Puč

Objavljeno: 02.02.2015, 09:10h

Čitava priča o navodnom puču je samo običan (ali efektan) spin Gruevskog: on je Zaeva vratio iz „mrtvih“ i sve je po starom

Piše: Biljana Vankovska

Subotnja pres-konferencija makedonskog premijera Gruevskog je bacila u senku sva previranja u društvu. Navodno, spriječen je državni prevrat od strane lidera opozicije – i još troje drugih osumnjičenih lica (!). Nije prošlo ni par sati, a sve svjtske agencije su prenijele senzacionalnu vijest, kao da je lider opozicije zajedno s vojskom i policijom krenuo da ruši vladu!

Razumij se, ovo je bilo sve osim pres-konferencije. Kratki govor pun nacionalnog ponosa ostavio je novinare s prstom u ustime: niko od njih ni da gukne, ni pitanje da postavi. Istini za volju, čin je već bio najavljen od strane vladinih megafon kroz socijalne mreže još prošle nedjelje – a kada oni kažu nešto, onda im ni (pokojna) baba Vanga nije ravna. Čak i prije same policiske akcije, medij su već bili proširili vijest, pa razlog za pojavljivanje premijera pred kamerama, uz vanredni prekid programa, je trebao samo dati dramaturški ton onome što slijedi i čime bi se sada trebalo baviti čitavo društvo. Zaposleni u provladinim medijumima su bili obaviješteni još rano izjutra da će se desiti „veliki događaj“ i bili hitno pozvani na posao; ostali su dežurati do kasno popodne – vjerovatno čekajući da obavijeste o „spontanim“ protestima protiv izdajice, a za podršku premijeru.

Javno obraćanje Gruevskog je bilo emitovano i po trgovačkim centrima, jer Veliki brat je morao doseći do svakoga. Interesantan je i tajming – subota u 14 sati. Eto, oni rade 24/7, ne odmaraju i čuvaju otadžbinu od neprijatelja i njihovih stranih pomoćnika! U onom trenu kada je premijer pomenuo razliku između pojmova Makedonče i Makedonac, postalo je sasvim jasno da je strah ono što pokreće akciju, jer je nacionalizam (nacionalno beznađe, ali i ponos) poslednje utočište uplašenog vladara! Akcenat je stavljen na strane tajne službe s kojima je navodno sarađivao lider opozicije – što bi trebao biti krunski dokaz o veleizdaji i osnova za široku javnu osudu.

Ako je premijer prije samo nekoliko nedjelja prozivao članove Profesorskog plenuma (profesore udružene protiv zakona kojim se ukida autonomija univerziteta) u zakonodavnom domu, sada je javnosti obećao i optužnicu i javno suđenje – tako da više niko ne smije imati dilemu da on i ne krije da sve tri vlasti čuva u svojim rukama. Čitava vlast u rukama jednog čovjeka je oduvijek bila suština definicije autokratije!

I pored svega, lider socijaldemokrata Zoran Zaev igra samo sporednu mušku ulogu u velikoj farsi! Ma koliko uzbudljivo zvučala titula „lidera opozicije“ na njega je teško gledati kao na heroja ili čak i na žrtvu! Slabog političkog „štofa“, bogati biznismen koji je više volio da bude gradonačalnik svoje Strumice nego da uđe u parlamenat, on je jedan od glavnih krivaca što njegova stranka vegetira. Ona se praktično samoraspustila nakon posljednjih parlamentarnih izbora u proljeće 2014. godine. Otkako je učestvovala i na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, i dobila ne baš mali broj glasova, ova je stranka odlučila da neće priznati izbore na kojima je učestvovala sve do kraja, do 19 sati. Tada je objavila da je rezultati ne interesuju i da izbore smatra nelegalnim i nedemokratskim, a da pri tome nije podnijela niti jedan jedini prigovor Državnoj izbornoj komisiji.

Ono što je posljednjih mjeseci držalo politički živu ovu stranku je ta nesrećna „bomba“ koju je Zaev najavio u TV intervjuu još u oktobru 2014. Kako bomba nije nikako „eksplodirala“, postala je predmet ruganja i potsmijeha čak i kritičkog dijela javnosti. Veoma brzo je postalo jasno da je ta navodna „bomba“ (za koju je Zaev rekao da bi prouzrokovala pad vlade i nanijela veliku sramotu čitavoj zemlji) ustvari samo novčić za potkusurivanje u pregovorima oko zahtjeva opozicije da se uspostavi tehnička vlada. Dakle, njen cilj nije nikada ni bilo razgolićavanje korumpirane vlasti (a tu istinu odavno znaju čak i vrapci na drvetu).

Vrijeme je prolazilo, makedonski Boško Buha je odrastao, ali nikako nije odlučio kako će sa zapletom koji je sam stvorio na nespretan način. Jer, ako zaista raspolažete dokazima (i argumentima, kao što Zaev nespretno dodaje) koji imaju tako veliku razornu moć, koji govore o strašnim razmjerima kršenja prava – a ipak ćutite, trgujete i kalkulišete da biste politički profitirali – to onda prestaje biti vrlina i herojstvo, nego postaje saučesništvo! U svojim objašnjenjima zašto tako pažljivo rukuje „bombom“, i Zaev je koristio sličnu retoriku koja se pozivala na nacionalni ponos i sramotu koja bi bila nanešena Republici Makedoniji.

Dakle, oba partnera u ovoj političkoj opereti, ustvari, igraju istim špilom karata, cilj im je identičan (vlast), samo što je jedan od njih upotrebio minobacač na najavu bombe, deaktivirajući je, a da je pri tome odabrao trenutak koji mu je bio najpogodniji! Makedonija je država i kao takva ne može se stiđeti, ali građani jesu i prevareni, i postiđeni, i taoci dvije neodgovorne elite.

Pošto se Gruevski rugao Zaevu i ohrabrivao ga da objelodeni „bombu“, sasvim je vjerovatno da je znao ili naslućivao o čemu se radi. Zato, pitanje je – zašto je sada izašao na velika vrata da napravi dramu o nečemu što je bilo javna tajna? Da li je moguće da je prijetnja postala ozbiljna, a Zaev toliko moćan da izazove pad vlade? Ovakva teza izaziva smijeh, ili, kao što kaže moj kolega professor, „Zaev je u stanju da izvede puč koliko sam ja u stanju da napravim salto“. Zaev je izigravao bombaša (samoubojicu?), institucionalna opozicija je prestala da postoji, ali život i društevno-politički procesi nisu stali! Upravo suprotno! Nepostojanje opozicije koja bi artikulisala i kanalisala nezadovoljstvo različitih grupacija u društvu je stvorilo potrebu za alternativom, koja je nadstranačka i vaninstitucionalna, ali mnogo autentičnija nego sama opozicija. Dok se legitimna opozicija čudila šta će sa sobom, molila strance da joj pomognu (a onda ih klela što se nisu involvirali u unutrašnje stvari), Makedonija je počela da se mijenja i budi. Za samo nekoliko mjeseci stvorena je klima za pojavu domaćih Indignadosa: protesti sindikata, štrajkovi, plenumi (studentski, profesorski, nastavnički, srednoškolski), a i prekarijat je vidio da više nema šta da izgubi otkako je vlast uvela oporezivanje svih honorara za 40%. Nasuprot opoziciji koja uporno ponavlja „mi smo protiv Gruevskog i njegovog režima“, ove grupe sa autentičnim i legitimnim interesima kažu obrnuto: mi nismo protiv sistema, on je protiv nas – zato ga moramo promijeniti!

Upravo tu izvire strah Gruevskog, koga uopšte ne brinu poluraspali socijaldemokrati i Zaev. Njegov je režim blindiran i otporan na bombe o kojima govori lider opozicije. Ali, strah se budi kada desetak hiljada studenata skandira ispred vlade „Dosta je bilo šutnje!“, „Nema pravde, nema mira“. Strah raste zbog mladih i politički nekorumpiranih ljudi. Gruevskom je zato sada očajnički potreban državni neprijatelj, a to je slučajno Zaev. Оd ove situacije, paradoksalno, očekivanja imaju obje strane: VMRO-DPMNE očekuje ujedinjavanje građana protiv izdajnika, koji je, eto, sarađivao sa stranim službama, prisluškivao razgovore pretstavnika državnih vlasti i pokušao da ih reketira. S druge strane, Zaev i njegovu supartijci pozivaju na narodni front, pozivaju međunarodnu zajednicu, pozivaju sve da se dignu u odbrani opozicije. Ali, Gruevski zna šta radi: Zaev nije herojski lik za čije oslobođenje bi se građani pokrenuli! On nije čak ni novinar Kežarovski, niti je lik odvažnog levičara koji može da pokrene mase. Da je mogao, ne bi šetao sa „bombom“. Sve se ovo dešava u trenutku kada u društvu vri, pa zato okretanje ka starim neprijateljima je najbolji način da se defuziraju i amortiziraju one društvene snage koje bi istinski delegitimisali režim, a koje nemaju nikakve veze sa klasičnom međustranačkom borbom između Murta i Kurta.

Čitava priča o navodnom puču je samo običan (ali efektan) spin Gruevskog: on je Zaeva vratio iz „mrtvih“ i sve je po starom: podijeljena nacija na dva tabora, naši i vaši, patrioti i izdajice, crno protiv bijelog, dobro protiv zla. I tako se Indignadosi bacaju na margine javnog interesa! Back to square one – to je želja Gruevskog! Ali, za to se još imaju pitati studenti koji još nisu kapitulirali i spremaju se za aktivan bojkot.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply