Krv i suze raskomadane Sirije

Objavljeno: 04.04.2021, 07:50h

Sirija je već danas mini svjetski rat, ni sama svjesna da je vrebaju svjetski moćnici

Autor: Mario Stefanov

Usklađeni napad raznolikih islamističkih skupina i psihopata u režiji Zapada na Siriju rezultirao je posvemašnjim debaklom – ne samo opstankom režima u Damasku nego i pojavom ozbiljnih vojnih snaga Rusije u regiji. Uz rusku i iransku vojnu pomoć, Bashar al-Assad još drži ključeve Damaska, bez kojih nitko drugi ne može reći da vlada Bliskim istokom

Bilo je samo pitanje dana. Kao svaki američki predsjednik koji drži do sebe, Joe Biden je prvi put u svome mandatu krajem veljače zapovjedio bombardiranje Sirije. Potpuno je sigurno da to neće biti posljednji put, a otvorena je mogućnost i šireg američkog vojnog angažmana. Sirija kao jedinstvena država praktički više ne postoji – po njoj djeluju horde raznih islamističkih milicija i vojne postrojbe sa svih strana svijeta, od SAD-a preko europskih i regionalnih bliskoistočnih sila do Rusije.

Američko bombardiranje ciljeva na sirijskom teritoriju, koliko god se u takvom odnosu snaga činilo rutinski, ipak signalizira nepobitnu činjenicu da SAD i njegovi saveznici, unatoč neposrednoj vojnoj prisutnosti u Siriji, ne kontroliraju teritorij cijele Sirije i sam glavni grad Damask. U njemu, na žalost onih koji su pokrenuli krvave bliskoistočne ratove kroz revolucije arapskoga proljeća s ciljem prekrajanja Bliskog istoka, i dalje stoluje legalna sirijska vlada i Basharal-Assad. Režim u Damasku i dalje kontrolira većinu Sirije i sam Damask.

Posljednjim američkim vojnim udarima krajem veljače bombardirani su opskrbni pravci koji vode od Irana prema šijitskim milicijama u Siriji. Nekoliko dana poslije, nepoznati izvođač radova izvršio je raketni udar po proturskim milicijama i njihovim opskrbnim konvojima u Siriji. Navodno je to djelo Rusa koji su ispalili rakete sa svojih ratnih brodova stacioniranih u istočnom Sredozemlju, ali Moskva to ne želi javno potvrditi. Dakako, usporedno s američkim i ruskim vojnim djelovanjem, sirijski teritorij redovito bombardiraju izraelski zrakoplovi, štoviše i nije vijest.

Ratovi i krvoproliće

U svakom slučaju Sirija, ili bolje reći ono što je od nje ostalo, u središtu je interesa i regionalnih igrača i najvećih svjetskih sila. A biti njima u fokusu interesa, posebice SAD-u i europskoj baršunastoj gospodi, danas, jednako kao i posljednjih sto godina, znači biti u zaista velikoj nevolji. Krv i suze zajamčene su objektu njihova interesa, a zlato i tamjan, ili u konkretnom slučaju plin i nafta, osigurani su za američke i europske vladare svih ratova proteklog stoljeća, pa tako i bliskoistočnih ratova i sirijskog krvoprolića.

Potpuno je razvidno da toliki angažman velikih i malih sila oko Sirije i Bidenovo medijsko hvalisanje udarom po tisuću puta slabijem protivniku znači samo jedno – još je ne kontroliraju. Bitka za Siriju koja traje već cijelo desetljeće nastavlja se sve dok netko ne ostvari potpuni nadzor nad današnjim sirijskim teritorijem ili dok umiješane sile ne uspiju međusobnim dogovorima osigurati svoje interese. Nikakvog povlačenja bilo koga sa sirijskog terena do tada neće biti. Sirija je ključ kontrole istočnog Sredozemlja i cijeloga Levanta. Bez kontrole geopolitičkog kompleksa onoga što se danas zove Sirija i Libanon, koji predstavljaju bliskoistočna vrata jedine kopnene poveznice između Europe i Bliskog istoka, nema ni kontrole istočnog Sredozemlja niti cijeloga Bliskog istoka. No često se zaboravlja povijesno neosporna činjenica da kontrole Levanta, odnosno Sirije i Libanona, nema bez kontrole sirijskoga glavnog grada Damaska. On je sam za sebe, postojala Sirija kao država u ovom obliku ili ne, istinsko, povijesno i geopolitičko središte Levanta. Ukratko, kontrole istočnog Sredozemlja s budućim trasama plinovoda prema Europi i novootkrivenim podmorskim ležištima plina te Levanta kojim prolaze kopneni opskrbni pravci prema Europi i iz Europe prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji nema bez kontrole Sirije, a učinkovitog nadzora Sirije nema bez kontrole Damaska.

Danas, jednako kao i u povijesti, svi putovi ratova koji se ondje odvijaju u konačnici uvijek vode prema Damasku pa se tako i sadašnji sirijski rat u biti vodi za Damask. Tko god želi vladati Bliskim istokom mora ga imati u svojim rukama.

Ljudska prava

Stoljeće nakon trijumfalnog ulaska trupa britanskoga generala Edmunda Allenbyja i mimohoda australske lake konjice njegovim ulicama, Damask je ponovno pod opsadom. Kao što je ondašnji turski poraz i britansko zauzimanje grada 1. listopada 1918. godine označilo kraj osmanlijske vladavine nad Bliskim istokom i početak nove regionalne geopolitičke ere, tako će i danas onaj tko uspije zadržati Damask i Siriju u rukama imati i ključeve budućnosti Bliskog istoka.

Na nesreću Amerikanaca, njihovih europskih partnera i zajedničkih regionalnih saveznika od kojih je,uzgred rečeno, svatko za sebe primjer demokracije i poštovanja ljudskih prava, počevši od Saudijske Arabije koju zapadni mediji ulizički blago prijekorno nazivaju “konzervativnom kraljevinom”, preko uzornog demokratskog emirata Katara do Ujedinjenih Arapskih Emirata u kojem je ropstvo notorna pojava – svi odreda politički i materijalni utemeljitelji ISIL-a i ostalih ekstremnih islamističkih grupacija – na prijestolju Damaska i dalje je Bashar al-Assad. Taj, prema zapadnoj paradigmi okrutni diktator, koji je – sada se vidi nakon ISIL-ova uredovanja – godinama bogohulno tolerirao i čak podržavao postojanje kršćana i drugih nevjernika na tlu Sirije, a tijekom rata protiv pravednog gnjeva mahom islamističkih ustanika koristio, sudeći po histeričnim izvješćima zapadnih medija, zacijelo najstrašnije oružje masovnog uništenja današnjice – obične bačve punjene eksplozivom, zatražio je i dobio rusku vojnu pomoć i doveo rusku masivnu vojnu silu u svima toliko željenu Siriju. Usklađeni napad raznolikih islamističkih skupina i psihopata u režiji, uistinu bizarno, nominalno kršćanskog Zapada na legalnu vjerski tolerantnu sirijsku vlast rezultirao je dosad posvemašnjim debaklom – ne samo opstankom režima u Damasku nego i pojavom ozbiljnih vojnih snaga Rusije na povijesnom strateškom ishodištu svake bliskoistočne geopolitičke konstrukcije.

Zapadni političari i mediji zgražaju se ovih dana tijekom posjeta pape Franje Iraku činjenicom da je od gotovo milijun i 500 tisuća kršćana u Iraku prije rata danas ostalo jedva 300 tisuća. Namjerno se prešućuje činjenica da je do pokolja i egzodusa kršćana došlo ne za vladavine Saddama Husseina, nego nakon američke i savezničke vojne intervencije u Iraku koja je izvršena bez odobrenja UN-a i kojom je srušena iračka vlast. Nakon rušenja iračkoga diktatora Saddama, koji je očito bio jamac opstanku kršćana na iračkim prostorima, uslijedila je američka okupacijska uprava i pod njezinim okriljem nesmetano divljanje američkih i europskih islamističkih pulena koje je u kratkom roku istrijebilo svaki spomen kršćanstva u Iraku. Identičan razvoj događaja odvijao se i u Siriji.

Uništenje ISIL-a

Kako bilo, uz rusku i iransku vojnu pomoć Basharal-Assad još drži ključeve Damaska, bez kojih nitko drugi ne može reći da vlada Bliskim istokom. Uslijedila je, stoga, bjesomučna ratna utrka za uništenje ISIL-a, predvođena upravo državama najzaslužnijima za njegovo postojanje, a zapravo pretendentima na prijestolje Damaska i vladara Bliskog istoka. Borba za uništenje ISIL-a koju su vodile sve zainteresirane strane u sirijskom sukobu zapravo je bila pokriće za direktnu vojnu prisutnost na sirijskom terenu i vođenje rata za vlastite ekonomske i geopolitičke interese.

Američki i europski rat protiv ISIL-a uz asistenciju regionalnih saveznika pretvorio se tako u grotesknu vojnu utrku prema Damasku s ciljem njegova preotimanja, potiskivanja ruskih pozicija i time ovladavanja cijelim Bliskom istokom, a ISIL je pritom bio u drugom planu. Potpuno je jasno da je ISIL već u trenutku započinjanja rata bio poražena vojna i politička formacija koja je za američke i europske interese na Bliskom istoku već obavila svoje prljave zadaće, a njegovi pripadnici nisu bili ništa više do hodajući leševi. Angažiranje ogromnih vojnih potencijala najvećih svjetskih sila uz korištenje sofisticirane vojne tehnike za potrebe uništenja ISIL-a već na prvi pogled odavalo je sve licemjerje Washingtona i najmoćnijih europskih država. ISIL je uništen, ali se vlada Bashara al-Assada održala. Nakon desetljeća rata američki i saveznički temeljni problem u Siriji i na Bliskom istoku još postoji.

U njihovoj bliskoistočnoj ogrlici nedostaje samo još jedan dragulj –Damask. Tko ne vlada njime i Sirijom, ne vlada ni bliskoistočnim prostorom koji je neraskidivo povijesno, geopolitički i geoekonomski povezan sa Sredozemljem i Europom. Iskazana slabost američkih i europskih aktera u bliskoistočnoj areni odmah se prenosi i na europsku političku i gospodarsku pozornicu. Elite vodećih država Europske unije ponovno bi uz američku podršku željele da neki njihov general kao nekada Allenby na čelu 3. brigade australske lake konjice, prodefilira ulicama Damaska kao njegov osloboditelj jer vrlo dobro znaju da bez dominacije Sjevernom Afrikom i Levantom – Sirijom, Libanonom, Palestinom i dijelom Bliskog istoka – Europska unija nije zaokružena geopolitička cjelina. Bez zahvata cijelog Sredozemnog bazena njezine južne granice su bolno otvorene, a pravci dostave energenata ugroženi.

Novo carstvo

Uostalom, jedan od ključnih uzroka sirijskoga rata upravo je nadmetanje za kontrolu budućih novih izvora i pravaca dostave plina za EU radi smanjenja ovisnosti o ruskim isporukama. Koliko je važno vladati tim prostorima dojmljivo je pokazao stoljećima ranije car Aurelijan, kada je poraženu Zenobiju, sirijsku kraljicu Palmirskog Carstva, u okovima proveo ulicama Rima iskazujući time svoju vlast nad Levantom i autoritet u Rimu. Europska unija svojom pohotnom voljom širenja i nametanjem unutarnje stege usisanim narodima i pokrajinama doista sve više podsjeća na okrutno Rimsko Carstvo, ali na njezinu žalost, Assad ne pokazuje nikakvu volju da preuzme ulogu Zenobije.

U ovim trenucima počela je istinska bitka za Damask, a Sirija je postala stožerna točka raspleta bliskoistočne ratne drame, ali i mogući detonator mnogo širih ratnih obračuna. Ona je već danas zapravo mini svjetski rat u koji su uključeni svi ključni regionalni i svjetski igrači, neposredno ili preko svojih posrednika. Svaki od uključenih igrača previše je uložio da bi se sada na raspletu povlačio i spreman je ići do kraja u obrani svojih interesa. Oko Sirije gomilaju se vojne snage barem triju međunarodnih koalicija i traže načina da izvuku korist iz onoga što je na tim prostorima obavio ISIL te da vojno prodru u Siriju, sruše legalnu vlast Bashara al-Assada i postave svoje marionete.

Boreći se protiv ISIL-a, pravi cilj Amerikanaca i vodećih europskih država, Turske, Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija, bio je njegova transformacija u umjerenu islamističku organizaciju, pretvaranje njegova teritorija u novi sunitski državni entitet nakon fragmentacije Sirije i Iraka i podjela plijena na njihovim ruševinama. U tome su samo djelomično uspjeli, pa se njihovi politički i vojni napori nastavljaju i danas nesmanjenom žestinom. Ne tako davno bivši načelnik glavnog stožera američke vojske, general Raymond Odierno, ukazivao je na takav rasplet bliskoistočnih ratova, a bivši pomoćnik američkoga državnog tajnika i veleposlanik SAD-a pri UN-u, a kasnije u administraciji Donalda Trumpa i savjetnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton bio je izričit: “Stvarnost je da Irak i Sirija više ne postoje. Islamska država isklesala je novu strukturu iz baštine post-osmanskog carstva, okupila sunite koji su u sukobu s predsjednikom Basharom al-Assadom u Siriji i iračkom vladom koje kontrolira Iran. Osim toga, nakon godina borbe činjenica je postojanje neovisnog Kurdistana…Umjesto borbe za obnovu zemljopisne karte nastale nakon 1.svjetskog rata, Washington treba priznati novu geopolitičku situaciju. Najbolja alternativa Islamskoj državi u sjeveroistočnoj Siriji i zapadnom Iraku nova je, nezavisna, sunitska država”. A ta nova država o kojoj govori Bolton zapravo je ISIL, transformirani, frizirani i pročišćeni ISIL s novim “umjerenim” vodstvom. Američki rat protiv ISIL-a nije bio usmjeren na njegovo uništenje, nego na njegovu transformaciju iz psihopata i masovnih ubojica u prihvatljive aktere međunarodnih odnosa. Tomu je, očito, bilo prilagođeno i tobože teško i naporno ratovanje protiv ISIL-a.

Lancima kroz ulice

Krajnji je cilj američkog i savezničkog djelovanja nakon ovladavanja Sirijom protjerivanje ruskih i iranskih vojnih potencijala i geopolitičkih projekcija s područja Sirije i Iraka i stvaranje nekakve sunitske državne tvorevine te šijitskog i kurdskog državno-pravnog entiteta. No, s druge strane, Rusi, nakon što su se postavili na ključnom sredozemnom dijelu šijitskog prstena koji se proteže od Sredozemlja preko Iraka prema Iranu, neće se pomaknuti više ni milimetar, tim prije što je taj prsten i posljednja brana američkom i savezničkom prodiranju prema Iranu i njegovoj disoluciji, a potom prema energetski bogatom Kaspijskom bazenu i Kavkazu, južnim ruskim granicama i konačnom razbijanju Ruske Federacije i njezina pretvaranja u klaonicu po provjerenom bliskoistočnom uzorku. Bliskoistočni ratovi i iscrtavanje geopolitičke karte Bliskog istoka imat će rasplet na sirijskim bojištima, koja kontinuirano imaju potencijal pokretanja šireg regionalnog sukoba koji bi i direktno uključivao Iran.

Kakav će stvarno biti daljnji hod povijesti, odredit će, kao i prije jednog stoljeća, bitka za Damask i onaj koji na kraju u pobjedničkom mimohodu prođe njegovim ulicama. Ne bude li to Bashar al-Assad, sigurno neće kao kraljica Zenobija okovan lancima biti vođen kroz Washington, London ili Pariz. Ma nikako – svijet je ipak civilizacijski napredovao. Bit će kao Muammar al-Gaddafi u Libiji nabijen na kolac odmah tamo gdje ga američki islamistički skauti uhvate.

Geopolitikanews

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply