Prihvati vrapca, ali hrani svojeg goluba

Objavljeno: 24.09.2020, 07:46h

Kako postaneš pjesnik – iz potrebe ili ambicije? Šta jedna arhitektica radi na fabričkoj traci? Boli li manje, kad gledaš iz daleka? – upitali smo Paulinu Lanceroti za njenog kratkog boravka u rodnom kraju. (Foto: Ena Schulz)

Autorka: Antonela Stjepčević

Kao perle rasuti po svijetu. U potrazi za kruhom ili logikom, udubljeni u svoje misli, u rana jutra navlače kombinezone i cokule da zagaze u još jedan dan. „Crnci i Crnogorci.“ Dok većina štedi da u svom selu sagradi najveću kuću, neki sa žuljevima sakupljaju inspiraciju za nove pjesme. Među njima je i Tivćanka Paulina Lanceroti. Arhitektica, spisateljica i pjesnikinja. Danas zaposlena u jednoj maloj fabrici u blizini njemačkog Ludwigsburga. Dok čitamo njene pjesme u freško objavljenoj zbirci “Ferse” u izdanju Centra za kulturu Tivat, ciklus u nastajanju- “Made in Germany” doživljava prevod na njemački jezik, dok privlači veliku pažnju čitalaca i kritike u regionu. Čini se- gladni smo stihova koji bi nas opjevali.

Iako su “Ferse” njena prva objavljena zbirka poezije, Paulina piše od najranijeg djetinjstva, posljednjih godina pokazujući vještinu u jednoj od najtežih književnih formi- kratkoj priči. Za priču “Kraci”, 2017. godine, drugonagrađena je na konkursu zagrebačkog Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) i časopisa za književnost i umjetnost NEMA. Priča „Ljeta“ ušla je 2019. u uži izbor regionalnog konkursa „Write queer“ te je u izdanju asocijacije „Queer Montenegro“ objavljena u zbirci kratkih priča „Dužnost slobode“.

Pjesme su joj uvrštene u zbirke “Erato ’04” i “Od gnijezda do zvijezda”, kao i na nekoliko književnih portala („Strane““Zvona i nari”„NEMA“). Nedavno su pjesme iz ciklusa “Made in Germany”objavljene na zagrebačkom portalu Lupiga, gdje ih je pronašao Christoph Baumgarten, urednik bloga Balkan Stories, te od skora žive i na njemačkom.

Kako postaneš pjesnik- iz potrebe ili ambicije? Šta jedan arhitekta radi na fabričkoj traci? Boli li manje, kad gledaš iz daleka? – upitali smo ovu zanimljivu ženu za njenog kratkog boravka u rodnom kraju.

Paulina Lanceroti i Maja Perfiljeva

Potreba da zapišeš svoje misli i zapažanja prati te otkad si naučila pisati. Na tom putu, već od osnovnoškolskih dana, skretala si pažnju ne samo nastavnika jezika, već i “ljudi od riječi” koji su u tvojim zapisima prepoznavali veliki spisateljski i pjesnički potencijal. U tom smislu, ko ti je i na koje načine pomogao da “izbrusiš” svoj izričaj?

U pitanju su mahom žene, bilo da su djelovale kao prosvjetne radnice ili da im je pisana riječ, kao novinarkama, bila svakodnevni alat. Stavila bih naglasak na tri osobe, prije svega zato što su nas sve tri tijekom prošle 2019. godine, nažalost, napustile. Ispostavilo se, istim redosljedom kojim su mi ulazile u život.

Milenka Marković, učiteljica razredne nastave, izuzetno posvećena svojem pozivu, osim slovima i brojevima, naučila me disciplini i odgovornom odnosu spram obaveza.

Novinarka Beba Marušić. Njezin glas ostao je u sjećanju mnogih koji pamte Radio Tivat iz ’80-ih godina. Pamte je i čitatelji Monitora. Po objavljivanju niza kritičkih tekstova koji nisu išli na ruku miloševićevskoj politici u Crnoj Gori, biva prognana te je karijeru, potkraj 90-ih i početkom 2000-ih, nastavila u praškoj redakciji radija „Slobodna Evropa“. Susretale smo se i družile kad mi je bilo 16-17 godina. Bila je prva koja se, osim načelnog komentiranja i iznošenja dojmova, ozbiljnije pozabavila strukturom mojih zapisa, ukazivala mi na vrlo konkretne stvari u pisanju, posuđivala knjige. Neke Bebine sugestije, kao i primjere koje mi je navodila, pamtim i danas.

Pjesnikinja i profesorica književnosti, Maja Perfiljeva, široj javnosti poznata kao autorica brojnih tekstova za pop glazbu. Lokalnoj publici možda najpoznatija po „Bokeljskoj noći“, najveći broj pjesama napisala je za sarajevske Indexe, ’70-ih („Da sam ja netko“, „Sanjam“, „Balada“). Maja se s mojom poezijom prvi put susrela 2005. godine i od tada me u više navrata ugošćavala na svojim pjesničko-glazbnim večerima – u Tivtu, Zagrebu, na Gospi od Škrpjela. Majina upornost i odanost vlastitom stvaralaštvu, kojeg je neumorno prezentirala i nastavljala graditi kroz suradnje s mladima, posebno su vrijedne lekcije.

Sjećam se još dragih ljudi, naravno. Profesorica kotorske gimnazije, Dragana Sekulović, često je u književnosti isticala jezgrovit, lapidaran stil. Zahvaljujući tome, naučila sam kratiti rečenicu. Koji put i svoditi je na jednu jedinu riječ. Kraćenjem sam se dosta bavila i 2017. godine pohađajući u Zagrebu nagradnu radionicu kratke priče kod pisca i urednika Miroslava Mićanovića.

Proces „brušenja“ vlastitog izričaja vjerovatno će trajati koliko i pisanje. Teško je reći da te kroz taj proces može netko permanento voditi ili usmjeravati. Neminovna je, u velikoj mjeri, samoizgradnja, znatiželja i želja za svojevrsnim istraživanjem.

Nedavno sam čula stanovište da umjetnost nastaje iz potrebe shvatanja i prevazilaženja nesklada, u nama samima, među ljudima, u odnosu sa prirodom. U svom pjesničkom opusu primarno se zanimaš za odnose među ljudima, njihove slabosti i snage, uspjevajući da riječima ogoliš procese kroz koje putuju svi koji streme istini. Treba li pjesniku vlastita muka, ako želi donijeti univerzalnu poruku? Da li je to zapravo želja, ili potreba?

Je li mi nužna vlastita muka da bih zabilježila stih – i da, i ne. Ovisno o životnoj sferi kojoj pojava ili događaj pripadaju. Primjerice, ako je netko iz moje blizine gradio tzv. političku karijeru ili posvetio život stjecanju imovine a ostao nesretan, neispunjen, s više problema nego benefita od svojeg djelovanja… Onda je to po svome karakteru muka u koju ne moram i sama ući kako bih imala mišljenje ili je ponegdje opisala. S druge strane, ako me usred noći probude grčevi u mišićima jer nisam trenirana za radno mjesto koje zahtijeva osmosatno stajanje na nogama, odjednom ću puno bolje razumjeti zašto brojne radnice uza sebe imaju šumeće tablete ili prah magnezija. I naprasno brzo ću moći sagledati svijet oko sebe iz radničke perspektive. Jer ću se susretati s nizom problema o kojima ni u udžbeniku sociologije nije ništa pisalo, a nije odveć artikulirano ni kroz druge izričaje s kojima sam se susretala. Jasno, ni za jednu muku ne bih mogla reći da je ciljano priželjkivana kako bi se pretočila u tekst. Pjesma ili tekst nastaju iz potrebe – da ukažemo, ispričamo, razumijemo, propitamo… Sebe, odnose, okruženje. Zato, da… Teško je ne složiti se sa stanovištem koje si navela. Implicira na neki način da ljudi stvaraju iz nemira i nemirenja s neskladom, tragajući za skladom. Ali, i iz igre. Ne zaboravi, molim te, na igru.

Arhitektura je zaustavljena muzika, rekla si mi jednom. Koji je odnos između arhitekture i umjetnosti slaganja riječi? Ima li korelacije između uređenja prostora i slaganja strukture pjesme? U Urbanističkoj nedvosmisleno ima.

Pjesma „Urbanistička“ napisana je početkom 2006. godine, u pauzi crtanja fakultetskog programa iz Urbanističkog planiranja. Kako je urednik zbirke “Ferse”, Miomir Abović, u svome predgovoru naglasio, ta urbanistička alegorija poslužila je kao baza za ukazati na suodnos racionalnog i emotivnog te na odnos jedinke i društva. Pišući je, nisam puno razmišljala o njenoj strukturi. Više me je u tom trenutku mučila  brojnost životnih sfera i potreba na koje valja misliti u procesu planiranja. Umije biti zastrašujuće kad osvijestite da tim linijama koje povlačite zapravo vrlo konkretno, opipljivo uvjetujete ljudima svakodnevni život – pristupe, promet, odnos zelenog i izgrađenog, volumen i visinu izgradnje, namjene prostora, itd. Ukratko, kvalitetu života. Isto kao što je naša svakodnevica materijalizirani, trodimenzionalni prostor kojim se krećemo, svakodnevica nam je i onaj unutarnji svijet kojim se, također, itekako valja baviti. Ta su promišljanja bila impuls za nastanak pjesme.

„Arhitektura je okamenjena muzika“, jedno je od poetičnijih tumačenja koje je izrekao Friedrich von Schelling. Puno češće se pronalaze sličnosti između arhitekture i muzike, nego između arhitekture i poezije. Premda, obje spadaju u pet klasičnih umjetnosti (arhitektura, skulptura, slikarstvo, muzika i poezija). Otkako je čovječanstva, postoji ljudska potreba za skloništem, što je temeljna zadaća arhitekture, kao i potreba za iskazom duhovnosti, čime se bavi poezija. Osobno, više mi je razlika na pameti, nego sličnosti. Jedna bitna je u tome što arhitektura, od projekta do realizacije potrebuje cijelu malu vojsku ljudi. Pisanje je, s druge strane, samotni proces. Do interakcije dolazi tek u susretu teksta s čitateljima. Također, izuzev što mora biti funkcionalna, arhitektura ima i tu nezgodnu osobinu da prilično košta. Nemjerljivo više je skopčana s inim pravilnicima, normama, zakonima i, što povijest potvrđuje, s politikom i ekonomskom moći. No, možemo navesti i neke sličnosti; primjerice, ritmičnost, kontekstualnost, osjetilnost, obje odražavaju vrijeme u kojem nastaju, kroz odnose tretiraju pitanje mjere. Ono što je u arhitekturi i urbanizmu odnos punog i praznog, u pjesmi je, možda, odnos rečenog i prešućenog, između riječi i pauze. Podsjetila si me pitanjem na misli švicarskog arhitekte, Petera Zumthora, baš zato što je, čini mi se, jedan od rijetkih koji je spomenuo ovu korelaciju, a njegove riječi se lijepo nadovezuju i na tvoje prethodno pitanje: „Umjetnost nema ništa sa zanimljivim konfiguracijama ili s originalnošću. Ona se bavi uvidom, razumom i prije svega istinom. A možda je poezija neočekivana istina. Njen nastup zahtijeva tišinu. Tom tihom očekivanju dati lik – to je umjetnička zadaća arhitekture. Jer sama građevina nikad nije poetična. Ona može jedino posjedovati one delikatne kvalitete koje nam u posebnim trenucima daju da razumijemo nešto što još nikada ranije nismo mogli tako razumjeti.“

Tivćanka koja se školovala u Kotoru, nakon toga u Zagrebu. Arhitektica, duže od decenije kreativni i saradnik za odnose s javnošću Josipe Lisac, pjesnikinja i spisateljica, danas radi u fabrici i piše “Made in Germany” pjesme. Naglašeno socijalnog karaktera. Kako gledaš na ovo iskustvo? Za čim zapravo tragaš?

Za novim pjesmama, izgleda. Neplanirano. Nenamjerno. I ranije, dok sam živjela u Zagrebu, imala sam nekih zapisa o društvenim relacijama i o radničkom svijetu. Međutim, iako kroz bliske ljude, poznavala sam ga mahom iz tuđih iskustava. U trenutku kad sam i sama postala dijelom njega, puno toga mi je bilo novo. Moguće da mi je zbog toga i percepcija bila izoštrenija. U Ludwigsburgu (20-ak km sjeverno od Stuttgarta) stanujem, a radila sam i radim u okolnim mjestima. Prvo radno mjesto bilo je u tvornici u Marbachu, rodnom mjestu pjesnika Friedricha Schillera. Kad sam prijateljicama pisala s kakvim sam poslom i pod kojim uvjetima počela, dodavala sam u šali – još uvijek pokušavam otkriti ima li čega pjesničkog u tome. Pokazalo se vremenom da ima. Mada, da sam išla ciljano u potragu za stihovima, trosmjenski rad i tvornička hala sasvim sigurno ne bi bila adresa na koju bih otišla. Ali…  „When life gives you lemons, make lemonade.“ Premda sam svaki posao koji sam do sada radila nastojala obavljati korektno i primala neke pohvale, pokušavam sebe ne shvaćati preozbiljno. Ako mi je već avantura u koju sam se upustila dolaskom u Njemačku ponudila takav početak, idem vidjeti što se iz toga može naučiti i kakve uvide takvo iskustvo nudi. Upravo se tim uvidima ponajviše i bave novije pjesme.

Boku sobom nosiš. Kroz vrijeme, u tvojim pjesmama, od nostalgičnog opisa neverina u Kalimanju, koji miriše na Tivat u zapravo ljubavnoj pjesmi, ona zna u stihovima izviret iz umidanih škafetina naše “muči-muči” filozofije, tek da nas sjeti đe smo i što činimo. Ipak, čini se da te koliko uzusi koje ne propitujemo, ijede i mijene u prostoru, koje te uvijek iznova očekuju?

Boka mi je zavičaj i dio identiteta. U njoj sam rasla, proplivala, sazrijevala, prijateljevala, šetala prve ljubavi, igrala košarku, završila dofakultetsko školovanje. Slike bokeljskog krajolika ujedno su i slike mojeg djetinjstva. Posljednjih 20 godina dolazim povremeno. Promjene koje primjećujem u prostoru su drastične. Pritom, nisam netko tko smatra da vrijeme može ili treba stati i svjesna sam da nosi promjene. Era predatora je svojom logikom „razvoja“, naravno, u posvemašnjem sukobu s osjetljivim krajolikom kakav Boka jest. Godinama doživljava silovanje vrijednog, dominantno, obalnog prostora. A prostor je, podsjetimo, nepovratni resurs; možete ga potrošiti samo jednom. Bojim se da nismo svjesni što nam je posuđeno na uživanje. Kaže se da nismo dobili resurse, već ih samo posudili od budućih generacija. Rado se sjetim fakultetskog profesora, akademika Dinka Kovačića, koji nam je umio reći: „Svako vam se vrime ponajprije zapiše u arhitekturi.“ Naše se često zapisuje na posve bešćutan način. Vizure s mora promijenjene su do neprepoznatljivosti. U godinama kada su klimatske promjene i smanjenje emisije CO2 glavne svjetske teme, kod nas se sijeku kompletni parkovi i stoljetna stabla po kojima su imenovani pojedini lokaliteti (npr. pinije – Pine, Kamp u Dobroti). Izgradnjom se popunjava gotovo svaki cm2. Prvo se, u sveto ime Elitno, grade vile pa se tek onda razmišlja o nepostojećoj infrastrukturi. Naravno, manir upravljanja prostorom kao da je neprijateljski u dobroj mjeri dolazi iz kriterija: „Tko je jači – tlači“.

Tvoj posljednji ciklus pjesama, “Made in Germany”, preko Zagreba i Beča stiže i do rodne adrese. Neke pjesme već su prevedene na njemački jezik i objavljene, neke su u procesu prevođenja. Čini se da gdje god pođeš, dobro vidiš i još bolje bilježiš viđeno. Koji se put sprema tvojim pjesmama?

Da ti odgovorim riječima našeg gimnazijskog profesora, Vasa Kašćelana – ne bavim se proročanstvom. Dakle, nisam ni sama sigurna. No, nakon objave pet pjesama na portalu Lupiga, pokrenuli su se neki procesi koji obećavaju, uključujući spomenuti prijevod, i moglo bi se dogoditi da iduće godine izađe nova zbirka s pjesmama nastalim u Njemačkoj. 

“Ferse” su tvoja prva objavljena zbirka poezije. Kažem objavljena, jer jesi zapisala mnogo više stihova nego li ih se našlo među koricama zbirke u izdanju Centra za kulturu Tivat. Da li je na mjestu da kažem da naslov zapravo može zahvatiti i tvoje prozno stvaralaštvo?

Naslov „Ferse“ je, reklo bi se, višeslojan i zahvalan za različite interpretacije. Mogao bi poslužiti i za prozu, ali nemam ga namjeru reciklirati. Neven Staničić, direktor Centra za kulturu Tivat, propitivao je na promociji naslov zbirke postavivši, možda, i ključno pitanje – „O čemu su versi kad su u pitanju ferse?“ – te dodao – „Ne možemo se složiti da su to samo ožiljci. Jer ferse na kamenu nisu isto što i ferse na tkanini na primjer, kad daju jedno potpuno drugo značenje.“

Kao arhitektica, zanimaš se za alternativne vidove stanovanja i sisteme samoodrživih zajednica. Da li misliš da s resursima kojima raspolaže Crna Gora ima potencijala da definiše i sprovede politike koje bi odvele njen budući razvoj u održivom smjeru? Ako bi trebalo da zamisliš idealnu konstrukciju takvog jednog sistema, kojih bi deset riječi definisalo njegovu nosivost?

Jedan od ključnih resursa za definiranje i sprovođenje politike su ljudi. Crna Gora ima stručnih i u temu vrlo upućenih ljudi. Nažalost, po promjenama o kojima sam ranije govorila, očigledno je da takvi nisu bili ni blizu sprovođenju politike koja bi razvoj vodila u održivom smjeru. Čak se pojam održivosti uspio prilično obesmisliti kroz postupke Ministarstva ODRŽIVOG razvoja i turizma. Čini se da bi bilo kakvom zaokretu u smjeru poželjnog sistema morao prethoditi svojevrsni reset. I kroz inkluzivan pristup građanima tj. društvu čiji se način života isprepliće i zrcali u okolišu, i kroz pokušaj sanacije postojećeg stanja. Za početak, valjalo bi se složiti oko, na izgled, neupitnog – da svi dišemo, pijemo i jedemo. Stoga, trebamo čist zrak, vodu i tlo. U ekološkoj državi, za očekivati je, tu logiku poput aksioma ne treba dokazivati i ljudi čuvaju bogatstvo koje su posudili od svoje djece. Ili?!

Riječi koje bi definirale sistem u kojem bih i sama poželjela živjeti: solidarnost, društvo s nultom tolerancijom na nasilje, regenerativni ekonomski sistem, tranzicija prema obnovljivm izvorima energije u proizvodnji električne energije, razvrstavanje smeća, recikliranje i odgovorno gospodarenje otpadom, energetski efikasna obnova i sanacija zgrada, korištenje prirodnih materijala u izgradnji novih, permakultura, neupitnost ljudskih prava, besplatno i svima dostupno obrazovanje i liječenje, rodna ravnopravnost, odsustvo monopola.

Da li će ovdje u dogledno vrijeme biti uspostavljena “nosiva konstrukcija,” veliko je pitanje. Koji su putevi pred Paulinom i njenim pjesmama, te kada i da li će joj odrina pred kućom u tivatskom Kalimanju ponovo pružati hladovinu i mir potreban za stvaranje, ne možemo znati. Ono što znamo je da piše. Kako je jednom navela: “Pišem jer dišem. I dišem dok pišem.” Za potrebe ovog intervjua, šalje nam svoju posljednju pjesmu-

LJETNI CVRKUT

Zora se probila u stan.

Dolaziš do prozora kako bi pridigla roletu.

Ugledaš vrapca na parapetu.

Zastaješ, ne želiš ga preplašiti.

Gledate se koji tren,

pa odleti.

Sad podižeš roletu i

dan se zavlači dublje u stan.

Na izlasku iz kuće pritvaraš vrata.

Što tiše.

S marendom u jednoj i kavom u drugoj ruci,

spuštaš se niz ulicu.

Sa susjedovog tamarisa

ispraćaju te razbuđene ptice.

Jutarnja studen penje ti se preko mišica do ramena.

Do parkirališta na Karlsplatz-u

pristižu i drugi ljudi u kombinezonima ili radničkim hlačama.

Pekara na uglu još nije otvorena.

Iz stana poviše nje krešti papagaj.

Na zvoniku glomazne crkve provjeravaš prolazno vrijeme –  6:20.

Sjedaš u auto. Prija njegova toplina.

Morgen! – pozdravljaš kolegice i kolege nekih pola sata kasnije.

Vadiš vodu i šugamanić,

stavljaš marendu u frižider i spremaš ruksak u dodijeljeni ti ormarić.

Jedne rukavice na ruke, druge u džep

i otpočinje šljaka.

Bivši zatvorenik zabilježio je remetinečko vjerovanje –

ako ti na prozor sleti vrabac, ostaješ u zatvoru;

ako sleti golub, izaći ćeš na slobodu.

Prihvati vrapca,

ali hrani svojeg goluba, dodao je.

U podne cijela ulica ima pauzu.

Naspram svake od hala čuju se radnici.

Sjedim s kolegicom na rubnjaku,

u hladu između drvoreda i parkiranih automobila.

Jedemo. U društvu mrava i osa.

–           Gle cvijeća oko nas! Zar nije ljepše vani, na zraku?!

Na trećem zalogaju, iz dvorišta preko puta izlazi BMW.

Naše srdačne gazde odlaze nekamo na ručak.

Sjetim se jutrošnjeg vrapca.

Možda na njihovom prozoru cvrkuće svake zore.

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply