Piše: Vladimir Vince

U trenutku kada ovo pišem (sredina studenog) teško je povjerovati da je od nadrealno glupog momenta kad je Elon Musk slavodobitno ušetao u urede Twittera noseći umivaonik (valjda s namjerom da nasmije tisuće dvanaestogodišnjaka doslovnim prikazom online poštapalice “let that sink in”) prošlo tek tri tjedna. U ta tri tjedna, trenutno najbogatiji čovjek na svijetu otpustio je nadzorni odbor, većinu direktora i preko pet tisuća zaposlenika Twittera (50 % radne snage) te još nepoznatu količinu neizravno zaposlenih radnika koji su obavljali iznimno važne poslove moderiranja te društvene mreže. Od svog prvog ulaska u firmu, Elon svakodnevno donosi gomilu naizgled mahnitih odluka, od zahtjeva da mu programeri isprintaju sav kod koji su napisali zadnjih mjeseci (kako bi ga, valjda, odani inženjeri koje je doveo iz Tesle i Space X-a procijenili na temelju duljine), do spektakularno kaotičnog uvođenja naplate za verifikaciju, koja je dovela do multimilijunskih gubitaka vrijednosti za kompanije koje su se odjednom našle u situaciji da bilo tko s osam dolara može na Twitteru otvoriti profil koji izgleda jednako službeno kao i njihov.

No sve je to kulminacija višemjesečne borbe da se Elon ipak izvuče od kupnje najutjecajnije svjetske društvene mreže. Nije jasno zašto se točno na proljeće odlučio punuditi 44 milijarde dolara za Twitter (i to 44 milijarde dolara koje on sam nije imao), ali ubrzo nakon svoje originalne najave počeo je tražiti razloge da se prodaja otkaže. S druge strane, Twitterov nadzorni odbor relativno brzo je prihvatio ponudu da Musk u potpunosti preuzme kompaniju koja je do tada bila u dioničkom vlasništvu. To nije iznenađujuće s obzirom na to da je Twitter poznat po gubljenju novca – 2019. godine je prvi put završio godinu s profitom, tako da je iz perspektive nadzornog odbora ova ponuda vjerojatno jedina koja bi ulagačima mogla vratiti nešto od uloženog. Musk se zatim predomislio, i mjesecima se pokušavao izvući od prodaje, uključujući i pokušaj da uvjeri sud da je prevaren jer mu Twitter nije dao točne podatke o prisutnosti botova na platformi. Ta parnica nije uspjela, te smo tako došli do njegovog ulaska u Twitterovu zgradu u San Franciscu krajem listopada. Musk je na kraju skupio novac uz pomoć kredita za koji je založio dionice Tesle, ali i niza partnera, uključujući saudijskog princa Alwaleed bin Talala te katarski državni fond.

Nakon masovnih otkaza i potpuno kaotičnih nekoliko tjedana, i dalje je potpuno nejasno što je Elonov cilj. Najavljivao je da želi pretvoriti Twitter u “oazu slobode govora”, a prvi rezultati njegovih poteza pokazuju da je ta sloboda rezervirana samo za njegove pristaše, koje sada uglavnom čine trgovci kriptovalutama (koje su još jedan Elonovim “hobi”) i desničarski trolovi (poput korisnika @catturd s kojim se Elon dopisuje i raspravlja o potezima koje planira povući u svojoj novoj kompaniji). No iako izbacivanje verificiranih korisnika koji su ga ismijavali pokazuje da je Elonovo shvaćanje slobode govora sličnije onom u zaljevskim diktaturama, koje su pomogle financirati kupnju Twittera, nego primjerice definiciji koju nalazimo u američkom Ustavu, nije baš potpuno jasno ima li Elon ikakvih konstruktivnih namjera za Twitter, ili zaista preko noći pokušava uništiti društvenu mrežu koja je kroz svojih petnaestak godina imala globalni utjecaj bez presedana. Neovisno o tome hoće li Twitter prestati funkcionirati do kraja godine, što je trenutno apsolutno zamislivo, ili će još godinama životariti kao oaza za teoretičare zavjere i fanove Tesle, šteta koju je Elon napravio vjerojatno se više ne može popraviti. Stotine tisuća korisnika, ako ne i milijuni, napustili su mrežu u egzodusu kakav na internetu godinama nismo doživjeli. Potpuno je nemoguće špekulirati kakve će sve ekonomske, društvene, geopolitičke i druge posljedice ovaj proces imati, pogotovo u kontekstu prava na slobodu govora, izvještavanja o ratnim zločinima i kršenju ljudskih prava. Twitter je već godinama glavni kanal za izvještavanje iz zona sukoba, od Arapskog proljeća do rata u Ukrajini.

No ovaj tekst nije o tome, a bome nije niti o Elonu Musku. O pozadini i rezultatima ovog momenta vjerojatno će se pisati knjige i snimati dokumentarni filmovi (osobno se nadam da netko snima dokumentarac po uzoru na onaj o Fyre Festivalu). Umjesto toga, ovaj tekst je vrlo osoban, pišem ga zato jer iza svih aktualnih priča, iza svega lošega i traumatičnog – a znamo da loše stvari na Twitteru nisu krenule s Elonom Muskom – postoje nebrojene priče nas koji smo na toj društvenoj mreži boravili godinama, družili se, upoznavali i gradili svoje zajednice. Nismo po tome jedinstveni – online zajednice rastu, žive i raspadaju se još od prvih BBS-ova (Bulletin Board System) s početka osamdestih. Ali prije nego pogledamo u prošlost kako bi naučili nešto od tih ranijih pokušaja, ispričat ću ukratko što je Twitter za mene značio, i kako me godinama spajao s novim i zanimljivim ljudima.

Zašto je Twitter (bio) poseban?

Godine 2006, kad je Twitter pokrenut, išao sam u srednju školu. Već sam nekoliko godina bio aktivan u raznim internetskim zajednicama, prvo na domaćim forumima o znanstvenoj fantastici (tko je bio tamo, znat će na kojima), pa zatim na blogovima koji su u Hrvatskoj u to vrijeme eksplodirali. Kad sam originalno napravio račun na Twitteru, u rujnu 2007., nikome još nije bilo jasno kakva će to društvena mreža biti niti kako na njoj komunicirati. Zvali su ju “mikrobloging” platforma, pa smo svi u 140 znakova (originalni limit jednog tvita, temeljen na duljini SMS poruke) oponašali naše blogove iz tog vremena. Ali već tada se vidjelo ono što je iz moje perspektive još uvijek ključan element za uspjeh Twittera – za razliku od foruma i blogova, na Twitteru smo svi razgovarali sa svima.

Ne doslovno, naravno, ali mreža se preko sustava praćenja organski širila tako da preko ljudi koje pratimo upoznajemo nove ljude, neovisno o partikularnim interesima ili manjim grupama. Kad sam bio na forumima pričao sam s fanovima Star Treka, na blogovima sam se družio s fotografima jer sam održavao foto-blog. Kad sam došao na Twitter, odjednom sam se družio sa svima! U početku je to bilo lako jer nas je bilo jako malo, pogotovo na hrvatskom Twitteru. Spajali smo se spontano, družili na tweet-up sastancima i s mnogima još uvijek održavam kontakt, iako su davno napustili Twitter.

Preselio sam 2010. u Ameriku. Prvih nekoliko godina više nisam toliko aktivno koristio Twitter, ali ostao je moja veza s ljudima na Balkanu, prilika da redovito komuniciram na vlastitom jeziku, ali i da pratim što se događa u zemlji iz koje sam otišao. Nakon selidbe u New York 2014. godine, Twitter je bio ključan da se uključim u biciklistički i urbanistički aktivizam u tom gradu. Iako je moj profil postao bilingualan, kao uostalom i moj “stvarni” život, do danas mi je upravo domaći Twitter ostao najbitnija zajednica koju sam tamo našao. Naravno, ne postoji samo jedan domaći Twitter – čak i na malom prostoru bivše Jugoslavije ima barem sto tisuća aktivnih korisnika, vjerojatno i više. Ali prilika da kontinuirano upoznajem nove ljude, sponatno, pišući na vlastitom jeziku, za mene je bila iznimno bitna. Jedan element emigracije, o kome se po mom iskustvu baš ne govori puno, jest stagnacija novih prijateljstava nakon duljeg izbivanja iz zemlje iz koje ste otišli. Naravno, ako relativno redovito dolazite kući (u mom slučaju to je jednom, dvaput godišnje na nekoliko tjedana), upoznat ćete neke nove ljude, ali prilike za razvijanje novih odnosa su ograničene vremenom. Twitter je za mene promijenio tu dinamiku – mnogi ljudi koje sam upoznao zadnjih godina u Hrvatskoj, na početku su mi bili “mutualsi” (osobe koje prate jedna drugu na Twitteru). Ne spominjem to kao nekakvo jedinstveno iskustvo – u 2022. ljudi se preko interneta upoznaju na svim mogućim mrežama i kanalima, nego ističem kako je za specifičnu grupu ljudi upravo Twitter bio mjesto koje je unatoč svojoj toksičnosti kontinuirano poticalo pozitivne odnose koji su se razvijali u prijateljstva.

O raspadu i mrežnim migracijama

Neki od nas počeli su se pripremati za selidbu još u travnju, kad je Elon prvi put najavio kupnju. Nismo mogli znati što će se točno dogoditi, ali na temelju njegove reputacije, pretpostavili smo da za našu mrežu ne planira ništa dobro. Mnogi su otvorili profile na Mastodonu, decentraliziranoj platformi po funkcionalnosti nalik Twitteru, ali ideološki i infrastrukturno potpuno drugačijoj od njega, sličnijoj decentraliziranim zajednicama iz ranijih faza online komunikacije. Nekima je to bilo prvi put da prolaze kroz raspad jedne mreže, drugi su prošli kroz više takvih etapa, od MySpacea, Tumblra (koji potencijalno doživljava drugu renesansu kroz raspad Twittera) i MSN-a, do nebrojenih foruma, Usenet grupa i BBS-ova. Nije bilo, i još uvijek nema, konsenzusa treba li prijeći negdje drugdje, i upravo to je razlog zašto ne vjerujem da će zajednice nastale na Twitteru preživjeti u obliku u kakvom su funkcionirale do listopada 2022. Neki ljudi će na Twitteru ostati do kraja. Neki će otići na Mastodon, neki na Tumblr, neki mlađi i kreativniji na Tiktok, neki na privatne Signal i Telegram grupe, neki na Discord. Neki naprosto neće otići nikamo, možda će se posvetiti prijateljima u “stvarnom životu”. Neki će otići pa će se vratiti. Kao pri svakom raspadu, događa se, da iskoristim problematični, ali čini mi se prikladan termin – balkanizacija. U akademskom kontekstu, balkanizacija se koristi pri opisu komadanja teritorija na manje dijelove. A nakon što svatko krene svojim putem, dugo će potrajati dok se veze ponovno ne izgrade.

Za razliku od mnogih geopolitičkih raspada, ovaj će možda imati i nekih pozitivnih posljedica. Sredinom dvijetisućitih, internetom je vladao pokret Web 2.0. Naglasak je bio na platformama koje omogućuju korisnicima da aktivno kreiraju i dijele vlastiti sadržaj – YouTube, Flickr (nekoć glavna platforma za dijeljenje fotografija), blogovi, Facebook, Twitter pojavljuju se u ključnom periodu, kada je nastao internet kakav danas poznajemo. No iako je na početku uz otvorenost platformi naglasak bio i na otvorenosti tehnologije, kroz otvorene API-je (sučelja za komunikaciju između platformi) i tehnologije poput RSS-a (pomoću koje smo pratili blogove), na kraju su pobijedile zatvorene centralizirane platforme koje su narasle u kompanije vrijedne desetke milijardi dolara. Kad se ponovno počelo govoriti o decentralizaciji, primat su preuzele kriptovalute i blockchain. Umjesto decentralizacije u društvenom i političkom smislu, ideologija koja se razvila u kripto-zajednicama društvene odnose je vidjela isključivo u formi monetarne transakcije. Nekom slučajnošću (ili ne?), uz raspad Twittera trenutno također promatramo imploziju FTX-a, jedne od najvećih platformi za razmjenu kriptovaluta. S obzirom na dalekosežne posljedice ovog i drugih slomova na tržištima kriptovaluta, vidimo da su njihove priče o decentraliziranosti bile poprilično neistinite – kripto-pokret je financijsku moć centralizirao u kompanijama pod kontrolom male grupe ljudi, poput financijskog sustava koji je namjeravao zamijeniti.

Mastodonski optimizam

No možda se nešto ipak mijenja. U gomili opcija, odlučio sam svoju zajednicu ponovno naći i izgraditi na Mastodonu. Iako smo ga već opisali kao decentralizirani Twitter, Mastodon je relativno teško objasniti a da se ne uvučemo u tehnološke detalje i žargon koji je mnogima nejasan. Stoga ću ga pokušati objasniti u društvenim i ekonomskim terminima. Mastodon, koji čini tek dio fediverse platformi utemeljenim na otvorenim standardima, platforma je koja u infrastrukturnom i društvenom smislu počiva na volji i trudu korisnika da njome upravljaju, nasuprot velikih kompanija kakve nam daju “besplatnu” uslugu u zamjenu za naše podatke i njihovu manipulaciju kroz tajne algoritme. U praktičnom smislu, to znači da je Mastodon sličan ranom internetu i pred-internetu, kad su online zajednice poput BBS-ova nastajale voljom nekolicine ljudi koji su htjeli međusobno komunicirati. Neki od njih održavali bi tehničku infrastrukturu, servere i telefonske veze, dok bi drugi moderirali komunikaciju kako bi zajednica ostala zdrava i funkcionalna.

Problemi kojima se Twitter danas bavi, odnosno, kojima se bavio dok Elon nije otpustio moderatore – napastovanje, homofobija i transfobija, rasizam i sve veća količina nacista – prisutni su još od prvih online zajednica. Ali operatori tih zajednica već su tada naučili da bezuvjetna sloboda govora ne postoji – ako se toksični i mrzilački članovi zajednice toleriraju, uništit će zajednicu i protjerati ostale. U periodu dominacije centraliziranih društvenih mreža koji traje već skoro dvadeset godina, kompanije poput Facebooka i Twittera pokušale su se nositi s tim problemom kombinirajući algoritamsko i ručno moderiranje, uz konstantno ideološko odvagivanje, kako bi (neuspješno) izbjegli optužbe za pristranost. Rezultati su poražavajući: već godinama znamo da algoritmi toleriraju rasizam i redovito diskriminiraju ljude koji se protiv njega bore, a društvene mreže upletene su u ključne globalne skandale našeg vremena poput dokumentiranog ruskog utjecaja na američke izbore 2016. godine.

Mastodon i fediverse nam obećavaju nešto potpuno suprotno. Pokrenut 2018. godine, Mastodon je rastao sporo. U svijetu tehnologije i ekonomije kojom dominira ideologija Silicijske doline u kojoj su opcije ili rasti ili nestati, takav pristup je potpuno anahron. Umjesto hektara centraliziranih podatkovnih centara u pustinji kakve imaju Facebook i Twitter, Mastodon je sličniji zajednicama 80-ih i 90-ih koje su održavale i moderirale vlastite servere. No ono što ga čini modernim, i prikladnim da uskoči tamo gdje je Twitter zapeo, jest protokol koji omogućuje tim zajednicama da komuniciraju jedne s drugima. Radi se o principu supsidijarnosti – odgovornost za izgradnju zajednice – u tehnološko-infrastrukturnom i društvenom smislu – spuštena je s razine globalne korporacije na grupe korisnika, a dobro vođene zajednice međusobnom suradnjom održavaju čitavu mrežu zdravom i funkcionalnom.

Ako se na jednom serveru pojavi grupa nacista, dobar moderator će ih izbaciti. Ako taj moderator zakaže i dopusti da se njegova zajednica pretvori u zajednicu nacista, voditelji drugih servera će ih blokirati. Tako bi barem stvari trebale funkcionirati. Je li Mastodon spreman za veliku navalu korisnika nakon implozije na Twitteru – ostaje za vidjeti. Postoji nekoliko izazova, tehnoloških i društvenih, ali i praktičnih – Mastodon je i dalje relativno kompliciran za nove korisnike. Koncept servera je apstraktan nakon 20 godina centraliziranih servisa, a mnogim korisnicima će tehno-utopijska atmosfera na početku biti odbojna. Srećom, na Mastodonu se već sada nalazi puno ljudi koji razumiju te izazove i aktivno se trude dočekati nove pridošlice. Iako je većina domaćih korisnika raštrkana po raznim serverima, postoji nekoliko regionalnih – toot.si, mastodon.hr i balkan.fedive.rs. Mi koji smo nedavno stigli s Twittera dočekujemo nove korisnike preko heštega #bivšitviteraši i nudimo pomoć ljudima koji se pokušavaju prilagoditi novoj platformi. Općenito, na Mastodonu trenutno vlada vrlo optimistična i empatična atmosfera, toliko netipična za današnji internet. Dobar primjer je pažnja koja se pridaje pristupačnosti, primjerice, dodavanjem tekstualnog opisa slika za osobe slabog vida.

Nitko ne zna što je sljedeće za Twitter. Svakodnevno stižu nove sulude vijesti – moguće je da će do objave ovog teksta analiza s početka biti potpuno zastarjela. Živimo u iznimno dinamičnom i nepredvidljivom periodu. Pandemija još uvijek traje, u Ukrajini je rat, klimatske promjene su sve gore, a čini se da nam slijedi i velika ekonomska kriza. Teško je predvidjeti kako će promjene na Twitteru utjecati na sve ove političke krize, ali vjerujem da će Muskova kupnja Twittera postati značajan povijesni trenutak. No možda uz priču o velikim globalnim zbivanjima istovremeno počnemo pisati i jednu manju, o našim online zajednicama koje smo počeli graditi zajedno i neovisno o pomahnitalim milijarderima koji nose umivaonike. Što se mene tiče, zadnjih 15 godina bio sam @mejs na Twitteru. Sada sam @mejs@mastodon.vladovince.com na Mastodonu. Vidimo se na internetu!

kulturpunkt.hr