{"id":103294,"date":"2013-01-12T08:34:11","date_gmt":"2013-01-12T07:34:11","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=103294"},"modified":"2013-01-11T22:47:58","modified_gmt":"2013-01-11T21:47:58","slug":"simboli-vencanja-istoka-i-zapada","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2013\/01\/12\/simboli-vencanja-istoka-i-zapada\/","title":{"rendered":"Simboli ven\u010danja Istoka i Zapada"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Momir Turudi\u0107<\/p>\n

Episkop lipljanski Jovan (\u0106ulibrk), vikarni episkop patrijarha srpskog u Pe\u0107koj patrijar\u0161iji, izabran je za li\u010dnost godine ve\u0107inom glasova \u010dlanova uredni\u0161tva nedeljnika “Vreme”. Kriterijum za nagradu je, kao i prethodnih godina, pozitivan doprinos unapre\u0111enju dru\u0161tvenih institucija u javnom interesu.<\/p>\n

Kolegijum nedeljnika “Vreme” smatra da je episkop lipljanski Jovan, rade\u0107i u te\u0161kim uslovima, nezavisno od dnevne politike i ispod radara medija, tokom 2012. godine pokrenuo niz va\u017enih aktivnosti koje su unapredile i pro\u0161irile delovanje Pe\u0107ke patrijar\u0161ije, va\u017ene duhovne i kulturne srpske institucije. Kao sekretar Odbora za Kosovo i Metohiju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, rukovodio je kancelarijom odbora u Pe\u0107koj patrijar\u0161iji. U okviru delatnosti Kancelarije, pored unapre\u0111enja bibliote\u010dkog fonda Patrijar\u0161ije, osnovani su i arhiv Kosova i Metohije, u kome se prikupljaju materijalna i nematerijalna istorijska i kulturna ba\u0161tina Kosova i Metohije, kao i istra\u017eiva\u010dki centar gde se organizuju konferencije, istra\u017eiva\u010dki projekti i druge aktivnosti koji su ove godine imali zna\u010dajan odjek u me\u0111unarodnoj stru\u010dnoj i zainteresovanoj javnosti.<\/p>\n

Metohijska zemlja, zelena i crna, tek uzorana, pru\u017ea se do horizonta koji obrubljuju planine pod snegom. Albanska i mnogo re\u0111a, srpska naselja du\u017e puta lako se razlikuju. U srpskim nema zastava. Pored sru\u0161enih ku\u0107a od kojih su ostali zidovi ponegde su nikle nove, tipske, jo\u0161 uvek neomalterisane. U albanskim naseljima tako\u0111e je puno novih ku\u0107a, mnogo ve\u0107ih, uglavnom golih spolja\u0161njih zidova. Vijore se crvene zastave sa crnim orlom i one sa prugama i zvezdicama, ameri\u010dke, spomenici palim herojima OVK su na svakom koraku.<\/p>\n

Zajedni\u010dko za albanska i srpska naselja su gomile sme\u0107a pored puteva, korita potoka i reka na\u010di\u010dkana su nezamislivom koli\u010dinom plasti\u010dnih kesa i otpadaka, koja jo\u0161 vi\u0161e bodu o\u010di pod ogoljenim zimskim drve\u0107em. U o\u0161trom kontrastu sa plodnom zemljom, opori ukus nema\u0161tine ose\u0107a se svuda.<\/p>\n

Nedaleko od poslednjih ku\u0107a u Pe\u0107i je punkt KFOR-a, na kome slovena\u010dki vojnik proverava dolaze\u0107a vozila. Na mestu gde se Rugovska klisura ru\u0161i u dolinu, oko puta koji se naslanja na zidove Pe\u0107ke patrijar\u0161ije stoje bodljikava \u017eica i naslagani d\u017eakovi sa peskom.<\/p>\n

Na Kosovu i Metohiji, crkva ima ulogu ne sasvim shvatljivu narodu izvan tih prostora, \u010dini se pomalo umornom od vi\u0161edecenijskih pri\u010da o kosovskim problemima i posebnostima. Na primer, Pe\u0107ka patrijar\u0161ija je duhovni centar, ali i mesto na kome se poma\u017ee u re\u0161avanju zemaljskih problema \u2013 socijalnih, emotivnih, komunalnih, privatnih. Jo\u0161 i vi\u0161e, crkva je garant opstanka na prostorima gde se te\u0161ko traje, na kojima stvarnost, po re\u010dima episkopa lipljanskog Jovana, “do podne podsje\u0107a na Apokalipsu danas, od podne na Alo alo”.<\/p>\n

U jednom danu, episkop lipljanski razgovara o vra\u0107anju nekada\u0161njeg lova\u010dkog doma Patrijar\u0161iji, planovima za njegovu obnovu kojima bi desetak ljudi dobilo posao bez koga nema ni normalnog \u017eivota, problemima povratnika u selu Ljevo\u0161a, podeli bo\u017ei\u0107nih paketi\u0107a za decu, i o tome kome \u0107e oti\u0107i pomo\u0107 koju je za jednu porodicu uputio Srbin iz Australije…<\/p>\n

Episkop lipljanski Jovan je patrijarhov vikar koji predstavlja i zastupa patrijarha u Pe\u0107koj patrijar\u0161iji. On je i sekretar Odbora za KiM Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, i rukovodi Kancelarijom Odbora u Pe\u0107koj patrijar\u0161iji. U okviru Kancelarije su biblioteka, arhiv, istra\u017eiva\u010dki centar, a Kancelarija je tokom pro\u0161le godine pokrenula niz nemerljivo va\u017enih aktivnosti za sada\u0161nji i budu\u0107i \u017eivot Patrijar\u0161ije (vidi antrfile “Biblioteka, arhiv, istra\u017eiva\u010dki centar”). “Crkva se bori za \u017eive hramove, prazni zidovi ne zna\u010de ni\u0161ta. Pe\u0107ka patrijar\u0161ija jeste Pe\u0107ka patrijar\u0161ija ako ostvaruje svoju funkciju, makar dijelom, da bude prestonica srpske crkve, ako ljudi oko nje \u017eive i ako ona bogoslu\u017ebeno \u017eivi. Onda ona ostaje ono \u0161to stvarno jeste”, ka\u017ee episkop lipljanski.<\/p>\n

“Jedna od ideja prilikom stvaranja Kancelarije Odbora za KiM bila je da se ona ustali kao stabilna, \u010dvrsta institucija koja \u0107e biti prisutna u Pe\u0107koj patrijar\u0161iji i na Kosovu i Metohiji. Narod je jo\u0161 od po\u010detka osamdesetih osje\u0107ao i izra\u017eavao potrebu da svetinje i sveta mjesta na Kosovu ne budu samo simboli u mu\u010deni\u010dkoj provinciji nego da budu realna, \u017eive\u0107a mjesta u glavnoj struji \u017eivota naroda u cjelini.”<\/p>\n

KOSOVO, APOKALIPSA: Episkop Jovan ka\u017ee da je na Kosovo i Metohiju dolazio vi\u0161e puta tokom devedesetih godina, crkvenim poslovima kao monah, ali da je 1998. godina bila posebna. nastavak “Bili smo tamo ispred Radio Svetigore, radija Mitropolije crnogorsko-primorske. Iza toga je bilo duboko uvjerenje tada\u0161njeg glavnog urednika Radija Slavka \u017divkovi\u0107a i moje da smo prosto du\u017eni da do\u0111emo na Kosovo u takvom trenutku. Bio je kraj avgusta \u201898. Nismo znali ni jedan ni drugi da \u0107emo se obresti u mnogo te\u017eoj situaciji ve\u0107 juna naredne godine.<\/p>\n

Tog juna, kada je NATO u\u0161ao na Kosovo, spremao sam se da krenem na Svetu goru. Poslije svega \u0161to se izde\u0161avalo, nekako je bilo potrebe da \u010dovjek ode i prosto olak\u0161a du\u0161u time \u0161to \u0107e da se sakrije u svetogorske staze i bogaze, i da se moli Bogu. Me\u0111utim, u tom trenutku su ve\u0107 na Kosovu bili bla\u017eenopo\u010div\u0161i patrijarh Pavle, mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, jer stvari na Kosovu po\u010dele su da se zbivaju potpuno suprotno od onoga \u0161to smo o\u010dekivali.<\/p>\n

U Bosni su tada\u0161nji IFOR i potonji SFOR stali izme\u0111u dvije strane tako da nije zavladao haos. Na Kosovu i Metohiji iz nekog razloga KFOR nije stao izme\u0111u dvije strane i od samog po\u010detka je njegova funkcija bila potpuno nejasna. Imate kod Tima D\u017eude u njegovoj knjizi Kosovo, War and Revenge, on je ulazio u provinciju sa Francuzima i vidio je kako masa jednostavno pali, plja\u010dka. Pitao je francuskog oficira: \u2018Kako je mogu\u0107e da se ovo zbiva?\u2019 \u2018Dozvoljeno im je da plja\u010dkaju\u2019, dobio je odgovor. Mislim da je prilikom ulaska KFOR-a na Kosovo i Metohiju zaista po\u010dinjen ogroman zlo\u010din. Za vrijeme KFOR-ovog mandata taj ogroman broj ljudi se iselio sa Kosova i Metohije, a tu je bilo 60.000 vojnika NATO-a, kojima kao \u0161to znamo nije prijetila nikakva opasnost od Vojske Jugoslavije.<\/p>\n

Ono \u0161to smo zatekli ovdje \u201899. li\u010dilo je zaista na pravu apokalipsu. Apokalipsu na\u0161u, istovremeno i albansku, i apokalipsu nekog svijeta koji je sebe nazivao civilizovanim i koji je tobo\u017e bio tu da donese mir. Na\u0161u \u2013 jer nismo iza\u0161li sa Kosova ba\u0161 \u010distog obraza, albansku \u2013 zato \u0161to su se oni ponijeli tako kako su se ponijeli, a apokalipsu ovog svijeta zato \u0161to je on krajnje licemjerno prisustvovao jednom zlo\u010dinu, bio u mogu\u0107nosti da zavede red i mir, a sve je u\u010dinio da tog mira i reda ne bude.”<\/p>\n

 <\/p>\n

KOSOVO, DRUGI PUT: U prvom periodu, episkop Jovan je bio na Kosovu od 1999. do 2003. i odlaska za Jerusalim, mada ka\u017ee da je i iz Jerusalima \u010desto dolazio u Pe\u0107.<\/p>\n

“Ovdje sam se u novoj ulozi vratio nakon svog izbora za episkopa lipljanskog maja 2011, zatekav\u0161i Kosovo i Metohiju u mnogo \u010demu i razli\u010dito i sli\u010dno u odnosu na vrijeme kada sam ovdje prvi put boravio. Sli\u010dno utoliko \u0161to je o\u010digledno da se preko KiM prelamaju daleko ve\u0107i procesi, to je na kraju i njegova sudbina, i 1389. godine i kasnije kroz istoriju. Preko na\u0161eg naroda u XX vijeku su se prelamali ogromni svjetski doga\u0111aji i to je banalna \u010dinjenica: od po\u010detka i kraja Prvog svjetskog rata do toga da je Hitlerova invazija na Jugoslaviju imala i te kako zna\u010dajne posljedice na sudbinu Drugog svjetskog rata, pa se i u ovom trenutku de\u0161ava ne\u0161to sli\u010dno.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de razlika, postoje vidljive i manje vidljive stvari. Vidljivo je da je uloga KFOR-a daleko od one koju je imao u svom prvom periodu, vidljiva je razlika i u kvalitetu KFOR-a. KFOR je sada jedno malo dru\u0161tvo koje ovih dana neprekidno najavljuje da bi oni povukli svoju stra\u017eu oko Patrijar\u0161ije. Jedan dio KFOR-a je u tome veoma uporan, me\u0111utim onda se postavlja pitanje: ako ne \u010duvate Patrijar\u0161iju i De\u010dane, koja je onda va\u0161a uloga? Bojim se da kod jednog dijela KFOR-a, a to je onaj isti dio koji se jako lo\u0161e pokazao 2004. godine, postoji jedna inverzna ideja: \u2018Hajde da se pona\u0161amo kao da je sve u redu, pa \u0107e onda stvar postati u redu\u2019. Hajde da povu\u010demo stra\u017eu oko Patrijar\u0161ije, pa \u0107e onda nekako i situacija da se prilagodi na\u0161oj ideji, valjda niko ne\u0107e dirati Patrijar\u0161iju. To nije nova ideja, ona je bila ovdje na terenu i 2001. i 2002. godine, i pokazuje samo koliko je politika u stanju da uti\u010de na realnost. Politika stvara virtuelnu realnost i onda vas tjera da u nju vjerujete i te\u0161ko vama ako ne vjerujete, kao onoj poslovi\u010dnoj \u017eeni iz Njego\u0161a, ako ne povjeruje mu\u017eu da je so sijao.<\/p>\n

Rekao bih da postoji uvjerenje kod Albanaca s kojima razgovaram da su i oni bili instrumentalizovani od strane me\u0111unarodne zajednice, i da na kraju ono \u0161to su dobili nije ba\u0161 ostvarenje snova. Prvo, te\u0161ko se \u017eivi, ogromna je nezaposlenost. Drugo, \u017eivot je postao mnogo nestabilniji, slo\u017eeniji, stare vrijednosti koje su \u010dinile stabilnost jednog nekada veoma konzervativnog i tradicionalnog dru\u0161tva se gube, i umjesto njih nije do\u0161lo ne\u0161to novo \u0161to bi mo\u017eda to dru\u0161tvo transformisalo ali zadr\u017ealo stabilnost, do koje je albanskom narodu veoma stalo. Kona\u010dno, ljudi su shvatili da su me\u0111usobno posva\u0111ani, da su me\u0111usobno pod grlom jedan drugom, a to ne mo\u017ee tako, niko ne mo\u017ee tako da \u017eivi.<\/p>\n

\u010cetvrto, \u010dak i ta dr\u017eavnost koja je obe\u0107ana i donekle ostvarena, u svakom slu\u010daju vlast na teritoriji koja je ostvarena, prvo nije do kraja ostvarena, a drugo nije donijela ne\u0161to \u0161to bi \u010dovjeku omogu\u0107ilo li\u010dnu sre\u0107u, tako da smo ovdje pred jednim duboko uzburkanim duhovnim stanjem na obe strane. Ta situacija samo obnavlja ulogu pravoslavne crkve kao nekoga ko daje stabilnost, ko tu traje, ko ima ljubavi prema svakome i \u010dija se odgovornost zaista prote\u017ee na svakoga. Kao episkop, ovdje primam i Albance i Srbe i sa svima razgovaram, i kod svih osje\u0107am tu \u017eudnju za ne\u010dim stabilnim, \u0161to se ne mijenja, \u0161to \u010duva neke ljudske vrijednosti i vrline bez pogovora, da ne mogu da se mijenjaju sa vremenom. Mislim da to stra\u0161no poga\u0111a svakoga ovdje.”<\/p>\n

RANE GODINE: Jovan \u0106ulibrk je ro\u0111en 16. aprila 1965. u Zenici, kako ka\u017ee, slu\u010dajno, da bi porodica potom \u017eivela pet godina u Travniku, \u010demu zahvaljuje jednu dozu bliskosti sa centralnom Bosnom koja je kasnije pre\u017eivela susret sa Bosanskom Krajinom.<\/p>\n

 <\/p>\n

“Rije\u010d je o dva posebna mentaliteta. To vam je kao razlika izme\u0111u Ko\u010di\u0107a i \u0106opi\u0107a na jednoj strani i Andri\u0107a na drugoj. Ima ona dobra \u0161ala za Crnogorce kako utvr\u0111uju identitet, iznese vam porodi\u010dno stablo i ka\u017ee: \u2018Na\u0111i se o\u0111e.\u2019 Kraji\u0161nik vam da Orlovi rano lete i ka\u017ee: \u2018Na\u0111i se ovdje.\u2019 Sva sre\u0107a, \u0106ulibrk\u00e2 kod \u0106opi\u0107a ima dovoljno.”<\/p>\n

Osnovnu i srednju \u0161kolu zavr\u0161io je u Gradi\u0161ci. “Po muzici ste birali dru\u0161tvo, ono se formiralo na tome ko \u0161ta slu\u0161a. Po\u010delo je to u petom razredu osnovne \u0161kole, i bilo je spojeno sa mnogo \u010ditanja, najvi\u0161e \u2018D\u017euboksa\u2019. Specifi\u010dno je da je kod nas \u010ditanje po\u010desto prethodilo slu\u0161anju, \u010ditali ste o stvarima koje jo\u0161 niste \u010duli ili niste mogli \u010duti. Zanimljivo je kako ta nehoti\u010dna vje\u017eba stvori jedan majndset, posebno \u010dulo. Sje\u0107am se kada sam oti\u0161ao u manastir, tada je bio i rat, odvojite se od svijeta i ne pratite toliko stvari, samo ovla\u0161. Onda sam \u010duo sve vi\u0161e za Nirvanu, \u010ditao sam o njima i uve\u010de sam u Bogosloviji radio ne\u0161to a bio je uklju\u010den radio i i\u0161la je neka pjesma. Pomislio sam: \u2018Aha, ovo bi trebalo da je ta Nirvana\u2019, i to je bila Come As You Are. Prepoznao sam je na osnovu \u010ditanja, ali to su duge godine iskustva, jer \u010ditaju\u0107i \u2018D\u017euboks\u2019 mogli ste mnoge stvari samo da zamislite, a ne da \u010dujete, pogotovo ako odrastate u gradi\u0107u u Bosanskoj Krajini.<\/p>\n

Tih godina u Jugoslaviji muzika je vezivala ljude bez obzira na mjesto gdje su se rodili, bez obzira na granice Jugoslavije, ne unutra\u0161nje, vanjske. Sje\u0107am se da je prolazio nekakav Englez, otkud se on obreo u Gradi\u0161ci Bog zna, ali s njim smo razgovarali kao sa bilo kojim na\u0161im poznanikom jer je tema bila muzika, i ni\u0161ta drugo nas kod njega nije ni zanimalo. Ja se sve vreme \u010dudim toj ideji da treba biti dio Evrope ili svijeta. Pa mi smo odrastali tako, ne znam \u0161ta to treba sada da uradimo pa da budemo svijet? Cijela ideja o postajanju svijetom, ili da je \u2018Beograd \u2013 svijet\u2019 \u2013 pa on je to po difoltu, \u0161ta to treba sada uraditi pa da bude tako? Sve le\u017ei zapravo u pogledu na svijet, a ne u tome gdje smo. Ako odrastete onako kako smo bar mi odrastali, onda granice doslovno ne postoje. Postoji to kome narodu pripadate, to je u redu, ali mjerila, do\u017eivljaj svijeta, on je dat takav. Kada sam oti\u0161ao kao mlad u Hamburg, ose\u0107ao sam se sasvim kao kod ku\u0107e. Dodu\u0161e, za mene je Hamburg bio mjesto gde su svirali Bitlsi, ali nisam primjetio neku radikalnu razliku u pogledu na svijet.”<\/p>\n

Episkop Jovan ka\u017ee da se njegovoj generaciji Drugi svetski rat ponekad \u010dinio daljim od vijetnamskog. “Jeste Drugi svjetski rat bio mjerilo svih stvari \u2013 a bio je to i u Britaniji, da ne govorimo o Rusiji \u2013 ali nama se dom kulture u Gradi\u0161ci otvorio Apokalipsom danas, a sutradan ujutru smo i\u0161li u Staru Gradi\u0161ku, preko Save, da gledamo Gole u sedlu. To je mala, ali primjetna, razlika izme\u0111u provincije i Beograda. U Beogradu se manje-vi\u0161e pratio zapadni obrazac, zna\u010di ako ste bili na\u0161a generacija, \u201864, \u201865. godi\u0161te, sazreli ste \u201880. ili \u201881, tada su do\u0161li pank i novi talas i bilo je prili\u010dno logi\u010dno da budete panker. Me\u0111utim, u provinciji je stvar bila malo ozbiljnija, tamo je prethodna generacija bila dominantna. Ne\u0107u re\u0107i generacija hipi pokreta, iskreno re\u010deno malo je ko slu\u0161ao D\u017eeferson Erplejn ili Grejtful Ded, ali Led Cepelin, Dip Parpl, Pink Flojd, D\u017eenezis apsolutno, to je bilo sve, niste mogli odrasti bez toga. Me\u0111utim, to je u stvari zna\u010dilo jedno bogatstvo jer ste mogli stvari da gledate u perspektivi i dijahroniji i da imate mnogo \u0161iru vizuru: razumjeli ste kako su se razvijale stilske formacije unutar pop-kulture, u kakvom dijalekti\u010dkom odnosu su recimo Pink Flojd, Magazin i Ded Ken Dens.<\/p>\n

Episkop lipljanski rado pri\u010da o muzici i anegdotama koje ga zbog muzike i danas ponekad prate. “Bio sam pro\u0161log aprila na ulici u Harlemu, u Njujorku, kada je jedan crnac po\u010deo da vi\u010de ka meni: \u2018ZZ, ZZ, it\u2019s you! I love your music man! I listen to your music for years, and finaly I met you! Give me five bucks!\u2019”<\/p>\n

Kada se zamona\u0161io, otac Jovan \u0106ulibrk je spalio sve fotografije iz “prethodnog” perioda. Ka\u017ee da ne \u017eali zbog toga, a zna da ima i prijatelja koji te fotografije imaju, uglavnom kriju\u0107i ih od njega. Ono \u0161to mu nedostaje jeste pisanje kritika i eseja, kojih je iza njega ostalo mnogo (vidi antrfile “Rok kritika”), a koje je sledilo posle ljubavi prema knjigama.<\/p>\n

RANI RADOVI: “Kao dijete dosta rano sam po\u010deo da \u010ditam. Mi smo bili blagosloveni time da je Jugoslavija bila fifti-fifti podijeljena izme\u0111u Zapada i Istoka. Po\u0161to to nije bilo fizi\u010dki nego o\u010digledno po stratumima, jedan dio u kome se to ispoljavalo je bila i kultura. Kultura biv\u0161e Jugoslavije je bila fascinantna, sje\u0107am se u biblioteci u mojoj ku\u0107i, u jednoj obi\u010dnoj porodici, mogle su se na\u0107i najfascinantnije stvari. Naravno, ja sam kao dijete \u010ditao sve ono \u0161to je bilo \u2018omladinska knji\u017eevnost\u2019, kako se to lijepo zvalo, ili knji\u017eevnost za djecu \u2013 od izdanja \u2018Lastavice\u2019 do Vinetua. \u010citao sam jako mnogo. Onda je do\u0161ao period kada je pop kultura postala glavno interesovanje, kada se osim lektire i poneke knjige uglavnom \u010ditao “D\u017euboks”, po tri stotine i tri puta; mislim da moji prijatelji iz tog vremena i ja neke tekstove i danas znamo skoro napamet. Interesovanje za knji\u017eevnost se doslovno vratilo u jednom trenutku, od onih kakve pamtite zauvijek. Bilo je na prvom polugodi\u0161tu gimnazije \u2013 one prave gimnazije koja je u Bosni postojala do 1983. godine, jer je Bosancima o\u010digledno bilo pote\u017ee da skontaju \u0161ta to \u0160uvar zapravo ho\u0107e s tim usmjerenim obrazovanjem. Sre\u0111ivao sam porodi\u010dne knjige po ku\u0107i, otvorio sam prve stranice knjige D\u017eejmsa D\u017eonsa Od sada do vje\u010dnosti, u zagreba\u010dkom izdanju, i do\u0161ao do hiljadite stranice te knjige za nepunih 48 \u010dasova.<\/p>\n

Tada je do\u0161lo do uobli\u010davanja modusa kroz koji cijeli \u017eivot gledam na svijet, a to je da je kultura neodvojiva od \u017eivota, i da se ona na kraju provjerava \u017eivotom: Igor \u0160afarevi\u010d mudro ka\u017ee da su svi totalitarizmi propali jer nisu mogli da odgovore obi\u010dnim, ljudskim \u017eivotnim zahtjevima. A D\u017eonsova knjiga jeste o tome kako dr\u017eavna ma\u0161ina melje jednog obi\u010dnog \u010dovjeka, Roberta I. Lija Pruita. No, s druge strane, ova knjiga je ozna\u010dila i zahtjev da se o \u017eivotu u\u010di i promi\u0161lja da bi se on mogao razumjeti i \u017eivjeti u puno\u0107i.<\/p>\n

Tek kasnije sam shvatio da sam svoju fascinaciju tom knjigom dijelio sa cijelom bit generacijom koja je prakti\u010dno proistekla iz tri knjige napisane poslije Drugog svjetskog rata u Americi, iz Mladih lavova Irvina \u0160oa, Golih i mrtvih Normana Majlera i Od sada do vje\u010dnosti. Onda s vremenom shvatite da dijelite tu fascinaciju recimo i sa Dejvidom Bouvijem: ne zaboravite da su scene u njegovom spotu za China girl u stvari oma\u017e filmu Od sada do vje\u010dnosti, i kona\u010dno sa Nikom Kejvom, koji prvi samostalni album naziva From Her to Eternity, Od nje do vje\u010dnosti, uz igru rije\u010di. Tako da su nekakvi razli\u010diti periodi \u017eivota imali veze sa tom prvom va\u017enom knjigom.<\/p>\n

Knjiga D\u017eejmsa D\u017eonsa je s druge strane podstakla i uobli\u010dila drugi va\u017ean elemenat za na\u0161u generaciju, a to je elemenat pobune. U to neko vrijeme negdje sam iz \u010ditanke \u2013 u toj povelikoj knjizi bile su i Izreke neba i pakla \u2013 pozajmio i dvije stvari od Vilijama Blejka. Da budem iskren, pitanje je koliko bih sam obratio pa\u017enju na Blejka da nije bilo Morisona i Dorsa, ali sam zapamtio dvije izreke koje su mi odredile \u017eivotne po\u010detke i pristup \u017eivotu, koji se naravno kasnije u mnogo \u010demu nadogra\u0111ivao na tom mladena\u010dkom instinktivnom utisku. Prva je \u2018Put pretjerivanja vodi u zamak mudrosti\u2019, i ako gledam po onome \u0161to mi je Bog dao do danas i iskustvu \u017eivotnom, to je zna\u010dilo da ono \u010dega se prihvati\u0161 u \u017eivotu mora\u0161 \u017eivjeti do njegove puno\u0107e, da se mora\u0161 potpuno pogru\u017eiti u to \u0161to si izabrao. To \u2018pretjerivanje\u2019 Blejkovo zna\u010di da nema \u017eivota s pola srca, da ide\u0161 do kraja u onome \u0161to \u010dini\u0161. Onda \u0107e\u0161 tome dodirnuti iskonsko bi\u0107e i vidjeti ga kakvo jest; tek tada mo\u017ee\u0161 zaista da prihvati\u0161 ili da odbije\u0161 ne\u0161to. Ako si muzi\u010dar i bavi\u0161 se muzikom, bavi se njome do kraja, ako si hri\u0161\u0107anin, potrudi se da bude\u0161 to do kraja. To \u017eivljenje do kraja, posve\u0107enost, jedino donosi plodove.<\/p>\n

Druga Blejkova izreka je jednako tvrda, i ka\u017ee: \u2018Vozi svoj plug preko kostiju mrtvih\u2019. E sada, razumjeti to danas zna\u010di razumjeti \u017eivljenje u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji, jer unato\u010d svemu \u0161to govorimo o kulturi i drugim oblastima u kojima je bilo slobode, to je ipak bio totalitarni sistem, u kome je la\u017e sve vi\u0161e postajala dominantna, pogotovu pred kraj njegovog postojanja. I ta la\u017e je polagala pravo na cjelokupan va\u0161 \u017eivot, od ro\u0111enja do smrti. Stara Jugoslavija je bila majstor u la\u017ei, ona je sebe lagala do \u201891. godine da je nerazru\u0161iva. Zamislite tek neposredno pred Titovu smrt, poslije Titove smrti, ta la\u017e je bila toliko opipljiva da je bola i smrdila svuda oko sebe i protiv toga se mlad \u010dovjek po prirodi buni, tra\u017ei ne\u0161to, sposoban je da nagonski osjeti la\u017e. Ne zna on uvijek kako da se bori s njom, osje\u0107a da ga gu\u0161i, ne zna \u0161ta ho\u0107e, zna samo da ho\u0107e da se izbori sa tim gu\u0161enjem, i upravo tu negdje pop kultura za nas jeste imala zna\u010denje koje je su\u0161tinsko, imali ste na\u010din da ka\u017eete: \u2018Ja ne\u0107u ovo, ho\u0107u ono\u2019, ili makar: \u2018Ovuda ho\u0107u, ne\u0107u sa vama\u2019.”<\/p>\n

VOJSKA I IDENTITET: “Pobuna svakako ima cijenu, pa \u2013 uz sve ostalo \u0161to vam spada kada ste krivi pade\u017e \u2013 kada je do\u0161lo do slu\u017eenja vojske, moglo vam je zapasti samo ne\u0161to te\u0161ko, \u0161to nije pripalo onima koji su bili dobri \u010dlanovi SSOJ-a ili partije i zavr\u0161ili nedaleko od ku\u0107e ili u nekom lakom rodu. Ja sam zavr\u0161io u pontonirskoj in\u017einjeriji u Novom Mestu, \u0161to ba\u0161 nije bilo daleko od ku\u0107e (druga mogu\u0107nost koja mi je bila ponu\u0111ena bilo je da budem vezista u Prizrenu; to sam ipak bio ostavio za kasnije), ali sam imao odre\u0111ene zdravstvene predispozicije sa kojima je ga\u017eenje vode po slovena\u010dkoj zimi \u010dinilo primjerenu \u2018nagradu\u2019 za neuklapanje u \u0161ablon.<\/p>\n

Kada sam do\u0161ao u vojsku, po\u010delo je ne\u0161to \u0161to \u0107e nas sve pratiti kao generaciju, a to je \u010dinjenica da su na\u0161i li\u010dni \u017eivoti u jednom trenutku postali dio svjetske istorije. Komandant u Novom Mestu je tada bio major po imenu Stanislav Gali\u0107, potom poznat kao komandant Romanijskog korpusa i \u017eitelj Haga, jedan od najte\u017ee osu\u0111enih. Devedesetih se ispostavilo da su iz mog sela i Manojlo Milovanovi\u0107 i Slavko Lisica (a Atif Dudakovi\u0107 iz susjednog), i po\u010deo sam da se navikavam na to da nam je data \u010dudna sudbina da kao narod u jednom trenutku \u017eivimo u sredi\u0161tu istorije svijeta, htjeli mi to ili ne.<\/p>\n

S druge strane, na li\u010dnom nivou, za vrijeme slu\u017eenja u JNA, desilo mi se nekoliko momenata koji su na granici sazrijevanja i epifanije, poslije kojih nisam bio isti. Prvi je bio momenat kada sam odjednom shvatio da je meni jedna konkretna dr\u017eava uzela godinu dana \u017eivota. Vojska je ne\u0161to \u0161to se moralo, ali \u010dovjek onda do\u017eivi da u stvari postoji neko ko vam odre\u0111uje \u017eivot na ovaj ili onaj na\u010din; ali ako on od mene zahtijeva du\u017enost, koja je odgovornost toga koji upravlja? Na \u0161ta je on obavezan? Moram priznati da je za mene kao mladog \u010dovjeka ono \u0161to sam vidio svojim o\u010dima bilo porazno: JNA u kojoj sam bio pripremala se za sve osim za to da bude upotrebljena, \u0161kola u koju sam i\u0161ao bila je puna licemjerja, karijerizma i la\u017enog zaklinjanja u ju\u010dera\u0161nje ideale do kojih vi\u0161e niko nije iskreno dr\u017eao. La\u017e je bila svuda, a njene posljedice su se mogle namirisati.<\/p>\n

Drugi doga\u0111aj je vezan za poznanstvo i prijateljstvo sa Dejanom Knezom, jednim od osniva\u010da Lajbaha. Mene su naime prekomandovali u Ljubljanu, u vojnu gimnaziju, gdje sam bio pomo\u0107nik vaspita\u010da, \u0161to je bio jo\u0161 jedan dokaz da JNA propada. Bila je to 1984. godina, ljubljanska scena je imala svoj heyday: Marina Gr\u017eini\u010d je vodila program \u0160KUC-a, Lajbah su se bili tek vratili sa Turneje po okupiranoj Evropi i izdali prvi EP, te godine je bio otvoren i K4… Dejan i ja smo se ponekad nalazili subotom, tada je bila buvlja pijaca na Starom trgu kod \u0160KUC-a, i tamo razgovarali, zajedno pazarili. Jednom, iznebuha, on me je pitao: \u2018\u0160ta tebe u stvari su\u0161tinski zanima?\u2019 Odgovorio sam mu pitanjem: \u2018\u0160ta tebe zanima?\u2019 \u2018Pa mene zanima da pro\u017emem moj slovena\u010dki identitet sa onim \u0161to jeste savremena kultura.\u2019 Nisam mu odgovorio \u0161ta ja stvarno ho\u0107u, ali te no\u0107i sam dugo bio budan i pitao se: \u2018U redu, a koji je to moj identitet?\u2019 Sje\u0107am se, prolaze\u0107i kroz to, \u010dovjek se sjeti mnogih stvari: Prvog svjetskog rata, recimo, \u2018Srbije me\u0111\u2019 \u0161ljivama\u2019… Sve je to bilo dio mene, ali je ostavljalo prostora za jo\u0161 ne\u0161to ve\u0107e. Taj mimohod arhetipskih slika i\u0161ao je polako, satima, i u jednom trenutku preda mnom se pojavila Studenica, simbol vjen\u010danja Istoka i Zapada. Tada, sve se umirilo: \u2018Da, to sam ja.\u2019 Sje\u0107am se jo\u0161 uvijek olak\u0161anja s kojim sam tada utonuo u san.<\/p>\n

Poslije toga dana, kojeg dugujem Dejanu Knezu, sve je i\u0161lo svojim tokom i sje\u0107am se trenutka kada sam na Ohridskom jezeru iza\u0161ao iznad Crkve Svetog Jovana Kanea i momenta kada prvi put \u010dovjek Bogu ka\u017ee \u2018Ti\u2019. To je bilo kada sam prvi put bio na Ohridskom jezeru sa Goranom Trajkovskim iz Anastasije.”<\/p>\n

STUDIJE, RAT I MANASTIR: “Upisao sam knji\u017eevnost smatraju\u0107i da je to podloga op\u0161teg znanja i op\u0161te kulture, koja je sigurno dovoljna da bi \u010dovjek mogao poslije toga da studira ne\u0161to \u0161to stvarno \u017eeli. I dan-danas mi je drago \u0161to sam studirao prvo u Banjoj Luci, prvo \u0161to sam se srodio s tim u mnogo \u010demu posebnim gradom, a sa druge strane \u0161to sam imao i sre\u0107u i blagoslov da mi profesor teorije i istorije knji\u017eevnosti bude jedan od velikih ljudi koje je Banja Luka iznjedrila, Predrag Lazarevi\u0107. Sin posljednjeg banjalu\u010dkog bana, nikada nije bio \u010dlan partije, a predavao je knji\u017eevnost i prakti\u010dno formirao generacije ljudi koji su nosili kulturu Bosanske Krajine. Obrazovan u Beogradu (komparativnu knji\u017eevnost je zavr\u0161io u Ki\u0161ovoj generaciji), uvijek je govorio ekavski, kao i pokojni Nikola Koljevi\u0107, koji je tako\u0111e bio Banjalu\u010danin. To je bilo malo po\u0161 me\u0111u banjalu\u010dkim intelektualcima starijih generacija, a i danas \u0107ete u Banjoj Luci \u010duti \u2018dve kafe\u2019 ili \u2018gde si\u2019. Rastao sam sa nekim ko je bio zaista veliki \u010dovjek, koji vas je na najplemenitiji na\u010din uvodio ne samo u znanje iz teorije i istorije knji\u017eevnosti, nego u cjelokupnu kulturu jednog naroda i zemlje, i to kulturu koja je bila \u0161iroka i ogromna. Njemu sam du\u017ean za to \u0161to se ono kosmopolitsko \u0161to je u\u0161lo preko pop kulture ra\u0161irilo na cjelokupnu kulturu.<\/p>\n

Zavr\u0161io sam drugu godinu u Banjoj Luci i upisao tre\u0107u u Zagrebu. Odrastao sam u Gradi\u0161ci koja je na \u010detrdesetak kilometara od Banje Luke, tako da ako ho\u0107ete da studirate kod ku\u0107e idete u Banju Luku, ujutru ustanete na autobus, odete i vratite se; vjerovatno se manje vozite nego s periferije Beograda do fakulteta. Drugo mjesto gdje su se rje\u0161avali obrazovni i bilo koji drugi problemi bili su Zagreb i Beograd: Zagreb vam je na stotinak kilometara, Beograd na tri stotine. Kao i kod svih austrougarskih gradi\u0107a koji le\u017ee niz Savu, \u017eivite na otvorenom, na raskrsnici; iza\u0111ete na autobusku stanicu ili na put i birate kuda \u017eelite. (Andri\u0107 je pisao o kasabama stije\u0161njenim me\u0111u bosanskim brdima, nagnutim nad rje\u010dicama u kojima s mrakom na ljude slije\u0107u i naj\u010dudnije i najmra\u010dnije misli. On nije znao mnogo ovakvu Bosnu.) \u010cetvrto mjesto u kojem su se rje\u0161avala egzistencijalna pitanja eventualno je bila Ljubljana, a tek peto bilo je mjesto u koje smo kao \u017eitelji Bosne i Hercegovine silom prilika i\u0161li na regrutaciju, ali u kome je rijetko ko studirao ili se zapo\u0161ljavao mimo politi\u010dkih struktura \u2013 Sarajevo. Do rata sam u Sarajevu bio desetak puta; do njega vam je trebalo sedam sati jahanja preko bosanskih brda.<\/p>\n

U Zagreb na studije oti\u0161ao sam prevashodno zbog odre\u0111enog intelektualnog prosedea koji je postojao tamo. Diplomirao sam na Crnjanskom na jednoj od \u010duvenih zagreba\u010dkih katedri, na stilistici; teorija knji\u017eevnosti bila je u Zagrebu veoma razra\u0111ena disciplina, a mene je prevashodno zanimalo kako se \u010dita knji\u017eevnost, koja je to tajna skrivena u umjetni\u010dkom djelu i kako se ona raskriva? Uz to, to je vrijeme kada se ponovo otkrivala ruska avangardna umjetnost, najvi\u0161e kroz izlo\u017ebe Berlin\u2013Moskva i Moskva\u2013Pariz, a u Zagrebu je predavao Aleksandar Flaker, jedan od korifeja nauke o ruskoj avangardi. Povrh toga, oko \u2018Poleta\u2019 je bila nastala \u0161kola umnih ljudi koji su pisali o popularnoj kulturi i sa Dejanom Kr\u0161i\u0107em \u0107u i raditi na njegovom projektu NEP \u2013 \u2018Nova Evropa\u2019, sa Jane \u0160travsom i Gordanom Brzovi\u0107 \u2013 gdje se kao nigde moglo sagledati da je revolucija koju su izveli novi mediji daleko dublja i sveobuhvatnija od Oktobarske revolucije.<\/p>\n

Diplomirao sam na Sretenje, 15. februara 1991. godine. Po\u0161to je moralo da pro\u0111e malo vremena da bi se zavr\u0161ila administracija, oti\u0161ao sam po potvrdu da sam diplomirao aprila \u201891. godine, \u0161to je bilo doslovno na po\u010detku rata.<\/p>\n

Nesumnjivo je da je za na\u0161u generaciju rat od \u201891. do \u201899. godine sredi\u0161nji formativni trenutak na\u0161ih \u017eivota, s tim \u0161to \u0107emo mi zauvijek ostati raspeti u tom pogledu da kada ka\u017eemo \u2018prije rata\u2019 uvijek moramo da obja\u0161njavamo da li prije Drugog svjetskog ili ovog rata, dok mla\u0111e generacije u tom pogledu ne\u0107e imati sumnje. Za njih je rat ovaj rat. Njihovi heroji su iz tog rata, Vukovi sa Vu\u010djaka i drugi, a nama su u njihovim godinama heroji bili Geng of for. Mi smo prelazno pokoljenje, zauvijek raspeto izme\u0111u vremena u kome smo se rodili i obrazovali i samog rata. Istovremeno s time od avgusta \u201891, izme\u0111u ostalog gonjen i svime \u0161to se de\u0161avalo, bio sam jednostavno primoran da donesem neke \u017eivotne odluke, i oti\u0161ao sam u manastir.<\/p>\n

O odlasku u manastir \u010dovjek ne razmi\u0161lja, ne planira: to se desi. Probudi\u0161 se jednog jutra i u srcu ti je odlu\u010deno. Mislim da je to meni postalo jasno u jesen \u201890. godine, na liturgiji koja je slu\u017eena u paraklisu hrama Svetog Dimitrija u Solunu. U jednom trenutku ja sam znao \u0161ta mi je namijenjeno, \u0161ta \u017eelim. Nije da se nisam borio s tim, ali je rezultat bio izvjestan.”<\/p>\n

IZRAEL I JASENOVAC: Posle boravka u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i na Kosovu, episkop Jovan oti\u0161ao je 2003. godine u Izrael na postdiplomske studije jevrejske kulture koje su u su\u0161tini imale te\u017ei\u0161te na Jasenovcu i pitanju stradanja u Drugom svetskom ratu. “Jedna od uobi\u010dajenih re\u010denica srpske desnice jeste da mi treba da se ugledamo na Izraelce. Naravno, to je u realnosti uglavnom prazna pri\u010da. O Izraelu znamo veoma malo, veze sa Izraelom su donedavno bile veoma tanke, na\u017ealost uglavnom iz na\u0161e nezainteresovanosti i neaktivnosti, iako je bilo mnogo razloga da sa Dr\u017eavom Izrael na razne na\u010dine uspostavimo odnose i u mnogim stvarima se me\u0111usobno poma\u017eemo. Najkonkretnija stvar je bolno pitanje Jasenovca, koje je sada ve\u0107 malo druga\u010dije nego \u0161to smo navikli da govorimo.<\/p>\n

Jasenovac i uop\u0161te stradanje u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji su predmet istra\u017eivanja \u010ditave generacije mladih istori\u010dara koji su doktorate odbranili u Evropi i SAD \u2013 Emili Grejbl, Aleksandra Korba, Ljiljane Radoni\u0107, Emila Kerenjija \u2013 te je potpuno deplasirana tvrdnja da Jasenovcu treba istina jer je on neistra\u017een, kao \u0161to je to nedavno lai\u010dki izjavio nadbiskup beogradski Stanislav Ho\u010devar. Po njegovim rije\u010dima, papa ne\u0107e do\u0107i u Srbiju dok Srbi i Hrvati ne osnuju zajedno komisiju koja \u0107e istra\u017eiti Jasenovac, pa \u0107e se onda kada se do\u0111e do istine o Jasenovcu valjda stvoriti uslovi za papin dolazak.<\/p>\n

Da pojasnimo malo kako zaista izgleda situacija: normalne evropske zemlje su do 1948. donijele procjenu broja \u017ertava u Drugom svjetskom ratu i onda osnovale institucije koje su se onda decenijama bavile dokumentovanjem, sumiranjem i zaokru\u017eivanjem onoga \u0161to se desilo. Te komisije ili institucije su negdje krajem osamdesetih do\u0161le do svojih manje-vi\u0161e kona\u010dnih rezultata. Negdje se do\u0161lo do ve\u0107ih a negdje do manjih brojeva u odnosu na prvobitne procjene. Dobar primjer toga jeste Au\u0161vic: prvobitne procjene o broju \u017ertava Au\u0161vica govorile su o broju od \u010detiri miliona ljudi da bi se krajem osamdesetih do\u0161lo do dana\u0161nje cifre koja je izme\u0111u milion i sto hiljada i 1,5 miliona \u017ertava, \u0161to zna\u010di da je izvorno bilo i pogre\u0161ne procjene ali i manipulacije. Ne zaboravite da su to poratne godine, da se kreira hladnoratovski svijet i da se manipulacija zasnivala na ideji da oni koji su ulo\u017eili vi\u0161e \u017ertava imaju pravo na ve\u0107i dio Evrope.<\/p>\n

Nema razloga za\u0161to pogre\u0161nih procjena i manipulacije ne bi bilo i u biv\u0161oj Jugoslaviji. No, ono \u0161to se zna o Jasenovcu i o stradanju u Drugom svjetskom ratu uglavnom je veoma dobro dokumentovano u okviru istra\u017eivanja Drugog svjetskog rata, koji je bio dominantna tema istorijske nauke u biv\u0161oj Jugoslaviji. Hiljade tomova su objavljene o tom ratu i mi o Jasenovcu znamo su\u0161tinske stvari: da je bio kompleks koncentracionih i logora smrti, znamo ko su u njemu bile \u017ertve, znamo ko su u njemu bili d\u017eelati. Znamo imena d\u017eelata, uglavnom, znamo i iz kojih razloga i sa kojim motivima je to ra\u0111eno, znamo tako\u0111e i koja je bila uloga jednog dijela klera rimokatoli\u010dke crkve u zlo\u010dinima koji su izvr\u0161eni za vrijeme Drugog svjetskog rata u NDH. Ta tema \u2013 uklju\u010duju\u0107i i \u2018Pacovske kanale\u2019, na\u010din na koji su brojni nacisti i usta\u0161e izbjegli ruku pravde i pobjegli u Ju\u017enu Ameriku \u2013 jedna je od velikih tema nauke o Holokaustu i genocidu: uzmite knjige Majkla Fajera ili Pola O\u2019\u0160ija na primjer, i vidje\u0107ete da se oni veoma detaljno bave rimokatoli\u010dkom crkvom u NDH.<\/p>\n

Naravno, pristup mora biti balansiran, trezven. Ne mo\u017ee se Stepinca optu\u017eivati na osnovu komunisti\u010dke optu\u017enice; \u0161tavi\u0161e, zaista postoje individualni slu\u010dajevi da je pomagao i Srbima i Jevrejima. Dodu\u0161e, izbjegao je da pomogne Diani Budisavljevi\u0107 i njenoj grupi u akciji spasavanja srpske djece, \u0161to je ona i napisala u svom dnevniku, ali on nije bio naredbodavac zlo\u010dina. No, Stepinac je istovremeno u\u010destvovao u stvaranju atmosfere mr\u017enje, i \u0161to je jo\u0161 va\u017enije \u2013 on ni na koji na\u010din nije reagovao na zlo\u010dine koje je \u010dinio kler kome je on bio na \u010delu, \u0161to je ve\u0107 dovoljno da on bude veoma kontroverzna li\u010dnost. Ivo Gold\u0161tajn je izvukao jednu re\u010denicu koja jako dobro simboli\u0161e taj njegov pristup. Stepinac je pisao Andriji Artukovi\u0107u 1941. godine, u trenutku kada je Jadovno ve\u0107 operisalo, mole\u0107i ga \u2018da se ove mjere protiv Jevreja i Srba sprovode sa po\u0161tovanjem ljudskog dostojanstva\u2019. I to u trenutku kada su ve\u0107 hiljade ljudi na najzvjerskiji na\u010din bile umorene i kada se ta\u010dno znalo \u0161ta zna\u010de te \u2018mjere\u2019. Ivo Gold\u0161tajn je tvrdio, a ja se sla\u017eem s njim, da ta re\u010denica savr\u0161eno opisuje paradoks u kome je \u017eivio Stepinac.<\/p>\n

Ono \u0161to mi ne znamo i jo\u0161 nije potpuno nau\u010dno utvr\u0111eno, i tu zaista treba istra\u017eivanje, jeste broj \u017ertava u Drugom svjetskom ratu. Ne treba niko nikog da zavarava govore\u0107i da se to zna: ne zna se, i ne mo\u017ee da se zna bez institucionalizovanog, usredsre\u0111enog, dugogodi\u0161njeg rada. To je stvar koja iziskuje ogroman nau\u010dni trud, i oko toga mo\u017eemo da polemi\u0161emo i razgovaramo. Jedina institucija koja je formirana na tlu biv\u0161e Jugoslavije sa isklju\u010divim zadatkom istra\u017eivanja stradanja u Drugom svjetskom ratu je beogradski Muzej \u017ertava genocida, koji je osnovan 1992. godine, kada je ve\u0107ina evropskih dr\u017eava ve\u0107 bila svela sume stradalih. Ovaj Muzej je izuzetno kvalitetna institucija i njen kadar ima veliku nau\u010dnu me\u0111unarodnu reputaciju; da biste zajedni\u010dki organizovali nau\u010dne skupove sa Jad Va\u0161emom, morate biti veoma ozbiljna institucija. Jedno od izdanja Muzeja je i epohalna monografija Jadovna dr \u0110ure Zatezala, temeljni nau\u010dni rad od dvije hiljade stranica. Stru\u010dnjake Muzeja ne\u0107ete sresti po medijima gdje se daju lai\u010dke izjave, i u njega nadbiskup Ho\u010devar nije ni zavirio.<\/p>\n

No, Muzej \u017ertava genocida je zanemaren, nedovoljno finansiran i skrajnut, \u0161to dovoljno govori o tome ko je glavni krivac \u0161to jo\u0161 postoje neuralgi\u010dne ta\u010dke kao \u0161to je broj \u017ertava Jasenovca. Ne zaboravite da se raspon u procjenama broja \u017ertava Jasenovca kre\u0107e od milion i sto hiljada, \u0161to je dao Radomir Bulatovi\u0107, do dvije i po hiljade, \u0161to je dala komisija Hrvatskog sabora. To je nemoralno. Ono \u0161to imamo sigurno za Jasenovac jeste broj imena ubijenih do koga je do\u0161ao Muzej \u017ertava genocida i kojih sada ima oko devedeset hiljada. Naravno, broj \u017ertava Jasenovca je mnogo ve\u0107i, ali ovo je ono \u0161to imamo kao sigurno. I tu nam ne trebaju konferencije, nego rad.<\/p>\n

\u017divjeti u Jerusalimu zna\u010di zauvijek ostati tamo. To nije \u010dak ni pitanje fascinacije, to je pitanje do\u017eivljaja svijeta i toga da li va\u0161e srce odgovara na onaj praiskonski ljudski poziv. Na kraju, ljudska istorija prakti\u010dno po\u010dinje tamo, makar pisana istorija po\u010dinje tamo: mi smo pojam pam\u0107enja, istorije, dobili sa Svetim pismom, sa sinajskim zavjetom Boga i \u010dovjeka. Svaka stopa je tamo zakva\u0161ena time i to se osje\u0107a. Te\u0161ko je ne odgovoriti srcem na miris Svete zemlje, na boju njenog sunca, valjda svako ostaje njen zato\u010denik.<\/p>\n

Uspio sam da obi\u0111em i nekoliko drugih zemalja na Bliskom istoku. Na\u017ealost, ljudi su u tom regionu kao mi, gledaju sve u ogledalu, tra\u017ee od ljudi da se opredjele. Ne mogu da shvate da neko mo\u017ee biti nepristrasan u svemu tome. Ili idete me\u0111u Arape ili me\u0111u Izraelce, a najsumnjiviji ste ako idete i me\u0111u jedne i me\u0111u druge. A \u010dovjek mora da se otvori i da gleda. Sigurno je da nema jedne istine kada je rije\u010d o Bliskom istoku, ali isto tako \u010dinjenica je da taj Bliski istok kroz sebe prelama cijelo stanje na\u0161e planete danas, i da se makar desetak godina unazad glavna zbivanja de\u0161avaju na Bliskom i Srednjem istoku.”<\/p>\n

CIKLUSI \u017dIVOTA I SMRTI: “Ovdje na Kosovu i Metohiji se stvari cikli\u010dno de\u0161avaju, ljudi \u017eive u zajedni\u0161tvu, da bi onda nastajala apokalipsa. Manastir Devi\u010d je mo\u017eda najbolji primjer. Tu se ne znam koliko puta de\u0161avalo da okolni stanovnici ubiju sve\u0161tenika, razru\u0161e i zapale manastir, i onda poslije neku godinu sami do\u0111u da ga obnavljaju, da mole sve\u0161tenika da do\u0111e i da slu\u017ei tu. Danas imamo takav primjer s manastirom Zo\u010di\u0161te, koji je sru\u0161en i onda je, naro\u010dito od lokalnog stanovni\u0161tva, do\u0161la tiha inicijativa da se on obnovi, jer je ono osje\u0107alo da mu je potreban. To je neka \u010dudna veza koja je na Kosovu postojala i koja \u0107e sigurno postojati, ali koja opet govori i potvr\u0111uje da je ta \u017eica sve\u0161tenosti su\u0161tina Kosova i Metohije, kao i pitanje Svete zemlje, koje se na kraju svodi na pitanje suvereniteta nad Gorom hrama. Ne mo\u017ee se ni \u017eivjeti ni djelati niti se odnositi prema Kosovu i Metohiji, ne mo\u017eete ni\u0161ta sa Kosovom i Metohijom, ako ne razumijete sve\u0161tenost ovoga tla.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de odnosa sa Albancima, klatno polako odlazi u drugu stranu. Pojavljuje se ispod svega jedno veliko pitanje \u2013 u redu, a \u0161ta sad, tu smo, o\u010digledno ne mo\u017eemo nestati ni mi ni vi, ne\u0161to se mora uraditi, na neki na\u010din moramo progovoriti zajedno. Albanske institucije su stvorene na na\u010din na koji su stvorene, u njih je upisana posljedica tog vremena u kome su nastale, i one su predodre\u0111ene da idu tim putem. Njihova uloga je stvaranje dr\u017eavnosti ovdje na Kosovu i Metohiji, dr\u017eavnosti koja se po obi\u010daju najvi\u0161e vidi na tome da mo\u017eete imati grbove, zastave, predsjednike, predsjednice, parlamente, ali na kraju do\u0111e trenutak kada ta dr\u017eava treba da djela, da ne\u0161to omogu\u0107i stanovni\u0161tvu koje \u017eivi na odre\u0111enoj teritoriji, a to je na Kosovu i Metohiji veoma te\u0161ko, i \u0161to vi\u0161e vrijeme prolazi to \u0107e i poslanici koji se bave time uvi\u0111ati to sve jasnije. Na kraju krajeva, te\u0161ko se \u017eivi, to je su\u0161tinski va\u017eno. Svi te\u0161ko \u017eive. I u tom smislu mislim da je ogromna podvojenost izme\u0111u institucija i ljudi u njima i obi\u010dnog \u010dovjeka koji gleda kako da \u017eivi i \u0161ta da radi.”<\/p>\n

U dvori\u0161te Patrijar\u0161ije ulazi kombi banjalu\u010dkih registracija. \u010cetvorica ljudi istovaraju bo\u017ei\u0107ne paketi\u0107e za decu. Jedan od prido\u0161lica nema ruku. “Nas dvojica smo tandem iz rata, meni je mina odnijela nogu ispod koljena”, sa osmehom ka\u017ee njegov prijatelj. Dok se iz mraka \u010duje hu\u010danje pe\u0107ke Bistrice, kombi odlazi prema De\u010danima.<\/p>\n

Vreme<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Episkop lipljanski Jovan (\u0106ulibrk), vikarni episkop patrijarha srpskog u Pe\u0107koj patrijar\u0161iji, izabran je za li\u010dnost godine ve\u0107inom glasova \u010dlanova uredni\u0161tva nedeljnika “Vreme”. Kriterijum za nagradu je, kao i prethodnih godina, pozitivan doprinos unapre\u0111enju dru\u0161tvenih institucija u javnom interesu.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-103294","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/103294","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=103294"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/103294\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=103294"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=103294"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=103294"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}