{"id":103884,"date":"2013-01-20T07:36:53","date_gmt":"2013-01-20T06:36:53","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=103884"},"modified":"2013-01-19T22:45:05","modified_gmt":"2013-01-19T21:45:05","slug":"razdoblja-barbarizma-nuzan-su-preduvjet-za-daljnju-akumulaciju-kapitala","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/01\/20\/razdoblja-barbarizma-nuzan-su-preduvjet-za-daljnju-akumulaciju-kapitala\/","title":{"rendered":"Razdoblja barbarizma nu\u017ean su preduvjet za daljnju akumulaciju kapitala"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>U intervjuu objavljenom u ljubljanskom tjedniku Mladina u studenom 2012., Primo\u017e Kra\u0161ovec, teoreti\u010dar i \u010dlan Delavsko-punkerske univerze iz Ljubljane, analizira ekonomsko i socijalno stanje u Sloveniji u trenutku provedbe mjera \u0161tednje koalicijske vlade Janeza Jan\u0161e koje su bile i okida\u010d velikih prosvjeda i buna tijekom zadnja dva mjeseca usmjerenih prema sprezi politi\u010dkih i ekonomskih elita na lokalnoj i centralnoj razini.<\/em><\/strong><\/p>\n

\u00a0Za\u0161to moramo rezati pla\u0107e, smanjivati zaposlenost, socijalnu pomo\u0107 i javni sektor? Kakva \u0107e na\u0161a dr\u017eava biti nakon toga? Odgovori Primo\u017ea Kra\u0161ovca, doktora sociologije i \u010dlana Delavsko-punkerske univerze, zavr\u0161ili su njegovim pitanjem upu\u0107enim svima nama. Za\u0161to ne pru\u017eimo otpor?<\/em><\/p>\n

Ka\u017eu da je Sloveniju stvarnost udarila u glavu. Sada nam svima treba biti jasno da ne mo\u017eemo vi\u0161e \u017eivjeti kao \u0161to smo \u017eivjeli do sada.<\/p>\n

Najbogatiji sloj stanovni\u0161tva, urbana srednja klasa, prije pet godina zaista je mogla na\u0107i posao i sl. Ali opravdano je da ljudi o\u010dekuju da \u0107e se nakon zavr\u0161etka studija zaposliti i urediti si \u017eivot vrijedan \u010dovjeka u Europi 21. stolje\u0107a. Sporno je \u0161to se ljudima poku\u0161ava dokazati da dostojan gra\u0111anski \u017eivot vi\u0161e nije legitiman. Ne govori se da je upravo taj barbarizam koji jo\u0161 ne do\u017eivljavamo u Sloveniji kao u mediteranskim zemljama – onaj na koji je prije sto godina upozoravala Rosa Luxemburg – nu\u017ean uvjet za omogu\u0107avanje daljnje akumulacije kapitala. Da bi kapitalizam iza\u0161ao iz recesije mora uni\u0161titi podosta neproduktivnog ili zaostalog fizi\u010dkog kapitala, razoriti razinu \u017eivljenja, socijalna i radni\u010dka prava te stvoriti fleksibilno tr\u017ei\u0161te rada kako bi povisio profit koji omogu\u0107uje daljnja ulaganja, rast i razvoj.<\/p>\n

U Sloveniji poprili\u010dan broj ljudi jo\u0161 uvijek \u017eivi razmjerno dobro. Mlade koji rade u najfleksibilnijim radnim uvjetima spa\u0161ava npr. imovina roditelja. Mijenja li se to?<\/em><\/p>\n

Moramo razlikovati Ljubljanu od ostalih dijelova Slovenije. Uni\u0161tenje standarda u devedesetima i kasnije u manjim mjestima i na selu bilo je znatno. Ali i u Ljubljani prosperitet mladih nestaje jer se temelji na kreditu koji nije bankarski, ve\u0107 vremenski kredit – imovini njihovih roditelja. U onom trenutku kada budu morali zalo\u017eiti ili prodati stan ili ku\u0107u kako bi unucima mogli platiti \u0161kolarine, sru\u0161iti \u0107e se i ta iluzija o dobrom \u017eivotu.<\/p>\n

Ali kao \u0161to ka\u017eu, pogledajte one koji su ve\u0107 patili zbog krize, obrtnike, radnike u graditeljstvu\u2026 Nije li po\u0161teno da i ostali stegnu remen?<\/em><\/p>\n

Naravno da su zaposleni u privatnom sektoru do ovog trenutka bili ve\u0107e \u017ertve krize nego zaposleni u javnom sektoru. Pitanje je kako to staviti u politi\u010dke okvire. Prevladavaju\u0107a ideologija je: ako pati jedan, neka pate i ostali. Nasuprot toj ravnomjernoj raspodjeli patnje mo\u017eemo postaviti obrnutu politi\u010dku ideologiju: svaki radnik, bez obzira na to u kojem je poduze\u0107u ili instituciji zaposlen, trebao bi imati ista prava i sindikalnu potporu kao i najbolje organizirani radnici u javnom sektoru. U novinama puno \u010ditamo o diktatu Trojke o rezovima u javnom sektoru, njenoj autoritarnoj politici u Gr\u010dkoj, neposrednom pritisku na gr\u010dku vladu ili na vlade perifernih zemalja. Ali i u Gr\u010dkoj su najpogo\u0111eniji bili radnici u privatnom sektoru i to zato jer je taj sektor ve\u0107 proveo mjere \u0161tednje.<\/p>\n

U privatnom sektoru lak\u0161e je \u0161tediti.<\/em><\/p>\n

Privatni sektor autokratski je ve\u0107 po definiciji, pod definicijom tu mislimo na ono \u0161to Marx naziva despotizmom u proizvodnji. U tom sektoru te\u017ee je provoditi mjere \u0161tednje jer ipak vrijede neka minimalna pravila, minimalni civilizacijski standardi.<\/p>\n

\u0160tednju u javnom sektoru ograni\u010davaju zakoni.<\/em><\/p>\n

I kolektivni ugovori su ja\u010di. Zbog toga \u0161tednju u tom sektoru mora diktirati neka diktatorska Trojka. U privatnom sektoru u kojem vrijedi sloboda kapitala i poduzetni\u010dka inicijativa te u kojem se nad radnicima provodi despotizam, mjere \u0161tednje puno su lak\u0161e i zato su ve\u0107 provedene. Zbog toga je va\u017eno zaustaviti taj trend ne samo u javnom nego i u privatnom sektoru.<\/p>\n

Vlada tvrdi da jedino gospodarstvo mo\u017ee stvoriti radna mjesta i dodatnu vrijednost kako bi dr\u017eava bila sposobna funkcionirati. Dr\u017eava gospodarstvu mora samo omogu\u0107iti da stvara radna mjesta i da po\u0161teno pla\u0107a zaposlenike.<\/em><\/p>\n

Dok god je kapitalizam dominantan na\u010din proizvodnje, nova se vrijednost stvara samo komercijalnim djelatnostima. Zdravstvene, obrazovne i ostale nekomercijalne prora\u010dunom financirane usluge dru\u0161tveno su korisne i neophodne ljudima, ali prema Marxu nemaju razmjensku vrijednost. Nije to obrana kapitalizma; to je njegov temeljni problem, ta podjela na produktivni i neproduktivni sektor. Po prirodi kapitalisti\u010dkog sustava zdravstvo je npr. ovisno o komercijalnoj proizvodnji kozmeti\u010dkih proizvoda. Zbog toga kapitalizam treba eliminirati i zamijeniti ga nekim dru\u0161tvenim ure\u0111enjem u kojemu su sve \u010dovje\u010danstvu korisne djelatnosti izravno produktivne. Ali tu vlada i ve\u0107ina liberalnih ekonomista, intelektualaca i novinara brka uzrok i posljedicu krize. Kriza nije nastala jer je, kao \u0161to bi Milton Friedman rekao, javni sektor ugu\u0161io mogu\u0107nost investiranja u privatnom sektoru. Privatni sektor, najprije financijski, kasnije i industrijski, uslu\u017eni i trgova\u010dki, slomio se zbog svojih unutarnjih proturje\u010dnosti. Nakon toga ra\u010dunao je na dr\u017eavu koja se zbog toga zadu\u017eila. Sada jo\u0161 od nje zahtijeva da pove\u0107a prora\u010dunski dio subvencija za gospodarstvo i proporcionalno smanji dio za socijalne i ostale \u201eneproduktivne\u201c djelatnosti.<\/p>\n

Ali kao \u0161to ka\u017ee Egon Zakraj\u0161ek, kojeg svi rado citiraju, u Sloveniji uop\u0107e nemamo kapitalizam, ve\u0107 \u201epajda\u0161ki kapitalizam\u201c.<\/em><\/p>\n

To je klasi\u010dna moralisti\u010dka pozicija koja proizlazi iz neke idealne zamisli o tome kako bi slobodno tr\u017ei\u0161te i idealni kapitalizam trebali djelovati. Proizlazi iz zamisl\u00ee o tr\u017ei\u0161tu koje su odvojene od realne povijesti, koje bi samo trebalo voditi u neku vrstu ravnote\u017ee, prosperiteta i punog zaposlenja za sve. Povijest pokazuje da to nikako ne stoji. U svih dobrih dvjesto godina kapitalizma nakon industrijske revolucije, postojalo je samo jedno razdoblje blagostanja, i to vrlo kratko i na jako malenom geografskom podru\u010dju: nakon Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Europi, Skandinaviji, SAD-u i, djelomi\u010dno, u Japanu. Ve\u0107ini ljudi ve\u0107inu vremena pod kapitalizmom nije bilo ba\u0161 dobro. Istodobno, slobodno tr\u017ei\u0161te nije nikad funkcioniralo bez velike dr\u017eavne pomo\u0107i i velikih dr\u017eavnih intervencija. Silicijska dolina u Kaliforniji koja se danas navodi kao primjer poduzetni\u010dke inicijative novoga kapitalizma, u kojoj se ideje automatski pretvaraju u zlato, osnovana je zahvaljuju\u0107i Pentagonovom financiranju. Ameri\u010dko Ministarstvo obrane \u017eeljelo je stvoriti visoku tehnologiju za potrebe Hladnog rata, za prislu\u0161kivanje i \u0161pijuniranje. Tek nakon \u0161to je ve\u0107 sva infrastruktura pripremljena dr\u017eavnim novcem, Dolinu se prepustilo poduzetni\u010dkoj inicijativi. Glavno politi\u010dko pitanje nije “dr\u017eava ili tr\u017ei\u0161te” zato \u0161to dr\u017eava uvijek jeste isprepletena s tr\u017ei\u0161tem pa i u najneoliberalnijim oblicima. Pitanje je koji udio prora\u010duna je namijenjen socijalnim uslugama, a koji je udio subvencija kapitalu.<\/p>\n

Argument da u Sloveniji ne postoji pravi kapitalizam ide pod ruku s argumentom da su Sloveniju oteli \u201ekumovi iz sjene\u201c, koji npr. preko javnih natje\u010daja kradu dr\u017eavni novac, zbog \u010dega je potrebno vi\u0161e uzeti gospodarstvu \u0161to, pak, gu\u0161i poduzetnike.<\/em><\/p>\n

To je klasi\u010dna teorija paranoje koju je izumila ameri\u010dka krajnja desnica i koju ustrajno upotrebljava kao argument protiv parlamentarne demokracije i za stvaranje ne\u010dega \u0161to mo\u017eemo uvjetno nazvati republikom tr\u017ei\u0161ta. Temelj neoliberalne socijalne i politi\u010dke filozofije teza je da \u0107e demokraciju, javne natje\u010daje i sli\u010dne stvari istog trena kada ih budemo dobili, zloupotrebljavati neke fantomske interesne skupine. Naravno, rje\u0161enje je eliminacija javnih natje\u010daja ili \u010dak i parlamentarne demokracije te vlast prosvje\u0107ene tehnokratske, meritokratske elite.<\/p>\n

Za neke od mjera koristi se argument konkurentnosti dr\u017eave Slovenije, koju hitno treba pove\u0107ati. Primjerice, fleksibilizacijom tr\u017ei\u0161ta radne snage.<\/em><\/p>\n

\u010cak ako i pristanemo na parametre kapitalisti\u010dkog razvoja postoje dva modela. Jedna od mogu\u0107nosti je privla\u010diti investitore visoko obrazovanom radnom snagom i dobrom dr\u017eavnom infrastrukturom. Druga je mogu\u0107nost smanjivanje tro\u0161kova radne snage i smanjivanje dr\u017eave koja se u tom slu\u010daju ne bi razvijala, ve\u0107 bi se \u0161ivalo Nike tenisice ili sastavljalo elektroni\u010dke komponente. Veliki problem, koji neki analiti\u010dari nazivaju lu\u0111a\u010dkom ko\u0161uljom arhitekture EU, kruta je monetarna politika koja nije dostupna demokratskom utjecaju, nego je skoncentrirana u Europskoj centralnoj banci, a i fiskalna politika sve se vi\u0161e prenosi na razinu cijele Europe. Tako da je cijena radne snage jedina prilagodljiva pratiteljica koja ostaje dr\u017eavama na rubu EU kako bi odr\u017eavale konkurentnost s gospodarski stabilnijim dr\u017eavama: Njema\u010dkom, skandinavskim dr\u017eavama, Nizozemskom. Ako i prihvatimo okvire kapitalizma, potrebno je odbiti fiskalno pravilo i omogu\u0107iti neki manevarski prostor kako bi opse\u017ene dr\u017eavne investicije poticale tehnolo\u0161ki iskorak.<\/p>\n

Ali ne\u0107e li poduzetnici vi\u0161e zapo\u0161ljavati ako im olak\u0161amo otpu\u0161tanje i smanjimo tro\u0161kove rada?<\/em><\/p>\n

Istina, poduzetnici \u0107e imati ve\u0107e profite ako \u0107e mo\u0107i lak\u0161e otpu\u0161tati, ako \u0107e pla\u0107e biti manje i ako \u0107e biti smanjeni i socijalni doprinosi. No time se smanjuje potra\u017enja. Njema\u010dka to, primjerice, rje\u0161ava pritiskom na pla\u0107e i gu\u0161enjem unutarnje potra\u017enje dok se istodobno usmjerava na izvoz. Njema\u010dka industrija ostvaruje profit u inozemstvu te se zbog toga ne optere\u0107uje doma\u0107om potra\u017enjom i stagnacijom pla\u0107a. Nastanak novih radnih mjesta smanjivanjem pla\u0107a jer bi se tako novac raspodijelio na ve\u0107i broj ljudi, argument je koji empirijski ne stoji. U posljednjih 30 godina, koje mnogi nazivaju razdobljem neoliberalizma, pla\u0107e su stagnirale ili se smanjivale u svim razvijenim kapitalisti\u010dkim dr\u017eavama, u SAD-u, u Europi pa i u Skandinaviji. Istodobno, zaposlenost se nije pove\u0107ala, nego se smanjivala. Strategija kapitalista kao klase pojedina\u010dnih poduzetnika, bila je odr\u017eavanje idealne stope nezaposlenosti za vlastite interese, koja se sad na europskoj razini zadr\u017eala na nekih 12%.<\/p>\n

Tako postoji rezervna armija radne snage koja vr\u0161i vanjski pritisak na pla\u0107e?<\/em><\/p>\n

Vi\u0161e nije potrebno da poduzetnici budu zlobnici koji smanjuju pla\u0107e jer taj pritisak provodi sama konkurentnost na tr\u017ei\u0161tu radne snage. To je jedan od argumenata za\u0161to smanjivanje radni\u010dkih prava i ni\u017ee pla\u0107e ne\u0107e dovesti do ve\u0107e zaposlenosti. Drugi je argument da kapitalisti, zato \u0161to jesu kapitalisti, uvijek ula\u017eu tamo gdje je trenutno najve\u0107i profit. Ako to nije dr\u017eava u kojoj su ostvarili profit, ili ako to uop\u0107e nije njihova osnovna djelatnost koja je produktivna i stvara nova radna mjesta, recimo proizvodnja, ulagat \u0107e u financije, u egzoti\u010dne financijske instrumente ili dugove perifernih dr\u017eava – jer njihove kamate rastu. Dok poduzetnici, tj. kapitalisti, imaju potpunu slobodu u tome \u0161to rade s profitima, ne postoji nikakva garancija da \u0107e ih upotrijebiti za stvaranje novih radnih mjesta.<\/p>\n

Promjena ima i u sustavu socijalnih transfera. Prija\u0161nja vlada ga je, kao \u0161to je objasnila, u\u010dinila pravednijim. Kod dodjeljivanja socijalne pomo\u0107i vi\u0161e se uzima u obzir imovinsko stanje ljudi. Nova vlada kriti\u010dno smanjuje iznose transfera, opet s obrazlo\u017eenjem da novca nema.<\/em><\/p>\n

Dru\u0161tveni \u017eivot i \u017eivot ljudi pretvara se u robu. Smanjivanjem perioda primanja naknade za nezaposlenost, zao\u0161travanjem kriterija za dobivanje socijalne pomo\u0107i i smanjivanjem iznosa te pomo\u0107i, ljude se tjera u ovisnost o tr\u017ei\u0161tu radne snage. I to u vrijeme rastu\u0107e nezaposlenosti. Ljudi, koji su ve\u0107 i ovako na dru\u0161tvenoj periferiji, dovedeni su u polo\u017eaj u kojemu je tr\u017ei\u0161te rada njihova jedina mogu\u0107nost za pre\u017eivljavanje. Isto to tr\u017ei\u0161te rada koje ih je ve\u0107 prije odbacilo, prema tome ne \u017eeli ili nije sposobno apsorbirati ih. Tako ljude discipliniraju i istodobno stvaraju pritisak na pla\u0107e onih koji su dovoljno sretni \u0161to jo\u0161 uvijek imaju posao.<\/p>\n

Logika preuzimanja individualne odgovornosti za \u017eivot pojedinca prisutna je i drugdje. Za obrazovanje se npr. tvrdi da je ono investicija u osobni ljudski kapital kojom \u0107e pojedinac lak\u0161e na\u0107i posao i ne\u0107e biti na teret dr\u017eavi.<\/em><\/p>\n

To je mo\u017eda od svih koje smo dotaknuli – najperverznije cini\u010dna ideologija. O osobnoj odgovornosti krene se pri\u010dati na onoj to\u010dki kada svi mi – bili kapitalist, dr\u017eavni \u010dinovnik ili radnik u javnom ili privatnom sektoru – osje\u0107amo pritisak smanjivanja gospodarske aktivnosti u svakodnevnom \u017eivotu. Za \u0161to bi to\u010dno pojedinac trebao preuzeti odgovornost? Za bezveznu akumulaciju drugorazrednih hipoteka na Wall Streetu? Za slom svjetske trgovine koji je uslijedio? Za pad njema\u010dkog izvoza, zbog kojeg je Njema\u010dka stavila pritisak na zemlje-du\u017enice kako bi kompenzirala ono \u0161to je nestalo ve\u0107im kamatama na dug? Imamo strukturno smanjivanje standarda, a istodobno bi trebali oplemenjivati ljudski kapital kako bi se lak\u0161e zaposlili. U nekom perverznom obratu, potpuno su se zamijenili krivci i \u017ertve, uzroci i posljedice. U posljednje vrijeme kriv je \u0161kolski sustav jer ne nudi dovoljno gospodarsko iskoristivih znanja, a zapravo imamo strukturnu nezaposlenost. Europa je stagnirala ve\u0107 i prije krize, ako ne ubrajamo kreditno poticajne dr\u017eave. Najve\u0107a zaposlenost vladala je u vrijeme najve\u0107eg kolektivizma u Europi, u razdoblju kejnzijanske socijaldemokratske dr\u017eave. U to su vrijeme sveu\u010dili\u0161ta bila autonomna i humboldtovska. Nisu nudila ljudski kapital, na njima nisu postojali centri za karijere, na njih se nije vr\u0161io pritisak da se podrede gospodarstvu, a svejedno je bila mogu\u0107a puna zaposlenost koja danas djeluje kao znanstvena fantastika.<\/p>\n

Tvrdite da financijalizacija dru\u0161tva i politika ljudskog kapitala vode u formalno discipliniranje du\u0161e. \u0160to to to\u010dno zna\u010di?<\/em><\/p>\n

Zbog fleksibilizacije tr\u017ei\u0161ta radne snage sve je ve\u0107i broj ljudi u prekarnim radnim odnosima, rade honorarno ili samostalno, zbog \u010dega su odvojeni od suradnika i kao takvi sve su vi\u0161e atomizirani. Istodobno se radi o dekompoziciji temeljnih dru\u0161tvenih veza i uni\u0161tavanju socijalne dr\u017eave. To je tako\u0111er i depolitizacija. Sve vi\u0161e osje\u0107amo kako nemamo nikakvu politi\u010dku mo\u0107, a \u0161to utje\u010de na na\u0161 \u017eivot, na razvojnu politiku, na to kako radimo, kakve su na\u0161e \u0161anse za pre\u017eivljavanje, kakva je na\u0161a mo\u0107. Kada je Margaret Thatcher govorila o promjeni du\u0161e, sanjala je o osna\u017eivanju pojedinaca, o tome kako svaki \u010dovjek postaje poduzetnik, investitor. Svi bi postali dio srednje klase, a proletarijat bi nestao. Njena se o\u010dekivanja nisu ostvarila. Uistinu smo postali individualniji, pojedinci, ali u smjeru ve\u0107e depresije i nemo\u0107i. Spinoza definira tugu kao odvojenost od vlastite sposobnosti za djelovanjem. Tuga i depresija, koje pripadaju u klju\u010dne simptome kasnog kapitalizma, javljaju se u trenutku kada vi\u0161e ne mo\u017eemo – ni kao pojedinci ni kolektivno – utjecati na vlastiti \u017eivot. Jednostavno nam se stvari doga\u0111aju. To je ta promjena du\u0161e.<\/p>\n

Neke od vladinih mjera barem su naoko u neskladu s financijalizacijom dru\u0161tva, odnosno s uvo\u0111enjem neoliberalizma koji zagovara sklanjanje dr\u017eave s puta tr\u017ei\u0161tu. Kako razumjeti \u0161irenje utjecaja politike na visoko \u0161kolstvo ili sudstvo?<\/em><\/p>\n

Ne sla\u017eem se da se politika ne bi trebala mije\u0161ati u ni\u0161ta. Ako se govori o profesionalnim politi\u010dkim kastama tehnokrata opsjednutih mjerama \u0161tednje, i ako to ru\u0161i autonomiju sveu\u010dili\u0161ta, zdravstva, sudstva, naravno da to treba odlu\u010dno odbiti i boriti se protiv toga. Mo\u017eemo i re\u0107i da su ljudi zaposleni u zdravstvu i \u0161kolstvu isto tako politi\u010dki subjekti koji se mogu lagano organizirati i politi\u010dki djelovati. To je politika koju bih podupirao.Vlada politiku u visoko \u0161kolstvo uvodi tako da politizacija kontrole nad visokim \u0161kolstvom slu\u017ei osobnim interesima onih koji jesu politi\u010dari i koji uvode te promjene. To je zloupotreba rije\u010di politika i takvi ljudi nisu politi\u010dari. Politika je po definiciji javno djelovanje u javnom interesu. Ako je rije\u010d o osobnoj koristi, to je po Kantu patolo\u0161ko pona\u0161anje. Ako izjedna\u010dimo politiku s Borutom Ron\u010devi\u0107em, Dimitrijem Rupelom ili drugima koji na takav ili druga\u010diji financijski na\u010din izvla\u010de osobnu korist preko politi\u010dkog utjecaja, odri\u010demo se vlastite politi\u010dke mo\u0107i i ostaju nam samo depresija i cinizam.<\/p>\n

Pripada li u taj kontekst i zapo\u0161ljavanje rodbine vode\u0107ih u SDS-u (Slovenska demokratska stranka)?I Gra\u0111anska lista, koja je najliberalnija stranka u vladi, brzo je sredila zaposlenje supruzi Rada Pezdirja u Ministarstvu financija.<\/em><\/p>\n

To bi bilo smije\u0161no, da nije tu\u017eno. Najprije imamo vrlo koncentriranu, ideolo\u0161ku, neoliberalnu kampanju s geslima da \u0107e smanjivanje javnog sektora i dr\u017eave dovesti do vladavine meritokracije, \u0161to \u0107e uni\u0161titi nepotizam i klijentizam. \u010cim propagatori te ideologije do\u0111u na polo\u017eaj na kojemu mogu postavljati ljude, krenu s provo\u0111enjem upravo tog klijentizma i nepotizma. No nije dovoljno moralizirati. Strukturni razlozi klijentizma i nepotizma op\u0107e su smanjivanje opsega zapo\u0161ljavanja koje nije tako intenzivno u javnom, ali je veoma intenzivno u privatnom sektoru. Liberali \u0107e uvijek govoriti, pogledajte privatni sektor, tamo nema klijentizma i nepotizma. Naravno da to nije istina jer su tamo upravo oni temeljni na\u010din djelovanja. Pogledajte recimo Benetton koji je sada ostarjeli otac ostavio sinu. To je normalno, to u novinama nije skandal. Ako bi ministar, vo\u0111a klini\u010dkog centra ili rektor sveu\u010dili\u0161ta nakon zavr\u0161etka mandata polo\u017eaj prepustio sinu, nastao bi skandal. U javnom sektoru postoji barem osnovno osiguranje protiv klijentizma i nepotizma. \u0160to su nezaposlenost i o\u010daj kod ljudi ja\u010di – ako radno mjesto djeluje kao dobitak na lutriji, a ne kao automatsko pravo nekoga s odgovaraju\u0107im obrazovanjem, stupnjem pripremljenosti i sposobnosti za rad, to se vi\u0161e smanjuje mo\u0107 meritokratskih pravila i ja\u010da ona klijentisti\u010dkih, patolo\u0161kih, bez obzira na to radi li se o javnom ili privatnom sektoru. Privatizacija ne\u0107e smanjiti klijentilizam i pove\u0107ati meritokraciju. To mo\u017ee jedino puna zaposlenost. Ako vi\u0161e ne bude me\u0111usobne konkurencije za radna mjesta, ne\u0107e biti potrebno ni da se oni s polo\u017eaja najprije pobrinu za vlastitu obitelj.<\/p>\n

Naizgled je u suprotnosti s neoliberalnom ideologijom i slovenski dr\u017eavni holding koji uvodi centralizirano upravljanje dr\u017eavnom imovinom na koje \u0107e utjecaj imati vlada. Je li to istina?<\/em><\/p>\n

Ne. \u010citajte Friedricha Hayeka. Neoliberalizam ima dvije verzije, populisti\u010dku i elitnu. Hayek ka\u017ee da je znanje po definiciji raspr\u0161eno, subjektivno, te zbog toga nijedna supstanca, ma koliko dobronamjerna bila, ne mo\u017ee znati \u0161to je javni interes. Pobija se koncept javnog zdravstva u smislu da nijedna skupina ljudi, organizacija ili institucija ne mo\u017ee znati \u0161to je stvarno dobro. To je populisti\u010dka verzija neoliberalizma, \u010dija je nenadma\u0161na majstorica bila Margaret Thatcher. To \u0161to danas slu\u0161amo u Sloveniji samo je razvodnjena i retori\u010dki nespretna verzija njezinih argumenata iz osamdesetih: osna\u017eivanje pojedinaca, ekspanzija privatne inicijative, povla\u010denje dr\u017eavne dadilje, \u0161to bi pojedincu omogu\u0107ilo slobodu i osobni prostor. Istodobno Hayek u dijalogu s ostalim elitnim neoliberalima pi\u0161e op\u0107e filozofske i povijesne traktate o dru\u0161tvu i ekonomiji. \u010covje\u010danstvo tapka u mraku nekih subjektivnih, idiosinkrati\u010dnih -Grci bi rekli – idiotskih napora za ostvarivanje vlastitih individualnih interesa, a vrhunski neoliberalni intelektualci mogu prosu\u0111ivati o dru\u0161tvu, ekonomiji, tr\u017ei\u0161tu i dr\u017eavi kao o nekim agregatnim cjelinama. I povijesni je razvoj neoliberalizma – prvenstveno u za\u010detku, u 1970-ima – vezan uz dr\u017eavu, osobito u \u010cileu nakon Pinochetovog dr\u017eavnog udara. Sna\u017ean dr\u017eavni nadzor nad gospodarstvom oduvijek je bio prisutan. Dr\u017eava se nikada u nijednom neoliberalnom ure\u0111enju nije povukla. Povijesno, kapitalizam poznaje dva na\u010dina regulacije: socijaldemokratski, u kojemu dr\u017eava regulira u korist rada, i neoliberalni, u kojemu dr\u017eava regulira u korist kapitala. To je to. Obmanjuju\u0107e je postavljati dilemu dr\u017eava ili tr\u017ei\u0161te jer se tu jo\u0161 uvijek radi o klasi\u010dnoj dilemi, rad ili kapital. Holding je samo koncentriranje nadzora nad poduze\u0107ima u dr\u017eavnoj vlasti s namjenom racionalizacije tih poduze\u0107a i pritiska na radnu snagu – u korist kapitala.<\/p>\n

Kako se onda mijenja slovensko dru\u0161tvo?<\/em><\/p>\n

Kao \u0161to se mijenja i cijela periferija, dakle rub dr\u017eava oko politi\u010dko i ekonomski najmo\u0107nijih dr\u017eava u EU, na dr\u017eavnoj razini sve vi\u0161e klizimo u neki ovisni polo\u017eaj, u utrkivanje u konkurentnosti, dok unutar dr\u017eave smanjujemo socijalne i radni\u010dke standarde na svim frontama. Istodobno privatni sektor ne pokazuje nikakve znakove oporavka.<\/p>\n

Ali ako svi stegnemo remene, privatni sektor \u0107e opet zapo\u0161ljavati.<\/em><\/p>\n

Da, kapital se mo\u017ee prikupiti, ali za to je potrebno dostatno uni\u0161tenje radni\u010dkih prava, pla\u0107a i zaostalih neproduktivnih, nekonkurentnih kapitala. Recesija u Europi trajat \u0107e najmanje deset godina. Pitanje je, za\u0161to i dalje uzdr\u017eavati taj sustav, ako nu\u017eno mora pro\u0107i kroz desetlje\u0107e barbarstva kako bi se moglo pokrenuti razdoblje iluzornog blagostanja koje bi trajalo nekoliko desetlje\u0107a da bi se zatim opet ponovio cijeli ciklus.<\/p>\n

Slobodni filozofski<\/a>\/Mladina<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U intervjuu objavljenom u ljubljanskom tjedniku Mladina u studenom 2012., Primo\u017e Kra\u0161ovec, teoreti\u010dar i \u010dlan Delavsko-punkerske univerze iz Ljubljane, analizira ekonomsko i socijalno stanje u Sloveniji u trenutku provedbe mjera \u0161tednje koalicijske vlade Janeza Jan\u0161e koje su bile i okida\u010d velikih prosvjeda i buna tijekom zadnja dva mjeseca usmjerenih prema sprezi politi\u010dkih i ekonomskih elita na lokalnoj i centralnoj razini.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-103884","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/103884","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=103884"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/103884\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=103884"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=103884"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=103884"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}