Smrt s dobrim razlogom

Objavljeno: 03.12.2012, 09:35h

Postavlja se sada pitanje kako izaći iz ovog bespuća u kome se ispred naših očiju stvara (čista ili amnestirana) politička elita, koja pretstavlja uzor i mladima i starijima?

Piše: Biljana Vankovska

Da li su vremena postala takva ili starim, pa mi se čini da se događaju zgušnjavaju? U nozdrve prodire pomiješani miris tamjana i vatrometa, a s različitih strana pušu vjetrpvi euforije, razočarenja i gnjeva. Stiže sve do Makedonije…

U samo tri dana, evo nekoliko događaja koji su unijeli nemir i probudili dileme. Prvo, kulminacija nacionalistilke euforije s gazimestanskim govorom Hašima Tačija usred Skopja, a povodom stogodišnjih snova i sjećanja na junake koji su svojom krvlju nakvasile žednu zemlju, domovinu. Sledećeg dana muk i nelagoda oko sjećanja na nekadašnji rođendan Republike koja je ugušena u krvi, ali se radi toga ne organizuju ni parastosi, ni pomeni. Od biti ateista je daleko gore sjetiti se te zemlje koja je bila naša, koja je bila nečija voljena domovina. Najveći grijeh je pustiti suzu, ne zbog toga što ove države više nema – uostalom države se rađaju i umiru – nego zbog zverskog načina na koji je ona morala umrijeti, s namjerom da se satre u korijenu, da se nikada ne rodi iz zgarišta sve ono što je imalo vrijednost i ljepotu.

Ali, kakva koincidencija – 29. novembar je proslavilo samo Kosovo i to vatrometom! Haradinaj i saradnici, oslobođeni iz Haga zbog nedostatka svjedoka (uredno eliminirani, jedan za drugim), stigli su na već postavljenu scenu – nije bilo čak ni fingeraja oko očekivanja ili iznenađenja. Ako se nekada govorilo da su se korijeni raspada Jugoslavije nalazili u kosovskom pitanju, evo 21 godine kasnije krug bi trebao biti zatvoren. Kosovo je sada država, a borba UČK je s haškim pečatom (navodno) kvalifikovana kao pravedna, a vođstvo s „čistim obrazom“.

Usput, valja reći da i ova druga haška presuda kao da dolazi u vrijeme nekakve predbožićne rasprodaje, i na kraju sve se svodi na isti refren: zločina je bilo, ali su optuženi nevini. Počinioci su (ne)poznati – utoliko gore po činjenice, po žrtve zločina. Otvaraju se poglavlja istorijskih čitanki u kojima će se naći slike novih heroja s uzdignutom glavom pravednika.

Zbog moje prošlonedjeljne kolumne je bilo prigovora da sam bila pristrasna, uglavno samo zato što sam Makedonka – kao da je to porijeklo moj izbor i kao da ono utiče na inteligenciju, znanje i moć rasuđivanja. Ne znam više da li se moram izvinjavati što sam to što jesam ili je samocenzura rješenje? Albanci se ne smiju kritikovati za nacionalizam, jer to nije u duhu suživota. Bolje je zatvoriti oči ispred stvari koje inače kritikuješ kod „svojih“, a ovi nijesu „tvoji“. Raspravljala sam i sa nekim pametnim ljudima, pa ako me oni nijesu razumjeli, onda ne vrijedi objašnjavati ostalima. A iskreno, svejedno mi je. Digla sam ruke! Nek me razumije ko kako želi. Kako kažu, drag mi je Platon, ali istina mi je draža.

Mislila sam, sasvim pogrešno, da je teško da doživiš razočarenje od nečega što je već jasno pokazalo svoje defekte i ranije, kao što je to uradio Haški tribunal. I najveći prijatelji Tribunala i zastupnici njegove misije, uključujući i one presude pravim zločincima (koji bi da on nije postojao odavno bili časni ljudi), sada su ipak u zamci. Ne samo da je izostala ujednačena sudska praksa koja bi mogla biti kredibilni izvor međunarodnog humanitarnog prava, nego je Tribunal izvršio harikiri. Uzalud je sada, pred krajem, nabrajati sve nedostatke, slabe optužnice, pogrešne kvalifikacije djela i nekredibilne svjedoke, ili govoriti o optuženima koji su premunuli u zatvori, ili o egzekutiranima koji su kao nezaštićeni svjedoci ostali glineni golubovi… Та sudska faza je iza nas, ali je ipak ostavila još jedna kamen više na ionako tešku nadgrobnu ploču iznad svih žrtava Jugoslavije.

Postavlja se sada pitanje kako izaći iz ovog bespuća u kome se ispred naših očiju stvara (čista ili amnestirana) politička elita, koja pretstavlja uzor i mladima i starijima? Kako govoriti o žrtvama, kada sve do sada one nisu ni bile najvažnije? One su bile više povod za suđenja ili eventualno svjedoci, na koje bi i sudije zaboravili čim bi napustili sudnicu? Pokušavamo, kao članovi civilnog društva, da se suočimo s euforijom kojoj se ljudi prepuštaju dragovoljno i s (pogrešnom) mišlju da je došlo vrijeme za zatvaranje ratnog poglavlja. Ali kako prizemljiti čovjeka, ili još gore ako je to mladi momak ili cura, koji želi da se raduje, bez obzira koja je cijena te radosti. Sasvim je razumljiva radost i hrvatske i albanske javnosti, ali je isto tako razumljiv i obrnuti osjećaj onih drugih koji se sada osjećaju rrazočarano ili čak stigmatizirano. Očito, ovdje kolektivna nevinost ide u paru s kolektivnom krivicom. U takvoj je atmosferi teško govoriti nepristrasno o žrtvama. Nacionalisti ne samo da ne osuđuju zločine učinjene s njihove strane, nego imaju nevjerovatan kapacitet da čak i ne čuju da su ti zločini počinjeni (Orwell).

Dan nakon rođendana (pokojne) SFRJ, učestvivala sam na okruglom stolu s kolegama, javnim zagovaračima za REKOM; iz Srbije i BiH. Namjera je bila da sada okrenemo fokus rasprave zaista ka žrtvama. Sastav skupa impresivan: po neki političar, intelektualci, dosta novinara, aktivista, ali i veterana (s „obje“ strane), članovi porodica žrtava, pa i po neka žrtva (raseljeni)… Nataša Kandić govori da je cilj REKOM-a da da lik, da vrati identitet mrtvima bez obzira „čije“ su bile, da se vrati uspomena na to da su postojali ljudi kojih danas nema zbog ratova. Govori o „Kosovskoj knjizi sećanja“ u kojoj su registrovana imena poginulih Albanaca, Srba, Roma, itd. Zdravko Grebo govori o tome kako je rat u Bosni zaista počeo u trenutku kada se, umjesto identiteta poginulih, počelo govoriti o njihovom broju. Steže me u grlu, dolazi mi da propadnem u zemlju od stida i nelagode, kao i uvijek kada govorimo o makedonskom konfliktu u društvu ljudi koji zaista znaju šta je masovno stradanje. Bosanci su direktniji, pa ne gvore o sjećenju, nego objavljuju „Knjige mrtvih“, o cijeni koja je plaćena za ovo novo državno čudovište. S pravom Grebo izvrće frazu da treba da oprostimo, ali da ne zaboravimo. Kod nas je obrnuto, kaže on, i ja se slažem. Problem je u tome da mi zaboravljamo, svjesno, namjerno, nije nas briga za poginule, nestale, civile ili borce – ali se zato i dalje udaramo u grudi tvrdeći da nikada nećemo oprostiti.

U najmanjem konfliktu, osim operetta rata u Sloveniji, mi nemamo statistiku, pa čak ni popis imena žrtava. Slažemo se svi da je naš konflikt bio mačji kašalj u poređenju s drugima, pa Zdravko izvikuje: pa ljudi božji, što se onda ne prihvatite posla?! Nama zaista neće biti potrebni tomova knjiga da upišemo mrtve. Ali problem je u tome što većina traži istorijsku istinu, pravdu za sebe i svoje, za svoju legitimnu borbu, traže opravdanje za upotrebu nasilja koje su navodno morali uraditi (pokušavajući tako da se identifikjuju sa Kosovarima, a da makeodnsku vlast prikažu kao miloševićevsku). Traže još i definicije, uzroke, kontekste…I tako, žrtve su ponovo kolaterala i smetnja u procesu pregovaranja između koalicionih partnera, u javnom procesu pomirenja niko neće ni da pomisli da kaže da se kaje zbog upotrebe nasilja, što je ubio ili povrijedio/iselio nekoga. Ne, u postohridskoj Makedoniji o tome se ne govori, jer nije korektno i nije u duhu okvirnog sporazuma.

Stižem kući nakon dugog i napornog dana. Čujem na vijestima da je moja Makedonija „hrabro“ odlučila da bude neutralna u Generalnoj skupštini UN po pitanju statusa Palestine. Plače mi se. Sjećam se da smo kao djeca skupljali novac za gladne i za palestinske izbjeglice, za stradale u Vijetnamu. А sada, ka kraju života, ubjeđujem svoje društvo da je dobro da pronađemo nestale i prebrojimo sve žrtve, da napravimo balans i osudimo nasilje. Novi lideri kažu da je smrt uvijek s (dobrim?) razlogom, jer majka zemlja je još žedna, a ništa se navodno ne može dobiti bez borbe. Onda se idu pokloniti neznanom junaku, pošto je život dao za pravu stvar.

Očito, život nije najveća vrijednost, on ima instrumentalnu funkciju. Žrtve su bez značaja, posebno kada su neznane i poginule bez uniforme. Ako je tačno da je život mrtvih smješten u memoriji živih, onda oni iz 2001. umiru ponovo i ponovo, sve dok su uspomene na njih privatna stvar njihovih usamljenih i zaboravljenih porodica.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply