Piše: Milica Delević

Objavljivanje paketa godišnjih izvještaja o proširenju Evropske komisije nekada je bila velika stvar. Sama Komunikacija i, još više, izvještaji o pojedinačnim zemljama bili su željno iščekivani kao pokazatelj političkog  usmjerenja vlade i njihovih postignuća. Pritisak da se izvještaji prevedu što je brže moguće bio je intenzivan, jer su bili predmet žive javne debate – u nacionalnim parlamentima, u medijima, u organizacijama civilnog društva.

Oni su cijenjeni kao koristan alat za držanje vlada odgovornim za održavanje dinamike reformi koja bi osigurala napredak ka članstvu u EU – cilj koji je dobio veliku podršku u svim zemljama Zapadnog Balkana. Ovo je odražavalo razumijevanje da je i perspektiva članstva ostvariva u ne tako dalekoj budućnosti i da je Komisija nepristrasan arbitar razvoja događaja u zemljama o kojima je izvještavala.

Kako je ova evropska perspektiva postajala sve udaljenija i neuhvatljivija, izgubio se osjećaj neposrednosti i važnosti vezan za objavljivanje paketa. Iako su bivali duži i detaljniji, izvještaji su postajali dio birokratske vježbe, ne baš relevantne za živote običnih građana.

Prvobitno nazvani “izvještaji o napretku”, dokumenti se sada realnije nazivaju “izvještaji o zemljama”. I zapravo, skoro 20 godina nakon obećanja o članstvu iz Soluna, nijedna od zemalja Zapadnog Balkana nije se ni približila pridruživanju Evropskoj uniji. Čak i kada Komisija preporuči napredovanje neke zemlje u sljedeću fazu procesa proširenja, to često blokira jedna ili više država članica na osnovu razloga koji nemaju nikakve veze s razvojem događaja o kojima je Komisija izvještavala.

Konačno, birokratski jezik kojim se opisuje razvoj događaja previše se lako može različito tumačiti od strane vlada i onih koji ih pokušavaju smatrati odgovornim za sprovođenje – ili ne – reformi povezanih s evropskom agendom. Odgovarajući na kritike, Komisija je jasnije stavila svoju ocjenu stepena pripremljenosti, kao i preporuke za konkretne kriterijume. Ali razumijevanje o tome kako se zemlja poredi sa ostalima u regionu ili sa svojim vlastitim učinkom tokom vremena ostaje nedostižno. Vrlo tanka linija razdvaja „neophodni su dalji rad i politička posvećenost da bi se nastavile i produbile reforme i otklonili nedostaci“ od „nazadovanja“.

Značenje prvog se lako može izgubiti za obične ljude; ovo poslednje je svima jasno. Čak i kada je Komisija jasna u svom opisu situacije – kao što je bio slučaj s upućivanjem na zarobljavanje države u svom Izvještaju iz 2018. – oklijeva da ponovi kvalifikaciju u bilo kojem od svojih izvještaja o zemlji, ostavljajući otvorenim za koga bi to zapravo moglo biti relevantno .

Rezultat je propuštena prilika za pravu debatu o tome šta je urađeno, šta bi trebalo uraditi i, uopštenije, o čemu se tu radi. Bilo bi još važnije da izvještaje prate akcije – poput dodjele statusa kandidata Bosni i Hercegovini i liberalizacije viznog režima Kosovu.

Ranije ove godine, Ukrajina i Moldavija postale su kandidati za članstvo u EU. U izuzetno teškim okolnostima, ovo je bio podsjetnik zašto je evropski projekat važan. Ako ima bilo kakvih lekcija za Komisiju iz iskustva sa Zapadnim Balkanom, to je da govori jasno i da se pobrine da riječi ne budu obezvrijeđene nedostatkom akcije.

Prevod je uradio PCNEN.

Link na englesku verziju teksta.

NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter.