{"id":101383,"date":"2012-12-15T08:49:00","date_gmt":"2012-12-15T07:49:00","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=101383"},"modified":"2012-12-15T08:49:00","modified_gmt":"2012-12-15T07:49:00","slug":"feministicka-teologija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/12\/15\/feministicka-teologija\/","title":{"rendered":"Feministi\u010dka teologija"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Branko Sekuli\u0107<\/p>\n

Molite se Bogu. Ona \u0107e vas usli\u0161iti!<\/p>\n

Kontekst. Razvojni put feministi\u010dke teologije od \u017eene kao kolateralne \u017ertve androcentrizma pa do punopravnog \u010dlana vjeroispovjedne kr\u0161\u0107anske zajednice, barem jednog njenog djela,[1] pro\u0161ao je mnoge faze srastanja. Od i\u0161\u010ditavanja biblijskih tekstova od strane \u017eenske grupe predvo\u0111ene Elizabethom Cady Stanton krajem 19. stolje\u0107a, pa preko feministi\u010dkog pokreta u rimokatoli\u010dkom svijetu putem zaklade Me\u0111unarodni savez Ivana Ar\u0161ka, sve do prakse re\u0111enja \u017eena unutar protestantizma u pedesetima i \u0161ezdesetima dvadesetog stolje\u0107a i Drugog vatikanskog koncila na kojem je skupina \u017eena na \u010delu sa Gertrudom Heinzelmann izdala proglas pod nazivom Nismo vi\u0161e spremne \u0161utjeti!, zrcali se briljantna borba vjernica za pravo da ih se unutar Crkve do\u017eivljava kao potpuna ljudska bi\u0107a. Kad ka\u017eem potpuna, osvr\u0107em se na netom navedeni proglas u kojem, izme\u0111u ostaloga, i stoji kako se \u017eene o\u010dito ne smatraju punopravnim \u010dlanovima Kristove zajednice jer im je uskra\u0107eno primanje sakramenta svetog reda \u0161to daje nedvosmislen i opasan zaklju\u010dak kako mu\u0161karci i \u017eene pred Bogom nisu jednaki.<\/p>\n

Navedeni, mogli bismo slobodno re\u0107i, krik nije nipo\u0161to bio prvi takav poku\u0161aj s kojim se nastojalo senzibilizirati patrijarhalnu crkvenu hijerarhiju za ovaj problem, ali kao da je bio prvi koji je odjeknuo toliko glasno da ga se \u010duje. Jer vrijeme nakon Koncila dovelo je do sna\u017enog razvoja kako feminizma u globalu, tako i feministi\u010dkog pristupa teologiji kroz mnoge va\u017ene ideje, ljude i njihova djela kao \u0161to je primjerice Crkva i drugi spol (1968.) autorice Mary Daly, Mistika \u017eenskosti (1963.) Betty Friedan ili pak Politika spola (1969.) Kate Millet. Navedeni tekstovi se smatraju temeljnim fundusom za \u017eenska, i teolo\u0161ka i sociolo\u0161ka, promi\u0161ljanja u kontekstu dru\u0161tva koje ih okru\u017euje. Pristup svake pojedine od njih jeste druga\u010diji, no zajedni\u010dka crta otpora svakako je kritika, jer “kr\u0161\u0107anstvo, a posebice Katoli\u010dka crkva, jo\u0161 nije preuzela zada\u0107u koja joj pripada da istjera demone spolnih predrasuda, ve\u0107 je \u0161tovi\u0161e, \u010dak zaostala u odnosu na svijet”.[2] Ovakav stav, potkrijepljen jasnom vizijom o nu\u017enosti redefiniranja maskilisti\u010dkog sustava i njegovih diskriminacijskih postupaka, doveo je po\u010detkom sedamdesetih godina 20. stolje\u0107a do stvaranja nove crkvene stvarnosti pod nazivom feministi\u010dka teologija.<\/p>\n

Po\u010detak i razvoj. Kroz nju “\u017eene po prvi put, konkretno, postaju subjekt vlastita iskustva vjere, njezina oblikovanja i razmi\u0161ljanja o njoj i, dakle, subjekt teologiziranja”.[3] Naime, radi se o tome da je ovaj revolucionarni potez \u017eena posve izokrenuo nedodirljivu vi\u0161estoljetnu stati\u010dnu sliku o mu\u0161karcu kao alfi i omegi cjelokupnog civilizacijskog prostora koja permanentno odolijeva suvremenim sociolo\u0161kim datostima i pripadaju\u0107em razvoju svijesti. Ovo feministi\u010dko “Ne” monumentalnom religijskom androcentri\u010dnom sistemu mo\u017eemo bespogovorno smatrati velikim iskorakom jedne vjeroispovijesti prema svijetu gdje pravila susre\u0107u zdrav razum, a napose i gdje susre\u0107u po\u0161tovanje prema bli\u017enjem, pa taman bli\u017enji i bio “nje\u017enijeg spola”. No, kako bi se zadobio \u0161to bolji uvid u sustav ovog otpora, va\u017eno je razlu\u010diti faze njegova srastanja \u010diji pojedina\u010dni dijelovi dodu\u0161e jesu komplementarni, ali razlikovanje istih uvelike olak\u0161ava mogu\u0107nost prepoznavanja kontinuiteta feministi\u010dkih zahtjeva.<\/p>\n

Prije svega, tu se radilo o nastojanju \u017eena da se osamostale tra\u017ee\u0107i jednakost gra\u0111anskih prava \u0161to su iskazivale organiziranjem brojnih pokreta u prvoj polovici pro\u0161log stolje\u0107a u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Desetlje\u0107e-dva kasnije, ovo je preraslo u zahtjev za oslobo\u0111enjem, kako u Sjevernoj Americi tako i u Europi, jer izborena samostalnost je bila zadobivena samo unutar uzusa mu\u0161ke kulture, a cilj proboja je bio upravo u tome da se ide s onu stranu ustaljenih pravila. Tako uspostavljene neofeministi\u010dke me\u0111e oja\u010dane su trima psiholo\u0161kim i dru\u0161tveno-ekonomskim postavkama. Zahtjevu za korijenitim oslobo\u0111enjem \u017eena kao autonomnih ljudskih bi\u0107a, prepoznavanju socijalnih \u010dimbenika koji su vodili ka ugnjetavanju \u017eena, te pobunom protiv jednostranosti patrijarhalnih okvira. U svemu tome bujala je i klica feministi\u010dke teologije koje je, gotovo paradoksalno, ali posve istinito, proces ovog ve\u0107 prije\u0111enog puta morala ponovno prelaziti, ali na ne\u0161to partikularnijem, no poprili\u010dno tvrdokornijem uzorku, tijelu Rimokatoli\u010dke crkve. Mo\u017eda ba\u0161 zbog toga nikad nije dosegla razinu sustavnosti akademske teologije, ve\u0107 se vi\u0161e manifestira kao nekakav teologiziraju\u0107i pravac o problematici \u017eena unutar kr\u0161\u0107anskog stanja uma, \u0161to naravno nipo\u0161to ne umanjuje njenu izuzetnu va\u017enost i zna\u010daj.<\/p>\n

No, kad se govori o feministi\u010dkoj teologiji, mora nam biti jasno da se na\u010delno govori o tri struje koje su unutar nje obznanjuju. Prva i glavna struja svoj lokus iznalazi unutar biblijsko-kr\u0161\u0107anske predaje vr\u0161e\u0107i proro\u010dku slu\u017ebu kako u Crkvi tako i dru\u0161tvu.[4] Druga struja, pak, svoj kontekst nema vi\u0161e unutar biblijsko-kr\u0161\u0107anske predaje, ve\u0107 se kre\u0107e u pravcu “postkr\u0161\u0107anskih krajeva” gdje neka druga etika stvara pravila i principe i gdje Biblija nije klju\u010dno polazi\u0161te. Religioznost je i dalje zadr\u017eana, no ona vi\u0161e nije samo kr\u0161\u0107anske naravi.[5] Dok je tre\u0107e i posljednje usmjerenje, na neki na\u010din i najradikalnije, a zasniva se na kultu matrijarhata pod imenom “religija Bo\u017eice”, ginekokracija je, smatraju \u010dlanice ovog pravca, prvotno i osnovno dru\u0161tveno ure\u0111enje i samim time jedinstveno plodno tlo za duhovno oslobo\u0111enje \u017eena.[6]<\/p>\n

Ova tri ukratko izlo\u017eena puta su, naravno, u nekakvom suodnosu, no nipo\u0161to ne smijemo ispod njih podvu\u0107i crtu istozna\u010dnosti. Naime, radi se o tome da je prva i glavna struja danas, na neki na\u010din, pojmljena kao feministi\u010dka teologija u u\u017eem smislu, i kao ona “jedina prava” iz razloga \u0161to njena osobnost isklju\u010divo proizlazi iz okvira kr\u0161\u0107anskog nau\u010davanja te je kao takva adekvatna za konstruktivnu kritiku religijskih obi\u010daja, dok ove dvije potonje poradi svoje su\u0161tinske odcijepljenosti od same vjere tu snagu jednostavno nemaju. Feministi\u010dka teologija, u u\u017eem smislu, smatra da se kr\u0161\u0107anski prostor jednostavno ne smije presko\u010diti, jer je nu\u017eno da upravo Crkva bude ravnopravno zajedni\u0161tvo mu\u0161karaca i \u017eena oja\u010dano praksom uzajamnosti \u0161to je ujedno i jedinstveni putokaz za potpuno oslobo\u0111enja \u017eena.<\/p>\n

Doprinos. To oslobo\u0111enje, dakako, nije samo idejna briga, ve\u0107 i odre\u0111eni zbir postavki koje vape za svojim dru\u0161tvenim opravdanjem. U prvom redu, potaknuta svetopisamskim recima iz Gal 3,28, feministi\u010dka teologija isti\u010de nu\u017enost propitivanja podlo\u017enosti \u017eene mu\u0161karcu kroz prizmu mahom seksisti\u010dkog tuma\u010denja Biblije. Te drevne lance zastarjelog starozavjetnog poimanja nu\u017eno je prekinuti i dovesti u kontekst dana\u0161njice, stoga feministi\/tkinje zahtijevaju posebno posve\u0107ivanje pa\u017enje patrijarhalnim tekstovima kao \u0161to su primjerice Ef 5:21-33; Tim 2,9-15; 1 Kor 11:1-16 i sli\u010dno, patrijarhalnom tuma\u010denju tekstova od crkvene tradicije; povijesti preno\u0161enja tekstova te prijevoda, kako se vi\u0161e ne bi doga\u0111ale situacije u kojima se \u017eene kao ljudska bi\u0107a stavlja na kraj evolucijskog reda.<\/p>\n

Osim seksisti\u010dkog tuma\u010denja Biblije, velika pozornost se poklanja i nauku o Bogu sa jasnim pitanjem da li Otac i Sin zna\u010de da je Bog mu\u0161ko ili je to samo simboli\u010dna semanti\u010dka odrednica? Naravno da je ovo drugo, jer se Bog ne poima u patrijarhalnom ve\u0107 u trojstvenom smislu Stvoritelja, Spasitelja i Posvetitelja. Uostalom, “\u010dinjenica da se Bo\u017eja briga za Izrael mo\u017ee tako\u0111er izraziti u pojmovima maj\u010dinske ljubavi dovoljno jasno pokazuje kako spolno razlikovanje ima malo mjesta u razumijevanju Boga Oca.”[7] Nadalje, va\u017ena feministi\u010dka stavka je i uloga Marije u povijesti \u010dovje\u010danstva \u0161to je poprili\u010dno otvoreno, a rekao bih i vrlo ranjivo pitanje suvremene kr\u0161\u0107anske teologije. Njena uloga se svakako treba shvatiti u svoj punini patnje i spasenja, sad \u0107u biti slikovit pa re\u0107i, na jednak na\u010din kako se to do\u017eivljava za Oca, jer smrt Sina nipo\u0161to ne zaobilazi nijednog od roditelja, a da mu ne redefinira egzistencijalnu poziciju.<\/p>\n

Me\u0111utim, feministi\u010dka teologija smatra da rje\u0161enje nije u podizanju paralelnog oltara Mariji koji bi se izdizao do nivoa Stvoritelja, ve\u0107 isklju\u010divo u depatrijarhalizaciji govora o Bogu kako bi se preko maskilisti\u010dki obojanih lovorika Ocu i Sinu jasno mogla vidjeti i slika majke. Tre\u0107i, a u ovom nizu ujedno i posljednji zna\u010dajni doprinos teolo\u0161kog pravca o kojem je rije\u010d, bazira se na ekleziolo\u0161koj problematici poimanja \u017eena u Crkvi. Ovo izrazito \u0161kakljivo pitanje je na neki na\u010din sinteza i otpora seksisti\u010dkom tuma\u010denju Biblije i “mu\u0161kobanjastom” nauku o Bogu. Naime, od 1976. pa do 1994. godine RKC je donijela \u010detiri dokumenta koji, svaka na svoj na\u010din, potvr\u0111uju nemogu\u0107nost pristupa \u017eeni sve\u0107enstvu. Stoga feministi\u010dko negodovanje itekako iznalazi svoje protestne razloge, no ono mjesto protuargumentacije u maniru teologija oslobo\u0111enja ne nudi suprotstavljanje ve\u0107 etiku pomirenja i ide unato\u010d, a ne kontra problema, \u0161to je urodilo puno zna\u010dajnijim rezultatima no \u0161to bi ih dalo puko protivljenje. Naravno da po ovom pitanju slu\u017ebena crkvena hijerarhija i dalje nema nijedan zvani\u010dni propis kojim bi ukazala da je i\u0161ta od navedenog uzdrmalo njihovu odluku, no sve ve\u0107i broj teologa, i to nekih veoma bitnih imena kao \u0161to su Moltmann i Rahner, govori o tom na jedan posve druga\u010diji na\u010din. Dakle, stvari se polagano mijenjaju.<\/p>\n

Za uko\u010denu strukturu Crkve, koliko god to ne izgledalo prema vani, ovo su uistinu veliki koraci. Jer model uzajamnosti u razli\u010ditosti koji nudi feministi\u010dka teologija uistinu je jedna poprili\u010dno pitoma pri\u010da oslobo\u0111enja, koja u svojoj su\u0161tini ne \u017eudi za osvetom vi\u0161estoljetnoj androcentri\u010dnoj interpretaciji svijeta oko sebe, ve\u0107 je samo poziva da poka\u017ee i svoju \u017eensku stranu.<\/p>\n

[1] Rimokatolici i pravoslavci jo\u0161 uvijek uvelike zaobilaze problematiku re\u0111enja \u017eena dok je u crkvama protestantske tradicije ova praksa prisutna ve\u0107 nekoliko desetlje\u0107a. Slu\u017ebeno, prvi takav slu\u010daj zbio se 1958. kada je \u0160vedska luteranska crkva odlu\u010dila i \u017eene uzimati u pastorsku slu\u017ebu, time poprili\u010dno uzburkaju\u0107i tada\u0161nji hladni dogmatizam konzervativnih teolo\u0161kih krugova bez obzira \u0161to je dotad ve\u0107 bilo pro\u0161lo \u010ditavo jedno stolje\u0107e od kad su 1853. slobodne Crkve u Americi ovo uvele kao normalnu proceduru u vjerskom \u017eivotu jedne zajednice. <\/em><\/p>\n

[2] Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog stolje\u0107a (Zagreb: KS, 1999.), 417. <\/em><\/p>\n

[3] Gibellini, Teologija dvadesetog stolje\u0107a, 418. <\/em><\/p>\n

[4] Neka vrlo bitna imena ovog pravca su: Phyllis Trible, Catharina Halkes, Kari Elisabeth Borresen, Letty Russel, Anne Carr. <\/em><\/p>\n

[5] Vjerojatno najva\u017enije ime unutar ovog teolo\u0161kog koncepta je feministkinja Mary Daly sa svojom ve\u0107 spomenutom knjigom “Crkva i drugi spol” koja ponire u su\u0161tinu samog odnosa seksizma i religije. <\/em><\/p>\n

[6] Neka va\u017ena imena ove struje su: Carol Christ, Elga Sorge, Naomi Goldenberg, Ursula Krattinger. <\/em><\/p>\n

[7] Alister E. Mcgrath, Uvod u kr\u0161\u0107ansku teologiju, (Zagreb: T.F. Matija V. Ilirik, 2006.), 268.<\/em><\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Feministi\u010dka teologija isti\u010de nu\u017enost propitivanja podlo\u017enosti \u017eene mu\u0161karcu kroz prizmu mahom seksisti\u010dkog tuma\u010denja Biblije. Feministi\/tkinje zahtijevaju posebno posve\u0107ivanje pa\u017enje patrijarhalnim tekstovima, patrijarhalnom tuma\u010denju tekstova od crkvene tradicije, povijesti preno\u0161enja tekstova te prijevodima.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":101384,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-101383","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/101383","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=101383"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/101383\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/101384"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=101383"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=101383"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=101383"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}