Više sam upućen na odnos, nego na pripadnost

Objavljeno: 20.02.2012, 00:02h

SAŠA POPOVIĆ: Pošto je, po meni, nacionalizam ozbiljan optički problem, potrebno je na vrijeme učiti ljude da pravilno koriste durbin nacionalnog identiteta.

Saša POPOVIĆ, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore

Duško VUKOVIĆ: Šta tebi znači nacionalni identitet i koliko ti je bitan?

Saša POPOVIĆ: Kad god razmišljam o nacionalnom identitetu, o njegovim konstituentima kao što su domovina, jezik, kultura, neminovno se sudaram sa Marinom Cvetajevom koja kaže da je “domovina neprekidnost sjećanja i krvi“. Poetskim senzibilitetom ona dovodi u kontekst dvije riječi – sjećanje i krv – koje možda više od svih drugih govore o nacionalnom identitetu: sjećanje, kao nepouzdani svjedok i krv, kao najskuplja moguća cijena.

Razmišljam o osmozi između pojmova “nacionalno“ i “identitet“, o razmjeni značenja između ova dva pojma – kako i u kojoj mjeri nacionalna pripadnost određuje idenititet neke osobe, a kako njen identitet određuje njeno nacionalno osjećanje.

Ukoliko nacionalni identitet optereti nečija osjećanja, postoji opasnost da ga taj neko jednog momenta počne nositi za pojasom, s metkom u cijevi, dok patrolira granicama svoje nacionalne pripadnosti. “Moje je što moja vrata zatvaraju“ čuo sam jednom od nekoga ko nije bio svjestan privida sigurnosti iza svojih krhkih vrata, niti da na taj način postaje talac toga “svojeg“, a vani je, koliko se sjećam, mirisalo na rano proljeće…

S druge strane, kada razmišljam o uticaju nekih ličnosti na nacionalno osjećanje drugih, imam utisak da je nacionalni identitet, rasut i neomeđen, u slojevima vremena, u koje se zabadaju značajne ličnosti, da u njima nađu humus za djelo, događaj ili postignuće, koji će proslaviti čitavu naciju. Tako neki ljudi bivaju karijatide svojih nacija.

Meni nacionalni identitet nije na frontu samoposmatranja. Više sam upućen na odnos, nego na pripadnost. U svojim bilješkama nalazim potvrdu: “Svaki čovjek izvan granica svoje zemlje jeste njen neformalni ambasador“. Ovo svoje zapažanje zapisao sam očigledno potaknut trenutkom koji me je  podsjetio na to da ja nisam samo ja već i svi drugi koje sam sa  Crnom Gorom dobio u nasleđe, te da sam i njima i sebi jednako odgovoran.

Moj nacionalni identitet je slobodarskog porijekla i zbog toga tuđi umijem da cijenim. On je tih, nenametljiv i, kao što se najintimnijim osjećanjima ljudi nikada ne razmeću, vidim ga tek kao nit u građanskom tkanju Grne Gore i čujem ga kao još jedan ton u ansamblu nacija koji pjeva odu ljudskom postojanju.

DV: Šta se dešava sa ’patrolama’ i ’patroliranjem’ u slučajevima kada granice nacionalnog identiteta nijesu sasvim jasne?

SP: Granice nacionalnog identiteta često nisu sasvim jasne. U tako maglovitoj situaciji obično se poseže za optičkim pomagalima u namjeri da se bolje vidi šta se u “graničnom pojasu” dešava. I upravo tu nastaje opasnost od pogrešne upotrebe durbina. Svako ko kroz durbin nacionalog identiteta želi da sagleda drugu naciju rizikuje da ga pogrešno upotrijebi, da ga okrene na pogrešnu stranu i tako umjesto uveličane slike druge nacije dobije njenu umanjenu sliku. Na taj način druge nacije se posmatraču čine udaljenijimm nego što stvarno jesu, umjesto da ono što je naizgled daleko postane blisko. Pošto je, po meni, nacionalizam ozbiljan optički problem, potrebno je na vrijeme učiti ljude da pravilno koriste durbin nacionalnog identiteta.

DV: Kakvo crnogorstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?

SP: U par slika navešću svoje prve asocijacije na crnogorstvo – na ono što je bilo, što jeste i  što bi moglo da bude:

Slika 1. Razvod na crnogorski način

Na Cetinju se razvode Crnogorac i Crnogorka. Poslije uzaludnog pokušaja da spasi brak, sudija moli prisutne da ustanu jer mora da pročita odluku o raskidu braka. Svi ustaju. Supružnici stoje jedno pored drugog, naspram sudije. S druge strane žene stoje njena braća. Iznenada, muž primjećuje da je njegovoj “još malo pa bivšoj” ženi otkopčano dugme na dekolteu, gurka je laktom i pogledom pokazuje na grudi. Žena zaprepašćena naglo staje iza “još malo pa bivšeg muža” i postiđena zakopčava dugme. S druge strane žene stoje njena braća.

Slika 2. Salutiranje

U toku II svjetskog rata, italijanski vojnici pretražuju kuće i odvode muškarce u logor. Ulaze u kuću jednog revolucionara. Na zidu vide orden Legije časti. Salutiraju ordenu i izlaze.

Slika 3. Gostoprimstvo

Bijahu došli gosti u kuću mog đeda Bogdana. Tek što sjedoše ispod loze i tek što ih poslužiše rakijom, đed u sred razgovora dozva moju babu: “Maše, oće li ta kokoška!?”. Nedugo zatim, djeca se rastrčaše po bašti za kokoškama, da spasavaju obraz domaćici.

Slika 4. Znanje

Moj kolega u šali kaže: “Kod nas student ne može da padne zbog neznanja – ili zna, ili ga mi znamo.”

Slika 5. Lanac

Uz dozvolu direktora muzeja s pravnicom odlazim u Muzej Marka Miljanova na Medunu i pravim nekoliko fotografija jednog neobičnog lanca.U vitirini, na albanskoj ženskoj nošnji stoji srebrni lanac, rađen filigranski. Na njemu su po vertikali spojeni krst, polumjesec i Davidova zvijezda. Iznad te neobične niske prikovan je srebrni pijetao. Dok radim, refleksija mog lica u staklu vitrine lebdi iznad lanca i nekako kroz sebe posmatram ovu nisku simbola… Vraćam se sa par fotografija i novim osjećajem prošlog vremena, konzerviranog u jednoj vitrini:  ovakav lanac trebalo da se stoji na ulazu u crnogorski parlament.

Slika 6. Jezici

Piter Linč piše o o Marku Mobijusu, globalnom investitoru: “Kada Mark Mobijus putuje svojim lir-džetom sa svojih dvanaest saradnika, oni ukupno govore četrdeset svjetskih jezika.”

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply