Oproštajni poljubac

by | okt 30, 2009 | Analize&Mišljenja | 0 comments

Piše: Milika Pavlović

Ne znam da li to registruje ili ne registruje nacionalna statistika, ali očigledno je u porastu broj životinja i poluživotinja što se smucaju, kruže, oblijeću i nadlijeću kontejnere, smetlišta i deponije što su, takireći prekonoć, polijegale s obje strane puta kojim hitamo u Evropu.

Ta stvorenjca njuškaju, riškaju, kljuju, obrću, prevrću i otkrivaju djubrišta po ekoliškoj državi, i takvim rovarenjem skrnave ono što je blagoslovio i posvetio srpski mitropolit Amfilohije  –  na livadi, na zelenom cvjetnom oltaru durmitorskoga podnebesja.

Ova bića  –  beskućnici, prosjaci, psi lutalice  –  svako za sebe traži mrvicu, dronjicu, tranjicu. Ptice atakuju u brišućem letu poput bombardera NATO alijanse. Pravo je čudo da malecna ekološka država proizvodi tako mnogo otpada. Vjerovatno "tranziciona posljedica".

I bosonogo mnoštvo radničke klase hoda ispred Vlade i njene policije, kao modnom pistom, i podgoričkim sokacima šetka kao da traži iglu. A ustvari traži one neiznošene kondure bagdadskoga novinara. Nada se naći će ih, ukoliko ih Buš nije ponio kući. Socijalne krtice nacionalnog proletarijata uzaludu ruju po smeću. Ne nalaze što traže, ne traže što nalaze, a nalaze svašta. (Oprostite za ovaj "proletarijat". Ovdje je ta riječ upala iz crvene propagande, a ne označava ništa. Od momenta uličnog bljeska pulover-delija, kao što znate, proletarijat više ne postoji).

Sklon sam vjerovati da Crna Gora nije Amerika, ali ne vjerujem ni da je Amerika jedina koja ima Buša.Ima i kod nas ljudi koji su zaradili oproštajni poljubac. Ali naši novinari su se pogrešno (i klizavo) poslužili slabijim sredstvom – fotoaparatom – umjesto ubojitim cipelama. I potpuno je logično što im ta pogreška cijepa bubne opne.

Možda bi bilo u nacionalnom interesu (i sasvim primjereno) osnovati privatnu novinarsko-diplomatsku akademiju, ili bar katedru, koja bi se programirano zanimala naučnim istančavanjem i stilizovanjem metoda kako da domaći političar postigne nivo američkog Crnca, i kako da domaći novinar dosegne intelektualni i moralni senzibolitet iračkog Arapina. Ne kažem ovo tek tako. Svjedoci smo da su dvojica tamnoputih ljudi zablistali na istom (američkom) nebu, pobijedivši istoga protivnika – bijelca, dvaput crnjeg iznutra no što su ovi dvojica spolja. Obama, u vrlo dugoj izbornoj trci, pobijedi Bušovog "prestolonasljednika", a Muntazar Al Zaid, za ciglo deset sekundi – Buša lično. Svojim sandalama gadjao je cezara u lice i njegovo carstvo u glavu. Može se konstatovati da su od toga sandalplotuna i car i carevina poginuli  –  bez prolivanja krvi. Imperija se odjednom našla u nedoumici šta je po nju neprijatnije – iranska atomska bomba ili Al Zaidove cipele.  

Bušovi vazali strpali su novinara u zatvor, a lako su ga mogli zatrpati u grob.

Divna se čuda, ipak, katkad dogadjaju. Ovoga puta odjednom  –  dva! Crncu – Nobel za mir, Arapinu – narodna nagrada za sandalplotun! Pred vratima tamnice, iz koje je izišao, čekao ga je dar  –  hat, sa zlatnim sedlom!

Od Al Zaidovog cipelcuga možda će početi novo računanje vremena, nova era.

Da su naši sudovi dijelili pravdu u sporu izmedju imperije i novinara iz naroda kojeg je ta imperija porobila, stali bi uz imperiju. Agresivni novinar napao je gosta, lidera velesile. Još ga je nazvao i psetom!

Zato i vjerujem da režimski Justinijan kod nas neće zadrijemati u obračunu sa sedmom silom. Domislice proceduru ili propis koji će obavezivati naše novinare da se pred vratima konferencijske sale sazuvaju kao pred ulazom u bogomolju i da  –  umjesto legitimacije  –  pokazuju bose noge. Takva predostrožnost zaštitiće elitne lidere od duševnih bolova, a novinarima će spasiti bubne opne.

Milika Pavlović

književnik

0 Comments

Submit a Comment