Stevo MUK, profesionalno angažovan u nevladinom sektoru, predsjednik Upravnog odbora Instituta alternativa

Duško VUKOVIĆ:  Šta za tebe znači nacionalni identitet i koliko ti je bitan?

Stevo MUK: O nacionalnom identitetu razmisljam obično u trenutku dok upisujem odgovor na to pitanje u neki obrazac, formular, popisnicu. Drugim riječima, ne razmišljam mnogo, osim kada pod agresivnom medijskom paljbom to pitanje dolazi u prvi plan uglavnom ostrašćenih i manipulativnih političkih rasprava.

U mom slučaju nacionalni identitet se bitno drugačije ili objektivno teže može odrediti od većine drugih. Naša porodica je nakon pada Napoleona i Bečkog kongresa u Crnu Goru došla iz Austrije, iz oblasti Tirol. Tradicionalno smo pripadali katoličanstvu, mada postoje neki izvori koji upućuju na ranije jevrejsko porijeklo. Od dvadesetih godina prošlog vijeka naovamo, moji preci su, uglavnom, komunisti ateisti.

Unazad nekoliko generacija, moji preci su se izjašnjavali kao Crnogorci, što i ja činim danas. Crnogorac je u mom slučaju oznaka pripadnosti Crnoj Gori, pripadnost moje pokojne majke, babe, prababe koje su bile/jesu Crnogorke.

Na ovom popisu odbio sam da upišem nacionalnost našoj djeci. Valjda će jednog dana imati pravo da sami izaberu.

U svakom slučaju, kod nas ”stvari nisu čiste“ sa identitetom. Znam da druge, one ”čiste“, koji takođe imaju 20 miliona predaka, te dileme mnogo ne brinu.

DV: Da li to što roditelji upisuju nacionalnost svojoj djeci – što ste ti i supruga izbjegli da učinite – smatraš kršenjem ljudskih prava djece? Kakve, u krajnjem slučaju, mogu biti negativne posljedice takvog činjenja?

SM: Pretpostavljam da nije riječ o kršenju dječjih prava. Više je riječ o jednom statističkom zahtjevu koji se kosi sa mojom logikom, odnosno isključivo uvažava objektivni pristup određenju nacije. Drugim riječima, roditelji će po toj logici upisati svojoj djeci ono što su i oni sami. Odnosno, po pravilu će upisati onako kako se osjeća otac.

Posljedica takvog pristupa naročito je sporna u Crnoj Gori, gdje u istim porodicama imate sasvim različita nacionalna osjećanja (jedan brat Srbin, drugi brat Crnogorac).

Takođe, na taj način se unaprijed određuje i nečiji odnos prema Bogu i, istovremeno, vrši izbor vjeroispovijesti.

Radovalo bi me ako se na nekom sljedecem popisu, pitanja nacije i vjeroispovijesti ne budu upisivala /tražila da se upišu maloljetnicima. Tako statistika ne bi značajnije bila na gubitku, a sloboda bi bila na dobitku.

DV: Kakvo crnogorstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?

SM: Isključivo ono koje je pokušaj da se drugačije opiše veza pojedinca sa državom Crnom Gorom.

Ako bi neko sugerisao da postoji crnogorstvo koje je nešto više od etničke pripadnosti, a manje od državljanstva, onda bi to bio pogrešan put.

Smatram da danas na Balkanu nije moguće graditi neki novi integralistički pojam nacije.

U suprotnom, neko bi mogao da vas, možda, sa istim pravom pita: ”Kakvo srpstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?“

Devedesetih je u Srbiji promovisan koncept po kojem postoje Srbi pravoslavci, Srbi katolici i Srbi islamske vjeroispovijesti.

Znam da danas u Crnoj Gori postoje takve tendencije –uspostaviti integralni nacionalni identitet  u okviru kojeg postoje Crnogorci pravoslavci, Crnogorci katolici i Crnogorci islamske vjeroispovijesti.

Nisam pristalica takvog koncepta. Smatram da nam ne trebaju te vrste eksperimenata. Protivim se svakoj intervenciji sa strane u prostor identiteta. Osjećaj identiteta treba prepustiti ljudima i ne miješati se tražeci bolja rješenja za njih same.