Sindrom samouništenja

Objavljeno: 16.07.2012, 17:14h

Nećemo postati sportska nacija sve dok je sport instrument ne samo za sticanje političkih poena i pražnjenje nacionalnih frustracija, nego i sredstvo izgradnje nacije (nation-buildinga).

Piše: Biljana VANKOVSKA

Znam da sam naslov odmah budi asocijaciju na nešto što je toliko puta pominjano u kontekstu Makedonaca, a koje stvara sliku ljudi koji su sami sebi najveći neprijatelji. Neki idu tako daleko da govore o genetskoj predodređenosti, što je ravno nekakvoj apsurdnoj biološkoj „teoriji“ i rasizmu prema samima sebi. Ali prije no što dođem do lokalnog/nacionalnog konteksta, želim postaviti širu sliku. Možda ćemo tada shvatiti koliko je besmislen gnjev koji se ovih dana prolio na one koji su samo prije nekoliko nedjelja bili nacionalni heroji.

Kada pomislim na sidnrom samouništenja prije svega pomislim na čovječanstvo koje i u 21. vijeku nije ništa naučilo od cijele svoje istorije. Nemam namjeru da zvučim apokaliptično, neću crtati sliku Sudnjeg dana, i to najviše zbog toga što je strah ono čime se ljudi discipliniraju, paraliziraju, kontroliraju i onda upućuju u smjeru koji će zavrtati oni koji znaju kako da „menadžiraju“ ljudskom prirodom. Sestra straha je mržnja, pa zato je svako poigravanje strahom, ustvari, poigravanje primordijalnim instinktima koji čuče u svakome od nas. Budi se sebičan pojedinac, koji će zaboraviti i opšte dobro i moralne principe, koji se neće dvoumiti da žrtvuje sve da bi zaštitio sebe i ono što smatra svojim „prirodnim domom“ (bez obzira da li se on zove etnička grupa, vjerska zajednica, narod, država). Ali čini se krajnje neodgovorno ne ukazati na to da čovječanstvo radi na vlastitoj propasti, a da je malo njih svjesno toga, dok broj onih koji pokušavaju da to spriječe još uvijek daleko od potrebne kritične mase.

Na primjer, što reći o svijetu u kome su degradacija prirode i klimatske promjene nešto abstraktno, daleko, nešto o čemu se čita u naučnim žurnalima ili u novinama, ali što se još ne prepoznaje kao zajednički problem? Što reći o svijetu u kome i oko ovakvih i drugih globalnih problema ne postoji konsenzus i u kome profitna logika vlada ispred svake druge?

Čak i naučnici kojima treba vjerovati su kompromitirani zato što već odavno umjesto naučnoj istini služe korporacijama. Oni vode visoku politiku u sferi životne sredine (uz nadoknadu), dok političari postaju tehnokrate! Čudan je ovo svijet. U njemu korporacije dobijaju status ličnosti, a ljudi postaju brojke, čista statistika (posebno kada su gladni, siromašni, ubijeni). Spašavaju se banke, a rudari moraju marširati prema Madridu da bi ih čuli i vidjeli. Čak i kod aktivista za ljudska prava, danima dominiraju teme o odbrani prava na različitu seksualnu orijentaciju, a najveći uspjeh je nenasilje tokom održavanja parade u boji duge.

Neki od njih će odmah skočiti i reći da sam konzervativna ili čak da sam (skriveni) homofob. No, ja mislim da bismo došli do slobode i ljubavi, ma kakva bila, najprije se mora preživjeti. A taj luksuz preživljavanja dočeka sve manji broj ljudi, djeca koja nikada neće ni stići do puberteta, a još manje do adolescencije.

I tako dolazim do onoga što mi je bio povod za ovu kolumnu: ljetnje Olimpiske igre. Već sam pisala da volim sport i da ga smatram značajnim dijelom ljudskog života, njegove borbe protiv različitih sputavanja duha i tijela, izraz njegovog stremljenja prema visinama. No, da biste u Olimpijadi uživali na ovakav način, potrebno vam je mnogo romantike i/ili neznanja; bez njih pada maska i otkriva se druga dimenzija stvari. A evo što govore činjenice: u Londonu i okolini, na dvije nedjelje prije početka OI, raspoređeno je više od 13.000 vojnika, što je više od broja britanskih vojnika u Avganistanu; nad nebom Londona patroliraju bespilotne letjelice, a Olimpiski park je opkoljen električnom žicom, dok se na privatnim kućama instaliraju raketni lanseri. Odgovorni smiruju: to je zbog zaštite od terorista, od onih protiv kojih ratuje Britanija. Još kažu da je Olimpijada odličan događaj na kome se može praktično dokazati kako su korisne privatne bezbjednosne kompanije. Nasuprot polovine Britanaca koji nijesu srećni što njihova država organizuje tako skup i nebezbjedan sportski događaj, potrošilo se dosta javnih sredstava, ali i novac od različitih sponzora i korporacija – profit je na strani ovih drugih, naravno.

Paradoks koji je nedavno bio viđen i na EURO 2012 je što se na sportskom događaju koji treba da glorifikuje život i zdravlje kao najveći sponzori pojavljuju kompanije (proizvođači fast-fooda i gaziranih sokova) koje su najodgovornije za ono što je veća opasnost za naciju nego što su teroristi – gojaznost. Kolumnist Guardijana zaključuje s pravom da je Olimpijada, kao i sport uopšte, samo ogledalo društva. А оvo što se događa u Londonu je samo refleksija nasleđa militariziranog društva (svijeta) koje je zaglavilo u beskrajnom ratu protiv terorizma i prepustilo se nekontrolisanoj korporativnoj moći. Ovo nije ni prvi ni posljednji put da kažem da je u logici kapitala da komercijalizira sve, pa zašto bi olimpijci ostali imuni kada su ionako dio jedne od najprofitabilnijih industrija, a sve to spakovano u navodne nacionalne boje?

Da se sada vratim onome s početka teksta, na naši „makedoncki raboti“ i na (ne)učešće na Olimpijadi… Nije dugo trajao put (ili bolje rečeno, pad) košarkaša od zvijezda do prašine u koju su ih novinari bacili zbog neuspjeha da se plasiraju za završne igre na Olimpijade. Mada priznajem da sam bila strašno ljuta dok sam gledala kako se prednost od 20 koševa pretvorila u poraz od -10, ne mogu da razumijem novinare koji su žestoko napali one koje su do juče kovali u zvijezde. Jedan od njih mi je rekao: ali, znate, ja sam tako gnjevan što si igrali tako loše! Jedan drugi kaže da su ih do sada tretirali kao barbike i da zaslužuju grub tretman jer „nisu ostavili makedonsko srce na terenu“. Najbolja ilustracija ružne scene pres-konferencije nije bio pomalo drzak odgovor kapitena Antića da novinari postavljaju glupa pitanja, nego zbunjeno lice Bo-a McCalebba (koga su još do juče pomakedončili i nazvali Borče). Jadni Bo nije mogao vjerovati što im se događa.

Gnjevnim (sportskim) novinarima ću poručiti da javnost uopšte ne interesuje njihovo emocionalno stanje, a da treba da više porade na tome da postavljaju malo ozbiljnija pitanja od onih da li se košarkaši stide neuspjeha. Na primjer, mogli bi pitati zašto se čitava zemlja „kune“ u nekolicinu ili u jednu sjajnu generaciju, a ne radi se sistematski na poboljšanje makedonskog sporta? Zašto će mladi atletičar trčati u Londonu u pocijepanim patikama, a atletričarka će spakovati trenerke stare deset godina? Zašto se novoigrađeni sportski tereni izdaju privatnicima koji zarađiju na njima, mada su u njih uložena javna sredstva? Konačno, ako se već tako lako pale, kako to da se do sada nijesu razljutili na one koji odlučuju o mnogu važnijim stvarima od Olimpijade, političarima od čijih odluka zavisi kvalitet naših života? Što njih ne pitaju da li se stide?

Košarkašima ću poručiti da mi, stariji, koji smo bili dio jedne uspješne sportske nacije, znamo da se radujemo i tugujemo s njima. Znamo da u sportu pobjeda i poraz idu pod ruku, a i da je sportistima najteže da prebole svoju lošu igru ili loš dan. Poručiću im da nam je ova generacija dala nešto što nijesam sanjala da ću doživjeti u nezavisnoj Makedoniji: vjeru u sebe, osjećaj da možemo, mada mala nacija, da prevaziđemo sebe. Ali sledeći put, dragi moji heroji, nemojte dopustiti da vas manipuliraju i da od vas profitiraju političari. Primajte medalje za sportske pobjede, ali ne i ordenje za zasluge za narod, koje će vam provladini medijumi prvi otrgnuti s vrata kada vas budu nazvali nepatriotama. (Usput, ovi isti novinari su se ubili od radosti što su Grci izgubili od Nigerije, nijesu se znali nositi s našim porazom od Dominikane.) Neka vas ne voze kroz Triumfalnu kapiju koliko da pokažu da ona ima svoju namjenu.

Ako vam to išta znači, niti sam razočarana, niti gnjevna. Hvala vam za sve lijepe trenutke, i posebno za to što ste nam vratili nadu, koju će buduće generacije pretvoriti u istinski uspjeh. Manite se onih sa sindromom zlobnog i nezadovoljnog Makedončeta. Eto, pokazalo se da ima istine u onom vicu koji kaže da samo na makedonskom kazanu u paklu nema đavola-čuvara, jer oni vuku dolje sve one koji se uspiju izdići na površinu, a još se i srećno smiju onima koji padnu na dnu? Ali ima nas i takvih koji će poštovati izvanredne uspjehe koje ste postigli, a koji su više nego sportski. I daleko su čistiji i pošteniji od bilo kog uspjeha političara ili novinara u ovoj zemlji.

Nećemo postati sportska nacija sve dok je sport instrument ne samo za sticanje političkih poena i pražnjenje nacionalnih frustracija, nego i sredstvo izgradnje nacije (nation-buildinga). U takvim konstelacijama, porazi nijesu dopušteni, jer slabe duh nacije, pa vas zato mogu proglasiti i nacionalnim izdajnicima.

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply