Piše: Đurđa Knežević

Da su rodni studiji u Hrvatskoj praktički nepostojeći kao sistem podučavanja, da se uporno izbjegava utvrditi rodne studije kao dio kurikuluma na svim univerzitetima, da ovise o nekoliko entuzijastkinja i pokojem entuzijastu, koje se u okviru katedri na kojima rade bave i studijima roda, to ne treba dokazivati. Raspravljati se može je li takav sistem dobar i ima li nekih boljih rješenja, no u ta sigurno ne spada njihovo ukidanje. Ili stavljanje na pauzu. 

Basnu o cvrčku i mravu jedva da treba prepričavati. No za one kojima je promaklo, cvrčak je cijelo ljeto pjevao na zadovoljstvo drugih i svoje osobno, i nije brinuo za zimu. Mrav je marljivo radio, sakupljao plodove za zimu … i kraj, ako ga i ne znate, lako je zamisliv. Zimi, mrav sjedi i uživa u onome što je prikupio, za razliku od cvrčka koji, naravno, više ne pjeva.

U hrvatskoj zbilji, kao u basni, cvrčak je pjevao, čak dosta dugo, a onda je stigla zima i ništa od pjesme. U ovoj verziji, cvrčak je dr. Jasenka Kodrnja, nastavnica na Hrvatskim studijima na predmetima: Uvod u rodne studije (od 2002.), Feminističke teorije (od 2007.) te Metodika nastave sociologije (od 2007.). Naime, nakon što je te kolegije predavala u kontinuitetu do 2009., odlukom Vijeća odsjeka za sociologiju Hrvatskih studija, iz nastavnog programa za narednu 2009./10. godinu isključeni su nastavni kolegiji iz područja rodnih studija.

Budući da se radi o izbornim predmetima, objašnjava pročelnik odsjeka za sociologiju HS, Renato Matić, u pismu objavljenom u Globusu (25. 9. 2009.), odgovoru na prethodni tekst J. Kodrnje (Muško pripetavanje, Globus, 11. 9. 2009.) na tu temu, odluka Vijeća odsjeka temelji se na želji da se "studentima ponude svi izborni kolegiji jednom u dvije akademske godine, svaki je od njih, a tako i njihovi nositelji otprilike jedan semestar aktivan a potom dva pauzira…" Napominje još da nitko do sada, od svih vanjskih suradnika i suradnica koji su se uredno izmjenjivali i nadopunjavali, to nije vidio kao problem.

Žene na pauzu

U podugačkim pismima oboje aktera, J. Kodrnje i R. Matića, neusporedivo najveći prostor posvećen je opisima sasvim mogućih, ako ne baš zavjera a ono kazni za ‘idejna odstupanja’ (Kodrnja ovu mjeru pauziranja kolegija dovodi u vezu sa svojim aktivnostima oko studentskog štrajka), izjavama poštovanja (najveći prostor odgovora R. Matića odnosi se na iskaze poštovanja za lik i djelo J. Kodrnje i želju da se mi svoji ne svađamo), spominjane su i čeljusne kosti, tko jest ili nije "faca" (Kodrnja), tko je veći vještac ili vještica, u prijevodu, feminist, feministkinja (Matić). Nije se moglo odoljeti da se bocnu žene, jer u Vijeću odjela, koje je predložilo takav izvedbeni plan u kojem, za sljedeću, 2009./10. godinu nema dvaju rodnih kolegija koje je predavala Kodranja i "u kojem istini za volju prevladavaju žene" (dakako, Matić).

Inače koncilijantnom tonu pisma R. Matića pobjegao je teško iskorjenjivi biologizam po kojemu bi žene, samo stoga što su istog roda, valjda trebale isto misliti i postupati. Moguće da je to bila i ironija? Što je – da je, nikako nije od pomoći. Rekla bi moja dobra prijateljica, sve ovo do sada je forma i dekoracija; što je međutim ovdje bitno? Činjenica koju Kodrnja otkriva, a Matić ne opovrgava, da od dvaju kolegija koja se bave pitanjima roda sljedeće godine studenti/ce Hrvatskih studija neće imati prilike birati/slušati niti jedan.

Uz dužno poštovanje nastojanja fakulteta da se studentima/cama učini dostupnim što više kolegija, pa i po cijenu stavljanja nekih na pauzu, da bi ih se rotiralo pa potom vratilo, nije li ipak zabrinjavajuće da, od sve zajedno dva kolegija s rodnom tematikom na HS, oba odu na jednogodišnju pauzu? Nije li se moglo učiniti kompromis, pa ostaviti makar jedan kao mogućnost izbora. Treba li iznova ukazivati i dokazivati da je stanje odnosa spolova u našem društvu prilično jadno, da su patrijarhalnost i tomu odgovarajući obrasci mišljenja (vidjeli smo da se čak i profesoru Matiću omaklo) i postupanja ne samo najšire rasprostranjeni, već su duboko impregnirali stavove ljudi i u dobroj mjeri oblikuju javno mnijenje kao seksističko, te da je stoga obrazovanje o odnosima spolova nužno u jednakoj mjeri kao matematika ili književnost? Dakako, to važi ukoliko govorimo o humanom, demokratskom društvu u kojemu su svi građani bez obzira na spol (uz ostalo) jednaki.

Feminizam je umro – živio feminizam zeke – peke!

Da su rodni studiji u Hrvatskoj praktički nepostojeći kao sistem podučavanja, da se uporno izbjegava utvrditi rodne studije kao dio kurikuluma na svim univerzitetima, da ovise o nekoliko entuzijastkinja i pokojem entuzijastu, koje se u okviru katedri na kojima rade bave i studijima roda, to ne treba dokazivati. Raspravljati se može je li takav sistem dobar i ima li nekih boljih rješenja, no u ta sigurno ne spada njihovo ukidanje. Ili stavljanje na pauzu.

Da je sistem visokog školstva tvrd i prilično "otporan" na takve inovacije, to u stvari ne čudi, dugo je građen na način koji ga čini otpornim. Da međutim ženske nevladine udruge, centri, organizacije ne vide taj slučaj kao opasno mjesto gdje bi moralo doći do kakve takve pobune i protesta, to možda isto više ne čudi ali žalosti. Niti Centar za ženske studije, niti cijela Ženska mreža Hrvatske (barem do sada) nije smatrala shodnim da barem prokomentira ovaj slučaj. Izgleda da je aktivističku ulogu, ulogu civilnog društva, u stvari ženskih nevladinih organizacija preuzeo Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, jer kako smo dobili informaciju, pročelnica ureda Gordana Lukač Koritnik poslala je upit Hrvatskim studijima i zatražila obrazloženje. Dotle uostalom njezine ingerencije i sežu. Moguće je pak da su glavne glumice na "ženskoj nevladinoj sceni" bile zabavljene smišljanjem novih projekata konstruktivne i obostrano korisne suradnje s vlastima. Otuda valjda i šutnja.

Istovremeno dok se događao poraz rodnih studija na jednom fakultetu u Hrvatskoj, Milan Bandić, najveći feminist ako (još) ne u Hrvata, ono u Zagrebu, bio je glavni govornik na promociji brošure o nasilju nad ženama, Ženske autonomne kuće. Što li je tako važno i feministički tamo poručio Mile "zeka peka" (afera s klađenjem na nogometne rezultate u desetke tisuće eura), pijani bjegunac od policije, rušitelj Cvjetnog trga i tako dalje, bolje je i ne zamišljati. Nešto na temu kupovine i prodaje. No, na to stvarno ne valja trošiti pretjerano riječi jer tu prestaje svaka pamet.

Tako cvrčak šaptom pade.

Spomenik u svakom slučaju – u počast ili nakon smrti

A vrijedni Mravak? Taj je pak, kako basna kaže a i bajkovita hrvatska stvarnost, radio marljivo, skupljao i za sebe i za druge. U stvari i nije to bio običan mravak, bi je to, turbo, elektro mrav, kojemu su mali mravci donosili ljetinu, on dio spremao za sebe, velikim mravcima je pak on sam dijelio. Sjedio je godinama u dvorištu Hrvatske elektroprivrede i marljivo radio, toliko marljivo, da je malo i pretjerao za kojih par stotina milijuna kuna koji odoše kojekuda, pa su i mali mravi počeli negodovati. Stoga su ga veći mravci odlučili malo zaustaviti. I tako Mravak ode, pokupivši u pinklec svoju skromnu imovinu, koju je ovdje marljivim radom stekao a u vrijednosti od par milijuna kuna. No nije on, kao niti ostali veliki Mravci, glup, sastavili su oni, da se nađe, takve ugovore prema kojima trebaju biti debelo isplaćeni, nakon što državne firme dovedu na prosjački štap. Tako i naš Mravak, zahvaljujući njegovoj (i njihovoj) državi i sasvim prikladnim zakonima, dobiva još milijun kuna otpremnine, aute, osiguranja… Pa što mu ne dignu negdje i spomenik? Kako ga maze i paze, mora da je i zaslužio.

Radnici salonita nisu te sreće. I oni su marljivo radili, pritom oboljeli i umiru od azbestoze, a uskoro će i od gladi. Za njih međutim nema odštete, nema niti radnog mjesta pa stoga niti života. Razlika između poniženih i uništenih radnika i svih naših mravaka je u tome što radnici ništa nisu uzimali za sebe, već se naprotiv, uzimalo od njih. I ne zovu se Mravak.

Hrvatska je to, mala zemlja za veliko ludilo i još veće lopovluke. Zemlja bajke u kojoj veliki mravi pojedu sve, a cvrčak… Šta on sad hoće?, bacite ga van iz naše bajke!

ZaMirZINE