{"id":100337,"date":"2012-12-03T09:35:19","date_gmt":"2012-12-03T08:35:19","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=100337"},"modified":"2012-12-03T09:35:52","modified_gmt":"2012-12-03T08:35:52","slug":"smrt-s-dobrim-razlogom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/12\/03\/smrt-s-dobrim-razlogom\/","title":{"rendered":"Smrt s dobrim razlogom"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Biljana Vankovska<\/p>\n

Da li su vremena postala takva ili starim, pa mi se \u010dini da se doga\u0111aju zgu\u0161njavaju? U nozdrve prodire pomije\u0161ani miris tamjana i vatrometa, a s razli\u010ditih strana pu\u0161u vjetrpvi euforije, razo\u010darenja i gnjeva. Sti\u017ee sve do Makedonije…<\/p>\n

U samo tri dana, evo nekoliko doga\u0111aja koji su unijeli nemir i probudili dileme. Prvo, kulminacija nacionalistilke euforije s gazimestanskim govorom Ha\u0161ima Ta\u010dija usred Skopja, a povodom stogodi\u0161njih snova i sje\u0107anja na junake koji su svojom krvlju nakvasile \u017eednu zemlju, domovinu. Slede\u0107eg dana muk i nelagoda oko sje\u0107anja na nekada\u0161nji ro\u0111endan Republike koja je ugu\u0161ena u krvi, ali se radi toga ne organizuju ni parastosi, ni pomeni. Od biti ateista je daleko gore sjetiti se te zemlje koja je bila na\u0161a, koja je bila ne\u010dija voljena domovina. Najve\u0107i grijeh je pustiti suzu, ne zbog toga \u0161to ove dr\u017eave vi\u0161e nema – uostalom dr\u017eave se ra\u0111aju i umiru – nego zbog zverskog na\u010dina na koji je ona morala umrijeti, s namjerom da se satre u korijenu, da se nikada ne rodi iz zgari\u0161ta sve ono \u0161to je imalo vrijednost i ljepotu.<\/p>\n

Ali, kakva koincidencija \u2013 29. novembar je proslavilo samo Kosovo i to vatrometom! Haradinaj i saradnici, oslobo\u0111eni iz Haga zbog nedostatka svjedoka (uredno eliminirani, jedan za drugim), stigli su na ve\u0107 postavljenu scenu – nije bilo \u010dak ni fingeraja oko o\u010dekivanja ili iznena\u0111enja. Ako se nekada govorilo da su se korijeni raspada Jugoslavije nalazili u kosovskom pitanju, evo 21 godine kasnije krug bi trebao biti zatvoren. Kosovo je sada dr\u017eava, a borba U\u010cK je s ha\u0161kim pe\u010datom (navodno) kvalifikovana kao pravedna, a vo\u0111stvo s \u201e\u010distim obrazom\u201c.<\/p>\n

Usput, valja re\u0107i da i ova druga ha\u0161ka presuda kao da dolazi u vrijeme nekakve predbo\u017ei\u0107ne rasprodaje, i na kraju sve se svodi na isti refren: zlo\u010dina je bilo, ali su optu\u017eeni nevini. Po\u010dinioci su (ne)poznati – utoliko gore po \u010dinjenice, po \u017ertve zlo\u010dina. Otvaraju se poglavlja istorijskih \u010ditanki u kojima \u0107e se na\u0107i slike novih heroja s uzdignutom glavom pravednika.<\/p>\n

Zbog moje pro\u0161lonedjeljne kolumne je bilo prigovora da sam bila pristrasna, uglavno samo zato \u0161to sam Makedonka – kao da je to porijeklo moj izbor i kao da ono uti\u010de na inteligenciju, znanje i mo\u0107 rasu\u0111ivanja. Ne znam vi\u0161e da li se moram izvinjavati \u0161to sam to \u0161to jesam ili je samocenzura rje\u0161enje? Albanci se ne smiju kritikovati za nacionalizam, jer to nije u duhu su\u017eivota. Bolje je zatvoriti o\u010di ispred stvari koje ina\u010de kritikuje\u0161 kod \u201esvojih\u201c, a ovi nijesu \u201etvoji\u201c. Raspravljala sam i sa nekim pametnim ljudima, pa ako me oni nijesu razumjeli, onda ne vrijedi obja\u0161njavati ostalima. A iskreno, svejedno mi je. Digla sam ruke! Nek me razumije ko kako \u017eeli. Kako ka\u017eu, drag mi je Platon, ali istina mi je dra\u017ea.<\/p>\n

Mislila sam, sasvim pogre\u0161no, da je te\u0161ko da do\u017eivi\u0161 razo\u010darenje od ne\u010dega \u0161to je ve\u0107 jasno pokazalo svoje defekte i ranije, kao \u0161to je to uradio Ha\u0161ki tribunal. I najve\u0107i prijatelji Tribunala i zastupnici njegove misije, uklju\u010duju\u0107i i one presude pravim zlo\u010dincima (koji bi da on nije postojao odavno bili \u010dasni ljudi), sada su ipak u zamci. Ne samo da je izostala ujedna\u010dena sudska praksa koja bi mogla biti kredibilni izvor me\u0111unarodnog humanitarnog prava, nego je Tribunal izvr\u0161io harikiri. Uzalud je sada, pred krajem, nabrajati sve nedostatke, slabe optu\u017enice, pogre\u0161ne kvalifikacije djela i nekredibilne svjedoke, ili govoriti o optu\u017eenima koji su premunuli u zatvori, ili o egzekutiranima koji su kao neza\u0161ti\u0107eni svjedoci ostali glineni golubovi… \u0422\u0430 sudska faza je iza nas, ali je ipak ostavila jo\u0161 jedna kamen vi\u0161e na ionako te\u0161ku nadgrobnu plo\u010du iznad svih \u017ertava Jugoslavije.<\/p>\n

Postavlja se sada pitanje kako iza\u0107i iz ovog bespu\u0107a u kome se ispred na\u0161ih o\u010diju stvara (\u010dista ili amnestirana) politi\u010dka elita, koja pretstavlja uzor i mladima i starijima? Kako govoriti o \u017ertvama, kada sve do sada one nisu ni bile najva\u017enije? One su bile vi\u0161e povod za su\u0111enja ili eventualno svjedoci, na koje bi i sudije zaboravili \u010dim bi napustili sudnicu? Poku\u0161avamo, kao \u010dlanovi civilnog dru\u0161tva, da se suo\u010dimo s euforijom kojoj se ljudi prepu\u0161taju dragovoljno i s (pogre\u0161nom) mi\u0161lju da je do\u0161lo vrijeme za zatvaranje ratnog poglavlja. Ali kako prizemljiti \u010dovjeka, ili jo\u0161 gore ako je to mladi momak ili cura, koji \u017eeli da se raduje, bez obzira koja je cijena te radosti. Sasvim je razumljiva radost i hrvatske i albanske javnosti, ali je isto tako razumljiv i obrnuti osje\u0107aj onih drugih koji se sada osje\u0107aju rrazo\u010darano ili \u010dak stigmatizirano. O\u010dito, ovdje kolektivna nevinost ide u paru s kolektivnom krivicom. U takvoj je atmosferi te\u0161ko govoriti nepristrasno o \u017ertvama. Nacionalisti ne samo da ne osu\u0111uju zlo\u010dine u\u010dinjene s njihove strane, nego imaju nevjerovatan kapacitet da \u010dak i ne \u010duju da su ti zlo\u010dini po\u010dinjeni (Orwell).<\/p>\n

Dan nakon ro\u0111endana (pokojne) SFRJ, u\u010destvivala sam na okruglom stolu s kolegama, javnim zagovara\u010dima za REKOM; iz Srbije i BiH. Namjera je bila da sada okrenemo fokus rasprave zaista ka \u017ertvama. Sastav skupa impresivan: po neki politi\u010dar, intelektualci, dosta novinara, aktivista, ali i veterana (s \u201eobje\u201c strane), \u010dlanovi porodica \u017ertava, pa i po neka \u017ertva (raseljeni)… Nata\u0161a Kandi\u0107 govori da je cilj REKOM-a da da lik, da vrati identitet mrtvima bez obzira \u201e\u010dije\u201c su bile, da se vrati uspomena na to da su postojali ljudi kojih danas nema zbog ratova. Govori o \u201eKosovskoj knjizi se\u0107anja\u201c u kojoj su registrovana imena poginulih Albanaca, Srba, Roma, itd. Zdravko Grebo govori o tome kako je rat u Bosni zaista po\u010deo u trenutku kada se, umjesto identiteta poginulih, po\u010delo govoriti o njihovom broju. Ste\u017ee me u grlu, dolazi mi da propadnem u zemlju od stida i nelagode, kao i uvijek kada govorimo o makedonskom konfliktu u dru\u0161tvu ljudi koji zaista znaju \u0161ta je masovno stradanje. Bosanci su direktniji, pa ne gvore o sje\u0107enju, nego objavljuju \u201eKnjige mrtvih\u201c, o cijeni koja je pla\u0107ena za ovo novo dr\u017eavno \u010dudovi\u0161te. S pravom Grebo izvr\u0107e frazu da treba da oprostimo, ali da ne zaboravimo. Kod nas je obrnuto, ka\u017ee on, i ja se sla\u017eem. Problem je u tome da mi zaboravljamo, svjesno, namjerno, nije nas briga za poginule, nestale, civile ili borce – ali se zato i dalje udaramo u grudi tvrde\u0107i da nikada ne\u0107emo oprostiti.<\/p>\n

U najmanjem konfliktu, osim operetta rata u Sloveniji, mi nemamo statistiku, pa \u010dak ni popis imena \u017ertava. Sla\u017eemo se svi da je na\u0161 konflikt bio ma\u010dji ka\u0161alj u pore\u0111enju s drugima, pa Zdravko izvikuje: pa ljudi bo\u017eji, \u0161to se onda ne prihvatite posla?! Nama zaista ne\u0107e biti potrebni tomova knjiga da upi\u0161emo mrtve. Ali problem je u tome \u0161to ve\u0107ina tra\u017ei istorijsku istinu, pravdu za sebe i svoje, za svoju legitimnu borbu, tra\u017ee opravdanje za upotrebu nasilja koje su navodno morali uraditi (poku\u0161avaju\u0107i tako da se identifikjuju sa Kosovarima, a da makeodnsku vlast prika\u017eu kao milo\u0161evi\u0107evsku). Tra\u017ee jo\u0161 i definicije, uzroke, kontekste…I tako, \u017ertve su ponovo kolaterala i smetnja u procesu pregovaranja izme\u0111u koalicionih partnera, u javnom procesu pomirenja niko ne\u0107e ni da pomisli da ka\u017ee da se kaje zbog upotrebe nasilja, \u0161to je ubio ili povrijedio\/iselio nekoga. Ne, u postohridskoj Makedoniji o tome se ne govori, jer nije korektno i nije u duhu okvirnog sporazuma.<\/p>\n

Sti\u017eem ku\u0107i nakon dugog i napornog dana. \u010cujem na vijestima da je moja Makedonija \u201ehrabro\u201c odlu\u010dila da bude neutralna u Generalnoj skup\u0161tini UN po pitanju statusa Palestine. Pla\u010de mi se. Sje\u0107am se da smo kao djeca skupljali novac za gladne i za palestinske izbjeglice, za stradale u Vijetnamu. \u0410 sada, ka kraju \u017eivota, ubje\u0111ujem svoje dru\u0161tvo da je dobro da prona\u0111emo nestale i prebrojimo sve \u017ertve, da napravimo balans i osudimo nasilje. Novi lideri ka\u017eu da je smrt uvijek s (dobrim?) razlogom, jer majka zemlja je jo\u0161 \u017eedna, a ni\u0161ta se navodno ne mo\u017ee dobiti bez borbe. Onda se idu pokloniti neznanom junaku, po\u0161to je \u017eivot dao za pravu stvar.<\/p>\n

O\u010dito, \u017eivot nije najve\u0107a vrijednost, on ima instrumentalnu funkciju. \u017drtve su bez zna\u010daja, posebno kada su neznane i poginule bez uniforme. Ako je ta\u010dno da je \u017eivot mrtvih smje\u0161ten u memoriji \u017eivih, onda oni iz 2001. umiru ponovo i ponovo, sve dok su uspomene na njih privatna stvar njihovih usamljenih i zaboravljenih porodica.<\/p>\n

Nova Makedonija<\/a><\/p>\n

Prevod je autorkin<\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Postavlja se sada pitanje kako iza\u0107i iz ovog bespu\u0107a u kome se ispred na\u0161ih o\u010diju stvara (\u010dista ili amnestirana) politi\u010dka elita, koja pretstavlja uzor i mladima i starijima? <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-100337","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100337","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=100337"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100337\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=100337"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=100337"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=100337"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}