Piše: Ivo Mijo Andrić

Vedro i veselo se osjećam kad pročitam dobru knjigu aforizama.Tako sam se osjećao kad sam pročitao zbirku Izabrani aforizmi velikog meštra kratke misli Dejana Tofčevića. Dejan je rođen u duhovitom Užicu, odrastao u Bajinoj Bašti, a nastavio živjeti i raditi kao kontrolor letenja u Podgorici. Zanimljiv životni put od zemlje do neba na kome nema ničeg osim smijeha i veselja koje krasi ero-tične ljude iz Užica.

Dok sam zapisivao neke od mudrih misli iz ove plodne i rodne zbirke, prisjećao sam se vremena kad sam dalekih šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo pisati svoje prve aforizme.Tada sam umišljao kako ću jednog dana biti poznati aforist čije će male misli čitati veliki broj ljudi i uspoređivati sa mega poznatim duhovitim mislima Stanislava Jirži Leca. On je tada, kao i danas bio cilj kome su težili gotovo svi pisci kratkih misli dugoga dometa. Naravno, niti sam ja dostigao Leca, iako imam puno više objavljenih knjiga, niti se Lec spustio na moj podcijenjeni balkanski aforistički nivo. Čitajući Dejanovu knjigu vidio sam njega u istoj poziciji i nisam tim saznanjem bio nimalo sretan. Puno je razloga zašto je to tako i ni jedan nije do kraja logičan. Posebno zbog toga što naši narodi više cijene ono što je nekad stvoreno, od ovoga što se stvara danas i što u nebo dižu neke pokojne pisce, a na zemlju spuštaju pisce ovog vremena. Možda je to i dobro jer uvijek je bolje biti na bliskoj nam zemlji nego na dalekom nebu. A vremena za slavu ima napretek, naročito u budućnosti koja je pred nama. Vjerujem da se s ovom primisli slaže i kolega aforist Dejan Tofčević.

Njegovo najnovije djelo izabranih aforizama spada u red onih knjiga za koje radi vrijeme. Vrijedno i predano kako je Dejan radio posljednjih godina da bi ispisao lovorov vijenac dugovječnih aforizama, koji će nadići i njega i današnje doba. Među njima i onaj koji kaže da Mudrost dolazi sa godinama, kao i smrt. Ali i ovaj koji potvrđuje da: Nismo džaba ratovali. Plaćali smo glavama. To je najbolja poruka glupanima koji se i danas busaju u grudi pobjedama u blisko-susjedskim ratovima iz ne tako davnih devedesetih godina. I koji na dane državnih, regionalnih i lokalnih pobjeda dijele odličja i šakom i kapom, kao da su njihova privatna svojina. Za zasluge u ubijanju ljudi i bestijalnom rušenju i paljenju njihovih domova i drugih materijalnih dobara. ,,Mili Bože kud sam zašo” – rekao bi pjesnik, a ja bih tome dodao: – i gdje sam se našao bez svoje volje i narodne želje. Da je narod tih godina neko pitao na referendumu: je li za rat ili za mir? – uvjeren sam da bi devedeset devet posto glasalo za mir. A mir su im oduzeli upravo oni koje su izabrali na tzv, demokratskim izborima. Ni jedni izbori nisu demokratski kad se izaberu loše, umjesto dobrih vlasti. Kad se izaberu ratni podstrekači, a ne dobri ljudi i mirni pregovarači. Sve naprijed rečeno Dejan je najbolje opisao aforizmima: Kad država puca, svi su na nišanu. i Evropa na nas računa. Dobri smo za obračun. Baš je tako bilo tih nesretnih godina kad su se ludi dokopali vlasti i oružja, a zbunjeni pokazali da su nedorasli situaciji u kojoj su se našli. Sve se u životu plaća, samo se batine dobijaju, rekao bi pisac nakon svega što se kod nas događalo. I dodao kako… Aveti prošlosti su duh našeg vremena. Uz to bi nas još i podsjetio na događaje kojih se mi stariji dobro sjećamo. Posebno na jedan od njih u kome: Pala je gvozdena zavesa, ali je rđa ostala. Ta rđa nas i danas izjeda i izjedat će nas do kraja života.

Aforizam nije sveto slovo, ali nije ni posljednja riječ na odru neostvarenih snova. Njime se ništa ne obećava niti rješava, ali se mnogo toga nagovještava. Tako je to u zemlji bivših seljaka koji su danas postali gospoda. Gospoda s poda, kako bi rekli zapadni šmekeri, koji jure svijetom kao muhe bez glave ne bi li pripojili još neke enklave. I našu balkansku ratom usitnjenu i staklenim mirom skoro razbijenu. Tu, na tom lijepom, a ukletom prostoru mi … Živimo u obećanoj zemlji. Ne znamo kome. Znamo mi dobro kome smo obećani i ko će biti novi vlasnik svega što kod nas vrijedi. Bogati zapad, koji politikom i ekonomijom ide u napad na one koji se ne mogu o sebi brinuti. Neslavnih devedesetih, piše aforist … Uzeli smo sudbinu u svoje ruke… i od tada se kao pauni repom ponosimo i, naravno, po bijelom svijetu …Prosimo. A i kako bi drukčije jade opstale svoji na svome makar neko vrijeme. Dok ih veliki ne uzmu pod svoje i ne propišu nam kojom ćemo se rukom krstiti i Bogu moliti, a kojom ćemo njih moliti.

Brojne su teme koje Dejan Tofčević ovlaš dotiče ili dublje promišlja u zbirci izabranih aforizama. Od onih optimističnih da: Crne misli imaju svetlu budućnost, do umjereno pesimističnih da: Državni vrh je toliko pao da mu je podzemlje iznad svega. Prije i poslije njih, uz brojne druge, skladno su poredani i ovi aforizmi:

Napuniše nam glavu praznim obećanjima.
Od svih ciljeva ostale su nam samo mete.
Nisu oni sišli s grane. Sišli su s uma.
Vlada je obustavila rad. I rezultati nisu izostali.
Kuburimo. Nemamo ni za oružje.
Srbiju i Crnu Goru spajaju nepremostive prepreke.
Ispiranjem mozga nastaje čista nacija.
Zaostalima su zastave najrazvijenije.
Ova vlast ima sve organe. Samo nema muda
Nisam dovoljno veliki Srbin. Zaostao sam u razvoju.
On je naš. Nije sav svoj.
Konac delo krasi. Krpi rupe.

A rupe ko rupe. Dok se jedne krpe, druge se otvaraju i postaju temama za nove ironijske misli i satirične aforizme koje ćemo pronaći u sljedećim Dejanovim knjigama.