Piše: Biljana Vankovska

Оbilježavanje 50-godišnjice od katastrofalnog zemljotresa odvija se pod motom „Skopje pamti“. Rođena nešto prije ovog događaja, jedva i da imam sačuvane uspomene, a i one koje imam ne odnose se na tadašnji izgled mog rodnog grada; sve su lične prirode. Istina je da svaka generacija pamti samo ono što je iskusila i s ćim je živjela.

Zemljotres je zatekao mene, brata i majku kod mog ujaka u Titovom Užicu, dok je samo moj otac doživio zemljotres. Moje su uspomene na taj period samo refleksije nekih scena: moja rasplakana mati sluša na radiju čitanje spiska poginulih, strepeći da ne čuje ime mog oca, ja igram balet na onu klasičnu muziku koja se širi u vrijeme pauza ili joj brišem suze; moj stariji brat je hrabri i kaže da je tata jako brz i da će uteći stihiji. Srećom sve je bilo u redu na kraju.

Sa godišnjicama ili bez njih, ovo je ipak dan koji izaziva žalost i uspomene onih koji su izgubili svoje drage. Mi ostali pamtimo, ali samo površno. I, nažalost, čak i obilježavanja zemljotresa se smješta u sadašnji politizovani kontekst. Skopje je postalo alfa i omega svih političkih i politikantskih debata posljednjih godina. Evo, i ovih dana neki prave paralelu (ma koliko ona bila neprilična, pa i mučna) između zemljotresa kao prirodnu katastrofu koja je pogodila grad, ali koja je omogućila i da se on ponovo izgradi kao novo moderno Skopje, i onoga što se naziva političkom katastrofom od 2006. godine neovamo. Čak se i „lijek“ za današnji izgled grada traži, ako ne u (metafori) „francuskog ključa“, onda u nekom drugom ,zemljotresu’ koji bi zbrisao ono čemu se pripisuju ne samo kvalifikacije (kič), nego i dijagnoze. Upravo tako!

Poislednjih nekoliko godina kao da živimo u budućnosti – u nekom Skopju 2014, odnosno s projektom koji je mijenjao i još uvijek mijenja lični opis grada u kome živi trećina populacije. Čak i oni koji su se nedavno doselili, centralno područje je nešto što odskoro otkivaju i čude mu se. O starijim žiteljima i da ne govorim… Da, svi mi imamo problem da uspostavimo odnos sa vlastitim gradom! Jer politika je tu da suflira da li nam se nešto treba dopasti ili je bolje ako se sve kritikuje i odbacuje.

Moj stav u odnosu na Skopje 2014. je dobro poznat: nalazim se u redu žestokih kritičara, jer ma kako gledala, on nikada nije ni bio osmišljen samo kao arhitektonski i/ili umjetnički projekat. Ovo je klasični primjer (zlo)upotrebe arhitekture i umjetnosti (ako se uopšte i može govoriti u umjetničke vrijednosti ovih djela) u funkciji socijalnog i nacionalnog inženjeringa i odgovarajuće politike sjećanja. O (ne)pravnim i finansiskim aspektima ove „aždaje“ i da ne govorim… Ipak, iz hora kritičara ne mogu da prihvatim dvije stvari: prvo, da ovo što se dešava u centralnom dijelu Skopja jeste ekskluzivni izraz „gruevizma“, i drugo – da bukvalno sve ne valja.

Ovdje nije riječ o jednom političkom lideru, pa ni o jednoj stranci na vlasti, ma kako bili moćni. Ličnosti rijetko stvaraju istoriju, obrnuto je daleko vjerovatnije. Gruevizam, kao i brankovizam, nisu fenomeni vezani za ličnosti po čijim se imenima nazivaju; ma koliko nama oni izgledali svemoćni u datim periodima, oni su, ipak, istoriski patuljci. Elite koje 20-tak godina upravljaju našim životima su produkt našeg zeit¬ge¬ist-a. Ovo što se sada izdiže ispred očiju je rezultat ili, ako preferirate, vizuelna predstava ćorsokaka u koje je zapala jedna neuspješna tranzicija, izraz kolektivne nacionalne/nacionalističke frustracije (potaknuta iznutra međuetničkim prepucavanjima i spolja – onim što je nedavno Samaras nazvao „evropskim stavom“ u odnosu na spor oko imena Makedonija).

S druge strane, moramo priznati da smo kao društvo konzervativni, inertni i nespremni za dramatične promjene. Sve dočekamo skepsom, što i nije čudo kod naroda kog su svi lagali i varali, a koji i sam više voli šarene laži nego brutalnu istinu, pa se onda lako i razočara. U onoj gomili ima i lijepih stvari. Na primjer, ako ne uvrnem vrat da bih gledala gore ka ratnicima, ono dolje su lijepe fontane koje su oplemenili opušteni trg glavnog grada. Nisam čula da se nekome ne dopada novi aerodrom ili žičara do vrha Vodna. Ali, nepomirljivost i generalna kritika cijelog paketa je ono što, po shvatanju opozicije, odlikuje pravog kritičara Skopja 2014. Njihov najveći strah je da se nekome ponešto može i dopasti – jer to je znak gubljenja silnog aduta u političkoj borbi. Do juče najvećeg opozicionog heroja, gradonačalnika opštine Centar, sada napadaju svi oni koji su u njemu vidjeli nešto više od gradonačalnika: od njega se očekuje da ruši spomenike, počevši od Trijumfalne porte. To je neko došapnuo i novinarima Financial Times-a, koji su to objavili, a da gradonačalnika nisu ni pitali. To je trebalo poslužiti zbog dramaturškog efekta: vlast koja se već izgubila u svojim vizijama i gradonačalnik koji će ih spriječiti u tome.

S obzirom na razmjere projekta i stepen njegove realizacije, postavlja se pitanje: šta sa gradom izvan ovih političkih konsideracija? Šta sa Skopjem 2013? Šta sa ljudima koji žive ovdje? Ako mene pitate, ja sam umorna od izbjegavanja šetnje centrom grada; dosta mi je izvinjenja i neugodnosti ako stanem ispred nekog od spomenika (radi kojih postajemo nepravedni prema istinskim istorijskim ličnostima) ili fontane. Uostalom, i na Prvomajskim protestom pjevali smo Internacionalu tačno ispod spomenika Aleksandru Makedonskom. Zaista, bilo je čudno, surealno čak, ali nema se kuda – to je taj centralni trg!

Ne znam za druge, ali ja imam potrebu da živim u ovom gradu i da ne dopustim nikome da mi ga oduzme ili pretvori u stranačku paradigmu. Dosta mi je izvinjavanja pred stranim gostima, kao da sam ja kriva zbog svega što je izgrađeno protiv moje volje. I u njihovim zemljama građani se ne pitaju o važnim stvarima, uključujući i vojne intervencije ili osromašeni uranijum u mom regionu, a ja ne optužujem njih, niti mi se oni izvinjavaju.

Istini za volju, dešavalo mi se da počnem sa objašnjenjima i da dignem nemoćno ramena, a da me oni pogledaju čudno, jer ne vide nikakav grijeh u onome što gledaju naokolo. Onda tek shvatam kako smo preokupirani sami sobom, sa vlastitim predrasudama i osjećajem krivice, i da smo izgubili racionalnu distancu prema novoj stvarnosti. Politički korektno ponašanje u našoj intelektualnoj sredini pretpostavlja bacanje anatemu na svaki djelić mozaika Skopja 2014. Iako su spomenici oblik kiča, najčešće zaboravljamo da kičeraj nije drugo ime za masovnu kulturu, ono što se ljudima servira sa svih strana (i to ne samo na Balkanu): stil života, način praktikovanja vjere, moda, mediji, zabava, TV serije…

Htjeli mi proznati ili ne, većina voli kič. Stvarnoj i duhovnoj bijedi ne dolikuje umjetnost. Broj stranih posjetilaca Skopja je u velikom porastu – bez obzira da li dolaze da se čude, krste, rugaju ili su turisti u potrazi za novim destinacijama, vidljivo je da se kič najlakše prodaje. U Makedoniji, kao i svuda na Balkanu, on je još jeftiniji nego drugdje. Onima kojima je Las Vegas lijep, sigurno neće ništa falitu u Skopji – bar je iće i piće bolje od svega što su tamo probali.

Najvažnije od svega je, čini se, da grad zaista živi. Kao nikada ranije na obje strane Vardara je živo, а i etnička geta kao da popuštaju. Preko Kamenog mosta se slivaju rijeke ljudi koji govore različitim jezicima, ali koji bez straha šetaju uličicama stare čaršije i oko Aleksandra. Bitka političkih elita je vidljiva u tome što se novi mostovi kupaju u blještavilu, dok je Kameni most jedva osvijetljen i sveden na njegovu osnovnu funkciju, da obezbjeđuje prelaz preko rijeke.

Ma koliko je projekat Skopje 2014 bio „nezdrav“, još šizofrenije bi bilo odbacivanje stvarnosti. Čini se da je prihvatanje te stvarnosti neophodno, ona se mora priznati, što ne znači i zaustavljanje brige o našem gradu. То ne znači i da treba prestati protestovati protiv plana o postavljanju barokne fasade Gradskom trgovačkom centru i španskim stepenicama, između ostalog, ali moraćemo naučiti živjeti s gradom onakvim kakav jeste. Uostalom, Skopje je mnogo više od centralnog područja. Samo proteklih godina su porasli neki novi klinci; u njihovoj percepciji ono što vide i mjesta na kojima se igraju kao da je oduvijek tu i bilo. Ovo će biti njihovo Skopje nakon 50 godina. Dilema je u tome kako da se mi, odrasli, postavimo (come to terms) prema Skopju 2013, 2014, 2015… – i još važnije, da li ćemo pizmu i predrasude prenijeti svojoj djeci, da bi i ona produžila život u podijeljenom gradu. Sada više ne po etničkoj osnovi, nego po osnovi (ne)prihvatanja Skopja 2014.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin