Božja kazna

by | sep 24, 2012 | Drugi pišu | 1 comment

Piše: Biljana Vankovska

Na dan kada ste čitali moju prošlonedeljnu kolumnu, preminuo je blizak član moje porodice. To se desilo na samo jedan dan otkako se g.g. Stefan, arhiepiskom Makedonske pravoslavne crkve „obračunavao“ s onima koji su bili protiv početka akademske godine vjerskim obredom, a koji su prema njemu bili i protiv Boga i protiv makedonštine. I sada zamislite scenu u kojoj ožalošćena porodica stoji u kapeli (javnog preduzeća); čeka se početak opela. Stojim i ja tu negdje, između najbližih rođaka, uplakana i sa svijećom u rukama, kao što je red. Od prisutnih samo se ja i moja majka ne krstimo, ali poštujemo obred zbog svojih bližnjih.

Kakva je to prilika za jednog sveštenika u osvetničkoj misiji: samo dva dana nakon mog protesta zbog „akademskog molebena“, evo mene njemu na oči! Vjerovatno misli da sam na njegovom terenu, zaboravljajući da ne drži opelo na svetoj, nego na javnoj zemlji, i da ja nisam ekskomunicirana od strane porodice zato što nisam vjernik. On bezočno zloupotrebljava misiju zbog koje je pozvan, i u trenu kada mu se čini da sam ranjiva i sa svijećom u ruci (kao da me je uhvatio „na djelu“). Pošto sam, nažalost, prisustvovala više puta ovakvim činovima, tok i riječi opela su mi sasvim poznati. Ali sada stojim – i ne mogu da vjerujem što to sveštenik govori! Slušam živopisne detalje o mukama u paklu, kroz koje prolaze nevjernici, pa čujem čak i sumnju da mu preminula nije nešto poznata i nije siguran da li je zaista bila vjernik (ime Vankovska nameće sumnju, po definiciji). I mada to nije eksplicitno rekao, poruka je visila u vazduhu: možda je smrt u porodici božja kazna za moje „bogohulne riječi“ izrečene prošlih dana.

Da ironija bude veća, pokojnica je zaista bila dobar vjernik. Oduvijek! Još od vremena komunizma. Ali, eto, jedan dio naše porodice, po očevoj strani, nije bio religiozan, dok su drugi bili i ostali vjernici. Ali, umjesto da bude ispraćena kao pravednica, po svim zemaljskim božjim zakonima, ona je bila ispraćena bizarnim opelom, mješavinom riječi iz Jevanđelja i kvazi-političkog govora, „zahvaljujući“ meni. Njen je jedini grijeh to što nosi prezime Vankovska.

Nad kovčegom je bila održana vjerska pridika za prisutne nevjernike (bilo je trenutaka kada sam pomišljala da tako izgleda neki meki egzorcizam), koje nije bilo teško detektirati u skupini. Pop je eksplicitno pokazao na prisutne „poštovane makedonske intelektualce koji ne vjeruju u Boga, nego u nauku“. Vjerovatno, ono što sam propustila na svečanom početku akademske godine mi se moralo servirati u trenutku lične žalosti usred mojih najbližih. Osjetila sam se „silovanom“ upadom u ono što je moja i samo moja intima, vjerovanje, odnos sa porodicom.

Ove redove pišem sa velikom boli. Kao da nije bila dovoljna tuga zbog gubitka drage osobe, nego smo bili izloženi nepotrebnoj neprijatnosti i neprimjerenoj zloupotrebi opela od sveštenika koji je bio zaboriavio zašto je došao i zbog koga. Umjesto riječi utjehe, on je dobio inspiraciju (a možda čak i radio po instruikcijama s „vrha“, Sinoda MPC) zbog mog prisustva. Oduvijek sam voljela onu misao Albera Kamija u kojoj kaže da jedini način da se čovjek nosi sa neslobodnim svijetom je da postane apsolutno slobodan do stupnja u kome i samo njegovo postojanje pretstavlja čin pobune. Anateme čak i kada dolaze od Sinoda me uopšte ne dotiču, podjednako kao ni zlobna insinuacija sveštenika o nekakvom mom zemaljskom blagu (pominjao je ne samo slavu, nego i nekakve džipove, devizne račune, svašta). Samo moje prisustvo na tom opelu je za popa bilo provokacija ili dobra prilika da mi održi lekciju, no ja sam shvatila da je moja egzistencija već po sebi simbol protesta i borba za slobodu.

Dok je sveštenik bestidno glagoljao o zemaljskom bogatstvu, bila sam sasvim spokojna: ako ovog trenutka izložim moj imovinski list javnosti, možda ću mnogima izgledaki kao luzer, ali mi nešto kaže da bi me sam Isus smatrao bližom sebi od onih koji zarađuju na njegovom učenju.

Opelo je teklo i teklo, a prisutni se počeli da se gledaju u čudu i da negoduju tiho. Kada se govor okrenuo na pitanje odnosa nauke i vjere (ili istine koja je prema svešteniku zavladala svijetom prije 2000 godina) više niko nije imao dilemu da je preminula već bila zaboravljena. Tamo je bilo riječi o meni, intelektualki, antihristu, koji se drznuo (i to sasvim sam) da se zamjeri svetoj crkvi.

Nakon opela sam zaista bila slomljena i to iz jednog jedinog razloga: porodica nije mogla dostojanstveno ispratiti svoju suprugu, majku i baku, samo zato što je moja egzistencija inspirisala sveštenika više nego sama smrt. Voljena rođaka nije zaslužila ovakav ispraćaj. U suzama sam se počela ispričavati rođacima što sam uopšte bila prisutna, ali sam se ubrzo sabrala: neću dopustiti da me neko ekskomunicira od rođaka zbog moje javne djelatnosti ili vjerskih ubjeđenja. Svakako, da sam bila kriminalac ili korumpirani političar, ne bi mi se ovako obraćali niti me grdili. Ja bih, vjerovatno, bila pobožna, a oni bi me dočekali sa velikim respektom, ja bih njima poljubila ruku, a oni bi mi dali svoj blagoslov.

Bila sam dijete kada je moj otac, mada ateist, u kućnu biblioteku, u „onim vremenima“ unio i Bibliju i Kuran. Važnije od toga je što mi je još prije toga usadio dubok i čvrst moralni kodeks, zajedno sa idejom da se čovjek mora boriti za njih čitavog života, pa i žrtvovati sebe za te vrijednosti, posebno kada ih krše fariseji zbog vlastitih interesa. Sveštenik nije znao to, ali ja nisam neuka kada se radi o vjerskim pitanjima, pa zato i pitam: kakva je to vjera, kakvo je to čovekoljublje kada sveštenik ne poštuje ličnu tugu i zloupotrebljava mantiju da propovijeda, sudi i stigmatizira žive? Porodica je bila platila za čin opela, a ne za političko-vjerski govor protiv jedne JEDINE ličnosti u Makedoniji koja se javno izjasnila povodom stvari koje se tiču nje, kao profesora.

Ja zaista nemam problema sa stigmom MPC, a mogu ih bez griže savesti i poslati gdje zaslužuju (dođavola), jer (oprosti im Bože) ne zanju šta rade, a ako znaju onda su grešnici po njihovom učenju. Ovo je bio pokušaj da mi pošalju poruku da će i moja (šira) porodica plaćati za moje (navodne) grijehe, čak i ako je ona dio pastve. Ja sam, vjerovatno, postala „oficijalni ateist“ u ovoj zemlji. I zato sam jako zgodna da bi preko mene disciplinirali i zastrašivali ostale.

U ovoj zemlji je, ipak, najveći grijeh ne pripadati ni jednoj stranci, etničkoj i/ili vjerskoj zajednici. To je jeres protiv svih „svetinja“ oko kojih se kreće ovo društvo. Ali, najviše mi je krivo to što su kukavice, sakriveni iza mantija ili visokih pozicija, pa umjesto da se direktno obračunaju sa mnom, oni udaraju po mojim bliskim koje sada identifikuju po mom prezimenu. Vankovska sada ne samo da uznemirava žive, nego je počela da dovodi u pitanje i spokoj mrtvih.

Umjesto da brine o tome gdje će ići moja duša, neka crkva malo razmisli o sebi. Da ne postoji simbioza između državnosti i makedonskog identiteta, ona bi odavno izgubila i ono malo respekta koji je sačuvala kod vjernika. Nije slučajno to što mnogi kažu da vjeruju u Boga, ali ne i u njegove sluge, sveštenike. Kod njih se lako nalaze ne samo džipovi, vile, biznisi, nego i kockarnice. Ljudi im ne vjeruju čak i kada zbog tradicija plaćaju za njihove usluge – u vrijeme radosti, a još više u vrijeme muke i tuge.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

1 Comment

  1. Duško Vuković

    Draga Biljana, ti svojim buntovništvom, čovjekoljubljem i pravičnošću na najbolji mogući način svjedočiš božansko koje je, prema hrišćanskom nauku, čista ljubav, dok bogoslovi poput ovoga junaka tvoje pripovijesti upravo negiraju suštinu božanske ljubavi i profani interes uzdižu na pijedestal božanskog. Kakvo svetogrđe!.

Submit a Comment