Političke religije su zapravo političke ideologije

by | aug 30, 2015 | Drugi pišu | 0 comments

Autorka: Jadranka Brnčić

Jadranka BrncicTeologija je, zapravo, sve dublje gurana u akademski zapećak još otkako se Katolička crkva, ustuknuvši pred naglim, globalizacijskim promjenama u svijetu, uplašila dalekosežnosti Drugoga vatikanskog koncila te se, sve do sadašnjega pape Franje, vraćala u siguran prostor restauracije staroga. Na Koncilu su učiteljstvo i teologija išle, iako ne bez trzavica, ruku pod ruku. Danas kao da žive u paralelnim svjetovima.

Teološki govor bi trebalo da trajno iznova artikulira vjeru u njezinu egzistencijalnom, kulturološkom, povijesnom i političkom kontekstu, a pastoralni život po župama, pak, da koristi tu artikulaciju (“prevedenu” na jednostavniji jezik) kao predložak za razgovor, za rad zajednice i pojedinaca na sebi. No, u nas se vjera, čini se, uglavnom svodi na uvjerenja i na moralističke lekcije, a službena teologija zadužena da to podupire ili da se bavi tuđim teologijama. Manje življenjem vjere u svakodnevici.

Grubo razdvajanje zajednica (što je za mnoge bilo raspadanje Jugoslavije), potom, dakako, rat proizvode duboke traume – trauma je, kaže Anić-Goldstein rječnik, “težak doživljaj koji ometa normalno odvijanje psihičkih aktivnosti te opterećuje pamćenje” – i ne tek u onih koji su sudjelovali u ratu ili bili njime izravno pogođeni, nego u svima nama.

Neprorađenih trauma, nepročišćena pamćenja mi još uvijek živimo raspeti u raspetom svijetu. Štoviše, produbljujemo svoje traume ne prizivajući božansko svjetlo u njih, nego – identifikaciju s nacijom, s “nama” (Hrvatima-katolicima) usuprot “njih” (svih drugih). Činjenica da ni Srbija ni međunarodna zajednica još uvijek ne razlučuju i priznaju jasno tko bješe agresor a tko žrtva u ratu ne opravdava nas da prizivamo nacionalističke demone i hranimo stare mitove mržnje.

Što o tome kažu naši teolozi? Ili o sprezi vjere i nacije, o čišćenju povijesnoga pamćenja, o teologiji žrtve ili o tranzicijskom kontekstu? Jedva štogod.

Ako se i nađe koji dobar članak ili zbornik, to je još uvijek sporadično, objavljeno u malim nakladama te jedva da ih tko čita, a, čini se, ponajmanje svećenici. Autori ozbiljnijih i provokativnijih tekstova mahom su ljudi izvan službenih institucija. Čak je i Željko Mardešić, što ga počinju hvaliti, u svoje vrijeme bio usamljen strijelac. Kao što su to bili na svoj način i Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić ili Hijacint Bošković. Ili kao što su to danas fra Ivan Šarčević i šačica inteligentnih franjevaca Bosne Srebrene. Miroslav Volf svoju karijeru gradi u Americi, a Stjepana Kušara, čini se, nisu bezuvjetno nastojali zadržati kao profesora na KBF-u Zagrebu. Skupine mladih teologa i humanista u Sarajevu, u Novom Sadu i drugdje, koje nastoje ići ukorak ili čak malo ispred vremena, kubure s novcima ili su plaćene stranim donacijama, a u javnom prostoru što ga zauzima Katolička crkva bivaju naprosto ignorirane.

Glavnina važnih teoloških uvida u povijesti kršćanske misli nisu nastali iz knjiga, nego iz življena iskustva, ponajprije iz iskustva ljudske patnje. A u nas uvida, barem javno izrečenih ili napisanih, i nije. Možemo li danas zamisliti povijest teološke misli bez, primjerice, Bultmannove ili Barthove kristologije, Bonhoefferova “otpora i predanja”, Mounierova personalizma ili Moltmannove eshatologije? Kako onda govoriti o teologiji u nas?

O velikanima teološke misli uči se na teološkim fakultetima i u nas. Studenti se pritom žale da nemaju pristup tekstovima u prijevodima na hrvatski jezik. Međutim, tom nedostatku staje na kraj riječka izdavačka kuća Željka Međimorca “Ex libris” objavljujući već desetak godina vrsne prijevode temeljnih djela klasika teološke misli. No, ta činjenica jedva da je prodrla u katoličku javnost. Možda i stoga što je urednik Zoran Grozdanov, zamislite, laik, i još k tome protestant (kao što je i većina velikana teološke misli), a onda povrh svega, sudeći po prezimenu, i ne-Hrvat.

Koliko bogoslovi čitaju objavljene knjige (McGrath, Bultmann, Barth, Rahner, Tillich, Küng, de Lubac, Bonhoeffer, Ratzinger, Sobrino, Metz, Pelikan, Volf, Markschies, Taubes itd.) teško je znati, ali splitska izdavačka kuća “Verbum”, koja, čini se, poslije malaksale Kršćanske sadašnjosti, pretendira biti vodeći izdavač kršćanske literature, nema ih na policama svojih knjižara.

Zoran Grozdanov još je 2004. objavio prijevod (Željko Pavić) kapitalnoga djela Jürgena Moltmanna Raspeti Bog . Knjiga je to, napisana 1972, nezamjenjive važnosti po teološku misao, a utjecala je na teološke pokrete diljem svijeta (na teologiju oslobođenja, tzv. crnačku teologiju u SAD-u, korejsku minjung teologiju itd.)

Radeći na obnovi teologije, Moltmann pokušava približiti konkretnom čovjeku koji živi ovdje i sada, u konkretnom životu na konkretnom mjestu i u konkretnoj povijesti pritom – kao što to u zborniku Ex librisa Bog pred križem iz 2007. ističe Ivan Karlić, dobar poznavatelj Moltmannove teologije u nas – nudeći barem tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Uzimajući između ostalog u obzir i političku dimenziju Isusovog života i smrti, Moltmann je mišljenja da je potrebno u kršćansku vjeru i kristologiju unijeti ”političku teologiju križa“. Sjećanje na Isusa treba nadahnjivati kršćane da se što više zauzimaju za političku teologiju koja bi bila kritika i prema državi, i prema društvu, i prema Crkvi.

Moltmannova teologija potiče na kršćanski život čija je temeljna odvažnost – življenje s raspetima. Drugim riječima: ukoliko smo doista kršćani, ne tiče nas se samo moja patnja ili patnja moje zajednice, naroda ili religije, nego patnja svake žrtve ratnoga, ideološkog, ekonomskog i političkog nasilja ma kojem narodu pripadale, pa čak, usudimo se reći, i patnja, kakve još nisu svjesni, što ju trpe duše nasilnika…

Sa svima njima i mi smo, živeći u raspetom društvu, i sami raspeti. Raspeti Bog se nije dogodio tek u Palestini prvoga stoljeća naše ere, nego se dogodio i u Auschwitzu, u Argentini i u Ruandi, a nastavlja se događati i u Iraku i Siriji, u Srebrenici, u Vukovaru, u Sarajevu, u Kninu…

Zoran Grozdanov, urednik još jednoga zbornika posvećena Moltmannu –Teologija: silazak u vražje krugove smrti (2014) – u svom eseju kaže da je prianjanje uz ideju “božanskoga Boga” a ne uz Boga na križu, upravo ono što je, među ostalim, zapriječilo razvoj stvarnih kontekstualnih teologija u našim krajevima. Premda bi se, zajedno s Ivanom Šarčevićom, moglo reći kako valja trajno iznova kritički otkrivati ideju “božanskog Boga” kao preduvjet za razvoj kontekstualnih teologija. Jedno bez drugoga ne ide.

Zbornik radova Teologija: silazak u vražje krugove smrti istodobno je i hommage Moltmannovom klasiku i pokušaj stvaranja regionalne kontekstualne teologije jugoistočne Europe. Knjiga sadrži pet tekstova organiziranih oko središnje ideje teologije kao discipline duboko uronjene u konkretnu stvarnost te se razvija u suočavanjima s boli i patnjom.

Prvi esej, “Raspeti Bog u kontekstu”, dolazi iz pera samog Jürgena Moltmanna i u njemu nas autor podsjeća na konkretne okolnosti koje su ga motivirale na pisanje knjige Raspeti Bog. U njegovoj viziji, teologija križa nije samo jedna od mogućih teologija već jedina moguća teologija. Drugim riječima, Moltmann događaj križa shvaća kao jedino moguće mjesto s kojeg se može razviti autentično kršćanska teologija. Prema tome, svaki križ, svako mjesto ljudskog mučenja, patnje i stradanja postaje krikom koji priziva svoju teološku artikulaciju.

Moltmannove programatske ideje tumačene su u eseju Zorana Grozdanova “Teologija iz konkretnoga” u kojem autor kritizira teološke tendencije previđanja konkretne ljudske patnje pod izlikom univerzalnosti ili tobožnje pravovjernosti. Takav “božanski Bog“ postaje toliko udaljen da stvarna ljudska patnja njegovim štovateljima ne stvara nikakvu teološku krizu. S jedne strane, apatetični ”Bog Šutnje“, dakle, odražava se u teološkoj šutnji, a s druge strane, Bog počinje biti shvaćen kao ekskluzivni zaštitnik vlastite grupe i tradicije. Stoga je često samo malen korak od ideologije do idolatrije.

Glavnina važnih teoloških uvida u povijesti kršćanske misli nisu nastali iz knjiga, nego iz življena iskustva, ponajprije iz iskustva ljudske patnje. A u nas uvida, barem javno izrečenih ili napisanih, i nije. Možemo li danas zamisliti povijest teološke misli bez, primjerice, Bultmannove ili Barthove kristologije, Bonhoefferova “otpora i predanja”, Mounierova personalizma ili Moltmannove eshatologije? Kako onda govoriti o teologiji u nas?

Subverzivan aspekt kršćanskoga pamćenja dolazi jasno na vidjelo u eseju “Razvoj demokratske političke kulture: religije kao čimbenik političkog oslobođenja?“ autora Alena Kristića koji analizira potencijal lokalnih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini u stvaranju humanizirajućih i oslobađajućih društvenih struktura.

Rad stavlja fokus na procese relativiziranja, desakralizacije i demokratizacije političke sfere koji se mogu ostvariti jedino ako se religijske zajednice svjesno odluče odmaknuti od pozicija moći i napuste svjetonazore koje autor naziva “utopije nacionalističko-religijskih geta“. Kristić se zalaže za prigrljivanje pozicije ranjivosti i slabosti koja je mnogo više otvorena pluralnosti života i koja pokazuje znatno veću osjetljivost za traume post-ratnog razdoblja.

Sličan teološko-kritički pristup prisutan je u radu “Vražji krug apatije teološkog diskursa” Entonija Šeperića koji smatra da je gluhoća teološkog diskursa na “orgijanje smrti i zatiranje života” povezana s krutošću vjerskih obrazaca. To je najvidljivije na primjerima u kojima se teolozi više trude da sačuvaju ono što smatraju doktrinalno točnim nego da sačuvaju ljubav prema životu. Autor inzistira, kao i Kristić, kako na kritičkoj tako i na samokritičnoj ulozi teologije, teologije kakva se ne boji biti izazvana teškoćama života. Jedino takva “slaba pozicija uzima patnju ozbiljno i ne razblažuje ju narativima nekog distanciranog budućeg spasenja“.

Branko Sekulić u tekstu intrigantnog naslova “Krabulja kršćanskog vulgarizma. Etnoreligijanska utvara u suvremenom sekularističkom društvu“ kritički pristupa fenomenu “političkih religija”. Taj termin popularizirao je Željko Mardešić njime opisujući amalgam političkih ideologija i religijskih simbola.

Političke religije su zapravo političke ideologije koje se skrivaju iza maske svetoga koristeći ju kao sredstvo transcendentne legitimacije. U području boli i patnje političke religije iskazuju neobičnu tendenciju prema onome što Sekulić naziva “religijanskom nekrofilijom”, a može se shvatiti kao izobličena tendencija slavljenja smrti u odvojenosti od života. Drugim riječima, Sekulić kritizira sklonost religijskih subjekata prema stvaranju trajnog samo-nametnutog osjećaja žrtve koji može funkcionirati jedino ako se pomoću selektivnih prizivanja prošlih patnji neprestano proizvodi osjećaj smrtne ugroženosti. Posljedično, sve što je drugačije promatra se kao potencijalno destruktivno i opasno.

Označavajući neuralgične točke između identiteta, života i mentaliteta religijskih zajednica na područjima bivše Jugoslavije, autori zbornika Teologija: silazak u vražje krugove smrti pokušavaju upozoriti na svjetlo Božjega oslobođenja u “vražjim krugovima smrti”. Istodobno nude nov teološki program koji pokušava, ako to kaže Stipe Odak u svom prikazu, ”Izbjeći Scile apatičnoga vjerskoga eskapizma i Haribde divinizacije političkoga područja“ dodajući: ”Budući da je istinska kontekstualna teologija koja opisuje stvarne ‘čavle’ na tijelu ove raspete regije uglavnom nerazvijena, ovaj zbornik zaslužuje biti pozdravljen kao originalno i izazovno djelo“.

Moglo bi se, doduše, prigovoriti da zbornik više predstavlja prolegomenu kontekstualne teologije nego njezinu stvarnu razradu. Međutim, umjesto da se promatra kao završeni projekt bilo bi prikladnije zbornik shvatiti kao otvoreno pismo i poziv na daljnje teološke silaske u “vražje krugove smrti”.

Autograf

0 Comments

Submit a Comment