Mi za-jedno

Objavljeno: 31.12.2012, 08:37h

Ne samo ovdje u Makedoniji, nego i u regionu, teško da ćete naći politikologa koji se neće složiti sa tezom da se društva dave u partitokraciji, da umjesto vladavine naroda (demosa), vladaju stranke koje se prelijevaju i ulaze u sve pore društvenog života.

Piše: Biljana Vankovska

Kao što je red, od poslednje kolumne na kraju godine očekuje se nekakav rezime onoga što se dešavalo u protekloj i procjena onoga što će se dešavati u narednoj godini. Ali, u Makedoniji stara se godine već prelila u novu, i već se ne zna šta je početak, a šta kraj.

Ove protekle godine sam, kao nikada ranije, „opsluživala“ medije najrazličitijim povodima, ali ovih dana sam ostala bez teksta. Bilo mi je postavljeno pitanje da izdvojim najpozitivniji i najnegativniji događaj u protekloj godini. Nastala je totalna mentalna blokada! Mislila sam, mislila, i nikako da se sjetim makar jednog dobrog događaja iz javnog života! Zar je to moguće, pitala sam se. Pomislićete da tog problema nije bilo kada je trebalo da izaberem najgori događaj; njih je bar bilo na pretek. Ali, eto, tamni oblaci koji su se nakupili zadnjih dana su nekako potisnuli u strani sve drugo. Ostali su, tako, u sjeni i najrazličitiji protesti, kamenovanja, paljenja crkvi, skupovi i postupci puni mržnje i netrpeljivosti, a o uskršnjem petostrukom ubistvuu i da ne govorim…

Imali smo na repertoaru festivale, pa i erupcije međuetničke i međuverske netolerancije, ali nikada ranije se nismo suočili sa ambisom mogućeg građanskog konflikta izazvanog međustranačkom mržnjom. Pravi politički amok! To je nešto što stalno potiskujemo iz svijesti, mada istraživanja javnog mnjenja u kontinuitetu pokazuju da građani najviše stradaju od političko-stranačke diskriminacije i da je stranačka pripadnost onaj krucijalni faktor koji determinira živote ljudi, čak i u ličnoj sferi.

Sjetila sam se ovih dana jednog slučajno susreta prošlog proljeća, odmah nakon jednog vjerskog praznika: prišla mi je na ulici nepoznata žena, koja me je htjela samo pozdraviti i usput pitati o tome gdje ide ova zemlja (uobičajeno pitanje koje dobijam u ovakvim situacijama glasi: „Hoće li nas biti, profesorice?“). I tako, riječ po riječ, ispričala mi je o porodičnoj slavi na kojoj su rođaci počeli da bistre politiku, pa onako zajgrijani, završili su sa psovkama i teškim uvredama. „Od slave nismo ništa vidjeli, sve je otišlo dođavola“, rekla mi je žena sva razočarana i zabrinuta.

Koliko je samo bio u pravu veliki pjesnik Petre M. Andreevski kada je napisao stihove: „Bili su braća i bratići, lepe sestre, tetke i strine, neki su bili ujaci i svatovi, i boreći se za istu domovinu, podelili se, omrzli jedni druge, zakrvili se, pod tuđe kape su glave stavili. A kada su zatražili kape na glavama, više nije bilo na kapa ni glava …“.

Ne samo ovdje u Makedoniji, nego i u regionu, teško da ćete naći politikologa koji se neće složiti sa tezom da se društva dave u partitokraciji, da umjesto vladavine naroda (demosa), vladaju stranke koje se prelijevaju i ulaze u sve pore društvenog života. Najsažetija dijagnoza se svodi na to da se već ne zna gdje završava država i počinje stranka, i obrnuto. Nedjelju dana nakon onog tragičnog sumraka makedonske, ionako slabe, demokratije i nekoliko sati do početka Nove godine, utisci se polako sređuju, ali uznemirenost ostaje, kao i gorki ukus u ustima. Vlast je de facto derogirala poredak, koristeći sve mehanizme koje je imala na raspolaganju da bi nametnula svoju volju kao jedino relevantnu, dok je opozicija napustila parlament dа bi vlast osvajala na ulici. Ona se već nalazi u filmu nazvanom „Otpor“, koji je bio viđen u susjedstvu. Bitka je postala vaninstitucionalna (i srećom, za sada, nenasilna, osim što se može vidjeti po koja šamarčina za one koji ne misle isto), ali još važnije, ona se sada vodi da bi se osvajali „srce i duša“ građana. Neutralnost i stranačka neopredijeljenost postaju najveći grijeh, jer u manihejskoj bici Dobra i Zla, nema mjesta za tako nešto. Svako ko odbija da prihvati pojednostavljenu sliku, i još se poziva na svoju, ali i na institucionalnu memoriju, proglašava se slugom vlasti i neprijateljem Slobode.

Dok sam proteklih dana komentarisala dešavanja u nastojanju da pomognem da se sačuva mentalno zdravlje i razum, poznati (profesionalni?) borac za ljudska prava, Žarko Trajanovski, mi je poručio SHAME ON YOU, VANKOVSKA, SHAME ON YOU! Ovo je trebala biti asocijacija na Majkla Mura, koji je iste riječi izgovorio na dodjeli “Oskara” na račun predsjednika Buša. Ne verujem da u percepciji Trajanovskog imam takvu težinu, ali je očito da za one koji su zauzeli stranu “Otpora”, opasnost dolazi od nezavisnih a uticajnih intelektualaca. I tako, jedan borac za ljudska prava (uključujući, svakako, i slobodu izražavanja i uvjerenja), staje na onu staru tezu da svako ko nije s nama, mora da je protiv nas.

Nameće se stav da je čovjek ili nedemokrata ili je invalid ako bezuslovno ne podrži opoziciju, koja je sebi uzela oreol borca za slobodu od diktatorskog režima¬. Plašim se da su i intelektualci i aktivisti ušli u zamku binarnog razmišljanja, koje najviše odgovara političarima koji vijore zastave na kojima su ispisane velike riječi. U ovom trenutku nije dovoljno ako dajete preciznu dijagnozu i kritikujete vlast (isto kao što ste nekada kritikovali opozicionare dok su oni bili na vlasti). Od vas se zahtijeva da stanete na njihovoj strani, na liniji fronta “Otpora” (koji je, čak, pomalo i patetičan zbog evidentne neinventivnosti i kopiranja i loga i slogana srpskog “Otpora). Profesorica-aktivistkinja, u svom zanosu, poziva na rušenje „režima“ do temelja, onako kao što je bila srušena Kartagina.

U godini u kojoj se obilježava stogodišnjica Drugog balkanskog rata i Bukureštanskog mirovnog sporazuma, što je u dominantnoj percepciji Makedonaca njihova najveća nacionalna trauma zbog podjele populacije u tri države, oni pokazuju drugu stranu priče. Njima očito neprijatelj nije ni potreban da bi se samouništili. Sada ih, odista, ne regrutuju tuđe vojske, ali oni dobrovoljno ili iz nužde postaju stranački vojnici.

Nekolicina albanskih intelektualaca je pokušalo da artikuliše u otvorenom pismu jasnu kritiku nosilaca vlasti, ali su, nažalost, stali tačno na mjestu gde je postavljena etnička barijera, pa su kritikovali samo „svoje“. I to je nešto, posebno kada se zna da makedonski intelektualci nisu ni to uradili, već su počeli zauzimati strane. No, iz primjera ovog jedinog otvorenog pisma se može jasno vidjeti da u javnoj percepciji, poslanici u parlamentu nisu pretstavnici građana, nego etničkih zajednica.

Što se Makedonaca tiče, evidentno je otsustvo osjećaja o potrebi za zajednicom (biti za-jedno), kao i totalna konfuzija između onoga što je stranački i nacionalni interes. „Idemo do kraja“ je moto pod kojim maršira opozicija, koja poziva na građansku neposlušnost, a pri tome zaboravlja jedan „mali detalj“ – ona ne samo da ne uživa većinsku građansku podršku, koja se u normalnim društvima mjeri na izborima (posljednji su bili 2011.), nego joj je i rejting u stalnom padu. Socijal-demokrati čak i zaboravljaju da su učestvovali u izgradnji države i političkog sistema, a uz to su odgovorni i za postojeću podaničku političku kulturu i za pasiviziranje onih koje sada poziva na neposlušnost. Ta ista stranka je, na primjer, 2004. godine, kada je bila na vlasti, poručivala građanima da sjede kući i da gledaju španske serije (danas je jedina razlika u tome što su serije turske i što oni nisu na vlasti) umjesto da glasaju na referendumu, a neposlušne je zastrašivala. Sada poziva na svenarodni ustanak!

Kada bih trebala prognozirati, rekla bih da je ovo očajnički i jalovi pokušaj opozicije: ona će uskoro shvatiti da je autobuski transfer protestanata širom zemlje skupa stvar, a da većina ne želi konfrontaciju. Pogrešno bi bilo reći da ovа većina (neopredijeljenih) nije politički opredijeljena i da je neutralna: ona ima politički stav, i to sasvim zdrav stav – ne želi da se bori za stranačke voždove. Očekujem da će sadašnja nakupljena tenzija, pa i euforija, uskoro biti kao izdišeni balon, jer nema autentičnog građanskog pokreta koji bi je održavao. No, ono što je tragično je što nakon toga ostajemo sa vlastima koje nema ko da kontroliše i da ih legitimno skine sa Olimpa arogancije. A to je vlast koja (p)ostaje talac solipsizma i onanizma, da citiram kolegu Cuculovskog. A to je najgori politički scenarij koji se Makedoniji može desiti.

Vama, dragi čitaoci, u novoj godini želim lični mir i spokoj i dobrovanje, kako to lijepo imenuje moj drugi kolega, psiholog. Našoj Makedoniji želim da joj se desi preokret, politička duga i istinska politika. Mi ćemo morati da sebi damo neke bazične odgovore, i to jako brzo: imamo li potrebu za zajednicom, da li imamo svijest o njoj, da li želimo političku zajednicu u kojoj će njeni članovi živjeti i raditi zajedno, čak i kada pripadaju različitim strankama, etnicitetima i konfesijama. Makedonija će opstati kao zajednica samo ako ljudi koji su za-jedno, istovremeno ostanu individue, sa kapom i glavom, sa slobodnim umom i pravom izbora.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register