(Prvi i drugi dio, sigurni smo, znate napamet)

Bez gusala razgovora nema – dan peti

Magla na vrhovima crnogoričnog horizonta i pejzaš koji se rastače u vlazi nijesu obećavali promjenu vremena. Kiša je, doduše, samo trusila, što i jeste bila kakva takva utjeha.

Blatnjavim drumom napuštamo Guvnište i nedugom uzbrdicom se pentramo do srbijanske granične policije, koja nas vizita prije prelaska u Crnu Goru. Sa druge strane granice nije nas kontrolisao niko, tako da se može kazati da smo se nas trojica ilegalno vratili u domovinu, a ostali krišom ušli. Pošto nijesmo ljubitelji granica, nije nam to ni najmanje zasmetalo jer su granice samo u glavama. Napominjemo ovo da ne budemo pogrešno shvaćeni.

Pedalamo kroz lijep, šumovit i livadičan predio, ali, na žalost, vlaga i izmaglica krnje ljepotu i naše utiske. Iznenada izbijamo na uzak asfaltni put, a onda na širi, magistralni. Duška vara ta širina pa radoznalim izvanjcima kaže da smo izbili na Kosanicu i da ćemo uskoro obrnuti nizastranu put Đurđevića Tare. Ma kakva Kosanica, namjerili smo se na asfaltni drum što vodi od Slijepač mosta kod Bijelog Polja prema Pljevljima, pa sišli s njega kod Vrulje i nastavili makadamom do Kosanice.

Da ne bi mladoga popa i dvije monahinje ispred novog manastira u Vrulji, ne bi znali da je Vidovdan, u čiji spomen je pop čašćavao rakijom i sokovima.

Traser Kušo je i s Kosanice našao teži silazak, ali nas trojica i družina koja se s nama zatekla na ovoj visoravni je odlučila da uživa u spustu asfaltnom. Kiša je još ranije prestala da pada i izgledalo je da su nas manastirska rakija i popov blagoslov preporučili onome ko vedri i oblači.

U kampu kod Kljajevića čekalo nas je ugodno iznenđenje – umjesto sendviča, ljudi su spremili dvije vrste priganica (pšenične i heljdovne), odličnu goveđu pršutu i domaći sir. Nije moglo da fali.

I zbi se tu još jedna zanimljivost: đavo nagovori đavolastog Deja da prozove epsku kvintesenciju Duškovu i uvali mu gusle u krilo, predstavljajući ga kao odnarođenog guslara. Nemajući kud, a svjestan očekivanja prisutnih, Duško kliknu iz grla bijela, ali ne neku poznatu pjesmu, no poče smišljati na licu mjesta jednu o današnjem putovanju. „Podiže se jedna četa mala/sa Kamene gore glasovite…“ Glas gusala i pjevača prizva jednog od gazda, te se i on maši drevnog instrumenta. U to banu i ekipa RTS-a, koja je pratila cijeli maraton, te Duško morade još malo da struže po konjskoj dlaci i po ušima prisutnih.

Uspon na Alugu je bio pjesma jer više nijesmo slušali odnarođenog guslara. Opet prepriječismo prema Žabljaku jer su nam Suvodo i Junče do više nego poznati.

Uveče se malo podružismo sa našim starim drugom Dakijem Grbovićem, pa ajd na spavanje – valja sjutra pedalati.

Duškovo davljenje zavičajem – dan šesti

Žabljačko jutro nas je obradovalo vedrinom. A, pomozi Bože! No, vedrina uminu brzo, ali izosta kiša, čija nas je prethodnica tek na Mljetičku presrela, a od Šavnika pratila sve do na Krnovo.

Ovo je Duškov zavičaj, pa je udavio ljude pričama i zastajkivanjem. Te ovo je ono, te ono je ovo. Tamo sam išao u školu, na Vražjem jezeru sam kupao jagnjad prije striže… Pa malo: “Ne damo Bukovicu”, pa red Smajil age Čengića… I sve tako do Šavnika, gdje nas dočeka kratak odmor.

Kad se iz Šavnika pogleda prema stijeni do koje se valja popeti, i na kojoj je postavljen krst, na putu do Bijele, zaigraju oni najsitniji mišići na nogama. Zavara ta visina, jer put meandrira uzbrdo, pa ako se izabere dobar ritam i umješno rasporedi snaga, ne ispadne prezahtjevan taj uspon, sa koga puca pogled na Šavnik, u koji se staču rijeke i drobnjački pejzaži. Jedna od njih je Bukovica, čiji tok smo djelimično pratili, a druga je Bijela, koja se odmah poslije izvora zalijeće niz stijene i rastače u zeleni vir, odakle nastavlja dalje manje žurno. Uz vodopad, zalijepljeni uz stijenu, vide se ostaci prastarog mlina. Dako se neko sjeti da ga obnovi dok ne iščezne sasvim.

I danas smo iznevjerili Kušu, s tugom u glasu priznajemo. Trasa maratona je išla uzbrdo, makadamom, prema nedavno izgrađenim vjetrenjčama, ali kiša i hladnoća su sugerisale da se držimo asfalta i izbijemo na Kruševice. Ponadali smo se da iz kafane braće Žižića vije dim, ali ne bi tako. Ipak svratismo jer nije bilo previše hladno. Presvukosmo se dok nam se gazda pravdao da nije očekivao studen u ovaj vakat, pa je odavno ostao bez drva.

Na Krnovu, blizu Gradačke poljane, sretosmo se sa onima koji su išli s drug strane Krnovske glavice i koji su bili puni hvale na doček u nekoj usputnoj kolibi. Dobar je narod planinski,željan ljudi i razgovora, pa dijeli sa putnikom namjernikom ono što ima.

Naša drugarica Ranka Nikolić poitala je na Vučje, današnje krajnje odredište, da nas vidi i izgrli ( ne samo nas trojicu) i obraduje viješću da će narednog dana pedalati sa nama do Podgorice i rastuži nastavkom vijesti da neće moći s nama voziti posljednju etapu od Podgorice do Ulcinja. Ranije je dogovorila pentranje po Prokletijama. Sa njom je na viđenje s nama došao i Petar, četvorogodišnji Rankin sin, koji je likom sav na nju, a čini se i temperamentom. „Faja“, kaže Petar kad se zahvaljuje, a oči mu blistaju.

Pedalašku družinu je ispoštovala i Ana Petrović, biciklistkinja iz BK Perun i potpredsjednica Biciklističkog saveza Crne Gore. I Ana je došla sa sinom na Vučje i izvinila se što neće moći sjutradan da nam se pridruži bar malčice na drumu.

U društvu i prijatnom razgovoru sa našim drugaricama vrijeme brzo prođe, pa se vratismo odmoru. Naša soba je bila dvodjelna. Iz mraka onog drugog nas dočeka grmljavina nečijeg hrkanja ali to umornim biciklistima nije smetalo da urone u san. Brano i Dejo su, za svaki slučaj, privili uzase čepove za uši.

Napomena: Uskoro ćemo opjevati i poslednja dva dana maratona i za guvernal zađenuti.