“Svojim borbama rudarim prostor da ostanem”

by | nov 30, 2023 | Fičer | 0 comments

Ovo je priča o svakodnevnim izazovima mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije koji daju sve od sebe da ostanu u gradovima iz kojih njihovi sugrađani i sugrađanke masovno odlaze

Pišu: Žarka Radoja, Milica Bogdanović i Hilma Unkić

Kada se popnete gore, jasno vam je zašto sam ostao ovdje, govori nam Marin Mamuza, 31-godišnji fotograf i režiser iz Livna, dok se vozimo prema planini Cincar poznatoj po divljim konjima. I zaista, prizori kao iz filmskog seta, nebo koje brzo poprima druge boje i obrise, i susret sa krdom konja koji lutaju planinom, učine da vam djeluje besmisleno da bi iko želio napustiti jedan ovakav kraj.

”Dodirne me praznina kad dođu ljudi koji pate za svojim rodnim krajem, ali isto tako dodirne te kada vidiš da umiru škole…Pogodi te kada pomisliš s kim će se danas – sutra tvoje dijete igrati, hoće li imati ikoga tu?”

Marin je dilemu ostati ili otići iz ovog grada u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini, poznatog po velikoj dijaspori još iz vremena socijalističke Jugoslavije, već riješio – u korist ostanka. Zbog opšte društveno-političke situacije u zemlji, mnogi u manjim bh. gradovima više ne donose takvu odluku.

Livanjski divlji konji (Foto: Hilma Unkić)

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine Livno ima nešto više od 37 hiljada stanovnika, no kako popis nije ponovljen nakon deset godina, a precizna statistika o migracijama se ne vodi u BiH, teško je utvrditi koliki je taj broj danas. Za one koji ostaju u opustošenim gradovima, statistika nije toliko ni važna jer svakodnevno osjete utjecaj odlazaka koji je vidljiv na svakom koraku.

“Ja mislim da nama fali sedamdeset posto grada. Sedamdeset posto mog razreda iz srednje škole je vani. Neko može govoriti o ovim ili onim brojevima, ali nama fali masa ljudi koji su, nažalost, otišli”, kaže Marin.

Iako je završio fakultet u Zagrebu, u Hrvatskoj, gdje je mogao nastaviti živjeti i raditi kao asistent režije i fotograf na filmskim i televizijskim setovima, Marinov izbor bilo je Livno. U rodnom kraju pokreće turistički biznis posvećen istraživanju prirodnih ljepota livanjskog kraja, sa posebnim fokusom na livanjske divlje konje koji postaju glavni motiv njegovih fotografija i vlogova.

Za život u Zagrebu kaže da ga nije ispunjavao.

Marin Mamuza, (Foto: Hilma Unkić)

“Bilo mi je drago raditi u struci, međutim, nije me sredina ispunjavala jer doslovno potrošiš čitav dan na semaforu”, pojašnjava.

Marin nam priča kako Livno ima tradiciju odlazaka gastarbajtera u Njemačku i da su njegova oba djeda radila u toj zemlji. Međutim, za razliku od danas, u to vrijeme oni koji su odlazili slali su novac za porodicu koja je ostajala u BiH, a samim time i za lokalnu zajednicu.

“Sad se desilo da odlaze cijele obitelji. Djeca iz škole i vrtića, ljudi napuštaju poslove koje su imali ovdje.”

Odluka o kojoj se razmišlja svaki dan

U Livnu je, bar zasad, ostala i Hana Milak, profesorica u srednjoj školi i zastupnica u Skupštini Kantona 10. Kaže da je situacija u ovom gradu, ali i ostatku BiH, toliko loša da svaki dan razmišlja o odlasku. Prilike koje je imala za odlazak na doktorski studij u Norvešku i za ostanak u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) gdje je imala osiguran posao i smještaj – nije iskoristila.

“Mada sam imala mnoge raznovrsne, a rekla bih i izuzetne prilike, odlučila sam ostati u svom rodnom gradu zbog svih onih koji su bili primorani otići ili koji imaju namjeru otići. Želim da se čuju njihova mišljenja, stavovi i razlozi odlaska.”

Hana, čiji se magistarski rad dijelom bavio i analizom socioekonomskog stanja u Livnu, kaže da je odlazak stanovništva rezultat više faktora kao što su dvojno, odnosno državljanstvo i BiH i Hrvatske, što omogućuje prava u Evropskoj uniji, kao i geografski položaj Livna, odnosno blizina granice s EU.

S druge strane, među razlozima su i iracionalno raspolaganje prirodnim i ljudskim resursima i ekonomska, kulturna, politička i obrazovna izolacija Kantona 10 od ostatka države.

Iz Općine Livno do trenutka pisanja ovog teksta nisu odgovorili na pitanja o utjecaju migracija na tu lokalnu zajednicu.

‘Kako znaš da radiš pravu stvar?’

Zbog odluke da ostanu u svojoj zemlji i pored neizvjesnih društvenih i političkih okolnosti, i njihovih pokušaja da stvore svijet za sebe i unaprijede društvo u kojem žive, Marin i Hana su izuzeci. Na sličan put, uz slične dileme, odlučio se i Eldin Feratović iz grada Plava na sjeveroistoku Crne Gore. I on živi u gradu iz kojeg se, po pravilu, odlazi.

Eldin je završio studij geografije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i magistrirao na Univerzitetu u Beogradu. Iako je bio svjestan da u Plavu nema puno izbora i da ga posao ne čeka, odlučio je da ga pokrene sam.

“Osnovao sam izviđačku četu i okupio grupu mladih. Htio sam da im pokažem prirodno bogatstvo ovog kraja za koje većina njih nije znala”, priča Eldin, koji je ove godine sa 140 planinara popeo vrh Memine planine – Bajrak sa kojeg se pruža izvanredan pogled na Plav i njegovo jezero.

Eldin Feratović (Foto: Privatna arhiva)

Počeci nisu bili laki jer su ideje koje je imao nailazile na brojne prepreke. Vršnjake je teško motivisao jer su oni maštali samo o odlasku iz Plava.

“Bilo je trenutaka kad se potrudiš, organizuješ nešto i vidiš da nema ljudi, nema interesovanja…Pitaš se kako znaš da radiš pravu stvar.”

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Plavu živi nešto više od 13 hiljada stanovnika, što je oko dva posto ukupne populacije Crne Gore. Broj stanovnika se od devedesetih godina kontinuirano smanjuje, ali ni Crna Gora nema pouzdanu statistiku o broju osoba koje su je napustile pa se o tačnim brojkama ne može govoriti.

Pohod na vrh Memine planine (Foto: Turistička organizacija Plav)

U Strateškom planu razvoja grada koji je 2013. godine uradila Općina Plav navodi se da je osnovni razlog smanjenja broja stanovnika nastao zbog smanjene privredne aktivnosti u gradu i ratnih dešavanja devedesetih godina tokom raspada Jugoslavije.

Prema procjenama lokalnih vlastiukupan broj ljudi sa područja ove općine koji žive u inostranstvu je skoro osam hiljada, što je više od pola trenutne populacije Plava. U posljednjih desetak godina kontinuirano pada natalitet, obrazovani odlaze, smanjuje se broj radno sposobnih i zaposlenih i zamiru sela i poljoprivreda po kojoj je ovaj kraj nekada bio poznat. Lokalne vlasti objašnjavaju da je glavni razlog migracija ekonomski.

“Opština ulaže velike napore kako bi život svih građana bio znatno bolji, čime bi se migracija stanovništva svela na minimum. Velikim ulaganjima u infrastrukturu, podrškom privredi, zanatstvu, promocijom turističkih potencijala, kao i modernizacijom administracije u lokalnoj upravi stvara se ambijent za sve koji žele da rade na teritoriji naše opštine”, kaže Fikret Canović iz Opštine Plav.

Za snagu i upornost koju Eldin ulaže u ostanak, često kaže da je hrabrost. Rad sa djecom u izviđačkoj četi shvatio je kao šansu da najmlađima pokuša približiti najljepše i najvažnije što im daje kraj u kojem su rođeni i da i oni slijede njegov primjer – da se poslije studija sa novim znanjem i entuzijazmom vrate u Plav.

“Moji prijatelji i ja smo lokalpatriote, volimo ovaj grad više od svega i svi imamo neke organizacije kroz koje se trudimo da grad bude bolje mjesto za život. Trudimo se da ostavimo pečat”, poručuje naš sagovornik.

Koferi odavno spakovani

Eldina i Marina, mimo istih životnih ciljeva, veže i to što su obojica krenuli da se bave turizmom kako bi mogli da ostanu u svojim rodnim gradovima. Sa Katarinom Đoković iz Zrenjanina, vojvođanskog grada na sjeveru Srbije, to nije slučaj. Ona radi tri posla da bi mogla da se izdržava – kuharica je u restoranu, čisti kuće i lokale i održava ih i, kao bivša novinarka, povremeno napiše nešto za medije koji to od nje zatraže.

Kako joj je prvi posao u Novom Sadu, mora da ustane u pet sati ujutru na autobus da bi na poslu bila u sedam. Nakon toga ide na drugi posao u Zrenjaninu i okolini. Njen dan se završava oko devet, deset sati uveče.

“Kad su velike žurke, uletim u šank. Ako su žurke u pitanju onda mi se dan završava oko dva, tri ujutru”, pojašnjava Katarina.

Katarina Đoković (Foto: Žarka Radoja)

Zrenjanin je četvrti grad po broju stanovnika u Vojvodini, a po površini je najveći u Vojvodini i drugi u Srbiji. Prema popisu stanovništva iz 2022. godine, Zrenjanin ima više od 67.000 stanovnika, odnosno skoro devet hiljada manje nego na prethodnom popisu 2011. godine.

Realnost života u Zrenjaninu dočeka vas već na prvom koraku – ako želite vodu uz kafu, konobar će vam reći da nema, nažalost, vodu iz balona, što je voda u većim pakovanjima, od pet i više litara. Ponudit će vam onu iz flaše, jer se voda u Zrenjaninu ne pije. Ona ima i boju i miris i okus i zvanično nije za piće. Gradske vlasti već godinama ne rješavaju ovaj problem, a građani i građanke troše novac da bi sebi obezbijedili čistu vodu. Zbog toga je u gradu organizovano nekoliko protesta, a u organizaciji, kao voditeljka, učestvovala je i Katarina Đoković.

“Ti se boriš da se izboriš za vodu, pa se boriš za zdrav vazduh, pa se boriš za ovo, za ono. Boriš se za život, boriš se za sebe”.

Zrenjanin (Foto: Žarka Radoja)

Međutim, kao i naši prethodni sagovornici, Katarina ne želi da ode.

Uprkos napornom dnevnom ritmu, nemogućnosti da se izbori za osnovne stvari, ona je sigurna da vrijedi ostati i boriti se. Svjesna je da je sav trud koji ulaže trud da obezbijedi čistu egzistenciju i ništa više od toga. Koferi su, kako kaže, odavno spakovani. I stoje.

“Toliko sam naviknuta da se borim. Ako odem u druge države sigurno neću morati ovoliko da se borim za primarne stvari i onda se pitam da li ću znati da živim u mirnim lukama. Kako se to uči? Previše sam naviknuta na turbulentan život. Rudarim svojim borbama prostor da ostanem. Znam način na koji se borim da živim, da ovde nije dobro i da sam potrebna”, pojašnjava svoje razloge ostanka u zemlji koja je, prema posljednjem popisu stanovništva izgubila skoro pola miliona ljudi.

Samo Vojvodina je za deset godina izgubila preko 180.000 stanovnika.

Iz Opštine Zrenjanin do zaključenja teksta nisu stigli odgovori na pitanje odnosa grada prema migracijama stanovništva.

Marin, Hana, Eldin i Katarina svojim svakodnevnim borbama daju sve od sebe da održe život u svojim malim krugovima, i sredinama u kojima žive. Uprkos tome, svi oni su duboko svjesni da je regija u kojoj žive, regija iz koje se odlazi.

Kao ni njih, ni profesoricu Senadu Đečević iz Srednje mješovite škole ”Bećo Bašić” u Plavu, to ne obeshrabruje, uprkos tome što je svjesna da je većini njenih đaka cilj da odu iz grada.

”Mladi imaju utisak da se u inostranstvu bolje živi i lako zarađuje i onda i oni žele da odu. Žao mi je što se omladina masovno iseljava. Zamislite kako je teško raditi u školi, a slušati priče – šta će im škola ili šta će mi škola, ko ima koristi od škole. Oni u inostranstvu zarade nedjeljno 500 do hiljadu eura, a toliko ovdje ne mogu ni za mjesec. Tu mi izbiju svaki argument, ali ja ne odustajem”, kaže Senada, višestruko nagrađivana profesorica koja učestvuje na brojnim domaćim i inostranim takmičenjima.

“Ja, i pored svih tih ograničenja, vodim projekte i sekcije, šaljem učeničke radove na konkurse, ne odustajem jer imam osjećaj da ako makar dvoje od 30 zainteresujem za obrazovanje, onda sam nešto dobro uradila”, zaključuje ona.

Konjima se ne može desiti da im vođa bude neko ko nije sposoban

Razlozi za odlazak su različiti, ali glavni pokretač migracijske motivacije je potraga za boljim životnim standardnima i perspektivama budućnosti, pokazalo je istraživanje iz 2022. godine provedeno u BiH među mladim osobama. Skoro četvrtina ispitanika i ispitamica izjavila je da ozbiljno razmatra opciju trajnog napuštanja BiH, a isto toliko njih razmišlja o privremenom odlasku.

Istraživanje koje je 2019. godine provedeno u Crnoj Gori pokazalo je da 70 posto mladih razmišlja da napusti ovu zemlju, dok 14 posto preduzima korake da to i učini.

Kada je Srbija u pitanju, u posljednjem izvještaju Krovne organizacije mladih koji je objavljen 2023. godine, navodi se da gotovo polovina ispitanika i ispitanica planira da se iseli, od čega je oko 24 posto ispitanika i ispitanica u procesu planiranja odlaska. Oko 11 posto mladih tvrdi da neće napustiti Srbiju.

Jedna od autorica istraživanja u BiH, psihologinja iz oblasti društvenih istraživanja Andrea Soldo, objašnjava da se kao razlozi za migraciju navode oni ekonomski kao što su nezaposlenost i nezadovoljstvo financijskom situacijom, ali to nisu jedini motivi.

“Ono što je dominiralo jeste osjećaj nestabilnosti i nesigurnosti, koji je obavijen osjećajem i percepcijom besperspektivnosti.”

Na pitanje šta bi ih zadržalo u njihovoj zemlji, mladi iz ovog istraživanja dominantno su odgovarali “porodica i prijatelji”.

“Međutim, ako razmišljamo u kontekstu da većina prijatelja ili svi članovi porodice već odlaze, da se ta dinamika o migracijama mijenja, onda se smanjuje razlog zbog čega bi neko ostao”, pojašnjava autorica istraživanja.

Livanjski divlji konji (Foto: Hilma Unkić)

Odlučiti o mjestu života je na neki način investicija, napominje Marin Mamuza iz Livna. Međutim, u Bosni i Hercegovini, kao postratnom društvu, u javnom prostoru se i dalje koristi huškački jezik koji ne ostavlja prostor za osećaj stabilnosti.

“Pred svake izbore se najavljuje rat. Ljudi neće da im djeca žive sa takvim liderima. To je jedan od prvih motiva za odlazak. Onda je, nažalost, iseljavanje postalo trend: otišao ovaj, ajmo i mi. Isto kao kad starke klincima u srednjoj školi postanu trend: ovaj ima starke, daj i meni”, smatra Marin koji je putovao po svijetu, fotografisao značajna kulturno-historijska mjesta, ali je shvatio da su njegove fotografije tih dijelova svijeta “samo jedne od hiljadu istih fotografija”.

Zato se posvetio divljim konjima koji su, kako kaže, motiv koji ne može “presušiti”.

“Konji su specifični. Kod njih najjači vlada u krdu. Ne može se desiti da im vođa bude neko ko nije sposoban, ko im neće pronaći hranu, pružiti zaštitu. S druge strane, naši divlji konji ne napuštaju ovaj prostor. To je mene zadivilo. Dolaze ovdje, love ih vukovi, mada oni kad su u krdu vukovi im ne mogu ništa. Gdje su došli njihovi prvi i oni su tu”, zaključuje Marin Mamuza.

Ovaj tekst nastao je uz financijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost autorica i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Evropske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

 

 

0 Comments

Submit a Comment