Među polimskim artefaktima i prijateljima

by | mar 19, 2024 | Blog | 0 comments

Piše: Duško VUKOVIĆ

Berane nije daleko od Podgorice, ali nije lako doći do tamo.

Tako je, barem, bilo 16. marta, kad sam se zaputio u ovu varoš na poziv ljudi koje ću tek upoznati. Već sjutradan je stigla ohrabrujuća najava iz Vlade, koja je obećala da će biti otvoren tunel ‘Klisura’, koji put Berane – Kolašin, preko Lubnice, čini funkcionalnim i skraćuje rastojanje između cijelog tog dijela Crne Gore sa centralnim i južnim krajem države. Stara saobraćajnica, koja prati tok Lima prema Bijelom Polju, pa skreće na Ribarevine ka Mojkovcu, od lanjske godine trpi ozbiljne rekonstrukcijske zahvate, a od tada trpe i oni koji su prinuđeni da njome putuju.

Ko su ljudi koji su me se sjetili i šta ću ja tamo njima meni nepoznatima u Beranama?

Malo ljudi poznajem u tome gradu – uglavnom kolega iz lokalnog javnog radija za čijim je kormilom Tufik Softić – a u mojoj novinarskoj prošlosti nijesam često ni bio u prilici da dolazim u Berane. Ne mogu, čak, da se sjetim ničega iz moje profesionalne karijere što bi me vezalo za ovaj grad. Kad ono baš u tome gradu neki neznanac se sjeti da pripadam staroj školi crnogorskog novinarstva i da, kao takav, zaslužujem da se nađem među artefaktima izloženim u Polimskom muzeju (među kojima je i jedan u ćilibaru oblikovan tračanski konjanik sa psom) i govorim o  ulozi novinara u društvu, o odnosu medija i politike, te o još ponečemu vezano za tu tematiku.

Trački konjanik sa psom

Arheološka zbirka Polimskog muzeja u Beranama – Konjanik sa psom

Zašto baš u Polimskom muzeju?

Projekat je rezultat saradnje Opštine Berane, Debatnog kluba Gimnazije „Panto Mališić” i Radio Berana, a panel koji ugošćava razne profile ljudi nazvan je “Među artefaktima” i odigrava se baš u Polimskom muzeju, a ono što se tamo kaže plovi odmah do slušalaca lokalnog javnog radija i do posjetilaca/ki njegove stranice na društvenoj mreži Fejsbuk. Kasnije se, bogami, objavi i na Jutjubu, pa se mora paziti šta se zbori.

A sada da identifikujemo neznanca. Riječ je o Damjanu Ćulafiću, čovjeku koji obnaša dužnost potpredsjednika opštine, ali ima mnogo čega vrijednog u njegovoj biografiji što ga pažnji više preporučuje od ove trenutne političke funkcije. Upravo je bila njegova ideja da budem viđen među artefaktima. Ispostaviće se da je upućen u moj novinarski i javni rad i da mu se to učinilo vrijednim pažnje. Ispostaviće se da sam znao njegovog oca, koji je bio moj kolega. Ispostaviće se i da sam odbio njegov zahtjev za prijateljstvo na Fejsbuku (greška je ispravljena), pa je uloga pozivara pripala profesoru istorije Marku Radojeviću, koji vodi Debatni klub u lokalnoj gimnaziji i, ujedno, moderira panele. Markov zahtjev za prijateljstvo na Fejsbuku sam prihvatio jer sam vidio da nije političar i da su mu prijatelji neki meni dragi ljudi.

Kada je sve utanačeno oko moga odlaska u Berane (mene je lasno nagovoriti kad se o ovakvim I sličnim zbitijama radi) otišao sam da kupim autobusku kartu. Na pitanje, ide li autobus na Ribarevine ili Trešnjevik, mlada šalterska radnica me je zbunjeno pogledala, pa takav isti pogled dobacila koleginici sa desne strane, čiji resor su informacije. Od nje sam saznao da autobus ide preko Ribarevine, ali sam, priznajem, bio zatečen saznanjem da mlado čeljade koje prodaje karte na autobuskoj stanici u glavnom državnom gradu ne zna da se iz Podgorice do Barena može doći i preko Trešnjevika. Ta zatečenost me je inspirisala da obnovim gradivo i utvrdim šta ja uopšte znam o Beranama, njegovoj istoriji, ljudima… Kad bi se, recimo, neki stranac zanimao za Berane, a ja mu jedini bio pri ruci kao informator, šta bih znao kazati bez da se uvaljujem u kakvu prašnjavu arhivu ili da mi internetom kalauzi blagosloveni Gugl?

Prvo što mi je palo na pamet je da su Berane jedan od dva grada u Crnoj Gori (drugi je Podgorica) kojima je, nakon blijeđenja ljevičarske ideologije i početka razura njene ekonomske osnovice (društvena svojina), vraćeno prvobitno ime. Od 1949. do 1992. grad se zvao  Ivangrad, po Ivanu Milutinoviću, poznatom crnogorskom komunisti i narodnom heroju, koji nije bio iz plemena Vasojevići, već iz Pipera.

Na taj ivangradski, socijalistički period podsjećaju dva visoka dimnjaka za koje zapne pogled nakon što se prođe kroz tunel ‘Tifran’, a kanjonska uskoća proširi u gradsku panoramu. Kad pogled sklizne niz mrtve fabričke dimnjake, dočeka ga oronuli i pusti industrijski pejsaž, u kome su nekada ‘uzgajani’ razni proizvodi, od kojih su najčuveniji bili celuloza, papir i koža, koje grad pamti po dobru, a rijeka Lim po zlu otpadnih voda.

Meni je ostalo u sjećanju da je početkom osamdesetih minulog vijeka, kad je crnogorskom socijalističkom  vladom (koja se zvala izvršno vijeće) rukovodio Ivangrađanin Momčilo Cemović, bilo priče o fabrici džipova marke Land rover u Ivangradu. Uzalud sam guglao. Na internetu o tome nijesam mogao ili umio ništa da nađem. Pomenem to mojim domaćinima u Beranama, a oni, mladi – nikad čuli! Potvrda je stigla od Nebojše Babovića, izvršnog direktora Regionalnog biznis centra. Ne samo da je znao da je gradnja te fabrike bila planirana, već je naveo i da su bili izgrađeni temelji za nju. Dalje nije ni on mogao da dobaci, tako da je ostalo da zainteresujemo nekoga da ovu priču ispripovijeda “u cjelini i cjelosti”.

A to kakvu je sreću Beranama donio prelazak iz socijalisičke u ekonomiju prvobitne akumulacije kapitala zorno svjedoči gradska autobuska stanica, koje više nema. Ona društvena je privatizovana, a kupac nije bio zainteresovan da unaprijedi tu uslugu. Zamandalio je objekat, a oni koji iz Berana trebaju da se ukrcaju u neki autobus koji saobraća na međugradskim linijama mogu nedaleko odatle da čekaju ispod plavo ofarbane nastrešnice, ispod koje su smještene dvije solidne klupe.

Tako je sada u gradu koji se s razlogom hvali najznamenitijim crnogorskim ministrom vanjskih poslova, vojvodom Gavrom Vukovićem, u čijoj kući i pod čijim je imenom, sve do 2021, godinama zaredom, organizova ljetnja škola za mlade diplomate. Nijesam od tih Vukovića, da odmah napomenem, ali negdje u bespućima univerzalnog energetskog polja i kvantne isprepletenosti možda i postoji neka veza, jer taman kad sam stigao u Berane, moja bliska rođaka sa Žabljaka je na svojoj fejsbuk stranici objavila kratak odlomak iz Gavrovih memoara, u kome on svjedoči o tome kako je na Cetinju prošao baron Testa, izaslanik Bizmarkov, koji je knjazu Nikoli trebalo da uruči protokol sačinjen prema zaključku Berlinskog kongresa. Vovoda Gavro svjedoči da toga Testu na Cetinju niko nije dočekao, “niti iko na njega pažnje obratio“, pa se on, nakon tri dana, vratio  Kotor i odatle telegrafom požalio Bizmarku na knjaza Nikolu.

 

Kuća vojvode Gavra Vukovića

Kuća vojvode Gavra Vukovića u Beranama (Foto: budiminfo.meKuća vojvode Gavra Vukovića

No, kad smo već kod Berlinskog kongresa, sjetih se da nije Bog zna nešto poznato, posebno mlađim generacijama, da Berane i Donji Vasojevići nijesu tada ušli u sastav Knjaževine Crne Gore. Jeste jedan dio Gornjih Vasojevića, što je uticalo da se u djelovima koji su pripali crnogorskoj knjaževini više crnogorčilo. Moj domaćin Marko, istoričar, navodi da se na glavama muškaraca iz Gornjih Vasojevića ranije odomaćila crnogorska kapa. Berane i Donji Vasojevići su od Otomanske imperije oduzeti tek u Prvom Balkanskom ratu 1912. godine, tako da su u sastavu nezavisne države Crne Gore bili svega dvije godine. To bi mogao biti jedan od razloga njihove manje ponešenosti za Cetinjem i dinastijom Petrović od onog koje su imali Gornji Vasojevići, kod kojih je, za razliku od Donjih, bilo komita i poslije protjerivanja austrougarske vojske. Gornji Vasojevići su, takođe, bili naklonjeniji partizanima, a Donji kraljevoj vojsci u otadžbini, podsjeća moj domaćin, profesor istorije.

Ipak, dvojica znamenitih crnogorskih i jugoslovenskih komunista i partizana su školovani u Donjim Vasojevićima, a ne u Gornjim. Marko mi otkriva da su Milovan Đilas i Radovan Zogović u Beranama završili gimnaziju, i dodaje detalj iz rane mladosti najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta  – Đilas je bio kažnjen ukorom direktora zbog toga što nije odlazio u crkvu. Ni Zogović nije imao primjerno vladanje prema mjerilima ondašnje školske uprave.

Đak beranske gimnazije bio je i Mihailo Lalić, po mnogima najznačajniji crnogorski prozni pisac. Saglasan sam sa Markom da Lalića treba ponovo ozbiljno čitati radi boljeg razumijevanja savremenih crnogorskih globa i dioba. Ima još beranskih đaka ozbiljnih literata, ali neću se upuštati u nabrajanje, da se ne ogriješim o koga.

Vitomir Vito Nikolić, bez čije lirike je nezamisliva mladost brojnih generacija u Crnoj Gori i šire, nije đakovao u Beranama, ali je naslov (‘Grlom u Polimlje’) jedne njegove dionizijske pjesme inspirisane Polimljem nekada korišćen za najavu rakijaškog derneka. Ne mogu odoljeti a da ne podsjetim na te stihove.

Gori jesen, kaplju šljive
u prvotok ljut,
a mi grlom u Polimlje
– nanio nas put.

Tri smo noći i tri dana
tekli kao Lim
od kazana do kazana
– uporedo s njim.

Pjevala nam danju jesen
ozlaćena sva,
a čuvao noću mjesec
(ili, možda, dva?)

I danas bih tamo bio
kraj kazana kog
da nas nije razjurio
ljubomorni Bog.

Gori jesen, teče šljiva
u prvotok ljut …
Teško li je iz Polimlja
niz trijezan put.

Imao sam koristi od podsjećanja na Vita i ove stihove, jer me iz Berana ispratiše sa flašom dobre domaće kruškovače, dobijene na dar od Damjana Ćulafića. Dar su, naravno, i nova poznanstva i prijateljstva, a ovaj kratki boravak u Beranama me je učvrstio u uvjerenju kako bi u obrazovne programe završnih razreda osnovne škole trebalo ugraditi obaveznu jednomjesečnu razmjenu đaka između gradova s juga i sjevera države. Živi sam svjedok koliko se malo poznajemo, a bolje poznavanje je preduslov za bolje razumijevanje i traganje za zajedničkim imeniteljem, koji može biti čvrsta armatura za zajedništvo.

0 Comments

Submit a Comment