Piše: Dragan LUČIĆ

Mnogo je tema o kojima se u crnogorskom društvu malo priča. Ili ne priča uopšte. Jedna od takvih je i mentalno zdravlje radnika. Od našeg sagovornika u kasnim dvadesetim, odnedavno frilensera u IT industriji saznajemo kako u crnogorskim uslovima izgleda priča o burn-outu ili sindromu izgaranja.

„Kada sam počinjao sve je obećavalo. Fakultet za leđima, ispred mene mogućnosti… Posao na kome učim, usavršavam se… fleksibilno radno vrijeme“, počinje priču naš sagovornik. Nakon idilične prve godine, stižu ne tako divni periodi sa gomilanjem obaveza, dedlajnima, noćnim radom i višesatnim telefonskim razgovorima i konsultacijama. „Fleksibilno radno vrijeme je najveća zamka u koju sam upao. Osam ujutro ili osam uveče, radni dan, vikend, praznik… Nije vrijeme fleksibilno, već ti“, ogorčen je. Manjak energije, nesigurnost, konstantna napetost, loš san… problemi su se gomilali. „Onog jutra kada sam se pozdravio sa kancelarijom i počeo da radim za sebe, pola problema je nestalo“, saopštava nam svjestan da ovo nije pravo rješenje za sindrom izgaranja, i da to nekom drugom sigurno ne bi donijelo boljitak. Svjestan je i da frilensing sobom nosi nove probleme i stresove. Ali, „Makar sam sam svoj gazda“, zaključuje naš sagovornik uz opasku da ljudi koji proživljavaju burn-out kod nas niti ga prepoznaju niti imaju kome da se obrate za pomoć.

Kako da mladi prepoznaju te pojave? Konstantan umor, razdražljivost, obavljanje posla sporije ili sa vise grešaka, nepostojanje zadovoljstva nakon izvršenja zadataka, problem sa spavanjem, dekoncentrisanost, gubitak motivacije, konflikti oko sitnica, cinizam, neobjašnjiva bol u mišićima, fokusiranje na propuste, zanemarivanje porodice, prijatelja, sebe i sopstvenog zdravlja su samo neki od simptoma koji mogu upućivati da se upalila crvena lampica vašeg burn-out rezervoara.

O ovome kod nas poneki medijski stubac ili usputni projekat nevladinih organizacija. I to je to. Mentalno zdravlje radnika ne nalazi se na listi profesionalnih oboljenja.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definisala je ovaj sindrom: „Izgaranje je sindrom koji je konceptualizovan kao posljedica hroničnog stresa na radnom mjestu sa kojim se nije uspješno upravljalo. Izgaranje se posebno odnosi na fenomene u profesionalnom kontekstu i ne bi trebalo da se primjenjuje ​​za opisivanje iskustava u drugim područjima života”, piše na sajtu SZO.

Iako se na sindrom izgaranja gleda kao na bolest modernog doba, ona je uočena prije skoro pola vijeka. Cijenjeni američki psiholog Herbert Freudenberger je bio jedan od prvih koji je stručno opisao simptome ove vrste iscrpljenosti i proveo sveobuhvatnu studiju „izgaranja”. On je još 1980. objavio prvu od svojih knjiga koja se bavi ovom temom.

Domaći mediji su prije par godina prenijeli vijest da države članice SZO u zdravstvenim ustanovama treba da počnu da primjenjuju odluku o sindromu sagorijevanja počev od 1. januara 2022. Prevedeno, ovo bi trebalo da znači da će se zbog premora na poslu moći ići na bolovanje. U Crnoj Gori, pitanje je kada.

Primjer Bosne i Hercegovine koja je od zemalja Zapadnog Balkana otišla najdalje sa ovom pričom, znakovit je. Sindrom je priznat na papiru, ali je implementacija na čekanju. Glasa nema ni na nivou poslodavca, ni na nivou radnika, ni na nivou države koja to treba da uredi. „Što se tiče akta, mi ga moramo primijeniti. Ako ćemo u EU, on je već primjenjiv i onaj ko vodi profesionalni odjel ovo jednostavno može priznati zaposleniku, ako se radi o burnoutu”, naglasila je Nurka Pranjić, koordinatorka medicine rada u FBiH. Ključno je – bez zakonske osnove, potvrda koja dokazuje ovo oboljenje nema težinu ako želite da otvorite bolovanje. O tome odlučuje poslodavac.

Burn-out nije loša sedmica ili dvije provedene u kancelariji, već dugotrajni stres sa kojim se nisu suočili, ni osoba koja ga je doživjela ni njihov poslodavac kojeg na ovakav potez kod nas može natjerati samo dobra volja.

U našim strategijama mnogo je brige o mladim radnicima. „Zapošljavanje je ključni mehanizam za uspješnu integraciju mladih u društvo i usko је povezano sa drugim aspektima života. Visoka nezaposlenost ovu ciljnu grupu potencijalno izlaže riziku od marginalizacije, socijalne isključenosti i siromaštva“, stoji u vladinoj strategiji iz 2022. godine i navode da strategije i programske politike u svim sferama razvoja budu posvećene mladima. O mentalnom zdravlju mladih radnika ni pomena.

Strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2019-2023 navodi da Еvrоpski spоrazum za mentalnо zdravlje i blagоstanje prihvaćen na kоnferenciji 2008. gоdine, оdređuje pet priоritetnih pоdručja djelоvanja u zaštiti mentalnоg zdravlja: prevencija depresije i suicida, mentalnо zdravlje u mladоsti i оbrazоvanju, mentalnо zdravlje na radnоm mjestu, mentalnо zdravlje lica starije živоtne dоbi i suprоtstavljanje stigmi i sоcijalnоj isključenоsti. Toliko o tome i na ovim stranicama.

A da su mladi naročito podložni ovom sindromu potvrđuju brojna svjetska istraživanja. Generacija Z (rođeni sredinom devedesetih do početka 2010-ih) trenutno ima „najgoru kolekciju stresora” među radnicima – od nedostatka snage na poslu do finansijske nestabilnosti, normalizacije kulture užurbanosti i nemogućnosti opuštanja. I premda sve generacije možda žongliraju velikim količinama posla, generacija Z ima najmanje moći da postavi granice i kaže „ne“ zadacima.

Istraživanje Deloita iz 2021. pokazalo je da se 41 odsto milenijalaca (rođeni od 1980 do sredina 1990-ih) i 46 odsto ispitanika generacije Z osjećalo cijelo ili većinu vremena pod stresom zbog svoje finansijske situacije. Naravno, stariji su se radnici takođe sreli sa sličnim pritiscima u ranoj fazi karijere, ali istraživanja tvrde da su ti uzroci stresa sada izraženiji nego ranije. Konstantno vrijeme ispred ekrana takođe može pogoršati problem. Generacija Z će vjerovatnije koristiti društvene medije za opuštanje (4-5 sati dnevno), gotovo sat vremena više nego njihovi prethodnici – milenijalci. To kasnije može otežati ignorisanje notifikacija i poruka vezanih za posao koje će stalno iskakati na ekranu.

Neki stručnjaci tvrde da moderni uređaji poput pametnih telefona i računara obeshrabruju ljude od interakcije licem u lice koja je neophodna za zdravo mentalno stanje; ista tehnologija ponekad tjera zaposlene da ostanu u kontaktu sa poslom 24 sata dnevno. U igri je i globalizacija i druge ekonomske dinamike koje povećavaju pritisak konkurencije na mlade stručnjake da se istaknu. Psiholozi smatraju da su dijelom krivi i roditelji koji od svoje djece očekuju više nego prethodne generacije. Brojna istraživanja koja nam stižu iz Evrope pokazuju zapanjujuće brojke mladih ljudi koji za prevazilaženje ovih problema koriste neku vrstu antidepresanata. Menadžeri ljudskih resursa i specijalisti iz ove struke odavno pominju da su u svoj opis posla uvrstili i stavku da moraju biti neka vrsta savjetnika mlađim kolegama.

Dok je kod nas dosta onih koji smatraju da teret sa pleća onih sa više staža treba preusmjeriti na one koji dolaze, u svijetu se odavno priča da su mlađi radnici skloniji mentalnim problemima. Studija Vitality Britain’s Healthiest Workplace, koja je razvijena u partnerstvu s RAND Europe i Univerzitetom u Kembridžu, otkrila je da zaposleni mlađi od 25 godina imaju 3,5 puta veću učestalost depresije u poređenju sa grupom zaposlenih starijih od 55 godina.

Do 18. godine života, pokazalo je istraživanje o milenijalcima Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, 35 odsto će imati dijagnozu anksioznog poremećaja, 25 odsto dijagnozu zavisnosti o supstancama, a 20 odsto poremećaj ponašanja. Riječ je o mladićima i djevojkama koji su već ušli u radnu snagu ili će to uskoro postati. Kod nas statistika bilježi blanko stranice.

Izgaranje je problem koji je dodatno eskalirao za vrijeme pandemije korona virusa i lockdowna. Prisjetimo se, bilo je to vrijeme kada su ljudi domove pretvorili u kancelarije. Radno vrijeme – vrlo često 24 časa dnevno.

Kada smo kod COVID-19, treba pomenuti da su oni koji su diplomirali u posljednjih šest godina suočeni sa dodatnim poteškoćama. Stasali su u tjeskobnom i neizvjesnom vremenu. Mnogima je iskustvo fakulteta bilo dijelom i virtuelno ili su započeli svoje prve poslove bez neposrednog kontakta s kolegama. Kada se jednom naviknu na poslovno okruženje shvataju da se na poslu može pregorjeti na više načina. Primjera radi kada ne postoje adekvatni uslovi za rad, ili postoji nejednaka raspodjela posla; od niske plate; dužeg radnog vremena od 8 sati i učestalih radnih vikenda… Sve ovo zaposlenom daje malo prostora za odmor ili druge rehabilitacione aktivnosti.

Stres za mlade radnike počinju i prije zaposlenja. Sama tranzicija iz visokoškolske sredine ka tržištu rada i najčešće brzo bacanje u vatru radi kaljenja mladih potencijala i bržeg završavanja nagomilanih obaveza firmi nose sobom velike prepreke koje se, vidjeli smo, mogu pretvoriti u nešto mnogo ozbiljnije.

I u našim strategijama je uočen problem tranzicije mlade osobe iz sistema obrazovanja na tržište rada. Ovaj proces traje skoro dvije godine, odnosno 20,8 mjeseci. Preporuke su da ta tranzicija traje oko četiri mjeseca. Za ovakvu situaciju dosta su krive obrazovпe iпstitucije koje пе pripremaju dovoljпo za zahtjeve tržišta rada. Dodatni stres onima koji su se tek uključili u tržišnu igru donosi i potreba za usklađivanjem ponude i potražnje. U zvaničnim izvještajima je naglašeno da zпаčајаn udio mladih radi poslove izvaп svoje struke ili obavlja poslove koji zahtijevaju niži nivo kvalifikacija od опоg koji su stekli kroz formalпo obrazovaпje (deprofesionalizacija rada).

Politika „ako ti nećeš, ima ko hoće“ koja nas ovih dana skupo košta u mnogim poslovnim sektorima je vjerovatno prvo pravilo tržišta sa kojim se susreću oni koji dolaze. Dodajmo tome određeni пivo пероvјегепја mladih u fuпkcioпisaпje priпcipa meritokratije, nepotizam, partijske veze, slabo plaćen rad… i eto rama u koji će se lijepo uklopiti portret mlade osobe koja je sagorela za kancelarijskim stolom nakon par godina od zaposlenja.

Na ljude izgaranje utiče na mnogo načina i nosi mnogo negativnih posljedica u gotovo svim područjima života. Studije su pokazale da je najčešći fizički uticaj koji osoba doživljava u obliku kardiovaskularnih bolesti ili simptoma nesanice i depresije. Postoji opasnost od razvijanja dijabetisa tipa 2, probleme sa sistemom za disanje, visok krvni pritisak…

Strani stručnjaci preporučuju neke preventvne mjere. Jedna od njih, a koja se tiče poslodavaca, je redovan razgovar sa mladim radnicima. Dobar poslodavac će tako znati kakvo je njihovo normalno ponašanje i prepoznati promjene. Redovne pauze su jedna od obaveznih stavki. Jedna od najvažnijih je svakako da plan zdravstvene zaštite ponudi jednostavan pristup uslugama mentalnog zdravlja.

Male promjene mogu dovesti do velikih rezultata u smanjenju i sprječavanju izgaranja rješavanjem nekoliko ključnih faktora na radnom mjestu pokazuju brojna istraživanja. Treba osigurati radnicima vrijeme i alate potrebne za obavljanje posla, ponuditi im šansu da imaju određenu kontrolu nad načinom na koji obavljaju svoj posao, osigurati im da budu prepoznati i nagrađeni za dobro obavljen posao, pružiti im pilike za unapređenje i osjećaj da se sa zaposlenima postupa pošteno. Uz sve to valjalo bi i da postoji povjerenje i uzajamna podrška među kolegama.

Kada pričamo o prevenciji, SZO je dijeli na primarno preventivne mjere (izbjegavanje/uklanjanje faktora koji čine osobu bolesnom), sekundarne mjere (rano prepoznavanje – intervencija vezane za manifestne simptome bolesti) i tercijarne mjere (suočavanje sa posledicama bolesti – liječenje i rehabilitacija).

Neke od mjera koje se preporučuju su: učenje tehnika opuštanja, odvraćanje od prevelike odgovornosti, hobiji, održavanje stabilnih partnerskih / društvenih odnosa, smanjenje lažnih očekivanja, zdrava ishrana…

U Crnoj Gori mali je broj poslodavaca koji su radno okruženje adaptirali u korist zaposlenih. S obzirom na činjenicu da ih zakon ne obavezuje na prilagođavanje dobra je vijest da u Crnoj Gori postoje i one firme koje obezbjeđuju određenu vrstu benefita svojim zaposlenima kako bi ih sačuvali od izgaranja na poslu. Konsalting ili savjetovalište, telefonska linija za pomoć zaposlenima, klizni radni dani, rad od kuće, prostori u krugu firme koji su određeni za relaksaciju i striktno zabranjeni za bavljenje redovnim poslovnim aktivnostima… Sve je još u povojima, a situacija zahtjeva promptnu reakciju.

Veliki broj stručnjaka smatra da bi postojanje psihologa ili druge stručne osobe u kolektivu trebalo da postane svakodnevica. U zemlji u kojoj ne postoji ni medicina rada, ovakve ideje su puste želje.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Rights UP,Rise UP!“, koji realizuje NVO KUĆA u partnerstvu sa NVO DSCG. Projekat je podržan od strane Centra za građansko obrazovanje (CGO) u okviru programa „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost NVO KUĆA i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.