Оtvoreno pismo poslanicama i poslanicima u makedonskom parlamentu

by | jun 3, 2013 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Biljana Vankovska

Koristim ovaj prostor da Vam umjesto kolumne uputim otvoreno pismo. Ono se podjednako odbnosi na sve poslanice, ali posebno apostrofiram poslanice, jer povod su zakonske izmjene koje se odneose na prekid trudnoće. Moram da posebno podsjetim Vas, poštivane poslanice, da Vi niste samo pretstavnice građana, nego da nosite posebnu političku odgovornost po pitanjima koje se odnose na prava žena. Nažalost, Vaše prisustvo u pretstavničkim institucijama, makar sa 30 procenata, još se uvijek garantuje zahvaljujući zakonskoj kvoti. Ta kvota, ma kako bila i nepravična s obzirom na udio u ukupnoj populaciji, ipak nije slučajna. Ona je rezultat duge borbe za uvođenje mehanizma koji bi osigurao ravnopravnost i mogućnost da se glas žena čuje u svim debatama, a najviše kada se radi o rodno-senzitivnim pitanjima pri kreiranju javnih politika. Ali, kako pokazuje praksa, čim uđete u parlamenat ili u opštinski savjet, kao da odmah zaboravljate da ste i žene. Principijelno, kao intelektualka, ne bih Vam ni mnogo zamjerala, jer i sama često zaboravim da sam žena. Ali ovdje se radi o pitanju od suštinskog interesa za sve žene kao nosioce posebnih ljudskih prava. Obraćam Vam se u predvečerje komisijske rasprave u parlamentu, sa apelom da ne nasjedate na eksplikaciju ministra za zdravstvo da se, navodno, radi samo o malim i nebitnim izm,enama zakona. Još manje bi trebale prihvatiti zam,enu teza kojom se služi. Naime, nije rasprava vezana za abortus kao takav, nego za (ne)mogućnosti da se praktikuje ustavno zagarantovano pravo na izbor žena u odnosu na potomstvo. Trebam li Vas podsjetiti da se radi o civilizacijskoj tekovini stečenoj putem borbe, a ako se radi o ministrima – onda se sjetite da ste Vi, a ne oni, nosioci zakonodavne i političko-kontrolne funkcije.

Vijest o zakonskim izmjenama je stigla na dan koji je jako poseban za mene, na rođendan najmlađe ćerke koja je napunila 19 godina. Tako, mada sam u zrelim godinama kada me reproduktivna prava i sloboda odlučivanja o potomstvu ne dotiču neposredno, sada se moram boriti za svoje ćerke, ali i za svoje studentice, prijateljice, poznate i nepoznate. Ćerke sam rodila zato što sam to htjela, a ne zato što me je vlada stimulisala subvencijama ili zato što je nacija to očekivala od mene. U planiranju porodice, upravo sam ja bila ona koja je uvjerila supruga da će treće dijete biti nešto što će usrećiti sve nas. Mnogi, uključujući i najbliže, su bili zaprepašćeni sšto sam se u 34 godini odlučila na korak neuobičajen za ženu s doktoratom. To je, ipak, bila jedna od najpametnijih odluka koje sam donijela. Ovo mi sada daje pravo da Vam se obratim bez straha da će mi neko prigovoriti da sam žena koja ne razumije majčinstvo. Nažalost, ja znam i što je prekid trudnoće, i željene i neželjene. Znam i šta je hiruška intervencija kojom se otsranjuju kancerogene promjene, što je onda drastično limitiralo mogućnost kontracepcije.

Sa svim ovim iskustvom, najodgovornije tvrdima da ono što nalikuje kozmetičkoj promjeni starog zakona je daleko od toga. Ovdje se na mala vrata ograničava stečeno pravo, promoviše se nazadna ideologija bliska crkvenim tumačenjima, po kojoj je žena majka-spasiteljica (ili krivac za uništenje) nacije. Ministar je bio iskren kada je rekao da je predlog zakona bio inspirisan ideološkim razlozima: otklanjanje terminologije iz 70-tih godina koja je postojala u staroj verziji zakona, ali tu se uvodi i njegova, konzervativna ideologija. Površno poređenje zakonskih odredbi navodi na pogrešan zaključak da se bitno ništa nije promijenilo. To mogu reći samo oni koji ne razumiju jezik prava, niti nomotehniku, a najmanje znaju ženska prava. I, svakako, oni koji ne znaju da je đavo u detaljima!

Nedopustivo je u demokratskom društvu, usred parlamenta, da postanete saučecice u unošenju birokratskih poteškoća koje de facto znače pritisak na ženu koja se odlučila na prekid trudnoće do 10-te gestaciske nedjelje. Stvar je u tome da se težište odlućivanja pomjera sa žene na državu (kojekakve komisije i regulative o kojima odlučuje ministar). Ne postoji nikakav razlog da se zakon mijenja u skraćenom postupku, bez javne debate i konsultacija sa kompetentnim krugovima i zainteresovanim građankama. Veliki broj pojedinaca i nevladinih organizacija Vam poručuje da se i njihov glas treba čuti. Poznato je kako muškarci shvataju moć i sa kakvom arogancijom je najčešće praktikuju, ali od Vas, poslanice, očekujemo drugačije ponašanje i prevazilaženje stranačkih ambisa koji Vas dijele, kada su u pitanju ljudska prava.

Pitajte ministra kakva je ta briga o zdravlju žene koja se pojavljuje samo kada je treba savjetovati „o prednostima rađanja“ i plašiti od „posljedica abortusa“? Nije li sramota što će nam djeca u školama prije nauče nešto o religiji, nego o seksualnom obrazovanju? Da li znate da se hormonalna kontracepcija ne dobija besplatno (uostalom sve metode su dosta skupe i padaju na teret žene), pa su djevojke/žene često ostavljene na milost i nemilost partnera? Nije li sramota što se u Makedoniji ne mogu naći tablete za tz. hitnu kontracepciju koja se uzima „narednog jutra“? Teze koje se šire da su abortusi „klanice“ jesu nonsens i Vi kao odrasle žene to dobro znate (što se mene tiče, da je to bila istina ne bih mogla roditi troje djece).

Ukoliko želite da se smanji rizik po zdravlje žene, onda naložite ministru da osavremeni metodu klasične kiretaže, koja se još uvijek sprovodi u javnom zdravstvu. Komplikaciju se uvijek moguće, čak i kod najmanjih hiruških zahvata, ali to nikada nije razlog da ljekar ubjeđuje pacijente da se ne operišu. (Usput, dešava se često i da žena hoće da zadrži svoje dijete svjesno rizikujući svoj život, kako je to svojim primjerom pokazala i sadašnja gradonačelnica Tetova, a bivša vicepremijerka; najvažnije je da to žena radi slobodnom voljom.) Ubjeđivanje (nazvano savjetovanje), vrijeme za razmišljanje između odluke i prekida trudnoće, i posebno involviranje bračnog druga pri donošenju odluke, žene prikazuje kao emotivno i umno nezrele, djelatno nesposobne ličnosti, pošto u krajnjoj instanci o njenom tijelu i njenom životu odlučuje On i Država. Ne želim da vjerujem da se slažete sa apelima koje dolaze iz vjerskih krugova, koji govore da su žene koje se odluče za abortus čedomorke i promiskuitetne grešnice. (Ako je to tako, zašto onda „amnestija“ za onaj jedan dopušteni abortus godišnje?).

Ovo je trenutak kada treba da pokažete da niste slučajno izabrane u parlamentu, da ste samosvjesvne, pametne i emancipovane žene. Ne dopuštajte da zakonske norme koje dotiču privatnost, intimu i slobodu prođu kao „tehničke“. Pokažite svojim kolegama da niste poslušnice niti jednog lidera i da po ovoj polnoj osnovi možemo razgovarati bez obzira na ideologiju, političko i vjersko uvjerenje. Svaka od nas nije gatalac, nego patalac. Imamo iskustvo i znamo koliko je mučan taj postupak, koliko nas pogađa, a nekada smo tamo i bez vlastite krivice. Kao žene u javnom životu, vi morate svaku odluki procijeniti i kroz prizmu onih koji nisu u vašem položaju, a koje su često neuke, slabe i neobrazovane, koje žive u patrijarhalnim sredinama gdje će popunjavanje zahtjeva i lutanje po birokratskim hodnicima biti pravi horor. Pomislite na one koje će, da bi prekinule trudnoću, odlaziti u susjedne države (ako imaju novca) ili će završiti u nekom podrumu, kao nekada naše bake. I pomislite na Dantea: put do pakla je popločan dobrim namjerama!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

0 Comments

Submit a Comment