O problemima sa sudstvom i tužilaštvom skoro sve je rečeno i skoro sve znamo. Znamo da je to većinski jedna korumpirana družina, nazovi pravnika, čiji je jedan dio u sprezi sa organizovanim kriminalom, jedan dio je korumpiran i podmićen, a jedan dio jednostavno nesposoban ili nezainteresovan za svoj posao. Časnih izuzetaka ima kao i svugdje, ali malo. O problemima sa pravosuđem se uglavnom priča iz ugla visoke politike, visoke korupcije, neprocesuiranih afera sa milionskom štetom po sve građane Crne Gore, nedodirljivosti političkih elita, tajkuna i mafije od sudskog gonjenja tj.pravosnažnih presuda.

Ovaj tekst je posvećen problemima koje imaju obični građani, za obične sudske postupke u raspalom sudstvu. O njima se malo zna i slabo koga interesuju, a ja volim pisati i o temama koje nijesu tako velike i interesantne.

O problemima sa sudstvom mogao bih napisati esej – kojeg niko ne bi čitao, zato ću se osvrnuti samo na jedan, još aktuelan slučaj.

Svojevremeno sam podigao tužbu za ostvarivanje prava iz oblasti porodičnog prava. Ono ima prioritet u rješevanju, dakle, po zakonu – koje je mrtvo slovo na papiru, postupci iz te oblasti se prioritetno rješavaju. Postupak je trajao skoro pune tri godine, a poslije dvije ipo godine obratio sam se pismeno predsjedniku Osnovnog suda u Podgorici da bih ga upoznao sa načinom suđenje van svakog razumnog roka, u kome se promijenilo četvoro sudećih sudija a da za nikog od njih nijesam tražio izuzeće. Predsjednik Osnovnog suda me je pažljivo saslušao i poslije uvida u spise predmeta ocijenio je da je moja žalba opravdana i da suđenje traje mimo razumnog roka. Donio je pismeno Rješenje kojim je naložio da se postupak okonča u naredne četiri mjeseca, koji je ispoštovan.

U svim sudskim postpucima koje sam vodio – a nije ih bilo malo, što zbog principa a što zbog nedostatka novca, sam pišem tužbe, podneske, izvodim dokaze – ne angažujem branioce, jer o njima mislim što i o sudijama i tužiocima, opet izuzimajući časne izuzetke. Ponekad se konsultujem sa jednim od par prijatelja – advokata, kada mi baš „zapne“ pri pisanju tužbe i slično, jer nijesam pravnik niti imam veze sa pravom.

Kada sam upoznao advokata i prijatelja Budislava Minića sa ovim Rješenjem predsjednika Osnovnog suda, bio je prosto zaprepašćen. Rekao mi je da se ne sjeća da je u svojoj decenijskoj praksi naišao na slučaj da predsjednik Osnovnog suda u Rješenju eksplicitno kaže da je suđenje bilo van razumnog roka, te da na osnovu takvog njegovog mišljenja, poslije završetka procesa mogu tužiti Osnovni sud za nadoknadu štete. Tako sam i uradio. Sud je prihvatio moju tužbu i donio presudu da mi se na ime štete za suđenja van razumnog roka isplati naknada u iznosu od 300.00 eura. Pogledao sam zakon i u njemu vidio da je to minimalni iznos obeštećenja, a da je maksimalno obeštećenje 5000.00 eura. Odlučio sam da se žalim i napisao Žalbu Ustavnom sudu. To je bilo prije nekih dvije godine, možda i duže.

Zanimljivo je da sam za ovih 300.00 eura obeštećenja morao da angažujem advokata kako bi ih naplatio, preko Javnog izvršioca, jer je takve procedura – drugačije se ne može realizovati isplata. Naknada za advokata i Javnog izvršioca je bila oko 200.00 eura, da bih naplatio dobijenih 300.00 eura, što opet pada na budžet, tj. teret svih vas poštovani narode – koji nikad nijeste bili građani.

Najzad, prije desetak dana me je, kada sam se vratio sa posla, dočekalo obavještenje od strane Pošte da Rješenje podignem u Ustavni sud jer me poštonoša nije našao kući. Sjutradan, 27.04.2021. sam izašao sa posla kako bih najzad vidio i uzeo presudu. Poslije raznih konsultacija, odlaska portira od jedne do druge kancelarije, saopšteno mi je da sam pogriješio adresu, da se Rješenje vratilo na poštu i da ga tamo mogu podići. Uzalud je bilo moje objašnjenja da po onome kako ja mogu pročitati iz onog što piše na podnesku Pošte, Rješenje je kod njih.

Sa posla niti volim niti mogu izlaziti kad hoću, iako sam državni službenik. Trideset šest godina koliko radim,  držim se nekih pravila koje nerijetko izazivaju podsmijeh kod kolega. Danas sam najzad odlučio da uzmem izlaznicu kako bih podigao famozno Rješenje u Pošti blizu Željezničke stanice.

Kad ja tamo a ono međutim!

Ljubazna službenica Pošte  mi je objasnila da Rješenje nije kod njih i da se istog dana kada se na naznačenoj adresi ne nađe onaj kome se ono treba isporučiti, pošta Rješenje vraća Ustavnom sudu. Poslije svih vrteški koje su mi priredili prethodnih nekoliko godina, evo još jedne, pomislih u sebi. Opet idem u sud, pokazujem onaj isti papir od Pošte tražeći da podignem presudu. Portir gleda u njega kao u neke hijeroglife i opet mi saopštava da Rješenje nije kod njih već u pošti. Tražim da razgovaram sa nekim od nadležnih, jer đe god da je, postoji valjda kopija u samom sudu. Ne mogu razgovarati sa nadležnim, ali ipak da dođem u ponedjeljak (danas je četvrtak), možda je Rješenje tu ali nema nikog na Arhivi – saopštiše mi sad već oba portira.

U Ustavnom sudu nema nikog na Arhivi u sred radnog vremena i rada sa strankama!

Insistiram da razgovaram sa nekim ko je nadležan da riješi „tako težak slučaj“ kao što je mogućnost da stranka najzad dođe do gotove sudske presude za što je uredno pozvana, ali dva portira odbijaju da mi udovolje. Tražim da mi saopšte svoja imena, ali i to odbijaju, sad tvrdeći da oni zbog korone uopšte ne rade sa strankama i da nijesam imao pravo ni da uđem u sud!

Tako, svoju sudsku presudu donesenu poslije dvije godine ili više, ne mogu podići: niti znam đe je, ni kod koga je, ni kakva je.

Franc Kafka mi se iz mrtvih smije, a Stanković, Katnić, Medenica, nekakvi budimiri šćepanovići, sudski savjeti, advokatske komore i slični će i dalje redovno prdnjaviti po raznim televizijama i govoriti nam o izazovima sa kojima se srijeću u svom časnom i veoma odgovornom poslu.