{"id":106367,"date":"2013-02-17T08:45:02","date_gmt":"2013-02-17T07:45:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=106367"},"modified":"2013-02-17T14:23:26","modified_gmt":"2013-02-17T13:23:26","slug":"partizanska-vrlina-isusa-krista","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/02\/17\/partizanska-vrlina-isusa-krista\/","title":{"rendered":"“Partizanska” vrlina Isusa Krista"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Branko Sekuli\u0107<\/strong><\/p>\n

Kada govorimo o Kristovoj partizanskoj kvaliteti, poglavito na na\u0161im balkanskim podru\u010djima, potrebno je prije svega libiti se svih onih \u0161turih povijesnih tuma\u010denja uz koje smo neumorno odrastali, jer u takvom kontekstu pridjev “partizanski” nipo\u0161to generalno ne mo\u017ee biti uzet kao vrlina.<\/p>\n

Isus se ukazuje kao inkarniran,
\npartizan u svijetu obespravljenih.<\/p>\n

Jon Sobrino<\/p>\n

No, to \u0161to u nas ne mo\u017ee biti tako uzet, nipo\u0161to ne zna\u010di da na jednoj sveop\u0107oj eti\u010dkoj razini on kao takav, tako i ne funkcionira. \u0160tovi\u0161e, na tom, rekao bih, egzistencijalnom polju, on je simbol odre\u0111enih humanisti\u010dkih faktora koji u sebi sa\u017eima vrednote kao \u0161to su borba za ljudska prava, solidarnost, empatija, po\u0161tovanje, dakle, sve ono \u0161to ovom svakodnevnom svijetu, u njegovom uobi\u010dajenom pro\u017eimanju kultura, uvjerenja, ljudi i kapitala, nepobitno su\u0161tinski nedostaje. Upravo iz tog razloga, Isus kao utjelovljeni Bog usred takve svjetine i nije mogao druga\u010dije biti shva\u0107en nego kao prijetnja, jer je njegovo o\u017eivotvorenje tada\u0161njim vlastodr\u0161cima, bilo duhovnim, bilo civilnim, prije svega donijelo ogledalo u kojem se reflektiraju svi oni njihovi maniri koji od okoline u kojoj obitavaju ne rade ni\u0161ta, toliko pomno koliko masovne grobnice \u010dojstvu i moralu, \u010demu je Kristov odraz upravo opre\u010dan.<\/p>\n

\"\"<\/a>I tu nastaje taj akutni sraz onog \u0161to bi u zrcalu \u017eeljeli vidjeti i onog \u0161to uvi\u0111aju. “Farizeji su odbijali bilo kakvo pribli\u017eavanje Kraljevstvu koje je isklju\u010divalo njihovu favorizaciju. To bi razbilo njihovu sliku koju su stvorili o jednakosti i pravdi. Poradi toga su tako o\u0161tro i kritizirali Isusa koji je jeo s gre\u0161nicima i obi\u010dnim narodom, te lije\u010dio subotom.”[1] Ukratko, mi bismo vjerovali u Boga dobrote i ljubavi, ali bismo razapeli sva njegova djela, jer su upravo ona ta koja nas upozoravaju da iskrivljeno razumijevamo vjeru, s obzirom da slika ne odra\u017eava ono \u0161to bismo mi htjeli, ve\u0107 ono \u0161to doista jesmo. Na taj na\u010din, stolje\u0107ima se razvijalo krivovjerje koje je istinskoj aktivisti\u010dkoj duhovnosti navuklo odoru institucionalne uniformnosti pasivnih religijskih obilje\u017eja u kojima se Krista poput nekakva zamorca dresira na koloturi efemernih ljudskih prohtjeva, po\u010desto, predstavljaju\u0107i ga na taj na\u010din tek figurom mnogih obreda, u kojima on u kona\u010dnici nije bit, ve\u0107 sporedna uloga popratnog zabavnog sadr\u017eaja. No, to je dah na\u0161eg vremena u kojem konzumerizam kroz hiperprodukciju \u017eivota (Baudrillard) zauzima sredi\u0161nje mjesto dru\u0161tvenog saop\u0107avanja, izbijaju\u0107i iz fokusa i bacaju\u0107i na marginu sve ono \u0161to ne donosi brza rje\u0161enja i brzu zaradu, dakle, upravo opozitno onome kako kr\u0161\u0107anstvo kao modus \u017eivljenja funkcionira. Stoga je u ovim okolnostima, neophodno revidirati kriterije Isusove prakse i skinuti s njega pljesnive naslage, kako institucionalne crkvene propagande tako i suvremenog politikanskog relativizma, jer su Kristov lik i djelo mo\u0107an argument kvalitetnog otpora svemu navedenom. I prljavom hramskom novcu i sljepilu carskih slu\u017ebenika u \u010dijem je svijetu on djelovao poput gerilca, duboko imunog na la\u017ei, reperkusije porobljenih vrijednosti u kojima je obitavao.<\/p>\n

On je prihvatio svijet kakav jest, spremno se prepustiv\u0161i sudbini koja mu je namijenjena, no jednako tako, unato\u010d okrutnoj patnji, nije odustao vjerovati da se svi navedeni, prevaranti i tla\u010ditelji, mogu preobraziti nabolje, postaju\u0107i zemlji po kojoj gaze ukras, a ne korov. Ta konkretna utopija, pro\u017eeta krvlju, znojem, razumijevanjem i prije svega upornom borbom za bolje sutra, jest partizanska vrlina Isusa Krista. To zna\u010di biti potpuni \u010dovjek i potpuni Bog. Inkarnirati se na socijalno izrazito trusnom mjestu, unutar dru\u0161tvenog sloja \u010dija je politi\u010dka uloga posve ni\u0161tavna, u vrijeme u kojem je \u017eivot nekolicine takvih pu\u010dana vrijedio manje od \u017eivota dotrajalog zapre\u017enog anga\u017eiranog djelovanja vola i k tome se usuditi re\u0107i tada\u0161njim kolovo\u0111ama institucionalnog nasilja da grije\u0161e, ali da imaju priliku svoje postojanje u\u010diniti vrijednim, jer im je opro\u0161teno, jest uistinu ono \u0161to mnogi progresivniji teolozi nazivaju ludo\u0161\u0107u kri\u017ea.<\/p>\n

“Sablazan i ludost kri\u017ea kriju se upravo u \u010dinjenici da tamo gdje se \u010dini da je sve sam neuspjeh, patnja i poraz, upravo tamo je sva snaga beskona\u010dne Bo\u017eje ljubavi. Ta se ljubav o\u010dituje na na\u010din koji nitko ne bi o\u010dekivao i koji se naizgled kosi s uvrije\u017eenim pravilima prema kojima se tuma\u010di Bo\u017eje djelovanje.”[2]<\/p>\n

Ali, usuditi se i jest ono \u0161to \u010dini kategori\u010dku razliku izme\u0111u klasi\u010dnog i svrhovitijeg postojanja, izme\u0111u velike du\u0161e i uobi\u010dajena \u017eivotarenja, a ako je, uz to, takva inicijativa pro\u017eeta i humanisti\u010dkim nakanama, tada jasno zadobivamo prakti\u010dni uzor dru\u0161tveno anga\u017eiranog djelovanja. S tom razlikom, \u0161to u ovom na\u0161em kontekstu, u kojem je kr\u0161\u0107anstvo jedan od temeljnih stupova europske kulture, Isusa mo\u017eemo smatrati prauzorom navedenog aktivizma, jer ako i ogolimo sva njegova religijska obilje\u017eja, ostaje nam savr\u0161ena etika otpora svemu onom \u0161to ovaj svijet ko\u010di u razvoju svojih duhovnih kapaciteta izra\u017eenom kroz simbiozu prirode, \u017eivotinja i \u010dovjeka, \u0161to je spomenuti utjelovljeni Bog, da se poslu\u017eim teologijom Jona Sobrina, u\u010dinio kroz tri vida poistovje\u0107ivanja. Dao je sebe najni\u017eoj klasi, najizrabljenijima, preuzeo je na sebe ljudskost sa svim njenim osmr\u0107enim ograni\u010denjima te je posredovao da njegova smrt bude zamjena za spas mnogima.[3]<\/p>\n

Takvo \u0161to, naime, bez obzira na teisti\u010dka ili ateisti\u010dka polazi\u0161ta, na neki na\u010din, mo\u017ee poslu\u017eiti kao izuzetan primjer neideolo\u0161kog nastupa posve libljenog bilo kakvog skrivenog egoisti\u010dnog interesa, \u0161to je ipak izuzetan raritet u povijesti me\u0111uljudskih odnosa. Jer “biti vjeran Bogu Krista Isusa zna\u010di sagledavati stvari sa dna, iz potreba siroma\u0161nih u dru\u0161tvu, izrabljivanih klasa, prezrenih etni\u010dkih grupa i marginaliziranih kultura. Treba se spustiti u pakao ovog svijeta, u zajednice gdje su mizerija, nepravda, borba i nada prezrenih…”[4] Takav, egzistencijalisti\u010dki radikalan na\u010din bivanja jest \u017eivot posve poklonjen drugima, \u010dime se izraz partizanstva iz fundusa redefinira, postaju\u0107i ultimativnom socijalnom vrlinom apsolutno humanisti\u010dkih tendencija. To je i jest snaga Isusove prakse, suborstvo i sudrugarstvo koje ne kalkulira sa vlastitim usudom, ukoliko to zna\u010di, \u010dak ne ni \u017eivot, ve\u0107 tek mogu\u0107nost \u017eivota drugima, \u0161to je toliko relativna stavka i rizi\u010dan potez da je njegova smrt iskazana putem kri\u017ea neupitno postala, ne samo pitanje kr\u0161\u0107anske vjere, nego i kr\u0161\u0107anskog obraza.<\/p>\n

Odva\u017eiti se re\u0107i i to isto \u010diniti, bez obzira na te\u017einu zahtjeva, time postaje klju\u010d onoga \u0161to bi svaki \u010dovjek u svojem svakodnevnom \u017eivotu, ukoliko ve\u0107 nije, trebao po\u010deti primjenjivati.<\/p>\n

Krist je u\u0161ao u sigurnu smrt tek poradi vjere u ljudski rod, a ne \u010dinjenice da \u0107e njegova krv donijeti i prijeko potrebni mir. Odva\u017eiti se re\u0107i i to isto \u010diniti, bez obzira na te\u017einu zahtjeva, time postaje klju\u010d onoga \u0161to bi svaki \u010dovjek u svojem svakodnevnom \u017eivotu, ukoliko ve\u0107 nije, trebao po\u010deti primjenjivati, jer takvi moralni uzusi dru\u0161tveno su progresivni i uklopljivi u svaki \u017eivotni nazor kojem je Dobro najvi\u0161a duhovna instanca. No, \u010dini se da takva svijest dobrano hlapi u na\u0161im socijalnim odnosima, jer \u010dovjek okrenut sebi i zatrovan konzumeristi\u010dkom ideologijom uvjeren da je u vje\u010dnom manjku ne\u010dega, jednostavno zaboravlja na su\u0161tinu svog bivanja, a na taj na\u010din se okre\u0107e kako od svoje ideje etosa, tako i od svojih bli\u017enjih i svojih ciljeva.<\/p>\n

Partizanstvo Krista Isusa, upravo ovaj koncept destrukcije, pacifisti\u010dki, ali udarni\u010dki razbija, i ukoliko mu se pru\u017ei prilika da svojim naukom kroz istinsko u\u010deni\u0161tvo mijenja stvari iz korijena, postoji neka nada da \u0107e budu\u0107nost na\u0161ih potomaka, barem jednim svojim djelom, znati pjevati o pro\u0161losti svojih predaka kao \u0161to jedan dio nas trenutno pjeva o njoj.<\/p>\n

[1] Jon Sobrino, Jesus in Latin America, New York: Maryknoll – Orbis book, 1987., str. 91.<\/em><\/p>\n

[2] Papa Benedikt XVI., “Kristov kri\u017e u sredi\u0161tu Pavlova navje\u0161taja”, op\u0107a audijenciji u Rimu, srijeda, 29. listopada 2008.<\/em><\/p>\n

[3] Detaljnije o tome u knjizi Jona Sobrina Kristologija sa raskr\u0161\u0107a. (Christology at the Crossroads: A Latin American Approach, Eugene (Oregon): Wipf & Stock Pub, 2002.)<\/em><\/p>\n

[4] Gustavo Gutierrez, The power of the poor in history, Eugene (Oregon): Wipf & Stock Pub, 1983., str. 211.<\/em><\/p>\n

H-alter<\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kada govorimo o Kristovoj partizanskoj kvaliteti, poglavito na na\u0161im balkanskim podru\u010djima, potrebno je prije svega libiti se svih onih \u0161turih povijesnih tuma\u010denja uz koje smo neumorno odrastali, jer u takvom kontekstu pridjev “partizanski” nipo\u0161to generalno ne mo\u017ee biti uzet kao vrlina. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-106367","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/106367","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=106367"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/106367\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=106367"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=106367"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=106367"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}