{"id":104497,"date":"2013-01-27T08:41:51","date_gmt":"2013-01-27T07:41:51","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=104497"},"modified":"2013-01-27T08:41:51","modified_gmt":"2013-01-27T07:41:51","slug":"dijagnosticar-a-ne-propovjednik","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/01\/27\/dijagnosticar-a-ne-propovjednik\/","title":{"rendered":"Dijagnosti\u010dar, a ne propovjednik"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Zygmunt Bauman je ro\u0111en 1925. godine u Poljskoj, od 1971. \u017eivi u Engleskoj i predaje na Sveu\u010dili\u0161tu Leeds. Jedan je od najva\u017enijih i najutjecajnijh sociologa dana\u0161njice. Objavio je gotovo \u0161ezdeset knjiga od kojih se nemali broj ubraja u klasike sociolo\u0161ke i teorijske literature. Podru\u010dja njegova interesa su globalizacija, modernizam, postmodernizam, konzumerizam i etika. Neki od njegovih najpoznatijih naslova su “Modernost i Holokaust”, “Globalizacija: ljudske posljedice”, “Individualizirano dru\u0161tvo”, “Teku\u0107a modernost”, “Teku\u0107i \u017eivot”, “Postmoderna etika”, “Dru\u0161tvo pod opsadom”.<\/p>\n

Jeste li se nekad uvjerili na vlastitoj ko\u017ei da sloboda ima svoje granice?<\/strong><\/p>\n

Beskrajno mnogo puta. Proveo sam nekoliko godina u vojsci, a tamo je malo li\u010dne slobode. Kad sam najzad izi\u0161ao, nagla sloboda me prenerazila. Tamo sam znao \u0161ta se radi od 9 do 17, a tu odjednom dan pun odluka. Sloboda je ograni\u010dena – to je nauk koji saznaje beba koja pu\u017ee. Ali znanje da je sloboda puna zamki sti\u010demo tek onda kad se u\u010dimo \u017eivjeti.<\/p>\n

Kakvih zamki?<\/strong><\/p>\n

Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – \u0161to zna\u010di da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, \u010dak i ako se te moje namjere ne sla\u017eu s njihovim \u017eeljama. Dakle sloboda realizacije mojih \u017eelja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako \u010dinim ne\u0161to protiv drugih, poku\u0161avam to umanjiti opravdanjima, obja\u0161njenjima da sam morao. Da nije bilo drugog na\u010dina ni alternative. Ponekad \u010dak sebi poku\u0161avam objasniti da sam u\u010dinio za drugog \u010dovjeka sve, a on za mene ni\u0161ta. Kao da je uzajamnost obja\u0161njenje za moj nedostatak moralnih obaveza!<\/p>\n

A to nije ta\u010dno?<\/strong><\/p>\n

Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek o korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, obja\u0161njavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i te\u0161ko ih prihva\u0107a. Dakle, s jedne strane, drugi \u010dovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge – kako je ponavljao s uporno\u0161\u0107u manijaka sve\u0107enik J\u00f3zef Tischner – postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog \u010dovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom vide\u0107i prizor drugog slobodnog \u010dovjeka. Dakle, pretpostavka “moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je op\u0107a ili je nema.<\/p>\n

Dakle, s jedne strane, ako \u017eelim \u017eivjeti u slobodnom svijetu, moram drugom \u010dovjeku – mu\u017eu, prijateljici, kolegi s posla – dozvoliti da bude slobodan. Ali s druge strane, upravo ti ljudi ograni\u010davaju moju slobodu. Kako to pomiriti?<\/strong><\/p>\n

Sloboda je uvijek povezana s nu\u017eno\u0161\u0107u kompromisa. Apsoutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemogu\u0107a je.<\/p>\n

Boljka na\u0161eg vremena je napumpano ego. \u0160to smo ve\u0107i individualisti, to ja\u010de, agresivnije ulazimo u slobodu drugog \u010dovjeka. \u0160irimo se. U takvim uvjetima te\u0161ko je posti\u0107i kompromis o kome govorite.<\/strong><\/p>\n

Velika teku\u0107a postmodernost, u kojoj \u017eivimo – individualizacija, raspad eti\u010dkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njhov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poni\u0161tila druge glasove – to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: \u017eivimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne dr\u017ei ni rije\u010d, ni obveza. Ali s druge strane, postmodernost je velika \u0161ansa. Jer nekad je na\u0161im moralnim \u017eivotom vladao eti\u010dki kodeks koji je pretendirao na to da ga se op\u0107enito prihva\u0107a. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o konformizmu.<\/p>\n

Za\u0161to?<\/strong><\/p>\n

Moralni odgoj prema eti\u010dkom kodeksu zasnivao se na \u010dinjenju \u010dovjeka poslu\u0161nim. A zapravo, moral je stanje kroni\u010dne nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj u\u010ditelj. I ja se s tim sla\u017eem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan \u010dovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti. Toga da ono \u0161to \u010dinim uti\u010de na sudbinu drugog. Ostavlja trag.<\/p>\n

Trebala bih suspregnuti svoju slobodu u okviru odgovornosti za sudbinu drugog \u010dovjeka? Za\u0161to?<\/strong><\/p>\n

Trebali bismo jo\u0161 i vi\u0161e. Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajedni\u010dki mar\u0161ira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici.ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne \u017eelje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposve\u0107enje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobi\u010dno va\u017ena osobina te odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena. Znam da sam du\u017ean, ali – do\u0111avola! – niko mi nije rekao \u0161ta. I nakon godina mogu razmi\u0161ljati jesam li u\u010dinio ono \u0161to treba, jesam li mogao u\u010diniti vi\u0161e. To je trn u du\u0161i koga ne mogu i\u0161\u010dupati. Vidite i sama kakvi su ti paradoksi slobode. Ka\u017ee se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, mu\u010di me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne no\u0107i, skupule.<\/p>\n

To je vrsta opreza da se ne u\u010dini ne\u0161to pogre\u0161no?<\/strong><\/p>\n

Kad bi barem bilo tako! Ponekad se pojavljuje takav oprez, ali \u010desto stavljamo konjske nao\u010dari da ne bismo preuzimali odgovornost za drugog. Da se ne suo\u010dimo s njim.<\/p>\n

Adam Michnik je nedavno napisao u Gazeti (Gazeta Wyborcza, op.prev.) da je vrijeme u Poljskoj zapo\u010deti razgovor o tome koliko slobode dati politi\u010dkom protivniku. Ili – kako se dogovoriti.<\/strong><\/p>\n

To je beznade\u017ean problem.<\/p>\n

Za\u0161to?<\/strong><\/p>\n

Jer je to pitanje izbora, tako\u0111er i politi\u010dkih. Stavka u borbi je tako\u0111er tko ima pravo dr\u017eati u ruci olovku kojom se crta granice izme\u0111u onoga \u0161to je dozvoljeno i onoga \u0161to nije, onoga \u0161to je moralno i \u0161to nije. Koja od stranaka u parlamentu treba donositi zakone i, na primjer, utvrditi da su homoseksualni brakovi dozvoljeni ili ne.<\/p>\n

Ali svaka granica je sporna i izlo\u017eena primjedbama obaju strana. Ponekad kontestiranje granica ima groteskne forme. Hillary Clinton, vrlo ozbiljan \u010dovjek, pozdravlja doga\u0111aje u Iranu kao prvu u povijesti twitter revoluciju i javlja da je internet nosilac demokracije i slobode. Istoremeno se poku\u0161avalo u ameri\u010dki bajbok baciti Assangea, koji je na mre\u017ei objavio dr\u017eavne tajne. Pa onda, kako je s tim na kraju? Slobodni iskaz na internetu je uvjet slobode ili prijestup? Vidite sama – svaka granica je pod pritiskom s obje strane. Po mom mi\u0161ljenju, ne da se rije\u0161iti problem, mo\u017ee se samo privremo odlo\u017eiti oru\u017eje. A to ne zavr\u0161ava spor.<\/p>\n

A ja sam u svojoj naivnosti mislila da \u0107ete mi re\u0107i kako pomiriti smolensku opciju sa antismolenskom. <\/strong>(Dvije suprostavljene opcije u poljskom politi\u010dkom \u017eivotu, posebno podijeljene i interpretacijom pada predsjedni\u010dkog aviona u Smolensku, op.prev.)<\/p>\n

Nisam propovjednik, ja sam dijagnosti\u010dar. Granice su predmet neprestanih sporova. Stalno \u0107emo pregovarati, sva\u0111ati se. Svako rje\u0161enje \u0107e zadovoljiti jedne, a naljutiti druge. Svako rje\u0161enje \u0107e biti izlo\u017eeno valovima promjenjivih moda. Jednom \u0107e to biti najbolje od mogu\u0107ih rje\u0161enja, ubrzo \u0107e se pojaviti sljede\u0107e, bolje. Taj spor oko granica me\u0111u dozvoljenim i nedozvoljenim, moralnim i nemoralnim \u0107e trajati, jer te granice se ne da utvrditi jednom zauvijek, a ljudi nikada ne\u0107e prestati poku\u0161avati to raditi. Ko god pobijedi u toj bici, ostvarit \u0107e privremenu pobjedu. Ni\u0161ta ne \u010dini granicu nedodirljivom.<\/p>\n

Mi, Poljaci, sukobljavamo se ne samo u politici. Tako\u0111er i u dru\u0161tvenom \u017eivotu. Prof. Zbigniew Miko\u0142ejko je nedavno zahtijevao od mladih majki, \u010dija su nepri\u010duvana djeca galamila pod njegovim balkonom, da po\u0161tuju njegovo pravo na sveti mir. I apelirao ne diskusiju o granicama slobode u Poljskoj.<\/strong><\/p>\n

Ometanje \u017eivota drugima je uobi\u010dajena stvar. Ali i ograni\u010davanje ljudske slobode. Pojavljuju se ideje da se zabrani kori\u0161tenje parfema na ulici, jer postoje ljudi kojima su mirisi neprijatni. I \u0161ta s tim u\u010diniti? Jasno je o \u010demu se radi u ure\u0111enju svijeta otkad je po\u010dela epoha zvana modernizmom: da ga se u\u010dini gostoprimljivijim za \u010dovjeka. Ugodnijim. Treba dozvoliti ljudima \u017eivjeti, ne smije se dozvoliti ljudima da smetaju. Ali te dvije stvari su u konfliktu. I vi biste htjela da ja razrije\u0161im taj konflikt? Ne umijem.<\/p>\n

U restoranu u kome razgovaramo \u010duje se vrlo glasna muzika. Kad smo zamolili da je uti\u0161aju, bili smo odbijeni.<\/p>\n

Ali smo prona\u0161li mjesto gdje je malo ti\u0161e. Dakle, mo\u017eemo ostvariti svoj naum, porazgovarati.<\/p>\n

Moj 22-godi\u0161nji poznanik po\u017ealio mi se da on i njegovi vr\u0161njaci imaju toliko slobode da nisu u stanju stvoriti bilo kakvu zaednicu da bi se borili za bolju budu\u0107nost, osigurali sebi bezbjednost. “U Poljskoj pokret Indignados? Nemogu\u0107e” – uvjeravao me. Mo\u017ee li se imati previ\u0161e slobode?<\/strong><\/p>\n

Nau\u010dio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbje\u017ena uvjeta dostojanstvenog \u017eivota koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu \u017eivjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu na\u0107i zajedni\u010dki jezik. Odnos me\u0111u njima je igra nultog zbira – vi\u0161e bezbjednosti mo\u017eete dobiti samo za cijenu davanja djeli\u0107a svoje slobode. I vi\u0161e slobode \u0107ete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, pove\u0107anja nesigurnosti.<\/p>\n

Emile Durkheim je pisao: kakva je sre\u0107a da imamo dru\u0161tvo koje nas prisiljava na civilizirano pona\u0161anje, ina\u010de bismo \u017eivjeli u ropstvu strasti i emocija. Dru\u0161tvo koje nam organizira bezbjedan \u017eivot, osloba\u0111a od emocija. Mogu\u0107e je i tako. Samo \u0161to su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su polo\u017eili na oltaru bezbjednosti ve\u0107i dio svoje slobode.<\/p>\n

Sje\u0107ate li se \u0161to je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi koja je u Poljskoj iza\u0161la pod nazivom Kultura jako \u017ar\u00f3d\u0142o cierpie\u0144’ (Das Unbehagen in der Kultur, Nelagodnost u kulturi, Rad, Beograd 1988, prim. prev.)? Da je civilizirani \u017eivot trgovinska razmjena – dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila \u010dvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihi\u010dki problemi \u010dovjeka poti\u010du odatle \u0161to smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita. Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje suvremenog \u010dovjeka poti\u010du od toga da je postigao ogromnu, bez presedana li\u010dnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu dru\u0161tvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.<\/p>\n

Sloboda nas danas jednostavno ti\u0161ti.<\/strong><\/p>\n

Vidi se da, usprkos tome \u0161to se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, \u017eelja i snova se promijenio – ljudi se boje vi\u0161ka slobode, ma\u0161taju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve vi\u0161e prijatelja na Facebooku, prave\u0107i se da stvaraju zajednicu. Histori\u010dar Eric Hobsbawm je govorio da se po\u010delo govoriti o identitetu kad se prestalo govoriti o zajednici. Sad smo po\u010deli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Ve\u0107 znamo kakvi su identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osje\u0107aj apsolutnog leta u prostor, mo\u017eemo izme\u0111u njih birati i probirati. Neki imaju vi\u0161e identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome \u0161alju SMS-ove. Ali nema se o \u0161to osloniti. Gazimo po \u017eivom pijesku, mi smo prekarijat… ljuljamo se. Ne znamo koliko \u0107e situacija u kojoj smo se na\u0161li u svom \u017eivotu, pozicija koju smo zauzeli trajati. Ta nestabilnost je svuda. To \u0161to je ljudi vide i – kao va\u0161 poznanik – uo\u010davaju da se, na primjer, sloboda potire sa stvaranjem zajednice, to je neki preokret.<\/p>\n

Nedostaju li vam stare vrijednosti? Bezbjednost, zajednica, suradnja?<\/strong><\/p>\n

Tako mislite? Mo\u017eda tako \u010dinim protiv svoje volje. Nije mi stalo do starih vrijednosti, znam previ\u0161e dobro koliko su ko\u0161tale onaj stari svijet. Moja \u017eelja je osvje\u0161tavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije. Ako uporedite \u017eivot online s onim offline, ovaj prvi je zna\u010dajno lak\u0161i od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim \u010dovjekom offline, treba veliki napor, poku\u0161aji, samoposve\u0107enje, odustajanje od svojih interesa. I jednako te\u0161ko je prekinuti: treba izmi\u0161ljati opravdanja, obja\u0161njavati, nekad lagati. I nikad se ne zna ho\u0107e li se to poznanstvo vra\u0107ati. Online je to sve stra\u0161no lako. Jednako se lako priklju\u010diti na network, kao i isklju\u010diti. Niko ne\u0107e ni primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i ka\u010diti postove.<\/p>\n

Pa to je super. Za mnoge – prava sloboda.<\/strong><\/p>\n

Ne vidite \u0161ta smo izgubili? Jedan od hiljadu friendova na networku nije onaj jedan od rijetkih prijatelja koje je \u010dovjek stekao u svom \u017eivotu. Poljaci ka\u017eu da se pravog prijatelja poznaje u bijedi. Ja ne bih garantirao za te friendove na Facebooku, ako se ne\u0161to desi, da \u0107e pomo\u0107i. \u010cak mislim da \u0107e biti prvi koji \u0107e pobje\u0107i.<\/p>\n

Ljudi bje\u017ee s Facebooka, sve je vi\u0161e minimalista koji ograni\u010davaju posjedovanje stvari, pristalica svjesnog kupovanja ili slow fooda.<\/strong><\/p>\n

Istina je da je spas za \u010dovje\u010danstvo samo jedan: da prestane izjedati planetu. Ali za sada je to pogled manjine. Koliko je takvih ljudi? La\u017ena svitanja, reklo bi se, nove sunce, a uspostavi se da je lampa, koja se brzo ugasi. \u017divimo u vremenu interregnum – bezkraljevstva. Nastupa promjena: ne\u0161to umire, ne\u0161to novo se ra\u0111a. Stari na\u010dini uspje\u0161nog djelovanja vi\u0161e ne rade, a novi – jo\u0161 ne. Kriti\u010dari su zatvorili usta, ne zna se \u0161ta je umjetnost a \u0161ta ne. Jedini pokazatelji stvarnosti su klikovi i broj prodatih primjeraka. Ne govori se o viziji budu\u0107nosti, ne znamo ni odakle bje\u017eimo ni kuda hrlimo. Dakle, \u0161ta smo izgubili? Intimnost, privatnost, osje\u0107aj trajnosti dru\u0161tvenih veza. Tome dodajmo nesigurnost i imate na\u0161 svijet.<\/p>\n

Intimnost, privatnost, dru\u0161tvene veze – ba\u0161 to su tradicionalne vrijednosti. Vi stajete u njihovu obranu.<\/strong><\/p>\n

Mo\u017eda imate pravo. Maria Janion je pisala: “U Evropu da, ali s na\u0161im mrtvima”. Frankfurtska \u0161kola, koja je za mene va\u017ena, orijentirala se upravo na podsje\u0107anje na nerealizirane mogu\u0107nosti, za koje je historija groblje. One nisu umrle, ostale su u podzemlju. Stalno imam sumnje – ta stara \u010dvrsta stvarnost uop\u0107e nije bila tako sjajna. Imala je svoje vra\u0161ki negativne strane, ali to su bile druge negativne strane nego danas.<\/p>\n

Kad sam bio klinac puno sam \u010ditao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat za \u017eivot, a projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to dana\u0161njim studentima i grohotom \u0107e se nasmijati. Projekat za \u017eivot? Mnogi od njih bi bili sretni da imaju projekat za sljede\u0107u godinu. Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbaru\u0161en, egocentri\u010dan, tako to izgleda.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Zygmunt Bauman: Istina je da je spas za \u010dovje\u010danstvo samo jedan – da prestane izjedati planetu. Ali za sada je to pogled manjine.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-104497","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/104497","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=104497"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/104497\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=104497"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=104497"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=104497"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}