao ravnopravnost \u017ertava, i koji bi isticao komponentu stradavanja ljudskih bi\u0107a prije njihove etni\u010dke klasifikacije doprinio ve\u0107em razumijevanju me\u0111u stradalnicima rata. No zadnjih dvadeset godina takvih primjera u javnom medijskom prostoru gotovo da i nema. Ve\u0107i dio javnosti ne\u0107e se slo\u017eiti s ovom tvrdnjom, pa vam u prilog ove teze mogu navesti prikazivanje dokumentarnog filma Oluja nad Krajinom u jednoj od emisija Latinice. Problem je u tome \u0161to se ve\u0107ina gra\u0111ana Hrvatske sje\u0107a okvirnog dana kada je ta emisija prikazana, \u0161to zapravo ukazuje da je rije\u010d o iznimnom odudaranju od sveop\u0107eg mainstreama izvje\u0161tavanja o doga\u0111anjima iz devedesetih. S druge strane, prikazivanje stradanja hrvatskih \u017ertava su toliko u\u010destale da samo potvr\u0111uju dominantnu percepciju javnosti o Hrvatima kao isklju\u010divim \u017ertvama rata, \u0161to s druge strane posti\u017ee efekt poja\u010davanja percepcije kolektivne odgovornosti svih Srba za ta stradanja. Vjerujem da bi denacionalizirani pristup izvje\u0161tavanja o ratnim \u017ertvama sigurno doprinio kvalitetnijem dijalogu i boljoj integraciji svih gra\u0111ana u hrvatsko dru\u0161tvo.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Viktor Koska: Zabrinjavaju\u0107e je \u0161to nakon osloba\u0111aju\u0107e presude Gotovini i Marka\u010du ne vidimo empatiju prema sudbinama tisu\u0107a ljudi koji su napustili svoje domove nakon “Oluje”. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-108675","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/108675","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=108675"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/108675\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=108675"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=108675"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=108675"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}