Fly me to Ban Ki Moon

Objavljeno: 30.07.2012, 13:46h

Izgleda da samo mi vjerujemo da je Ban Ki Moon prvi i najvažniji čovjek UN-a, i da ne vidimo da je obična marioneta u rukama moćnih (BanKi).

Piše: Biljana VANKOVSKA

Prošlo je nekoliko dana od posjete Ban Ki Moona, pa možda za čitaoce ovaj događaj ima značaj kao slučajni snjeg usred ljeta, ali mene još uvijek drži potreba da prokomentiram ono što se događalo.

Na samom početku da objasnim naslov kolumne, za one koji možda ne znaju engleski. Sama rječ Moon znači mjesečina, a naslov je aluzija na jedan stari hit Frenka Sinatre, Fly me to the moon, ili odvedi me na mjesečinu (na krilima ljubavi, naravno).

Posjet visokog gosta me je potsjetio na dvije anegdote od prije 16 godina, sa mog učešća na međunarodnoj konferenciji u Seul, Južna Koreja, odakle potiče aktuelni generalni sekretar UN.

Prva anegdota se odnosi na dolazak i pasočku kontrolu na seulskom aerodromu. Još se živo sjećam začuđenog lica policajca, dok je okretao moj pasoš (i vizu, izdatu na posebnom komadu papira). Premorena od iscrpljujućeg leta, odjednom sam se šokirala kada sam vidjela da policajac doziva svog kolegu sa susjednog pulta. Jedno su vrijeme nešto razgovarali, pa su me priupitali kako mi se zove država. Odgovorila sam na engleskom (kao što je, uostalom i pisalo na pasošu) Republic of Macedonia. A oni meni: Makedonia (sa K)? ОK, odahnula sam sa smiješkom, može i Makedonia. Zamolili su me da krenem za njima, a meni su već koljena počela klecati. Već sam vidjela sebe kako me deportiraju. Našla sam se usred službene kancelarije i puno policiskih službenika koji su govorili na svom jeziku, dok su znatiželjno bacali poglede prema meni. Kada sam pitala da li ima neki problem, ljubazno su mi odgovorili da je sve u redu, ali da sam prvi državljanin ove zemlje koji su vidjeli, i poželjeli mi ugodan boravak.

Druga anegdota je vezana za vrijeme finalnog plenarnog panela, na kome sam bila jedan od petoro speaker-a. Dok sam se koncentrirala na svoj nastup, moj susjed, Korejanac, šutke mi je dodao papirić na kome je pisalo: „Vi ste prva živa Makedonka koju sam ikada vidio“. Mada tada još nisam ni mogla sanjati što će se sve dešavati s Makedonijom i njenim imenom tokom dvije decenije, napisala sam mu na poleđini papirića: „Pa, kako vam izgledam? Prilično sam živa, zar ne?“ Po završetku konferencije, Korejanac mi je prišao da bi mi objasnio da u njegovoj percepciji riječ Makedonija (sa K) asocira jedino na drevnu Aleksandrovu imperiju i da je bio začuđen da uopšte postoji zemlja s tim imenom.

Ovo prepričavam da bismo lakše shvatili šta je, ustvari, izjavio Ban Ki Mun, kada je prijatno iznenadio čitavu javnost govoreći o Masedonia i Makedonia. Mnogi su već „mudro“ zaključili da je ovo znak da su UN promijenile stav prema našoj zemlji i da se nazire povoljan ishod dvodecenijskog spora. Ono što se desilo već narednog dana, u vidu hladnog tuša usred Parlamenta, dok je Moon govorio o „your country“/vaša zemlja (fraza koju slušam toliko često da mi se već želudac prevrće), bio je plastičan primjer polaznicima Škole za mlade lidere, koja se tradicionalno održava pod pokroviteljstvom predsjednika Ivanova, a kojima je samo dan ranije govorio i Ban Ki Moon. Mladi ljudi su mogli vidjeti kako se stiže do mjesečine, t.j. do najviših položaja svjetske organizacije: licemerjem i diplomatijom, koja je samo učtiv izraz za stvari koje bi se pošten čovjek trebao stidjeti.

U datom slučaju, Ban Ki Moon je zaštitio svoju nježnu kožu, tako što je istovremeno bio ljubazan s domaćinima koju su ga služili „žutom“ i ohridskom pastrmkom (čiji je ulov zabranjen za ostale smrtnike, ali ovaj je došao sa mjesečine), a ostao lojalan rezolucijama UN koje su zapečatile naše firomiranje prije više godina. Očito, gostu se razdanilo kada se sjetio da mu žuta rakija nije uobičajeno piće, nego je to whisky koje konzumira sa šefovima u New Yorku.

Način na koji su medijumi pokrivali posjet je samo pokazao žalosnu sliku jedne nacije koja je odavno izgubila kompas i koja je sva zaokupljena „problemom s imenom“. Malo ko je primjetio da je ovo bio samo djelić jedne regionalne ture, koju sam podrugljivo nazvala „ekskurziju kroz (bivšu) Jugoslaviju“. U ona davna vremena su nas, pripadnike mlade generacije, vodili na ture od Triglava do Ohrida pod motom: „Upoznaj domovinu da bi je više voleo“. Pošto je Moon izjavio (citiram) da je on generalni sekretar svih država-članica UN, čini se da je i on krenuo u misiju da bi više zavolio ove države. (Da se razumjemo, generalni skeretar pretstavlja Sekretarijat, administraciju UN, i eventualno organizaciju kao takvu, ali nije generalni sekretar država).

Оd Slovenije do Bosne pokazivali su mu prirodne ljepote, služili ga lokalnim specijalitetima, a on je redom kurtoazno čestitao navodna postignuća i viziju za budućnost. Elite su se topile od miline ispred ovakvih (nezasluženih) pohvala, pa čak i javnost nije primjetila prazni zvuk ovih fraza. Govor u makedonskom parlamentu je bio pomalo uvredljiv ne samo, ili najmanje zbog, your country, nego zbog toga što se činilo da je gost pao s Mjeseca i kao da je očekivao da će doću u neku pustoš, pa nam je tako čestitao ispunjavanje Milenijumskih ciljeva, odnosno što imamo žene u parlamentu, što je stopa smrtnosti kod dojenčadi niska, što imamo čistu vodu za piće i slično.

Vjerujem da je čak i Gruevski bio zaprepašćen slušajuči kakva je čuda to postigao, a o opoziciji i da ne govorim, mada su pohvale ovakvog tipa izgledale kao zaostale iz nekog starog govora namijenjenog nekom drugom kontinentu. Pošto je sledeći dan, nakon Skopja, Moon krenuo ka Srebrenici, pitala sam se: na čemu će čestitati tamo i o kakvom će progresu govoriti.

Ако je vlada mogla poentirati koristeći izrečene pohvale o vizionarstvu i strategiji za održljivi razvoj (sic!), оpozicija je dočekala svojih pet minuta kada je, na kraju govora, Moon ipak ukazao na nužnost da se postigne kompromis u vezi imena. Neki opozicioni novinari nisu izdržali, pa su sa dozom zluradosti uskliknuli: pa gdje vam je prijatno iznenađenje, mali dpmneovci?

Što reći o ovakvom lokalnom folkloru, osim da je tužan, beskrajno tužan!? Ako novinari padaju tako nisko i ne razumiju da izostanak nekog prijatnog preokreta i ono your country pogađa sve nas, a ne male dpmneovce, onda smo zaista dosegli dno vlastite bijede. Jasno je: pitanje imena je više problem unutrašnje nego spoljne politike, a ministar spoljnih poslova, ustvari, nosi odgovornost za unutrašnje poslove jer spor oko imena je postao novčić za unutrašnje (političko i etničko) potkusurivanje. Moon je podigao očekivanja javnosti (ili, obrnuto, političari i mediji su namjerno podigli očekivanja?). Javnost je čula o odlučnosti „prvog čovjeka“ UN-a: obećao je da će se lično založiti kod grčkog premijera Samarasa da bi se došlo brže do rješenja ovog spora!

A što je dosada radio? Ima li nekoga ko vjeruje da je Moon onaj koji zaista daje naređenja posredniku Mathew Niemitzu? Da će Samaras biti impresioniran i uznemiren zbog mjesečevih mena UN-a?

Grčka nije jedina zemlja koja ne poštuje međunarodno pravo. Kada to rade velike zemlje, ne treba se čuditi da je Grčka ostala gluva i slepa u odnosu na presudu Međunarodnog suda pravde, institucije koja je daleko važnija od sekretarijata kojim rukovodi Moon. Tretman sudskih presuda, pa i same Povelje, dovoljno govori o rejtingu ove organizacije i onih koji je pretstavljaju. Koliko je značajna „odlučnost“ Ban Ki Moona pokazuje globalna situacija: dok on mezi pastrmku iz Ohrida i tufahije u Sarajevu, bubnjevi rata postaju sve glasniji. SAD i Velika Britanija (možda i u vrijeme Olimpijade) se već spremaju da krenu za Asadovom glavom, otvoreno govoreći da za to neće tražiti suglasnost Savjeta bezbjednosti.

Izgleda da samo mi vjerujemo da je Ban Ki Moon prvi i najvažniji čovjek UN-a, i da ne vidimo da je obična marioneta u rukama moćnih (BanKi). Nama je važno ime, ime i jedino to prokleto ime… Jedan duhoviti i inteligentni prijatelj je ovih dana napisao na svom facebook profilu: postoji urbana legenda da je Ban Ki Moon upoznat sa suštinom spora oko imena!

I tako, otkako se pozdravio s nama, mi se sada možemo spustiti s Mjeseca gdje smo bili odletjeli za vrijeme posjete jednog starog gimnazijalca. Uvjerena sam da je on sa sobom ponieo lijepe uspomene, a da će samo u najboljem slučaju shvatiti da MaKedonija nije mrtva priroda i tema iz njegovih starih čitanki iz istorije, mada je to mala utjeha. Mi smo ponovo nasjeli na neke milozvučne i dvosmislene diplomatske poruke, pa se možemo starim žarom vratiti svom tradicionalnom sportu: međusobnim okršajima i pizmi!

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply