Piše: Biljana Vankovska

Ironijom sudbine, jedno pitanje koje inače ne samo da nije atraktivno, nego je i nepoželjno u Makedoniji, postalo je top-tema. Mi, koji sve što se odnosi na ratne zločine guramo ispod saga ili pokrivamo ustavno-sudskom amnezijom, sada smo se uznemirili zbog oslobađanja hrvatskih generala.

Senzacionalna vijest iz Haga (kao što ju je nazvao Šigel) koincidirala je sa rođendanom Johana Tarčulovskog, jedinog haškog osuđenika iz Makedonije. Takva se prilika za samosažaljenje ne može ispustiti! Pa čak i parlamentarci koji su glasali o proširenju amnestije na sve zločine su sada razburkali emocije. Reakcije u Makedoniji su se mogle svesti na sledeće: zar je naš Tarčulovski sada najveći zločinac sa 12-godišnom zatvorskom kaznom zbog operacije sa nekoliko stradalih i koja je mačji kašalj u poređenju sa žrtvama „Оluje“?

Evo još jednog dokaza da je Haški tribunal postao pravoslavna institucija – za pripadnike drugih vjeroispovijesti mjesta nema. Drugi su govorili: vidite i učite kako se brani čast jedne države! Vidite kako je Hrvatska platila velike novce da izbori svoju pravdu, a pretsjednik Josipović i premijer Milanović su dočekali generale o kojima su rekli da su mučenici (tačnije, nevini ljudi koji su stoički podnijeli žrtvu za svoju državu)! Pogledajte samo kako se Hrvati znaju radovati, kakva je to divna euforija, dok mi ovde ni na mrtve plačemo, niti se na žive smijemo.

Istini za volju, kad je bio oslobođen u Hagu, Ljube Boškovski je bio dočekan nekakvom smiješnom falangom sa šlemovima od stiropora na glavama, malo smo ga titrali kroz medije, a onda smo ga poslali u zatvor – sada domaći za koji Ševeningen izgleda kao luksuzan hotelski apartman!

А osuđeni Tarčulovski? Pa, on je sve do danas bio zaboravljen, posebno otkako je odradio svoje i napisao ono pismo iz zatvora kojim je blagoslovio amnestiju za ratne zločine u kojima su bili osumnjičeni Albanci. Kada prođe ova mala bura, on će ponovo biti zaboravljen. On neće nikada biti dočekan kao general Gotovina, i to s pravom. On ne samo da nije bio general koji je vodio ofanzivu, nego je kao tjelohranitelj tadašnjeg pretsjednika Trajkovskog izašao iz vlastitog formacijskog položaja da bi organizovao osvetničku akciju u svom rodnom kraju. Možda je upravo ova činjenica, kao i opseg i posljedice akcije u selu Ljuboten, izazvala potrebu da se napravi poređenje i da se vodi voda na svoj mlin.

No, „rastava“ od jedne zajednice/regiona nije laka stvar, ako je uopšte i moguća. Za najveći dio javnosti, Makedonija nije dio te (ratne) priče, pa pitanje o sudskoj (ne)pravdi i odnos prema civilnim žrtvama iz regiona nije i naša tema. To što smo mi u Makedoniji pod totalnom ili lokalnom anestezijom, pa jedva i da pokazujemo empatiju i interes čak za žrtve iz našeg konflikta, to jе drugi padež.

Prije no što kažem nešto o uticaju hrvatske katarze na region, samo ću upozoriti na neke detalje koje zaboravljamo, a koji idu u prilog tezi da smo u kontekstu suočavanja s prošlošću i mi deo regionalnog Gordijevog čvora: prva žrtva jugoslovenskih ratova je bio Makedonac, a i posljednja (u 2001.) je preminula ovdje. O velikom broju učesnika našeg konflikta mi uopšte i ne znamo odakle potiču, а s druge strane, jedan broj naših građana je učestvovao u „njihovim“ konfliktima (bez obzira da li govorimo o Kosovu ili čak o Vukovaru, gdje je svoj udio imao i major koji je kasnije postao načalnik Generalštaba). Znate li što je najinteresantnije ili najtužnije? Nakon 11 godina mi još nemamo službenu i kredibilnu statistiku broja poginulih pripadnika uniformisanih formacija s „obje strane“, а još manje broj civilnih žrtava. Možete naići na razne (neprovjerene) informacije, koje operišu jednostranim i friziranim podacima, i nikome ništa! O nestalima niko i ne razmišlja, osim njihovi najbliži, i opet – nikome ništa.

I u Hrvatskoj nije ugodno biti party-breaker usred nacionalne euforije. Malo je njih izašlo sa kritičkim stavom i ukazivanjem da sada kada je Hag utvrdio nevinost generala i dalje ostaje otvoreno suštinsko pitanje: ko je kriv za stotine civilnih žrtava (među kojima je dobar dio bio ubijen na okrutan način nakon već izvojevane pobjede)? Ko je kriv za deprotaciju blizu 200 hiljada civila iz Krajine? Nausprot glasnom horu i pjevanju da je Domovinski rat sada i simbolički i pravno okončan, pa da on može sada ući u istoriju kao „kristalno čist“, оva manjina hrabrih ljudi kaže da pravda nije ispunjena. Аkо jе tačno da je Gotovina nevin, a da je ipak bilo zločina, onda država ima obavezu da ih rasvijetli i procesuira bez straha da će se to odraziti na ugled/brend zemlje. Katarza koja je označila kraj rata u Hrvatskoj, u zgodan čas, ispred vrata Brisela, i koja znači dostojanstven ulazak u evropski klub bez mrlja i stida, ipak nije razlog za miran san pravednika. Ocjena je da je sada sasvim moguće da se ratni dosije zatvori i tako okonča proces suočavanja sa istinom, kao suvišan i „istorijski“, zastario posebno sa pozicije pravednika. Mit je stvoren, a sada uz hašku verifikaciju postao je i neprobojan!

Oslobađajuća presuda se objašnjava greškama haškog tužilaštva, t.j. pogrešnom kvalifikacijom djela i ambicijom Karle Del Ponte, koja je umjesto da traži pravdu, pokušala da napiše istoriju raspada ex-YU. Ali, i za najbolje pravnike ostaje dilema kako je moguća takva ogromna diskrepanca u ocjeni činjenica i njihove pravne interpretacije od prve do žalbene instance (kao i tanka linija, koja je odlučila između krivice i nevinosti, sa jednim glasom razlike).

Nesumnjivo, ovaj će se slučaj proučavati na pravnim studijama širom svijeta, ali sada je fokus na političke reperkusije nečega što izgleda kao udarac na sve napore da se dođe do pravde i pomirenja u regionu, koju su vodili pojedinci i aktivisti u organizacijama civilnog društva. Slika u regionu je, u najmanju ruku, bizarna: Hrvatska triumfuje (čak i oni koji su još do juče psovali tribunal kao antihrvatski), а generali su pozvani da „zabiju“ Srbima i na simbolički način, na početku fudbalskog obračuna u martu sledeće godine. U ime Srbije protestuje pretsjednik sa četničkom prošlošću i premijer sa miloševićevskim nasleđem; obojica kažu da je ovo dokaz da je Hag politička institucija i da je uvela kolektivnu krivicu samo za Srbe. (Biće interesantno ako kojim slučajem bude oslobođen i Haradinaj, zbog nedostatka dokaza ili, bolje rečeno – svjedoka).

Ipak, najbizarnija poruka je stigla iz BiH. Pretsjednica udruženja „Majke Srebrenice“ je čestitala Hrvatskoj na oslobađajućoj presudi, tako jasno šaljući poruku da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj (čak i ako je on bio involviran u bosanskom ratu, ali dalje od Srebrenice). Ova je poruka poražavajuća jer dolazi od žene koja simbolizuje užas civilnih stradanja, a koja, i pored desetak godina aktivizma u raznoraznim nevladinim forumima, ipak preferira osvetu nad Srbima ispred pravde, pa čak i kada su u pitanju civili. Ovo je ciničan primer koji pokazuje kako mnogima još nije dosta, da žele pravdu samo ako je po njihovoj mjeri, t.j. ako su njihovi izuzeti i izvan njenog domašaja. Nema pokajanja, nema izvinjenja i praštanja, nema izdvajanja individualne krivice od društvene odgovornosti za sve što se dešavalo u ratnim godinama… Nema one katarze iz koje bi izašla poruka – nikada više.

U Makedoniji katarza nije ni moguća, pošto ona nije etnički homogena država kao što je Hrvatska postala. Albanci triumfuju tiho, a ponekad i ne tako tiho, kao što je pokazao parlamentarac sa upaljačem u rukama, а Makedonci tiho negoduju. Ali, navikavaju se na to, žive zajedno na način koji nije više moguć između Srba, Hrvata, Bošnjaka ili Kosovara… I to je nešto! Licemjerno jeste, ali zar nije svako pristojno društvo zasnovano na institucionaliziranom licemerju i laži? Naš je mali rat neuporediv sa ostalima. Ali, prije no što opet kažemo sebi da se ne treba okretati natrag i da treba gledati samo u budućnost, ipak od političara se moraju tražiti neke važne stvari. Prvo, moraju obezbijediti činjenice o nestalima i o broju civila (Albanaca i Makedonaca, ali i pripadnika drugih nacionalnosti) koji su životom platili ovu ohridsko-okvirnu ljepotu. Drugo, mora se obezbijediti fer tretman direktnih učesnika konflikta i njihovih porodica i to ne kao heroje ili mučenike, nego kao ljudskih bića kojima je potrebna društvena podrška da bi izliječili ratne traume i konačno se integrisali u civilne tokove života.

Ako me u ovoj neveseloj okolini nešto raduje, to je činjenica da javno zagovaranje za REKOM napreduje, a političari ne odbijaju da razgovaraju na ovu temu. I to je nešto… Sa ovakvim haškim finalom i šamarom na pravdu, a uz našu makedonsku amnestiju za ratne zločine, REKOM samo dobija na značaju, kao jedina nada da se neće zaboraviti ono što se ne smije zaboraviti, čak ni zbog nekakvog lažnog mira u kući ili u koaliciji.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin