Ako se povežemo po naciji, na pola smo puta do zavjere

Objavljeno: 20.02.2012, 00:02h

BRANO MANDIĆ: Granica je, nažalost, svetinja koja povezuje državu i naciju. Odbrana prostora i kolektivne memorije je suštinska svrha nacionalnog grupisanja, a protivnik se stvara po potrebi, u skladu sa interesima upravljačke manjine…

Brano MANDIĆ, novinar, urednik portala Vijesti

Duško VUKOVIĆ: Šta za tebe znači nacionalni identitet i koliko ti je bitan?

Brano  MANDIĆ: Dakle, govorimo o političkom fenomenu, odnosno težnji da se jedno društvo kotroliše kroz rituale. Dresura počinje u porodici i školi, u godinama kada se emotivno formiramo. Vlažni san svake Države je da se privatna emocija, kada zatreba, što lakše pretoči u kolektivni zanos. Tako se organizuju radne akcije, ratovi, vaučerizacije, barem smo se toga nagledali…

Uvijek su me uznosili nadnacionalni projekti, možda zato što nemam obraza da svoju naciju stavim iznad neke druge. To što sam nacionalno, doživljavam kao pikanteriju. Niko nema pravo da me zbog nacionalnog imena doživljava sabratom i osjećam gađenje prema takvoj vrsti zajedništva. Ako se povežemo po naciji, na pola smo puta do zavjere, a ja u tome neću da učestvujem. Na ljubav prema domovini još mogu da se upecam jer se vezujem za prostor, ali nacionalnost mi je suviše apstraktan koncept prepoznavanja.

Priznajem, kada završi američki film, bacim pogled na odjavnu špicu da vidim ima li kakav ton majstor ili kaskader da se preziva na -ić. Ako je film dobar, milo mi je zbog njega. Ako film ne valja, zalud mu trud, da mi ga je majka rodila.

DV: Ako smo, kako kažeš, na pola puta do zavjere kada se nacionalno povezujemo, protiv koga je, prvenstveno, ta zavjera usmjerena?

BM: To je stvar političke odluke. Svaka nacionalna zajednica ima svoju upravljačku elitu koja određuje protivnika. Obično se opasni faktor nađe u komšiluku. Zato valjda sve pogranične oblasti na svijetu imaju svoje nacionalizme. Granica je, nažalost, svetinja koja povezuje državu i naciju. Odbrana prostora i kolektivne memorije je suštinska svrha nacionalnog grupisanja, a protivnik se stvara po potrebi, u skladu sa interesima upravljačke manjine.

DV: Kakvo crnogorstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?

BM: Ako riješimo ostale probleme, crnogorstvo će se samo po sebi riješiti. Koga briga za crnogorstvo, ako je okružen kulturnim i umnim ljudima koji usmjeravaju društvo ka znanju i humanosti?  Kada društvo dođe u fazu da takvi dobijaju šansu, crnogorstvo će biti ono što i treba da bude – ukras, šareni mamac za turiste, praznična zakletva. Pričaćemo viceve da smo lijeni i raditi pošteno za dobru platu. Eto crnogorstva po mjeri svih. Da bi došli do njega, treba da prođe 100 godina bez ratova i većih zemljotresa. Dakle utopija, vazda ćemo muku mučiti sa nacionalistima, tako mi se makar čini, dizaće se iz zemlje kao zombiji sa svojim otrcanim zastavama i slikama prađedova u uniformi. Bljak!

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply