![\"\"](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2013\/01\/duh_sveti.jpg\" "\\"duh_sveti\\"")
<\/a><\/p>\nSpremni smo na radikalni epistemolo\u0161ki raskid,<\/p>\n
koji bi zauzimanje u\u010dinio prvim teolo\u0161kim \u010dinom,<\/p>\n
uvode\u0107i tako u kriti\u010dko razmi\u0161ljanje o praksi<\/p>\n
stvarnosti Tre\u0107eg svijeta.<\/p>\n
S kongresa EATWOT-a u Dar-es-Salaamu<\/p>\n
Kada govorimo o afri\u010dkoj i azijskoj teologiji, govorimo zapravo o teologiji Tre\u0107eg svijeta u u\u017eem smislu, jer za njegovu potpunost nedostaju Latinska Amerika, Karibi, Ju\u017ena Oceanija. Svi oni krajevi koji su se vjekovima izrabljivali kako bi od njihovih resursa mogle biti stvorene zlatne krune Zapada, svijeta koji je, tako nje\u017eno tepaju\u0107i, sebe nazvao Prvim. Me\u0111utim, epohalne parade nehumanosti, koliko god da su njihovim tvorcima donijele upitnog blagostanja, u stvarnosti dvadeset i prvog stolje\u0107a jednostavno ne mogu ostati nezamije\u0107ene. Razvoj svijesti i civilizacijski napredak, ma koliko zlorabljeni i sumnjivi bili, jednostavno su i najzaba\u010denijim ljudima ove zemaljske kugle otvorili mogu\u0107nost aktivne argumentacije i baratanje spoznajom o samima sebi. Frantz Fanonovi “prezreni svijeta” progurali su se u krupni plan dru\u0161tveno-politi\u010dkih zbivanja, i tu, sre\u0107om, po\u0161to-poto namjeravaju ostati. Na neki na\u010din, to su slu\u017ebeno i objavili prije kojih \u010detrdesetak godina, to\u010dnije 1976. u Dar-es-Salaamu (Tanzanija) kada je prilikom odr\u017eavanja seminara na temu The Emergent Gospel osnovano Ekumensko udru\u017eenje teologa i teologinja Tre\u0107eg svijeta (EATWOT) koje posebnu pa\u017enju poklanja vjernicima politi\u010dki nestabilnih zemalja i njihovoj borbi za oslobo\u0111enje od opresije i nametnutih sustava vrijednosti. Bio je to dan, smatra se, kada je formalno ro\u0111ena teologija Tre\u0107eg svijeta. Ona koja “poziva na zauzimanje za promicanje pravde i sprje\u010davanje iskori\u0161tavanja, nagomilavanja bogatstva u rukama nekolicine, rasizma, seksizma i drugih oblika ugnjetavanja, diskriminacije i ra\u0161\u010dovje\u010denja.”[1] Afri\u010dka i azijska teologija neosporni su izdanci, pobornici i nadograditelji ovog uistinu jedinstvenog humanisti\u010dkog sustava vrijednosti.<\/p>\n
Afri\u010dka teologija je proces izgradnje vlastita prepoznatljiva identiteta zapo\u010dela jo\u0161 1956. godine spisom Crna\u010dki sve\u0107enici se pitaju<\/em>, u kojem tada neke nove snage teologije crnog kontinenta propituju budu\u0107e nakane misijskog djelovanja Crkve u Africi. Djelima Prema afri\u010dkoj obojenoj teologiji<\/em> (A. Th. Tshibangu) i Iznad svega jedna prava teologija<\/em> (A. Vanneste) ova teologija zauvijek trasira iznimno va\u017enu cestu koja ju s pra\u0161njavih goleti afri\u010dkog tla dostojanstveno vodi u samo srce suvremenih ekumenskih promi\u0161ljanja. Ka\u017eem dostojanstveno, jer je dugo vremena “poni\u017eenje u kojem se nalazila ‘crna\u010dka du\u0161a’ bilo takvo da se generalno prihvatilo kako je ono ‘tabula rasa’. Rasa, kontinent koji u gotovo 30 000 godina nije ni\u0161ta mislio, osje\u0107ao, ni\u0161ta naslikao ili isklesao, ni\u0161ta pjevao ni plesao, ve\u0107 je bio jedno ni\u0161ta na dnu bezdana, sposobno samo vapiti i primati. Tek mekani vosak u rukama bjela\u010dkog Boga o\u010diju plavih poput neba”.[2] Upravo spoznaja ovog bje\u0161e prijelomna to\u010dka gdje je crni \u010dovjek po\u017eelio objasniti uvrije\u017eenoj diktaturi dominantne rase kako i njegovo tijelo, unato\u010d skepsi mnogih, ima du\u0161u koju, isto kao i sve ljude svijeta, crvena krv dr\u017ei na ovozemaljskom \u017eivotu.<\/p>\n Ovaj stav je mo\u017eda ponajbolje o\u010devidan u radu crna\u010dke dijaspore na anglofonskom podru\u010dju koja je u kontekstu svojih povijesnih frustracija i te\u017enji za oslobo\u0111enjem skovala pojam “afri\u010dka osobnost”. To jest, skovala je jasan kulturolo\u0161ki argument, ponosno uspostavljen da fungira kao svojevrsni raketni \u0161tit uperen prema imperativu prozapadnog kr\u0161\u0107anstva \u010diji se modus operandi stotinama godina prema njima odnosio kao nevjernicima manje vrijedne ljudskosti koja vapi za spasenjem. Ova “teologija obra\u0107enja nevjernika” je kroz svoje raznorazne, no pone\u0161to pitomije oblike, kao \u0161to su “salus animarum i plantatio Ecclesiae teologija”, dugo vremena bila slu\u017ebeno prisutna u \u017eivotu doti\u010dnog podneblja. Sve do 1974. godine, kada su biskupi Afrike i Madagaskara Deklaracijom Promicati evangelizaciju u suodgovornosti naveli kako sve te “teologije prilagodbe” trebaju biti prevladane “teologijom utjelovljenja”, jer u kona\u010dnici Rije\u010d je dana da se \u010duje, a ne da se nametne.<\/p>\n Ubrzo nakon ovog, mo\u017eemo slobodno re\u0107i manifesta, zbilo se i zasjedanje EATWOTA u Akri (Gana), 1977. godine, gdje su afri\u010dki teolozi\/ginje u Zavr\u0161noj deklaraciji istakli dvije po njih vrlo bitne stavke. Da svoju teologiju moraju kontekstualizirati kako bi odgovarala kulturno-povijesnom miljeu u kojem progovara ukoliko ga \u017eele pro\u010distiti od nakupljenih socijalnih zala ukorijenjenih u kulturu naroda, te da moraju povezati tu istu kulturnu dimenziju s dru\u0161tveno-ekonomskom, jer malignost ne obitava samo u kulturi, ve\u0107 i u politi\u010dkim i ekonomskim strukturama. Ove odluke dale su Africi osuvremenjeno oru\u0111e za teolo\u0161ku nadogradnju i profilaciju, \u0161to su njeni izgraditelji itekako znali uporabiti. Od kriti\u010dke afri\u010dke teologije koja razra\u0111uje problematiku povratka afrikani\u010dnosti i antropolo\u0161kog siroma\u0161tva, pa preko afri\u010dke teologije oslobo\u0111enja koja zadire te poku\u0161ava osvijestiti samu nutrinu du\u0161e afri\u010dkog \u010dovjeka na \u010dijem dnu \u010du\u010di ukleta sudba robovlasni\u010dkih okova, i ju\u017enoafri\u010dke crna\u010dke teologije[3] koja se uhvatila u ko\u0161tac sa rasnim problemom apartheida, pa sve do djela Zbogom nevinosti (1977.) \u010diji je autor izvr\u0161io sintezu svega izre\u010denog, stasao je jedan briljantan govor o Bogu koji afri\u010dko, crno ljudsko bi\u0107e stavlja u samo sredi\u0161te ljubavi Svevi\u0161njeg u kojem se nalaze i svi ostali narodi i rase. Jer I ja imam pravo postojati, kako glasi naslov jednog slavnog djela afri\u010dke teologije, nobelovca Desmonda Tutua.<\/p>\n Azijska teologija nije vojevala ni\u0161ta manje od afri\u010dke za svoje pravo glasa u globalnom sustavu religioznih ispoljavanja. Naime, obje ove kr\u0161\u0107anske vjeroispovijesti, unato\u010d razli\u010ditosti pristupa, imaju jedinstveni cilj oslobo\u0111enja “vlastite” vjere od uvrije\u017eenih aksioma preslikanih iz priru\u010dnika stranaca koji su im Radosnu vijest navje\u0161tavali, te formiranje jedinstvenog kontekstualnog iskaza koji bi u svoj svojoj punini obuhvatio i Kristovu poruku i specifi\u010dnost dru\u0161tvenog konteksta na kojem ta Rije\u010d i obitava. U skladu s tim, na zasjedanju EATWOTA u Wennappuwai (\u0160ri Lanka), 1979. godine, azijski teolozi\/ginje su definirali svoj govor kao onu kr\u0161\u0107ansku teologiju koju prije svega odre\u0111uje tre\u0107esvjetskost, to jest stanje marginalizacije i odba\u010denosti u kojem \u017eive narodi Azije, te kao onu koju definira azijati\u010dnost, odnosno posebni kulturolo\u0161ki kontekst koji treba ispo\u0161tovati. Dodatni razlog ovoj iznimnoj predostro\u017enosti pri inkulturaciji Kristove prakse u ovo podneblje je i specifi\u010dnost azijskog kontinenta kao domovine mnogih velikih religija, kao \u0161to su \u017eidovstvo, kr\u0161\u0107anstvo, islam (zapadna Azija), hinduizam, budizam, d\u017eainizam, zoroastrizam (ju\u017ena Azija), konfucijanizam, taoizam, \u0161intoizam (isto\u010dna Azija). Uzev\u0161i u obzir ovaj poprili\u010dno fascinantan podatak, mi uistinu mo\u017eemo ustvrditi kako “Azija nije samo jedna, ve\u0107 mnoge”,[4] a kr\u0161\u0107anska vjeroispovijest, kao fokus ove pri\u010de, tek jedan maleni djeli\u0107 tih nepreglednih bogo\u0161tovnih krajobraza koji prema statisti\u010dkim podacima iznosi svega dva posto.<\/p>\n Otuda i nu\u017enost njegovanja Isusova nauka u ovom po nju tako delikatnom podru\u010dju, no ta \u010dinjenica ipak ne zna\u010di da ono zauvijek mora ostati u sigurnoj ku\u0107i pod okriljem misijskog djelovanja Zapada. Jer kao \u0161to je prezbiterijanac Charles William Forman u svom djelu Kr\u0161\u0107anstvo u nezapadnom svijetu (1967.) ustvrdio: “Kr\u0161\u0107anstvo je ve\u0107 napustilo misao da po\u010diva na zapadnom temelju i ve\u0107 je potvrdilo svoj isto\u010dni identitet. (…) Nezapadno kr\u0161\u0107anstvo je postalo punoljetno”.[5] I to je bila istina. Najevidentnija u praksi azijskih teologa koji su kroz razne vidove ove teologije Tre\u0107eg svijeta krenuli u razrje\u0161avanje svih nedoumica koje su sputavale njihovu vjeru da se obistini u svoj maksimi svojih mogu\u0107nosti koja ovozemaljskom \u017eivotu mo\u017ee ponuditi oslobo\u0111enje od dru\u0161tvenog i spasenje od metafizi\u010dkog grijeha. Tako je azijska teologija inkulturacije i kontekstualizacije preko svog najzna\u010dajnijeg teologa isusovca Duraisiamy Simon Amalorpavadassa u\u0161la u dinami\u010dnu zavrzlamu Evan\u0111elja i kulture gdje se tra\u017ei jasan kontakt i poveznica izme\u0111u azijske i biblijske duhovnosti.[6]<\/p>\n Dok azijska teologija oslobo\u0111enja, kao i svaka teologija oslobo\u0111enja u u\u017eem smislu, zahtjeva to\u010dno definiranje tre\u0107esvjetskosti i svih onih parametara i paradigmi koji siroma\u0161ni puk Azije gura na sam obrub pre\u017eivljavanja ubijaju\u0107i im vjeru danas i nadu sutra.<\/p>\n Osim ove dvije, kao zna\u010dajniji pokret unutar azijskog kr\u0161\u0107anskog “preokreta”, isti\u010de se jo\u0161 i takozvana Minjung teologija, koja se pojavila u ju\u017enokorejskom protestantskom ozra\u010dju kao ona koja promi\u0161lja narod kao subjekt vlastite povijesti, spremna da se “kre\u0107e i obzorom politi\u010dke hermenautike evan\u0111elja, koji je svojstven europskoj politi\u010dkoj teologiji, i na obzoru oslobo\u0111enja”.[7] No, koliko god razli\u010dita imena i inicijative nosili, svi su oni dio jednog te istog korpusa koji od kr\u0161\u0107anskih vjernika Azije \u017eele na\u010diniti ljude ponosne kako na jedinstvenost svoje vjeroispovijesti me\u0111u mnogim religijama istoka, tako i na vlastiti tre\u0107esvjetskosni identitet koji se pokazuje dostojnim tu vjeru i “posjedovati”.<\/p>\n Sve u svemu, ove dvije teologije Tre\u0107eg svijeta dale su jedan vrlo zna\u010dajan i va\u017ean obol \u010ditavoj povijesti Navje\u0161taja kao ogledni primjer snage prakse jednog vjerovanja koje je pokazalo kako osiroma\u0161eni i obespravljeni ne moraju nu\u017eno biti marionete tu\u0111ih istina ve\u0107 da mogu postati i mo\u0107ni sudionici vlastitih nastojanja. U tome le\u017ei sva ljepota Kristove izjave: “Tko ima u\u0161i, neka \u010duje” jer besprijekorno ukazuje na \u010dinjenicu da lu\u010dono\u0161e duhovnosti nisu samoprozvane kaste religijskih higijeni\u010dara, nego svatko tko ima svjesnost i hrabrost odlu\u010diti se promijeniti nabolje vlastiti \u017eivot tako da u najmanju ruku neposredno usre\u0107uje druge. I na tome im hvala!<\/p>\n