Nasilno navlačenje lica iza kojeg mene nema

Objavljeno: 20.02.2012, 00:02h

ERVINA DABIŽINOVIĆ:Politika identiteta zagovara jasne granice i karakteristike koje većina prepoznaje kao svoje i koje nisu u istom trenutku neke druge. Ja odbijam da se svrstavam po etnicitetu. Za prostor Crne Gore, meni je bliže rješenje u kojem funkcioniše “mnoštvenost” koja se gradi u građanskoj državi koja razvija koncept ljudskih prava.

Ervina DABIŽINOVIĆ, psihološkinja,  civilna aktivistkinja ANIMA i feministkinja

Duško VUKOVIĆ: Šta za tebe znači nacionalni identitet i koliko ti je bitan?

Ervina DABIŽINOVIĆ: Od kada je ukinuta, izbačena, omražena, pridavljena, alchajmerisana SFRJ, te jezik kojem me je majka učila da što čistije i bez suvišnih tonova, koji bi naginjali na sve samo ne na ispravnu upotrebu, ubjeđenja da smo radnička i drugarska, sportska, umjetnička, ….avlija, kojom mogu uzduž i popreko, pitanje nacionalnog identiteta postaje nasilno navlačenje lica  iza kojeg mene nema. Nepostojeća od ranije, nepostojeća osoba i danas.

Od devedesetih,  sve i svi, po mom tijelu i unutrašnjosti, babraju tražeći dugmad koja će, uz dovoljno jak pritisak, proizvesti neku novopečenu istinu koja bi odpjevala neku drugu strofu od one koja je pjevana gotovo pola mog života. U tom špaizu moje unutrašnjosti nema dugmića koji daju tonove pripadanju religiji, etnicitetu, nacionalnosti. Ja ne činim sigurno mjesto za današnje znakove na osnovu kojih se prepoznaje većina. Nema ta uporišta na kojima se verifikuje nacion.

U tom podrumu koji pokušavaju da istraže, memli i smeću, smradu i magli,  onog čemu me je naučilo obrazovanje i vaspitanje, istorija – mene nema. Ili me ima onakve kakvom me žele napraviti, uče i opominju. A čemu me je sve to naučilo: da moram pripadati nekom i nečem! Da će mi to obezbjediti sigurnost grupe pod istom zastavom! Da iznad moje misli postoji neko i nešto veće od mene same! Da to MI – mora i treba da me umiri i učini ponosnom! Da to MI je pitanje prirode a ne izbora ili odabira. Zarobljena, okupirana  tim  MI- na usluzi svima koji stavljaju tapiju na to, osjećaju da mogu da mi u svakom trenu oduzmu sve – suprostavljam se i opirem. Naravno da je ovo intenzivirano visokiim naponom devedesetih kada se poderalo ime, jezik, teritorija, granica, ideologija, društvo, ekonomija, kultura – ja sam se osjećala vrlo udobno u koži i uvjerenju Jugoslovenke. Uguravanje u nacionalne torove i trgovina lončićima krvi, busanja u nacionalistička prsa, nakon čega ne želim da čujem da je i vazduh 100% čist od svih nacionalista koji su 100% baš to što misle i osjećaju da jesu. Ne dijelim tu lagodnost i tu neistinu. Nema čistih – ne treba ni da ih ima. U nama su kompilacije istorijskih, kulturnih i društvenih diskursa – zajednice u nama samima.

Lice koje dobro prepoznajem je lice – ŽENA. Tom licu pripadam.

DV: Da li se nekadašnji jugoslovenski nacionalni identitet, o kome govoriš, može u postjugoslovenskoj Crnoj Gori prepoznati u bilo čemu?

DE: U ovoj avliji gotovo da nema ništa vidljivo od političkog, ekonomskog i socijalnog prepoznatiljivog sa nekadašnjim jugoslovesnkim prostorom. Makar ne ono što danas cijenim pozitivnim u odnosu na negativne strane jugoslovenske priče.

Ono što se kao rep viče iz prošlog sistema je preuzet primitivan ideološki model gdje su osnovne crte kolektivizam, slijepo poštovanje vođe – suštinski patrijarhalan koncept koji permanentno proizvodi neravnotežu, i kontinuiran “rat“ protiv drugih koji su uvjek neprijatelji. Kolektiviteti imaju linije razlike u ovom slučaju samo po etno/nacionalnom identitetu.

Ono što cijenim pozitivnim i meni vidljivim jeste ono što dolaizi sa ličnom nivou sjećanje na život u Jugoslaviji.

Postoje samo ljudi, moja generacija i malo mlađa koji se u svojim glavama sjećaju. Opšta mjesta identiteta su razbijena. Njih su nekadašnji jugoslovenski polaznici/omladinci – danas političari i ideolozi – partijskih škola napunili nekim drugim simbolima i proizvodima. Postali su politički subjekti preko kostiju i lobanja svih naših naroda i narodnosti. Ostrašćeni političari i vojske, popovi, vojničine, partije i nacionalisti kao figure koje su najače prisutne, prozovu tu nepostojeću pozadinu.

Dakle, prijašnji identitet govori kao nepostojeći. Prisutan u doživljaju ljudi, u sjećanju na neko vrijeme koje nedostaje ili neka prava koja su zgažena ili bezbjednost velike većine ljudi u odnosu na današnju krajnju izloženost. Danas razumijem žal za nekim vremenima. Vraćaju mi se sa stranica romana te tema raspada jednog svijeta generacija koje su gubile sigurna mjesta, koja su mjenjana nekim nama tako neprihvatljivim zamjenama.

Ratna trauma devedesetih i nesuočena prošlost, profiteri, dozvoljava samo kratke intervale, fleš bekove u kojima se, zbog ozloglašene realnosti neoliberalnog robovlasništva, povlače neke vrijednosti društva koje je tvrdilo da zagovara ideje socijalne pravde i mira. Mislim da se sve veći broj ljudi trijezni u suočavanju sa realnošću. Ali to ne proizvodi efekat sem apatije, već žive generacije koje sa mojim godinama odrastanja u jednoj zemlji, sa jednim jezikom nemaju ništa. Oni odrastaju u ovoj državi, sa kvadratima ove teritorije, smještene u granicama dokle doseže Crna Gora. Nisam za povratak moje prošlosti, ali bi mi nekakav kontinuitet sa prethodnom fazom bio poželjan.

DV: Kakvo crnogorstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?

ED: Nisam sigurna na što riječ crnogorstvo upućuje. Ja sam razumijela da si me pitao sledeće: Koja količina etniciteta (zajednički identitet, koji se zasniva na istoj kulturi, tradiciji, religiji, istoriji, jeziku, porijeklu…) je prihvatljiva za sve?

Ukoliko se na ovaj način govori, pitanje pretpostavlja da postoji jedan jedini prostor iz kojeg govore svi koji dijele istu kulturu, tradiciju, jezik, istoriju, religiju i porijeklo… Dakle koncept koji uključuje jedne a druge isključuje. Primjeri ovakvog koncepta datiraju još iz vremena kada su etnije bile važne da bi se ojačale granice, etnički kolektiviteti razlikovali od nekih DRUGIH. Sam koncept u sebi tvori teoriju porijekla i krvi koja je prouzrokovala i stalno proizvodi sukobe i ratove.

Pretpostavlja i to da su za sve opšta mjesta tog nazovimo ga uslovno prostora nešto s čime mogu da se svi identitfikuju i da ono tvori neki kolektivitet. Ovakvim postavkama neko je uvjek dio tog mjesta, dok je na drugoj strani neko DRUGI, onaj koji nije naš i koji ne pripada. Politika identiteta zagovara jasne granice i karakteristike koje većina prepoznaje kao svoje i koje nisu u istom trenutku neke druge. Ja odbijam da se svrstavam po etnicitetu.

Za prostor Crne Gore, meni je bliže rješenje u kojem funkcioniše “mnoštvenost” koja se gradi u građanskoj državi koja razvija koncept ljudskih prava.

(Fotografiju koju sam poslala nisam sama napravila. Poklonjena.)

DV: Hana Arent je, govorim po sjećanju, govorila da bi moderne nacije trebalo da se konstituišu u diskontinuitetu od vlastite prošlosti. Nataša Nelević sugeriše kontinuitet sa prošlošću, ali onom skrivenom u kojoj bi trebali da otrkivamo „nove tačke ljudskosti i zajedništva“. Volio bih da ovo prokomentarišeš.

ED: I jedna i druga govore sa dva različita mjesta. Moje razumijevanje stava Hane Arent da treba napraviti diskontinuitet od vlastite prošlosti, temelji se na kontekstualizaciji njenog stava, jer  je on vezan za iskustvo holokausta. Insistiranjem na ličnoj i kolektivnoj odgovornosti  državljana Njemačke i suočavanje sa prošlošću su dio ne samo procesa već i  uslov za diskontinuitet sa prošlošću. Proces denacifikacije Njemačke je jedan od primjera kako se je moguće izvršiti tranzicionu pravdu u jednom zločinačkom totalitarnom sistemu i spriječiti da se zločin ponovi.

Natašin stav razumijem kroz doživlja nacionalnog identiteta koji nudi, uslovno rečeno, “pozitivan” aspekt kojim bi se obezbjedilo osjećanje sigurnosti, zaštite i ponosa u okviru jednog korpusa, koji bi pokušao da “umiri” surove oštrice onog što zovemo granica razdvajanja nacionalnih identiteta. A to je praktično vrlo težek zadatak. Morali bi smo prvo izvršiti mijenjanje postojećeg znanja.

Breme prošlosti devedesetih, nesuočavanje sa zločinima koji su počinjeni i koje nismo spriječili zatvara  mogućnost “otkrivanja ”nove tačke ljudskosti i zajedništva“, zatvara proces pomirenja, afirmiše krivicu a ne odgovornost. Balkanske politike su kopale grobove i potom ih zatrpavale- tako da je gotovo nemoguće proraditi tolike slojeve učinjenog, u mnogim ratovima koji su na njegovom prostoru vođeni, i  doći do pravde za žrtve i iznijeti proces prihvatanja lične i kolektivne odgovornosti. Mislim da je ”stvarati“ nove tačke ljudskosti i zajedništva u sklopu priče o nacionalnim identitetima gotovo nemoguće dok svaki od njih pretenduje da zauzme ”jedino, pravedno mjesto“, i  poriče prošlost koja vrvi od zločina i krvi.

Nataša Nelević: Ja nisam govorila o tome da suočavanje sa prošlošću nije potrebno. Govorila sam o nečemu drugom. Ali, voljela bih sada da shvatim šta to  znači – “uspostaviti diskontinuitet od vlastite prošlosti”.

Ervina navodi Njemačku kao primjer uspješnog “uspostavljanja diskontinuiteta”. Recimo čak i da je tako (da već sada možemo tvrditi da se u Njemačkoj više neće ponoviti zločin), da li to znači da su Njemci odbacili, izgubili svoje ukupno istorijsko-identitetsko pamćenje?  

E.D. Kada sam pominjala Njemačku, pominjala sam je kao zemlju koja je sprovela denacifikaciju. Ne ulazim u uspješnost tog procesa ali ukoliko je taj proces doprinio da građani i građanke Njemačke ne negiraju holokaust onda sam saglasna sa tim da je proces ne samo bio neophodan već i uspio. Makar u tom smislu da  je to zemlja u kojoj imate zakon kojim se reguliše negiranje holokausta a nije samo to. Diskontinuitet sa prošlošću kojeg pominje Hana Arent ( bar ja to tako razumijem) ne odnosi se na ukidanje istorijsko-identitetskog pamćenja već na preuzimanje odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno, i riješavanje pitanja poricanja. Diskontinuitet sa zločinačkom prošlošću učinjen u ime „viših ciljeva“ nije rušenje  mostova sa prethodnim, upravo suprotno, trebalo bi da bude proces u kojem bismo imali šansu da počnemo sa prihvatanjem odgovornosti za te mostove. Stalno stavljanje na „tepet Velikih očeva i braće“ i problematizovanje „Ljubavi i terora“  u ime nacionalnog identiteta, treba rasčišćavati ukoliko želimo do onog što Nataša zove „nove tačke ljudskosti i zajedništva“, a za to  meni nije neophodam nacionalni „jorgan“. Moje „čitanje „ pitanja identiteta uključuje odgovornost  za učinjeno bilo da se radi o nečem u čemu ste ponosni ili niste. Problem u kojem  se negiraju ili poriče neki aspekti i činjenice učinjenog u ime tog istog identiteta završava ponavljanjem i ponovnim rušenjem. I bol se prenosi dalje. Zato imamo 11541 stolicu na ulicama gradova koje smo voljeli čije smrti obavezuju na pravdu.

Časlav Pejović: Podijeljenost Crne Gore na etničkoj osnovi je jedan od ozbiljnih tereta koje Crna Gora nosi i koji koče njen demokratski razvoj. Jedan od stavova koji se kroz dosadašnju diskusiju često pominjao jeste te da je ova podijeljenost Crne Gore u značajnoj mjeri posledica manipulacije onih koji imaju određene koristi od te podijeljenosti. Uzimajući u obzir obje postavke, prvu, da bi bilo dobro za Crnu Goru da nađe način da se podijeljenost ublaži, i drugu, da postoje oni kojima to nije u interesu, a tome dodajući treću, da treba raditi na rješavanju problema, a ne čekati da se sami od sebe riješe (ili da nam ih neko drugi rješava), moje pitanje je zamišljeno kao pokušaj traženja rješenja za ublazavanje ove podijeljenosti u postojećim okolnostima, u smislu da učesnici/ce ovog razgovora daju svoje predloge ili viđenje načina na koji se ova podijeljenost može ublaziti.* Ovo pitanje se može postaviti na više nivoa, ali ne bih da komplikujem – neka svako odgovori iz ugla koji mu/joj je najbliži.

*Pretpotstavka je da da prevazilazenje podijeljenosti nije realno, barem ne u bliskoj buducnosti, te sam zato upotrijebio glagol „ublaziti“.

ED: Proces prevazilaženja  podjeljenosti ne može da otpočne bez dva bitna uslova: jedan  je suočavanje sa prošlošću i tranziciona pravda koja obuhvata odgovornost svih koji su učestvovali na različitim nivoima i odgovornost onih koji nisu učestvovali, odnosno onih koji su propustili da nešto učine da se zločin i rat ne desi.

Drugi bitan uslov jeste analiza postojećeg stanja podjeljenosti, u kojoj se pitanjem nacionalnih identiteta i njihovim vitlanjem, saučesništvom vjeroispovjedača na svim stranama želi  učvrstiti granica naši/njihovi, dok se ne pređe i silom pokaže ko i sa kog mjesta govori. Važno je razmotriti činjenice da se o nacionalnom identitetu govori i prećutkuje, ko govori i sa kog mjesta i pozicije, koje instutucije zagovaraju i navijaju a koje kontrolišu i nadziru. Prije neki dan gospodin Đukić nam je svijedočio kako se kreira i uspostvalja slika u kojoj se jednima kaže da pjevaju svoje pjesme, drugima svoje a trećima da treba i kada da ih hapse pred očima javnosti, a onda valjda svi idu na “janjetinu” – ovo je  moj slobodni dodatak jer nisam izdržala. Dakle u takvoj atmosferi gdje akteri društvenog događanja koriste moć nad svima i svačim, selektivna pismenost ne pomaže a ni polupismenost.

Sama sam u poslednjih petnaest godina tražila odgovore zašto mi  je bolno i nepodnošljivo reći u koju od tih “košulja” spadam. Nisam otišla dalje od onog što sam četrdeset godina disala i prihvatam odgovornost za sve učinejno i propušteno. Obrazovanje koje uvažava kritički odnos, koje ga proizvodi i afirmiše predstavlja jedan od uslova za ono što nazivate prevazilaženje  podjeljenosti. Ja sam taj  ključni dio pronašla u sadržaju ženskih studija koje su me rasplašile  većeg broja strahova  i osnažile da se suočavam sa bolom koliko ubijenih, nestalih, prognanih, srušenog, uništenog i podjeljenog  sa malim šansama za  to o čemu govorite, ako ja dobro razumijem  to kada kažete prevazilaženje podjela. Ali i da razumijem i istrajavam na kulturi mira i različitosti.

Svaki dio teritorije države koja se zvala Jugoslavija vapi za temeljnim i  otvorenim  “razračunavanjem” sa prošlošću. Ozdravljenje naših društava, uspostavljanje ravnoteže u našim zajednicama, uvažavanje potrebe da pravda bude dostižna i ozdravljujuća a pitanje odgovornosti ljekovito. Puno posla za tako  “malu “ riječ – prevazilaženje.  A pitanje povjerenje – tek to! I SVE TO ŠTO TO PITANJE OTVARA….Duga je kolona, i dugo je ići ako mene pitate.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply