Pošto smo prethodna tri dana bili izloženi intenzivnim naporima, četvrti nam je dobro došao kao odmor…

I bi Dan četvrti, a boga nam i peti

Naše kretanje se svodilo jedino na praćenje hladovine, izbegavanje žaropeka, brčkanje u Jadranskom moru i rehidrataciju – da vidiš sad – sve boljom i boljom Pejom (Pećko pivo), pravilno posluženim u čašama iz zamrzivača. Nije se moglo izbeći ni rukovanje escajgom i slađenje i hlađenje odličnim sladoledom nasmejanog gostivarskog sladoleddžije koji je, prema sopstvenom svedočenju, ovaj zanat upražnjavao u Ulcinju proteklih devet godina.

Pade mrak, udariše zurle i talambasi iz obližnjih lokala, a mi se prošetasmo rivom i prilično rano odosmo na još jedan velepoljski konak. Samo najveći junaci su dobrovoljno slušali kafansku muziku na terasama koja je preteranim decibelima izvaljivala plombe iz zuba i terala sva živa bića iz svoje okoline, osim onih spremnih da ostanu na odru bučnog neukusa.

Sutradan ustadosmo malo ranije, da koliko-toliko izbegnemo vrućinu. Još jednom se zasladismo dobrim domaćim sladoledom i bili bi potpuno spremni za polazak da nismo otkrili da postoji jedna sportska prodavnica u kojoj je Duško kupio novi bidon za vodu jer je, spuštajući se u dolinu Valbone, na jednm prilično neprohodnom mestu tresnuo na zadnjicu i nije mu padalo na pamet da proveri je li mu flaša ispala.

Elem, nastavismo putovanje sa idejom da čitav dan, zbog velike vrućine, zastajkujemo u hladovinama kako bi lakše prevalili tih stotinjak kilometara do Podgorice. Vraćajući se istim putem prema Skadru tek smo se upoznavali sa okolinom jer nam je, pri dolasku, mrak skrivao pitomo velepoljsko zaleđe.

Taman kad zastadosmo da se fotografišemo sa skadarskom tvrđavom Rozafom u pozadini, iz zelenila, s druge strane druma, sav u belom iznebuha isplovi na biciklu Iskender (po naški Aleksandar). Nosio je odlomljenu granu punu zrelih višanja.

Ne zna se ko se više obradovao susretu i, muc-tuc, malo naški, malo arbanaški, saznasmo da je dio njegove familije iz Krajine u Crnoj Gori. Iskender nas je nutkao da čupkamo višnje i lasno nagovorio da odemo do njegovog voćnjaka i vrta, gdje ima ladne vode, tako dobrodošle biciklistima. Tamo u voćnjaku, brstili smo malo jednu višnju, ali našem novom prijatelju bi po meraku da nam odlomi dvije grane za srećnoga puta.

Hvala ti još jednom i srećan ostanak dobri čovječe, prijatelju naš Iskenderu!

Čim pređosmo Drim, sjetismo se restorana ‘Shqiponja’, po desnoj ruci, ali odustasmo čim nas presretoše konobari s porukom da bicikla moramo ostaviti na parkingu. Nije da ne vjerujemo u poštenje tamošnjih ljudi, ali nijesmo htjeli rizikovati, pa smo nešto dalje stare kosti odmarali na terasi restorana uz obalu Bojane, gdje je Dejan dokusurio one Iskenderove višnje, a Duško svoje pričuvao da pokloni vjernoj ljubi.

Put smo nastavili novom obilaznicom prema kampu na obali Skadarskog jezera, gde smo stomake snabdjeli i tečnim i čvrstim gorivom, i gdje se naka tica Dejanu zamalo ne posra u pivo, što nije imalo nikakve veze s njegovom idejom da se okupa u mlakoj jezerskoj vodi.

U kasno popodne  nastavismo put prema domovini u kojoj nas, u Tuzima, s drugarskom pažnjom i kavom dočeka naš pedalaški sabrat Ćemo (Ćemalj Ćetković). Tu nas, na pragu od kuća, uhvati i noć, ali dobro opremljeni lampama uronismo u mrak sve do nove, inače vrlo problematično i nebezbjedno napravljene biciklističke staze. A onda iznenađenje. Iz zaustavljenog automobila iskoči osoba u čijoj silueti prvo viđesmo policajca, a tek onda našeg druga Bekija (Rifata Berišu), koji je od Ćemala saznao da smo krenuli put Podgorice, pa htio da nas pozdravi.

Ovu zajedničku priču završavamo zahvalnošću Velikom programeru za sve dobro što nam se desilo na ovoj avanturi.

Ko je, zbog prešnijih poslova, propustio prethodne blogove, evo mu > putokaza