Na dva točka smo 20. i 21. avgusta spojili planinu koju vlast prve ekološke države na svijetu i okolini želi militarizovati i jedinu rijeku koja izvire ispod Durmitora, nedaleko od ledine na kojoj je početkom posljednje decenije 20. vijeka potpisana Deklaracija o ekološkoj državi, koju ista ta vlast želi da ugura u cijevi zarad koristi male grupe povlašćenih tajkuna. Ko nije prepoznao, da odgonetnemo da govorimo o planini Sinjajevini i rijeci Bukovici.

Prije par godina smo se Sinjajevini udvarali sa zapadne strane- pedalajući od Durmitora, preko Zminice i Okruglice i nazad do Merulje. Bukovici smo u nekoliko navrata točkovima ljubav izjavljivali. Ove godine smo pregli da se iz Kolašina latimo uz dva Lipova (Donjeg i Gornjeg), izdignemo uz Vratlo i izbijemo kroz Usijek na planinski plato, čija će nas zatalasanost nositi sve do Jezera, ravnine koja spaja i razdvaja Sinjajevinu od Durmitora.

Trasa

Gornje Lipovo- uskoro počinje makadam

Od Željezničke stanice u Kolašinu, do koje je nas trojicu i bicikla donio skalamerični lokalni voz iz Podgorice, kratko se pedala do magistralnog puta i njime, takođe kratko, do skretanja za Donje Lipovo. Odatle do Gornjeg Lipova je solidan asfaltni put, koji se lagano penje uz pitomu dolinu, nadgledan sa lijeve strane alpskim šiljcima Sinjajevine – Umovi, Torna i Gradište. Onaj ko je projektovao makadamski nastavak puta je imao na umu jahaće i tovarne konje, bickliste/biciklistkinje i, naravno – pješadiju oba pola. Nagib je, dakle, OK, ali pokretni šoder i krupniji obluci dodatno muče nožne mišiće.

Brano i Dejo zanijemili od ljepote

Kad se premine Vratlo (1.737 mnm) i ugazi u planinsko prostranstvo, pa sve do na pomol Jezera, put se talasa bez većih uspona i spustova. Negdje je to utabana livada, drugdje solidan makadam, a ponegdje nešto između. Novi katkotrajući asfalt vas sretne na pomol Vrtoč Polja, poslije katuna Čurovića, tek da vas prevari jer ga opet presiječe makadam do stare asfaltne dionice koja se, pored kuće Mitrovića, spušta kroz Vrtoč Polje na stari put Šavnik – Žabljak. (Ko svrće u Merulju na konak, kao što je bio slučaj sa nama, prije Vrtoč Polja skrene nadesno livadsko-makadamskim drumom).
Trasa drugog dana bila je asfaltna u cjelini i cjelosti, izuzimajući tri i po kilometra meruljskog makadama. Od Vražje glavice se, sa malim izuzecima, sve do Boana može voziti bez da se i jednom pritisne pedala. Lagani spust kakav se samo poželjeti može, koji se negdje sasvim približava toku Bukovice.

Dolje daleko, dolje je Šavnik

Od Boana do Kosorića ima uspona, ali on nije zahtjevan za solidno pripremljene pedalaške noge. Odatle do Šavnika je uglavnom ugodna nizbrdica, a od ovog drobnjačkog centra do Krnova uglavnom ugodna uzbrdica kroz bukovu hladovinu. Od prvih vjetrolektrana na Krnovu do Donjeg Vučja je ravno, sa kratkim, skoro neprimjetnim usponima, a onda slijedi božanstveni, 15-to kilometarski spust do ulaska u Nikšić sve do ‘Pekare’ gdje se obično zasladimo dobrim krempitama, ali ovog puta je izbor pao na kvalittne salate.

Susreti

Hoćemo li svraćati kod Dragovića? Hoćemo, naljutiće se ako ne svratimo. Nećemo, očamaćemo, a put je dug i zahtjevan. Uhvatiće nas noć. (I uhvatila je) Dakle, nećemo. Ili…
Kada se od “Djevojačkog mosta” isključismo sa magistrale, poslije par kilometara se obretosmo u Donjem Lipovu, kad pred kućom Ljilja i Janko. Kao da su znali da ćemo proći, pa nam ‘zapeli čekalicu’. Nema se kud. Dakle, ipak hoćemo.
Dok mi sa Jankom pijuckamo lanjsku jabukovaču, ispečenu od voća sa dvije obližnje voćke, i razgledamo kamper njemačkih turista (Dragovići imaju kamp Gradina Campsite i na dobrom je glasu kod stranih turista ), Ljilja se odmetnula u kuću. Taman kad smo hvatali zalet da ustanemo, kad evo ti nje nosi cicvaru/gotovac i kisjelo mlijeko.

I Brano je smazao cicvaru, ali je autor ove fotke, pa se ne vidi

A đe, cicvaru, Ljiljo, sad mo pojeli sendviče u Kolašinu? Ubiće nas u stomak, nećemo moći uz Vratlo, kukamo mi uglas i pojedinačno.

Na mladom je skorupu, tješi nas Ljilja.

I neka ti cicvara, no nam Ljilja tutnu zavežljaj. Skuvala po jedno jaje, veli, da nam se nađe. (Kad smo u Merulji razvezali zavežljaj, ona kuvana jaja se umnožila u komad pršute i Negro bombone. Tek provenula pršuta je lijepo zacvrčala u tiganju za doručak narednog dana.)

Zavirali smo i u Gornje Lipovo. Kod Šukovića. Ilija i Sonja su Branovi prijatelji, a Ilija je i Duškov kolega i stari znanac. Đe da razmineš ljude, a ispod kuće im se kotrljaš?

Dobra jabukovača i kod Šukovića, ma dobar i lisnati morački sir, rolnice od takvog sira i kajmaka, plus pršuta.

Niđe razumijevanja za biciklističke drobove. Pa ti mrdi uzastranu, majčin biciklistički sine!

Izgurasmo, uprkos svemu, i pri vrhu uspona sretosmo dvojicu mladih Čeha, motociklista. Dobro opremljeni, veseli i skloni laganoj priči sneveseliše se kad im rekosmo da za 5-6 kilometara prestaje makadam i da će morati da nastave asfaltom. Oni nijesu došli zbog dobrih, carskih puteva.

Duško izgubi opkladu, jer posumnja da nedugo poslije uspona ima kafana. I nije baš kafana, no katun Rakočevića (stočar je iz sela kod Bijelog Polja, a kupio je pravo da sa stokom izdiže na Sinjajevinu), ali ima čime da dočeka putnike namjernike, koji tu mogu i na konak pasti i bogato prezalogajiti.

Taman udarismo po velikom Nikšićkom, kad zdravljenje s domaćinom razbi zvuk snažnog terenca. Domaćin prepozna Vesnu Medenicu, nezamjenljivu starješinku sveg crnogorskog sudstva i skoči da je dočeka. Vesna nas, nije šala, isprati riječima: “Svaka vam čast”, kad otkrismo odakle idemo i kuda namjeravamo da nastavimo.

Ni pet minuta pedalanja od Rakočevića, srete nas katun Mijatovića, i veća grupa biciklistkinja i biciklista iz Češke Republike. Putovođa im je sredovječni muškarac sa bezbroj šara na koži, šeširom na glavi i bradom uvijenom u spiralni repić. Ovo mu je osmi put da brodi biciklom preko zatalasane planinske visoravni. I ovdje nas dočeka kafana, pa samo meka srca Brana i Deja oprostiše Dušku još jedno piće, jer za opkladu duplo nije bio upravu.

Dok smo protezali noge i okrepljivali se na ledini dosta prije Okruglice, eto ti auta podgoričkih registarskih tablica iz kontra smjera. Neznana delija, osmjehnutog lika, pita zborimo li engleski. Ene, de! Odakle ovaj pade?

Čovjek iz SAD, Vašingtonski distrikt, oženjen đevojkom iz ovih krajeva, došao u tazbinu, posudio kola od tašte i skoknuo do obližnjeg katuna da kupi skorup. Natuca pođekoju i naški. Da, i on je biciklista. Zato je i stao da popričamo. Veli da voli naše vozove. Takve još nijesmo sretali.

Voda

Dejo prutom ćera zmije sa izvora

Kroz Lipovo ( i Donje i Gornje) ne možete ostati žedni. Sinjajevina svoju vodu neštedimice daruje ovoj pitomini. Na vrijeme smo bili upozoreni da je izvor (smetnusmo mu ime s uma) sa desne strane puta posljednji na koji ćemo naići na daljem putu do prevoja Vratlo. Šukovići skrenuše pažnju i na oprez, jer nas kod izvora može čekati ljuta poskok guja.

U Okruglici, daleko od izvora u Gornjem Lipovu, ima bunar, a u njemu najbolja voda nadaleko odatle. Tako nam je rekao mještanin Bulić, koga smo i prije dvije godine sreli na skoro istom mjestu, samo što je prvi put šegao drva, a sada je iz pohvaljenog bunara pretakao vodu u sudove iz kojih poji goveda.

Sjutradan smo, u znak podrške borbi mještana protiv gradnje mHE na Bukovici, sišli do rijeke na ulasku u Timar i pili iz čistog ćefa.

Vrijedna pomena je i voda iz bunara na Gornjem Vučju. Hladna taman koliko treba, a pitka – kako da vi kažemo – ćer dotle!

Kafane

Ne računajući onu katun-kafanu kod Rakočevića, prvu u kojoj smo se okrijepili našli smo tek drugog dana i to u Boanu, u kome Brano i Dejo nikada ranije nijesu bili.

Dejo između dva gutljaja šalje poruku da smo živi i zdravi

U Boanu, varošici na putu Žabljak – Mioska, postoji motel, ali on godinama ne radi. Radi kafanica sklepana od betonskih blokova. Došli smo da popijem kafu, a omače nam se pivo. Časti nas Duškov prijatelj Ratko Cerović, koga zatekosmo kako sjedi s vlasnikom kafane Zekovićem, pijuckajući vinjak. Brano, bogomi, uzvrati i časti sve prisutne – ukupno četvoricu.
Kafenisasmo i u Šavniku kod Đokovića dok sunce malo uminu, ali i u Kruševicama, selu na putu za Krnovo, odnosno Nikšić. Kafana kod braće Žižića djeluje nedovršeno, ali miriše na oriđinal, što smo nas trojica otkrili lani, dok smo pedalali s družinom na Čiker maratonu od Kraljeva do sinjega mora (Ulcinja). Mokri, nagrđeni svratismo kod Žižića, računajući da lože i da ćemo se malo zgrijati, kad ono, mantrak, ni žiške u šporetu. Ali nam se braća nešto dopadoše, te ih ni sada ne šćesmo razminuti. Ni’šićku Pekaru već pomenusmo, ako je to uopšte potrebno jer tamo uvijek svraćamo kada dolazimo u nekadašnji grad čelika i piva.

Ladovine

Ništa biciklistu po vrelu danu ne obraduje kao malo svježine što je pruža šuma i rijeka, uz mrvu planinskog vjetra. Dobra, gusta bukova šuma nas je pratila od početka uspona na Vratlo, vrlo kratko. Pošto smo dosta vremena izgubili sa prijateljima, stiže nas vreli ljetnji dan tako da svako zasjenčenje od sve rjeđe šume nas je umjelo lijepo obradovati.

Kad se popne na sinjajevinski plato, šuma više nema, pa prva sjenka koja nas je dočekala bio je mrak koji je bio brži od nas.

Sjutradan smo opet zavirali, pa nas je širokim, carskim drumom od Boana do Šavnika sunce nemilosrdno peklo. Prolazak kroz dva kratka tunela radovao je pečene bicikliste. Dobar hlad na vrhu uspona nađosmo u šumici, gdje se Dejo malo ispružio na proplanku.

Najbolja, bukova, gusta ladovina nas tradicionalno dočeka uz Vojnik, koji se tako oduži bivšim soldatima.

Vozovi

Do Kolašina dođosmo starim vozom koji nimalo nije ohrabrivao. Djelovao je kao da svu gvožđuriju na okupu drži jedino prljavština koje je bilo u izobilju. Bicikli se moraju postaviti na začelju posljednjeg vagona da bi manje smetala, mada su i tako blokirali ulaz u toalet.

Pošto nas noć uhvati i u Ni’šiću, odlučismo da se Podgorici vratimo vozom. E, ovaj je bio potpuno druga priča. Čist i nov. Španac. Ima čak i rezervisana mjesta za bicikle, koja se nalaze na mjestu predviđenom za kolica osoba sa invaliditetom. Voz nema internet iako ga besplatno nudi putnicima, jer “nije uplaćen” kako kažu kondukteri.

Zajedničko za oba voza je pretjerano visoka cijena karte za bicikle. Čak i kondukteri ih naplaćuju poluizvinjavajući se, jer 4 evra po biciklu uopšte nije primjereno.

Rekosmo šta smo imali, pa vi viđite 🙂