Šta je abortivna pilula?

by | jan 4, 2024 | Fičer | 0 comments

Piše: dr Sanja Grbović*

Pravo na abortus se danas pozicioniralo ne samo kao pravno, već i kao političko i vjersko, pitanje koje je godinama unazad predmet brojnih rasprava, kako u pogledu moralnog, tako i pravnog tretmana. Nažalost, još uvijek nije postignut konsenzus o pravu na abortus, što ističu i zagovornici pokreta pro life i pro choice. Ukoliko bi krenuli u analizu međunarodnih dokumenata i sudske praske, kao i aktuelne situacije u pojedinim zemljama svijeta koje zbog restriktivnog tumačenja prava na abortus ostavljaju žene bez adekvatne i potpune pravne zaštite, mogli bi izraziti i duboku zabrinutost za budućnost pravne regulacije prava na prekid trudnoće. Reproduktivna prava, kao ljudska prava, ne dozvoljavaju zloupotrebu zakona, niti populacionih politika, već imaju za cilj osnažiti države u donošenju afirmativnih akcija koje bi osigurale ženama slobodan pristup kontracepciji, kao i sigurnom pobačaju.

Danas, kako je već poznato, postoje dva načina prekida trudnoće: hirurškim putem ili uz pomoć abortivne pilule. Medikamentozni abortus je, dakle, postupak prekida neželjene (rane) trudnoće koji ne zahtijeva anesteziju, a sastoji od uzimanje dvije pilule (mifepristona i misoprostola) u određenom vremenskom intervalu. Efekti tih medikamenata se odražavaju prvenstveno na zaustavljanje napretka dalje trudnoće koji je praćen ovularnim izbacivanjem tkiva iz materice. To je postupak koji zahtijeva određeni vid pozornosti i koji može biti praćen bolovima određenog intenziteta, ali u značajnoj mjeri ženama olakšava proces prekida trudnoće.

Istorijski gledano, abortivna pilula je prvi put proizvedena 1980. godine, da bi nakon perioda testiranja, 1988. godine, počela i njena zvanična upotreba u Francuskoj. Primjera radi, u Ujedinjenom Kraljevstvu je zvanično registrovana 1991, u Švedskoj 1992, u Austriji i Belgiji 1999. godine. Dostupni podaci ukazuju da je do kraja 2002. godine više od polovine pobačaja u Evropi obavljeno ovom metodom (u Francuskoj 56%, Škotskoj 61%, Švedskoj 51%), a do 2020. godine te brojke su sljedeće – u Italiji 32%, Švajcarskoj 70%, Švedskoj 83%, a Finskoj čak 94%. U većini zemalja EU (npr. Francuska, Švedska, Danska) medikamentozni abortus je primarna metoda izvršenja pobačaja, izuzev Mađarske i Poljske koje, inače, svojim rigidnim nacionalnim zakonodavstvom, predviđaju niz ograničenja ženama koje žele izvršiti prekid trudnoće.

Sjedinjene američke države (SAD)

U aprilu 2023. godine, u SAD se donose dvije suprotne presude saveznih okružnih sudija u državama Teksas i Vašington o pristupu abortivnoj piluli. To je pokrenulo oštar pravni sukob za koji su stručnjaci smatrali da će završiti pred Vrhovnim sudom SAD. Interesantno je da je savezni sudija u Teksasu, kojeg je imenovao Donald Tramp, naredio 7. aprila 2023. godine obustavu odobrenja pilule za abortus – mifepristona, da bi istog dana, sudija kojeg je Barak Obama izabrao u državi Vašington izdao suprotnu odluku, naloživši da se pristup piluli koja je dozvoljena prije više od 20 godina zadrži u 17 država. Nije prošlo više od sedam dana, i američki Vrhovni sud je saopštio da privremeno zadržava na snazi savezna pravila za upotrebu lijeka za abortus, kao i da im je potrebno određeno vrijeme kako bi se potpunije razmotrila pitanja pokrenuta u sudskom sporu, a što znači da će abortivne pilule i dalje biti dostupne na tom tržištu.

Prije ovih presuda u SAD-u, najavljeno je da će se abortivne pilule naći u prodaji u apotekama i izdavati na recept, s tim da će apoteke morati prethodno dobiti zvanično odobrenje od proizvođača kako bi ih mogle staviti u prodaju. Podatak FDA (Food and Drug Administration), od juna 2022. godine, da je 5.6 miliona žena u SAD-u koristilo abortivnu pilulu, ukazuje na obim korišćenja medikamentoznog abortusa kao vida prekida trudnoće u SAD-u. Međutim, pravila o upotrebi i distribuciji abortivnih pilula važe samo u saveznim državama u kojima je prekid trudniće i dalje zakonski dopušten. Podsjećanja radi, Vrhovni sud SAD je 2022. godine pitanje abortusa prenio u nadležnost pojedinačnih država, tako da to više nije predmet saveznog zakonodavstva. Mnoge konzervativne američke savezne države su to iskoristile i dodatno ograničile pristup abortusu, a neke ga i u potpunosti i zabranile.

Susjedstvo

U Hrvatskoj je HALMED (Hrvatska agencija za ljekove i medicinska sredstva) odobrila abortivnu pilulu koja se može dobiti samo u zdravstvenim ustanovama, dok je medikamentozni abortus postao dostupan 2015. godine. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, sa svega tri izmjene do sada, pokušava se modernizovati. Tako je  2020. godine podnijet Prijedlog zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće i Konačni prijedlog Zakona hrvatskom Saboru od strane kluba poslanika SDP-a, a koji bi zakonodavno regulisao medikamentozni pobačaj, predvidio niz edukativnih i preventivnih mjera upotrebe adekvatnih kontraceptivnih sredstava kako bi pobačaj postao izuzetak, bliže definisao institut prigovora savjesti, itd. Nažalost, to nije dobilo većinsku podršku u Saboru.

U Bosni i Hercegovini (BiH) su ljekovi za medikamentozni abortus zvanično odobreni 2019. godine i mogu se primijeniti do 10. nedjelje trudnoće. Problem sa kojim se suočavaju žene u BiH tiče se cijene abortivnih pilula, tačnije njihove evidentne razlike u cijeni koja varira od grada do grada, kao i od ustanove do ustanove (privatne/javne).

U Sjevernoj Makedoniji je usvojen novi Zakon o abortusu kojim se u potpunosti poštuje pravo žena na izbor načina prekida trudnoće. Prethodnim zakonom, iz 2013. godine, žene su morale, nakon konsultacija sa ljekarom specijalistom i nakon slušanja otkucaja srca fetusa, uputiti pismeni zahtjev za izvršenje pobačaja, što je žene stavljalo u vrlo težak položaj. U 2020. godini, Ministarstvo zdravlja je odobrilo kliničke smjernice za bezbjedan abortus i date su preporuke za izvođenje medikamentoznog abortusa. Tada je Ministarstvo odobrilo i budžet u iznosu od pola miliona dolara za nabavku potrebnih ljekova koji se daju u tu svrhu.

U Srbiji je izdata dozvola za korišćenje abortivne pilule, koja je dostupna isključivo u zdravstvenim ustanovama i primjenjuje se do sedme nedjelje trudnoće u GAK-u. Da bi bolnica ili klinički centar mogao izdavati pomenute ljekove prethodno je potrebno dobiti dozvolu od Ministarstva zdravlja.

Stanje u Crnoj Gori

Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće, tačnije član 4 koji govori o pravu žene na prekid trudnoće, ne razlikuje metode pobačaja, već vremenske intervale kada isti može biti izvršen i pod kojim okolnostima. Dakle, zakonodavac ne razlikuje eksplicitno hirurški pobačaj, medicinski pobačaj, i slično, već samo navodi sedmice trudnoće (koje se računaju od dana začeća) kada se može izvršiti prekid trudnoće. Slična rješenja su prisutna i u zemljama regiona.

Dozvolu za obavljanje medikamentoznog abortusa ima samo KCCG, ali ne i opšte bolnice. Od 134 abortusa koja su izvršena u prvih šest mjeseci 2023. godine, čak 92 su bila medikamentozna. Međutim, problem u Crnoj Gori jeste vršenje ovog vida prekida trudnoće od strane privatnih zdravstvenih ustanova koje vršenje medikamentoznog prekida trudnoće pacijentkinjama izrazito visoko naplaćuju.

S druge strane, ljekovi koji se koriste za medikamentozni pobačaj – mizoprostal i misoprofen – nisu registrovani ljekovi u Crnoj Gori. Institut za ljekove je izdao privremenu saglasnost za njihov uvoz i distribuciju, ali nije okončan proces njihove registracije. Ovaj vid privremenog „rješenja“ je daleko od prihvatjlivog, a vodi i brojnim izazovima u praksi. Nijesu rijetki primjeri da su žene bile primorane tražiti abortivne pilule na tzv. „crnom tržištu“ dovodeći na taj način svoj život u opasnost.

Pitanje neželjene trudnoće, kao i način prekida te trudnoće, nameću potrebu šireg društvenog fokusa, kao i pažljivog tretmana, kako bi se suzio prostor za pogrešna tumačenja ili privremena „rješenja“. U kontekstu ljudskih prava i sloboda, u tzv. koliziji prava na život fetusa i prava žene na slobodu izbora, prednost nesumnjivo treba dati pravu žena da imaju slobodu izbora. Zato je neophodan dodatni napor države u implementaciji međunarodnih standarda i relevantnih strategija, a kako bi u konačnom uspjeli obezbijediti nužnu potrebu za edukacijom, prvenstveno mlade populacije, u svrhu prevencije neželjene trudnoće, promociju seksualno odgovornog ponašanja, kao i dodatnu zaštitu ženskih ljudskih prava. Samo u tom okviru moći ćemo govoriti o emancipovanom, zrelom i odgovornom društvu, a cijenim da je crnogorsko društvo kadro takvo i biti.

*Autorka je saradnica u nastavi na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore

Napomena: Tekst je urađen za Centar za građansko obrazovanje, koji ga je proslijedio medijima

0 Comments

Submit a Comment