Pretpostavljao sam da boluje, jer ga dugo nije bilo u javnosti. Danas je objavljeno da se upokojio.

O Novaku Kilibardi se može misliti i ovako i onako, govoriti i ovo i ono, ali je jedno sigurno – ovaj pripovjedač, čije su priče prezasićene arhaizmima, univerzitetski profa zavodljive naracije, ostavio je dubok pečat u sagi o crnogorskoj tranzicionoj pustolovini i više nego iko drugi od tranzicionih junaka prelamao u sebi slojevitost crnogorskog narodnog bića.

Upoznao sam ga u Baru, nakon što je pristao da razgovaramo za knjigu-projekat koja je trebala da se bavi harizmom Slobodana Miloševića, koji su smislili moje kolege iz dnevnika ‘Borba’ Momčilo Đorgović i Slavko Ćuruvija. Društvo mi je pravio Želidrag Nikčević, s kojim sam tada drugovao, a koji će kasnije biti u Kilibardinom stranačkom jatu. Narodna stranka, za koju će jednom reći da je stvorila tajna policija, tada još nije bila ni u povoju.

Taj intervju nikada nije objavljen, kao ni onaj sa Svetozarom Marovićem na istu temu, jer je projekat propao, a ja sam (da ne dođem u iskušenje da ih objavim negdje) vratio sagovornicima jedine kopije koje sam imao. Sjećam se, ipak, da je Kilibarda bio oprezan u pogledu procjene Miloševićeve uloge u srpskoj istoriji. Rekao je da on može biti srpski De Gol (toga se dobro sjećam), ali i da može ispasti drugačije, mada se ne mogu baš sjetiti kako je tu drugačijost imenovao.

Izvještavao sam sa skupa srpskih nacionalnih stranaka (drugom po redu), koji se zbio u Nikšiću, u sali Elektropivrede, kome je Kilibarda predsjedavao. Nije došao Rašković, ali je bio Karadžić. Bio je to momenat kada se činilo da srpska nacionalna stvar gazi poljem đeteline sa četiri lista, u smjeru one Kilibardine degolističke vizije srpske politike.

Često sam bio u prilici da ćaskam sa liderom Narodne stranke nakon profesionalnog dijela susreta, kada bih ga intervjuisao ili samo uzimao izjavu od njega. Jednom mu je posebno bilo stalo da mi, kilibardinski govoreći, stavi do znaća kako je on rano shvatio da se u Crnoj Gori ne može srbovati kao po Šumadiji, pa je čistio stranku od ekstremista. Živo se sjećam toga razgovora, koga neću prepričavati, iako sam i tada imao utisak da mi on to govori kako bih negdje o tome svjedočio. Kad je završio, pitao me je:

“Znaš li što ja tebi ovo pričam?”

Odgovorio sam da ne znam.

“Zato što si Drobnjak.”

“Kakve to veze ima?”, pitao sam ga.

“Nećeš ovo nikome reći, jer od toga ne možeš imami nikakve koristi, a možeš štete”, odgovorio je, zagonetno se smješkajući.

Pamtim i kad je govorio kako bi volio da je on lider Liberalng saveza, jer je smatrao da toj političkoj organizaciji nedostaje širina koja bi mogla da prevlada katunocentrični politički autizam liberala i to crnogorčenje se prilagodi brdskim i primorskim krajevima Crne Gore.

Savez sa liberalima u Narodnoj slozi je bila mjera tog Kilibardino političkog sazrijevanja, od koje je odstupio kasnije, bezrezervno se priklanjajući novocrnogorstvu u režiji Demokratske partije socijalista.

Kilibardu nije najavio Mato Glušac, junak njegove Crnogorske hronike, ali ga je iz akademske zavjetrine izbacilo vrijeme južnoslovenske i crnogorske dezorijentisanosti i ostavilo više kao opomenu nego kao putokaz.