{"id":100280,"date":"2012-12-02T09:19:02","date_gmt":"2012-12-02T08:19:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=100280"},"modified":"2012-12-02T09:19:02","modified_gmt":"2012-12-02T08:19:02","slug":"mediji-i-21-stoljece","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/12\/02\/mediji-i-21-stoljece\/","title":{"rendered":"Mediji i 21. stolje\u0107e"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Hrvoje Juri\u0107<\/p>\n

Jadan Igor Mandi\u0107! To sam pomislio kad sam najprije \u010duo, a zatim i vidio da \u0107e na\u0161i kiosci fizi\u010dki biti oboga\u0107eni jo\u0161 jednom dnevnom tiskovinom ambiciozne ideje i pretenciozna naslova. Igor Mandi\u0107 je jadan, jer on, kako je poznato, redovno, smjerno i sado-mazohisti\u010dki guta svu silu doma\u0107ih i inih novina, \u010dasopisa, magazina i druge \u0161tampe – “pustu papiru\u0161inu” (dnevnu, tjednu, mjese\u010dnu, periodi\u010dku) – pa \u0107e jo\u0161 jedna novina sasvim sigurno o\u0161tetiti njegov ku\u0107ni bud\u017eet, a mo\u017eda i njegovu mentalnu higijenu. Ali jadan sam i ja, jer ta jo\u0161-jedna-novina ponukala me ne samo na pra\u0107enje jo\u0161 jednog medija, nego i na razmi\u0161ljanje o tome: razmi\u0161ljanje o medijima; medijima nekim i medijima kao takvim.<\/p>\n

Ove nove novine ipak nisu novost. Gotovo ni u \u010demu se ova nova tiskovina ne razlikuje od svega onoga \u0161to smo mogli \u010ditati i do sada, pri \u010demu je pora\u017eavaju\u0107e i to da nema nikakve novosti u medijskom svijetu i to da je medijski svijet takav kakav jest. Mo\u017eda je jedina razlika koju \u010dini ova “objavljotina” to \u0161to sam sve sigurniji kako tragedija medija ne\u0107e trajati samo 24 sata nego cijelo 21. stolje\u0107e.<\/p>\n

Mo\u0107 i nemo\u0107 medija<\/p>\n

O\u010dajan nakon zaprimanja ove medijske novosti, a onda i zaprimanja raznih novosti koje se nude u doti\u010dnom mediju i srodnim medijima, utekao sam se jednom prastarom govoru o medijima, i to poetskom govoru o medijima. On mi je bio ljekovit ne samo zato \u0161to je poetski govor op\u0107enito ljekovit – kad su svi spoznajni, psihi\u010dki i emotivni kanali zagu\u0161eni masovnim medijima – nego i zato \u0161to sam u njemu prona\u0161ao odgovore na neka pitanja koja me mu\u010de dok me recentni mediji zlostavljaju.<\/p>\n

Naime, radije nego za Marshallom McLuhanom – jednim od gurua moderne medijske teorije, \u010dija je knjiga Gutenbergova galaksija objavljena prije to\u010dno pedeset godina – posegnuo sam za ameri\u010dkim pjesnikom Waltom Whitmanom, odnosno za njegovom pjesmom Mediji (u originalu Mediums), koja je prvi put objavljena 1860. godine, u tre\u0107em izdanju legendarne knjige Vlati trave (Leaves of Grass):<\/p>\n

Oni \u0107e se pojaviti u Dr\u017eavama,<\/p>\n

Oni \u0107e predo\u010diti Prirodu, zakone, fiziologiju, i sre\u0107u,<\/p>\n

Oni \u0107e razjasniti Demokraciju i kozmos,<\/p>\n

Oni \u0107e biti hranjivi, zaljubljivi, pronicavi,<\/p>\n

Oni \u0107e biti potpune \u017eene i mu\u0161karci, njihovo dr\u017eanje<\/p>\n

mi\u0161i\u0107avo i podatno, njihovo pi\u0107e voda, njihova krv<\/p>\n

\u010dista i bistra,<\/p>\n

Oni \u0107e silno u\u017eivati u materijalizmu i prizoru proizvoda,<\/p>\n

oni \u0107e u\u017eivati u prizoru govedine, drvene gra\u0111e, \u017eita,<\/p>\n

velikom gradu Chicagu,<\/p>\n

Oni \u0107e se izvje\u0161titi da idu u javnost, da postanu govornici,<\/p>\n

Mo\u0107an i milozvu\u010dan bit \u0107e govor njihov, pjesme i gra\u0111a<\/p>\n

pjesama proiste\u0107i \u0107e iz \u017eivota njihova, tvorci i<\/p>\n

izumitelji oni \u0107e biti,<\/p>\n

Iz njih i njihova djela pojavit \u0107e se bo\u017eanski priop\u0107avatelji,<\/p>\n

da priop\u0107e evan\u0111elja,<\/p>\n

Li\u010dnosti, doga\u0111aji, osvrtanja na pro\u0161lost bit \u0107e priop\u0107eni u<\/p>\n

evan\u0111eljima, stabla, \u017eivotinje, vode bit \u0107e priop\u0107eni,<\/p>\n

Smrt, budu\u0107nost, nevidljiva vjera, svi \u0107e biti priop\u0107eni.<\/p>\n

Whitman, u njemu svojstvenom emfati\u010dkom tonu, u ovoj pjesmi govori o budu\u0107nosti medija, o budu\u0107nosti koja je, zapravo, pro\u0161lost i sada\u0161njost nas dana\u0161njih. Onome o \u010demu je Whitman pisao polovicom 19. stolje\u0107a mi po\u010detkom 21. stolje\u0107a svjedo\u010dimo.<\/p>\n

U ono doba Whitman je mogao poznavati, dakako, samo tiskane medije, i to u njihovoj ranoj fazi. Jer tiskovine su postale doista masovnima, koliko znam, tek oko 1880. godine; filmovi oko 1910.; radio se razvio tek oko 1920.; televizija nakon Drugog svjetskog rata; a internet i mobilna telefonija tek nedavno. No, u Whitmanov “opis budu\u0107nosti” ipak ulazi sve ono \u0161to danas poznajemo.<\/p>\n

Mediji kakve Whitman navje\u0161tava predo\u010davaju ili barem nastoje predo\u010diti Sve, Cjelinu: prirodu i dru\u0161tvo, fiziku, biologiju, etiku, politiku i pravo, ljudsko i ne-ljudsko. Mediji i razli\u010diti medijski subjekti sebe percipiraju i tjeraju nas da ih percipiramo kao cjelinu, kao da oni jesu cjelina: zaokru\u017eenost i sve pojedina\u010dno, bez ostatka. Od ovog totaliteta samo je korak do totalitarizma. U svakom slu\u010daju, “predo\u010davanje” i “razja\u0161njavanje”, o kojima govori Whitman, ne zna\u010de puki “prijenos”, “obavijest” i tome sli\u010dno. Mediji govore kakvo ne\u0161to treba biti, \u0161to ne\u0161to jest i – \u0161to uop\u0107e jest.<\/p>\n

Takozvani “medijski sadr\u017eaj” samo je prividno sadr\u017eaj, jer ni\u0161ta \u0161to postaje medijskim nije vi\u0161e ono \u0161to je bilo, nego je preoblikovano i izobli\u010deno. Stvari se uzimaju, otimaju i ispra\u017enjavaju od sadr\u017eaja, tako da je sadr\u017eaj medija skup ispra\u017enjenih stvari; u kona\u010dnom zbroju – ni\u0161ta. Ostaje gola mo\u0107 obuhva\u0107anja ili, bolje re\u010deno, usisavanja; beskona\u010dni proces auto-reprodukcije medija kao produkcije ni\u0161tavnoga svijeta ili ni\u0161tavila. Ta mo\u0107 bez sadr\u017eaja u jednom je smislu prazna svemo\u0107 koja se ne mo\u017ee provoditi druga\u010dije nego kao nasilje, dok je u drugom smislu to nemo\u0107 da se uop\u0107e do\u0111e do ikakva sadr\u017eaja.<\/p>\n

Mas-mediji kao religija<\/p>\n

Mas-mediji od svoga po\u010detka imaju tendenciju da budu ne samo pratitelji, ve\u0107 stvaratelji dru\u0161tvenog \u017eivota, \u017eivota i svijeta uop\u0107e. Nasuprot tome, mediji bi trebali biti, s jedne strane, posrednici informacija relevantnih za funkcioniranje jedne zajednice, a s druge strane, posrednici vrijednosti na kojima bi ta zajednica, u idealnom slu\u010daju, trebala po\u010divati. Mediji bi trebali biti sredstvo auto-refleksije demokratskog dru\u0161tva.<\/p>\n

Me\u0111utim, mediji su, kako stvari stoje, postali kreatori dru\u0161tva i onoga \u0161to se naziva demokracijom. Drugim rije\u010dima, dru\u0161tvo je postalo “pogonsko gorivo” medijske ma\u0161inerije. Ta “tvora\u010dka uloga”, s napretkom medijskih tehnika, poprima bo\u017eanske razmjere: s televizijskih ekrana kao svojevrsnih oltara progovaraju vitmenovski “bo\u017eanski priop\u0107avatelji, da priop\u0107e evan\u0111elja”, evan\u0111elja u vidu reklama ili politi\u010dkih izvje\u0161taja ili organizirane dosade.<\/p>\n

U tom smislu, mas-medije bi se moglo nazvati religijom na\u0161eg doba. Ako je religija “opijum naroda”, kako to ka\u017ee Karl Marx, onda su upravo mediji – nova religija. Oni stupaju na mjesto koje je tradicionalno zauzimala religija. Kome to zvu\u010di pretjerano, neka pro\u010dita znameniti odlomak iz Marxova spisa O kritici Hegelove filozofije prava iz 1843. godine, te zamijeni rije\u010d “religija” rije\u010dju “mediji”. To izgleda ovako:<\/p>\n

“Kritika medija je pretpostavka svake kritike. (…) \u010covjek \u010dini medije, mediji ne \u010dine \u010dovjeka. A ipak su mediji samosvijest i samoosje\u0107aj \u010dovjeka koji samoga sebe jo\u0161 nije stekao ili je sebe samoga ve\u0107 opet izgubio. No, \u010dovjek nije apstraktno bi\u0107e koje iska\u010de iz svijeta. \u010covjek je uvijek svijet \u010dovjeka, dr\u017eava, dru\u0161tvenost. Ova dr\u017eava, ova dru\u0161tvenost produciraju medije, izokrenutu svijest o svijetu, jer oni su izokrenuti svijet. Mediji su op\u0107a teorija ovog svijeta, njegov enciklopedijski kompendij, njegova logika u popularnoj formi (…), njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegovo slavodobitno ispunjenje, op\u0107i razlog njegove utjehe i opravdanja. Mediji su fantasti\u010dno ozbiljenje ljudske biti, jer ljudska bit nema istinske zbiljnosti. Borba protiv medija je, dakle, posredno borba protiv onog svijeta \u010dija su duhovna aroma mediji. (…) Mediji su dah potla\u010denog stvorenja, osje\u0107aj onog svijeta koji je bez srca, duh onog stanja koje je bez duha. Oni su opijum naroda.”<\/p>\n

Ako su mediji “religija novog doba”, a svaka religija ima sebi svojstvenu “etiku”, koja nastoji ravnati cjelokupnim \u017eivotom, onda i medijski sklop, te s njim skop\u010dani tehnoznanstveno-ekonomsko-politi\u010dki sklop, mora imati sebi primjerenu “etiku”. Etika ovog tehnoznanstveno-ekonomsko-politi\u010dko-medijskog sistema je – konzumerizam. Konzumerizam je mamac koji se od strane sistema konstantno baca i na koji se konstantno hvataju pojedinci i dru\u0161tva. A tome je tako zato \u0161to je privla\u010dan: zato \u0161to ponudu porobljavanja pakira u \u0161arene papire, zato \u0161to nudi privid slobode dok istinsku slobodu oduzima. Zahvaljuju\u0107i konzumerizmu, individualna, gra\u0111anska i politi\u010dka sloboda mo\u017ee se tuma\u010diti kao “slobodno tr\u017ei\u0161te”, a eti\u010dke vrijednosti se mogu prevoditi na jezik “tr\u017ei\u0161nih vrijednosti”. Zahvaljuju\u0107i konzumerizmu politi\u010dka zajednica postaje tek zajednica potro\u0161a\u010da, \u0161to u praksi zna\u010di – tiraniju korporacija, kojoj treba pridodati i birokratsku ma\u0161ineriju, i vojnu ma\u0161ineriju, i medijsku ma\u0161ineriju, i ma\u0161ineriju tehnoznanosti. Konzumerizam je, dakle, etika vladaju\u0107eg svjetonazora, njegova “du\u0161a”. On nam govori da \u017eivimo u preobilju materijalnih stvari za kojima samo trebamo posegnuti kako bismo ih imali, te nas istovremeno odvla\u010di od toga da vidimo kako je tom preobilju suprotstavljena ekstremna i radikalna materijalna i duhovna bijeda.<\/p>\n

Uglavnom, mediji se mogu usporediti s religijom zato \u0161to je njihova uloga da vr\u0161e blagotvoran u\u010dinak na “zemaljsko roblje” (ili “prezrene na svijetu”, ili “na zemlji klete”, ovisno o prijevodu Internacionale). Uloga religije, a onda i medija, jest da odvla\u010di pa\u017enju sa stvarnih i bolnih problema, te da odvla\u010de od socijalnog anga\u017emana i borbe za druga\u010diji svijet. Uloga tje\u0161iteljice, koja je neko\u0107 pripadala religiji, danas pripada mas-medijima. Njihov je zadatak da uljep\u0161avaju stvarnost ili da prikazuju probleme takvima kao da “obi\u010dni \u010dovjek-gra\u0111anin” na njih ne mo\u017ee utjecati. U oba slu\u010daja, \u010ditatelje\/gledatelje\/slu\u0161atelje, odnosno gra\u0111ane, pasivizira se i pacificira, te im se kao jedina opcija nudi konzumiranje: vijesti, hrane, zdravlja, zabave – svejedno je, sve dok je pasivna konzumacija zajam\u010dena. Francuski teoreti\u010dar Jacques Ellul je zapisao: “Pojava masovnih medija omogu\u0107uje kori\u0161tenje propagandnih tehnika na dru\u0161tvenoj skali. Orkestracija tiska, radija i televizije stvara kontinuirani totalan okoli\u0161, koji \u010dini utjecaj propagande virtualno nezamije\u0107enim, upravo zato \u0161to stvara konstantan okoli\u0161. Masovni mediji predstavljaju su\u0161tinsku poveznicu izme\u0111u pojedinca i zahtjeva tehnolo\u0161kog dru\u0161tva.”<\/p>\n

Mediji u 21. stolje\u0107u<\/p>\n

Sve to – a prije svega instrumentaliziranost medija od strane vladaju\u0107eg tehnoznanstveno-ekonomsko-politi\u010dkog sistema – mo\u017ee se tako\u0111er ispitati i dokazati na recentnom primjeru novog hrvatskog glasila, dnevnoga lista pod naslovom 21. stolje\u0107e.<\/p>\n

Ne treba mnogo truda za produbljeno, refleksivno, diskurzivno, umre\u017eeno i komparativno \u010ditanje. Dovoljno je uzeti jedan (“jubilarni peti”) broj, od 26. studenoga 2012. – dapa\u010de, jednu njegovu stranicu, onu drugu – te zaklju\u010diti o \u010demu se radi i kamo smjera to op\u0107e ludilo ili generirano slu\u0111ivanje.<\/p>\n

Mediji bi trebali biti posrednici informacija relevantnih za funkcioniranje zajednice i posrednici vrijednosti na kojima bi ta zajednica, u idealnom slu\u010daju, trebala po\u010divati. Mediji bi trebali biti sredstvo auto-refleksije demokratskog dru\u0161tva.<\/p>\n

Na toj stranici ovih novina \u010ditamo uredni\u010dki uvodnik u kojemu se, naizgled po\u0161teno, moralizira o jednoj, \u0161tovi\u0161e, klju\u010dnoj zna\u010dajci na\u0161e politike i politi\u010dara, a to je bahatost. Urednica ka\u017ee da je “bahatost me\u0111u civiliziranim rijetka, odavno prezrena”, ali da se ovdje, u Hrvatskoj, bahatost “jo\u0161 uvijek adorira, njeguje”, jer “tako se dokazuje da si alfa mu\u017ejak, da si potentan – tako se pona\u0161a lokalni \u0161erif koji smatra da se zakoni na njega ne odnose”. Me\u0111utim, urednica ne misli pritom na Radimira \u010ca\u010di\u0107a, koji je, s pravom, u javnoj percepciji postao sinonimom za bahatost, nego napada jednog drugog bahatog politi\u010dara. Za\u0161to ne \u010ca\u010di\u0107a? Zato \u0161to se, odmah ispod uredni\u010dkog uvodnika o problemu bahatosti, nalazi \u010dlanak stalnog kolumnista ovih novih novina, Rogera Malonea, nazvanog “uglednim ekonomskim novinarom”. Njegov \u010dlanak nosi naslov: “Radimir \u010ca\u010di\u0107 pokazao je rijedak osje\u0107aj osobne odgovornosti”. Svatko tko je upoznat s hrvatskom politikom, te s likom i djelom Radimira \u010ca\u010di\u0107a, mogao bi se slo\u017eiti s ovim naslovom, kad bi naslov sugerirao ono \u0161to je o\u010dito: da je Radimir \u010ca\u010di\u0107 rijetko pokazivao osje\u0107aj osobne odgovornosti. No, “ugledni Malone” \u017eeli re\u0107i ne\u0161to upravo suprotno: da su likovi poput \u010ca\u010di\u0107a rijetki slu\u010dajevi u hrvatskoj politici i da bi ih trebalo biti vi\u0161e. Vi\u0161e u kojem smislu? Malone ka\u017ee: “Hrvatskoj treba jo\u0161 \u010ca\u010di\u0107a. Osim njegova jasnog pro-business opredjeljenja i razumijevanja va\u017enosti direktnih stranih investicija (…), \u010ca\u010di\u0107 simbolizira i sofisticiran, zreliji pristup osobnoj odgovornosti.”<\/p>\n

Gimme a break, Malone! Ne mo\u017ee\u0161 govoriti o Radimiru \u010ca\u010di\u0107u kao da je Vaclav Havel ili Majka Tereza! Pogotovo ne zato \u0161to je na istoj toj stranici novoga dnevnika – u rubrici koja donosi razli\u010dite i znakovite “misli 21. stolje\u0107a” – izdvojena misao Ronalda Reagana koja kao da govori o Radimiru \u010ca\u010di\u0107u i trenutnoj hrvatskoj vladi, a koja ka\u017ee: “Vlada je poput bebe. Prehrambeni kanal s ogromnim apetitom s jedne strane, a s druge nikakav osje\u0107aj odgovornosti.”<\/p>\n

Okej, novinari i urednici ponekad ne razmi\u0161ljaju o tome \u0161to i kako rade. Ali \u010dak i ako je tako – ako nesvjesno \u010dine gafove u svoju \u0161tetu – to ne\u0161to govori o njima, njihovom radu i njihovim skrivenim, a ponekad i neosvije\u0161tenim stavovima. Kao \u0161to o skrivenim (osvije\u0161tenim i namjernim ili neosvije\u0161tenim i slu\u010dajnim, ali znakovitim) stavovima govore i autoreferencijalni reklamni slogani.<\/p>\n

21. stolje\u0107e kiti se, tako, sloganom “Dnevna novina koja nije pisana za Milanovi\u0107a ili Karamarka nego za mene.” Tko izgovara taj slogan, tko to govori da je 21. stolje\u0107e pisano “za njega”? Mo\u017eda Emil Tedeschi, koji s naslovnice jednog broja ovih novina vri\u0161ti da je “ja\u010di od dr\u017eave”? Mo\u017eda Dragan Primorac, zloglasni ministar znanosti i obrazovanja, koji je neki dan u ovim novinama po\u010da\u0161\u0107en \u010dlankom u kojemu je napokon jasno rekao kakva je njegova vizija visokog obrazovanja u Hrvatskoj, rekav\u0161i da je u sferi sveu\u010dili\u0161ne naobrazbe (zamislite!) “sveu\u010dili\u0161ni lobi vrlo jak”, te da bi “sustav visokog obrazovanja bio znatno efikasniji kad bi dr\u017eava prestala financirati institucije, a davala vau\u010der studentima koji bi sami birali ho\u0107e li ga iskoristiti na privatnom ili dr\u017eavnom fakultetu”. Taj isti Primorac – \u010diji lik i djelo dobro poznajemo, a koji sada, poput Borislava \u0160kegre, kao lijek za patologiju privatizacije na hrvatski na\u010din nudi “jo\u0161 vi\u0161e privatizacije” – zaklju\u010duje na stranicama 21. stolje\u0107a da \u0107e se “sve promijeniti ulaskom Hrvatske u EU”. Svakako \u0107e se promijeniti, ali vjerojatno u onom smjeru u kojem se kre\u0107e visoko obrazovanje u Sloveniji, gdje se sve ve\u0107i dio bud\u017eeta namijenjenog znanosti i visokom obrazovanju upu\u0107uje u privatni znanstveno-obrazovni sektor. 21. stolje\u0107e u skladu je s tim trendovima. U najmanju ruku zato \u0161to u \u0107o\u0161ku svoje naslovnice, svakodnevno odbrojava koliko nam je ostalo do ulaska u Europsku uniju.<\/p>\n

Ta Europa po mjeri 21. stolje\u0107a je Europa u kojoj se vijesti iz svijeta navode slu\u010dajnim izborom, a kultura je usputna tema, prisutna u lifestyle-rubrikama i prikazana kao ne\u0161to \u0161to je lifestylish. Politika, koje ovdje ne fali, razvodnjena je na na\u010din infotainmenta i za\u010dinjena turbo-ekskluzivima. To nas ne treba \u010duditi kad vidimo da je izvrsni, tj. izvr\u0161ni, urednik ovih novina Denis “Turbo” Kulji\u0161. Ostatak novina posve\u0107en je bizarnim vjesticama, tra\u010devima, zdravstvenim i kuharskim savjetima, psiho-testovima, enigmatici, horoskopima i drugim tri\u010darijama. U tijeku su feljtonizirane romansirane biografije selebritija kao \u0161to su don Ivan Grubi\u0161i\u0107 i Don Ivo Sanader. A me\u0111u svime i povrh svega, tu su i reklame, deklarirane i nedeklarirane, kako bi hrvatski “guta\u010di novina” mogli ostati ono \u0161to se od njih tijekom godina napravilo – “guta\u010di reklama”.<\/p>\n

No, bojim se da sprega vidljive banalnosti i prikrivenih ekonomsko-politi\u010dkih agendi, sprega banalnosti lo\u0161eg i nimalo banalnih implikacija i opasnosti istoga, mo\u017ee motivirati na razmi\u0161ljanje samo jo\u0161 one koji su ve\u0107 uspjeli izgraditi svoj stav prema medijima op\u0107enito. Svi ostali utopit \u0107e se u onome \u0161to se nudi kao “oboga\u0107enje na\u0161eg medijskog krajolika”. Utopit \u0107e se u tom krajoliku koji je ve\u0107 odavno devastiran poput betoniziranih prirodnih krajolika na kojima ni\u010du jo\u0161 samo turisti\u010dki resori. Tek rijetki \u0107e zapa\u017eati i razmi\u0161ljati, a svi kojima su mediji ve\u0107 “popili mozak” veselo \u0107e kupovati i \u010ditati ono za \u0161to mozak zaista vi\u0161e nije potreban. I ne\u0107e primijetiti ni kvantitativne, a kamoli kvalitativne pomake unutar op\u0107eg uni\u017eavanja kvalitete medijskoga i javnog govora; unutar dru\u0161tvene medijacije i dru\u0161tva op\u0107enito. Dalje nego ikada danas je Marxov zahtjev koji bi se 2012. godine trebalo \u010ditati prvenstveno s obzirom na medije: “Zahtjev da se ukinu iluzije o jednome stanju jest zahtjev da se ukine stanje koje uop\u0107e treba iluzije.”<\/p>\n

Ukratko: kakve novine su 21. stolje\u0107e, takvo \u0107e nam, bojim se, biti i 21. stolje\u0107e. A s obzirom na to, zavapit \u0107u ne samo personalizirano: Jadan Igor Mandi\u0107!, nego i generalno: Jadna nam majka! Jadni mi!<\/p>\n

* Objavljeno, u skra\u0107enom obliku, 30. studenoga 2012. u emisiji Praskozor Tre\u0107eg programa Hrvatskog radija. (op. ur.)<\/em><\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ukratko: kakve novine su 21. stolje\u0107e, takvo \u0107e nam, bojim se, biti i 21. stolje\u0107e. A s obzirom na to, zavapit \u0107u ne samo personalizirano: Jadan Igor Mandi\u0107!, nego i generalno: Jadna nam majka! Jadni mi!<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-100280","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100280","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=100280"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/100280\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=100280"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=100280"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=100280"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}